Zoran Meter: Strateške vježbe globalnih velesila i ulazak u završnu fazu geopolitičkog preustroja svijeta

Tjednik 7Dnevno, 29. svibnja

Nedavno sam pisao o opasnim vojnim vježbama između SAD-a i NATO saveza s jedne i Rusije s druge strane, koje su, nerjetko, popraćene neugodnim „bliskim susretima“ njihovih snaga u zračnim ili vodenim (za sada ipak međunarodnim) prostorima. Ali ti neugodni susreti, koji su sve više na rubu psihološke izdržljivosti jer se pojedini elementi izvođenja vojnih vježbi postupno primiču neposrednoj blizini državnih granica suparničkih strana i pričemu, onda, više sve ne ovisi isključivo o zapovjednoj hijerarhiji već i o mentalnoj stabilnosti pilota ili mornara kao pojedinca, uvijek mogu, ili greškom ili namjerom dovesti do lokalnih incidentnih situacija koje onda, opet, mogu eskalirati u šire i opasnije incidente, što pak može dovesti do pojave realne političke i sigurnosne krize nakon koje se mora ili postići određeni dogovor ili dolazi do neizbježnog rata. A sve je to još opasnije s obzirom kako su proteklih godina pokidani gotovo svi sigurnosni mehanizmi između suparničkih strana (koji su postojali svo vrijeme hladnog rata između Zapada i SSSR-a), čija je zadaća bila promptno djelovanje na sprječavanju eskalacije pojedinog problema u smjeru pogubnog scenarija). Pametnim i mudrim ljudima sve je to dovoljno da im u sjećanja vrate one strahove i psihoze kroz koje je čovječanstvo prolazilo u opasnim krizama iz doba hladnog rata: od berlinske, preko korejske, do kubanske krize, kada je nad svijetom visio „damaklov mač“ sveopćeg nuklearnog rata.

Nastavak opasnog vojnog  „plesa na žici“

Međutim, politika zastrašivanja i međusobnog pokazivanja vojnih „mišića“ između dviju glavnih svjetskih vojnih velesila – SAD-a i Rusije, nastavlja se i dalje, a toliko razvikana koronakriza za to uopće ne predstavlja nikakvu zapreku. I dok ruski ministar obrane Sergey Shoygu prošloga tjedna za 2020. godinu najavljuje održavanje niza ruskih strateških vojnih vježbi, uključno i ruske 6. Armije na zapadnom strateškom smjeru (navodeći, pritom, kako je zamjena suvremenim vrstama naoružanja u tom sektoru do sada izvršena 65% od ukupno planirane), kao i strateške vježbe „Kavkaz 2020“ u južnom strateškom smjeru, dotle Sjedinjene Države nastavljaju „zveckati“ sve opasnijim vrstama naoružanja u blizini ruskih zapadnih granica, na prostorima Srednje, Sjeverne i Jugo-istočne Europe (ali i Dalekog istoka, što je za ovu temu manje bitno). Dio je to američke strateške koncepcije stvaranja potencijalnog polja bojišta na europskom tlu s ciljem zadržavanja američke globalne vojne i svekolike dominacije, čemu bi aktivno morale pripomoći europske članice NATO saveza u zamjenu za američku „sigurnosnu kapu“. Iako je to u svojoj biti, najblaže rečeno čudna koncepcija i još čudnija europska logika koja na nju olako pristaje (plaćati svoju sigurnost kroz provociranje neizvjesnog rata na svom teritoriju s velikim i snažnim protivnikom, u korist interesa svog dominantnog saveznika (a u biti gazde) – tisućama kilometara dalekog od potencijalne europske bojišnice!), malo se tko u današnjoj europskoj politčkoj eliti usuđuje o tome govoriti javno, već one radije pribjegavaju taktici iz poučne bajke H. Ch. Andersena „Carevo novo ruho“, u kojoj svi vide da je car gol ali i dalje svaki put neumorno plješću njegovom „novom prekrasnom ruhu“ (kojega, naravno, nema, već je car prevaren i ostavljen gol), u strahu za svoje političke i ekonomske sinekure ili bojazni da će ih netko „pametniji“ proglasiti „glupima“. No bilo kako bilo, živimo u tom i takvom svijetu (Europi), kojemu se treba prilagoditi, ali nikako na način nojevog „zabijanja glave u pijesak“, već upravo suprotno – otovrenim razgovorom i prikazom stanja onakvoga kakvo jest, jer nas, u suprotnom, ne čeka ništa dobro.

Američke vježbe u Skandinaviji

O američkim vojnim potezima, koji se odnose na Sjevernu Europu, 20. svibnja piše i norveški medij Dagens Nyheter. Konkretno, taj medij izvješčuje o prvim u povijesti, i najvećim takve vrste američkim zračnim vježbama u Skandinaviji za njihove „strateške“ bombardere Boeing B-1 Lancer. Vježbe se odvijaju u zračnom prostoru Švedske i Norveške, a u njima, osim spomenutih američkih, sudjeluju i  zrakoplovi norveškog i švedskog ratnog zrakoplovstva. Norveški časnici navode kako ti zajednički letovi imaju prvorazredanu važnost. Konkretno, u pratnji američke „dvojke“ B-1 nalazili su se norveški lovci 5. generacije F-35 iz 332. eskadrile, bazirani u zračnj bazi Erland (Ørland) pokraj Trondheima, kao i švedski lovci Gripen. Podsjećam kako je Norveška članica NATO saveza, dok Švedska ima status države-partnera tog vojno-političkog saveza.




Norveški lovci F-35 u travnju ove godine izvršili su zajedničke letove s američkim strateškim bombarderima B-2 Spirit u zračnom prostoru Islanda i Sjevernog Atlantika. U studenom 2019. g. norveški lovci F-16 bili su u pratnji triju američkih strateških bombardera B-52 na Sjevernom Atlantiku sve do Barentsovog mora.

Obično, američko zrakoplovstvo sudjeluje u redovitim zajedničkim vježbama, koje se odvijaju dva puta godišnje u sklopu vježbe Arctic Challenge, sa zračnim snagama Norveške, Švedske i Finske. U proljeće ove godine, američke zračne snage su iz baze u Južnoj Dakoti (Ellsworth Air Force Base) prebacile dva bombardera B-1 u zračnu bazu Fairford u Velikoj Britaniji. U svibnju su ti bombarderi izvršili niz letova u zračnom prostoru Danske, Litve, Latvije i Estonije.





B1 više nije strateški bombarder

Jednu je stvar ovdje bitno napomenuti, kako bismo bili precizni što se vojne terminologije i stvarnoga stanja tiče. Američki nadzvučni bombarderi B-1 još su 1995. g. povučeni iz ingerencije Strateškog zračnog zapovjedništva SAD-a, od kada su i prestali biti platforme za nošenje atomskog naoružanja tj. prestali su biti „strateški“ bombarderi (kakvima ih imenuje spomenuti medij). Prema američko-ruskom sporazumu Start 3 iz 2010. g. bombarderi B-1 nisu uključeni u nuklearnu trijadu SAD-a. Štoviše, sukladno spomenutom sporazumu, na tom su bombarderu 2011. g. završeni radovi na preinakama, kojima mu je onemogućeno nošenje atomskog oružja, pričemu ruski inspektori (sukladno istom sporazumu) svaku godinu vrše provjere po tom pitanju.

I sama vojna djelovanja bombardera B-1 od spomenute 1995. g. na dalje,  ukazuju na njegovo korištenje i uporabu klasičnih vojnih oružja na svjetskim bojišnicama u kojima su aktivno sudjelovale Sjedinjene Države. Tako su od 1998. g. i operacije Pustinjska lisica, bombarderi B-1 korišteni isključivo kao nositelji klasičnog naoružanja u svim američkim vojnim kampanjama. Najčešće se radilo o gravitacijskim bombama GBU-31, teškim 910 kilograma. Posljednji put ti su zrakoplovi snažnije korišteni u operacijama protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku, u sklopu operacije Inherent Resolve. Tada je, od kolovoza 2014. do siječnja 2015. g. udio naleta B-1 iznosio 8% od svih letova američkih zračnih snaga. U tim su napadima korišteni zrakoplovi B-1 iz sastava 9. bombarderske eskadrile, koja je u srpnju 2014. g formirana unutar najveće američke zrakoplovne baze na Bliskom istoku – Al Udeid, u Kataru.

U travnju 2015. g, u okviru reorganizacije američkih zračnih snaga, svi B-1 Lanceri povučeni su iz nadležnosti Zračnog vojnog zapovjedništva (Air Combat Command) i stavljeni pod ingerenciju Zračnog zapovjedništva za globalni udar. Prema važećoj američkoj vojnoj doktrini, „globalni udar“ pokreće se neposredno nakon davanja zapovjedi za uporabu klasičnih vojnih oružanih sustava.




Psihološka uloga bombardera B-1

Važno je podsjetiti i na psihološku važnost koju ti zrakoplovi imaju u odnosu na protivnika s obzirom na njihovu veliku razornu moć koja se prije svega ogleda u tzv. tepih bombardiranju iza kojega obično „trava ne raste“. Upravo je na tu „psihološku kartu“ zaigrao i američki predsjednik Donald Trump kada je 8. srpnja 2017. g. pokušao demonstrirati (u ovom slučaju bezuspješno) moć tih zrakoplova kroz prelete dvaju B-1 Lancera u blizini sjevernokorejske granice, nakon što je ta zemlja 4 dana ranije izvršila testiranje interkontinentalne balističke rakete, sposobne dosegnuti teritorij SAD-a, a što je snažno odjeknulo u svjetskim medijima i predstavljalo stvarni politički „šamar“ na koji je Trump morao odgovoriti (a da stvarno nije imao mogućnost bilo kakve vojne interevencije s obzirom na protivljenje Kine i Rusije). Međusobne, i do tada još nikada izrečene količine i vrste uvreda i optužbi, kao što su bile  između čelnika dviju država, nastavljene su i dalje, a naknadno održani „povijesni“ summiti Trump-Kim Jong-un u Singapuru i Vijetnamu, nisu, osim do smanjenja napetosti i zaustavljanja huliganske retorike, doveli do ničega konkretnog, a najmanje do ukidanja sjevernokorejskog nuklearnog programa što je medijski na Zapadu bilo gromko najavljivano. Reagirajući na medijski senzacionalizam, pokrenut odmah nakon njihovog prvog summita u Singapuru, u svom sam komentaru pod nazivom „Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a“, od 12. lipnja 2018. g. (poveznica: https://www.geopolitika.news/vijesti/zoran-meter-prsti-optimizam-kao-da-je-s-koreja-od-danas-clanica-nato-a-ali-do-konkretnih-rezultata-dug-je-put/), između ostaloga napisao i slijedeće: „Razumljivo je, s obzirom na povijesne okolnosti i donedavne međusobne prijetnje totalnim uništenjem „vatrom i ognjem“, kako su nakon njihovog susreta zavladali osjećaji ushićenja, da sve pršti optimizmom i gotovo da izgleda, kako da Sjeverna Koreja samo što nije postala ravnopravna članica NATO saveza. Međutim, do konkretnih rezultata još je dug i trnovit put.“ Iz sadašnje perspektive tj. odmaka od gotovo pune dvije godine, najbolje se vidi da je to upravo tako, i da se mnogi, naizgled snažni, politički potezi prije svega vuku za potrebe PR-a.  Ali vratimo se ipak predmetnoj temi.

Američki bombaredri B-1 su 14. travnja 2018. g., također puno više u svojstvu demonstracije snage i PR-a negoli stvarnog strateškog utjecaja na tijek rata u Siriji, izvršili napade na objekte sirijske vojske s 19 krstarećih raketa AGM-158 JASSM, zajedno sa svojim saveznicima – Velikom Britanijom i Francuskom. To je bio odgovor na navodno korištenje kemijskih bojnih otrova od strane sirijske vojske, nedugo nakon oslobađanja tzv. zone deeskalacije Istočna Guta. Ta je saveznička operacija, zapravo, bila namjenjena isključivo „domaćoj publici“, jer niti je imala značajnjih posljedica po same sirijske vojne objekte, niti je dovela do strateških pomaka na tamošnjim bojišnicama, a što joj – realno – nije bio ni cilj s obzirom da u tom dijelu Sirije aktivno djeluju pripadnici ruske vojske, koji pružaju vojnu (i političku) potporu vladi u Damasku.

Finalna faza globalnog preustroja svijeta i položaj Kine

Potpuno je realno očekivati daljnji nastavak demonstracije snaga i pokušaje zastrašivanja druge strane svojom vojnom moći, od čega, u praksi, zapravo nema ništa korisnog niti ono može dovesti do promjene glavnih vanjskopolitičkih smjerova najvažnijih zemalja uključenih u globalna geopolitička preslagivanja koja upravo ulaze u svoju završnu fazu. Ti su smjerovi jasno zacrtani i od njih nema odstupanja: Sjedinjene Države nastoje očuvati svoju dominaciju u što većem dijelu svijeta, dobro znajući kako više ne mogu biti globalni hegemon. Zato one imaju i najviše manevarskog prostora, jer, prema potrebi, mogu odstupati do one granice ispod koje one više neće ići, a to je – očuvanje svojih interesa i svoje dominacije u tzv. anglosferi, koja se odnosi na Sjevernu Ameriku i prostor EU (oko čega se upravo „lome koplja“ u samoj EU jer je jasno kako ona, nakon Brexita, s anglosferom u stvarnom smislu te riječi nema ništa), kao i Australiju i Novi Zeland. A  za sve ostale interese, prije svega na Bliskom istoku, Aziji i Africi, Washington će voditi političko-diplomatske bitke i vršiti vojne pritiske, uključno i svojim „proxy“ snagama, do one mjere u kojoj to bude moguće a da ne dođe do neposrednog vojnog sraza s glavnim globalnim suparnicima.

Spomenutim dominantnim vojnim velesilama – SAD-u i Rusiji, u demonstraciji snage i zastrašivanju suparnika svakako će se priključiti (a to već i čini) i kineska vojska – kao najvažniji simbol današnje ukupne kineske moći.

Tako će Kina još tijekom ove godine na Međunarodnom aeronautičkom sajmu u gradu Zhuhai (Zhuhai Airshow)  predstaviti svoj novi nevidljivi bombarder Xian H-20. Na prvi pogled ništa neobično, ali kada se uzme u obzir da Pentagon pojavu tog kineskog zrakoplova nije očekivao prije 2025. godine, jasno je o čemu se radi. Pojava tog bombardera, izgrađenog tzv. stealth tehnologijom , može predstavljati i završetak izgradnje kineske „nuklearne trijade“ koja se sastoji od interkontinentalnih balističkih raketa, nuklearnih raketa iz strateških podmornica i nuklearnog oružja koje se aktivira iz zraka (izvor:  https://www.geopolitika.news/vijesti/kina-ove-godine-dobiva-nevidljivi-bombarder-h-20-cak-5-godina-prije-ocekivanja-pentagona/).  Xian H-20  konstruiran je za izvršenje napada na drugom prstenu otoka – američkih baza u Japanu, Guamu, Filipinima i drugim zemljama. Očekuje se kako će biti naoružan s četiri snažne nadzvučne nevidljive rakete, brzina zrakoplova iznosit će 1000 kilometara na sat, s maksimalni dolet 8,5 tisuća kilometara.

Različiti globalni geopolitčki interesi Moskve i Pekinga

Za razliku od SAD-a, vrlo je bitno naglasiti kako Rusija i Kina nemaju stvarne odstupnice u sadašnjoj velikoj geopolitičkoj „igri“ i da zato neće odustati od strateških smjernica svojih vanjskih politika jer bi to u praksi značilo i njihov poraz. Međutim i tu postoji jedna bitna „podrazlika“:  u usporedbi s Kinom, koja zbog svoje veličine i gospodarske (i vojne) snage nastoji postati u najmanju ruku SAD-u ravnopravan globalni geopolitički čimbenik, Rusija tu ambiciju uopće nema (ne samo zbog neusporedivo manje financijske i gospodarske snage u odnosu na druge dvije zemlje). Ona, prije svega, nastoji osigurati svoje interese i svoju dominaciju na prostorima bivšeg SSSR-a, ali i gospodarske interese u ključnim svjetskim regijama s kojima želi trgovati bez da joj SAD „podmeću noge“. U tom je smislu Rusija od samoga početka Putinove vladavine bila spremna priznati američku „prednost“ u svijetu u zamjenu za osiguranje njezinih spomenutih interesa. A sve velike političke bitke, koje se posljednjih desetak godina vode između Moskve i Washingtona (uključno i one sankcijske), i gdje se Moskva aktivno i vojno i gospodarski pojavljuje u raznim dijelovim svijeta (od Bliskog istoka, preko Afrike do Srednje i Južne Amerike) samo je ruski protuodgovor i posljedica ne pristajanje američkog establišmenta na rusku vanjskpolitičku samostalnost i inzistiranje na pokoravanju Moskve ključnim američkim interesima (u kojima, za sada, mjesta za one ključne ruske nema). Čim (i ako) to jednom prestane (što uopće nije isključeno iako sada izgleda kao znanstvena fantastika), i Rusija od SAD-a dobije ono što primarno želi, razloga za daljnje  američko-rusko neprijateljstvo više neće biti. To, naravno, ne znači kako bi se Rusija, zauzvrat, neposredno uključivala u veliki američko-kineski sukob koji tek slijedi, i to na američkoj strani. Moskva to ni pod koju cijenu neće učiniti jer joj nikako nije u interesu (a na kraju bi, zbog svog eventualnog svrstavanja mogla i sama stradati), već će nastojati za sebe osigurati ulogu stabilizirajućeg čimbenika tj. dobivanja statusa zemlje koja neće dozvoliti da „jezičak geopolitičke vage“ skrene, odnosno učini prevagu bilo u korist SAD-a bilo Kine.

Upravo u tome kontekstu treba i promatrati navedeno „zveckanje“ oružja, o čemu je u tekstu primarno bila riječ. Ono će trajati sve do američkih predsjedničkih izbora 3. studenog ove godine. Nakon njih, ovisno o tome tko će postati novi/stari predsjednik SAD-a iduće četiri godine, ovisit će i daljnji scenarij globalnog preustroja svijeta, a samim time i oblici, intenzitet, lokacije i politički ciljevi provedbi vojnih vježbi strateškog, operativnog ili taktičkog značaja.

Komentari

komentar

You may also like