Zoran Meter: STVARAJU LI MOSKVA I RIJAD NOVI NAFTNI KARTEL UMJESTO OPEC-A?

Rusija i Saudijska Arabija razmatraju mogućnost uže suradnje u sferi naftnog biznisa i utjecaja na svjetsko tržište. Je su li ta nastojanja realna i imaju li dugoročnu perspektivu?

Na samitu OPEC+ (čine ga članice OPEC i drugi najveći svjetski proizvođači nafte izvan kartela) održanom 21. i 22. lipnja u Beču, dogovoreno je povećanje dnevne proizvodnje nafte za milijun barela. Odmah je vidljivo kako se radi o kompromisnom riješenju, jer su uoči samita pojedine članice podupirale povećanje proizvodnje za 300-600 tisuća barela, dok su Rusija i Saudijska Arabija predlagale povećanje od 1 500 000 barela nafte dnevno. Iran se, kako je i ranije najavljivao, protivi povećanju proizvodnje ali je podržao nastavak suradnje unutar platforme OPEC+. Pa iako se cijena nafte Brent i danas kreće oko 74 dolara za barel, obično, povećanje proizvodnje za 1% za sobom vuče 10-kratno sniženje cijene tj. ona pada za 10%, pa će se to vjerojatno dogoditi i u ovom slučaju. Međutim, nije isključeno da dugoročno gledano do pada cijena nafte uopće ne dođe, o čemu nešto više niže u tekstu.

Podsjećamo, kako se cijena nafte prije cca dvije godine strmoglavila na 30 dolara za barel, pa čak i niže, što je i bio glavni razlog pokretanja inicijative za osnivanje formata OPEC+, kroz koji su se najveći svjetski proizvođači dogovorili sniziti dnevnu proizvodnju nafte za 1,8 milijuna barela. Pa iako se pojedine zemlje potpisnice nisu postojano pridržavale dogovorenih smanjenih proizvodnih kvota, taj je sporazum ipak omogućio povećanje cijena i stabilizaciju tržišta kroz uravnoteženje ponude i potražnje, što je vrlo bitno za funkcioniranje svjetskog gospodarstva.

Međutim, nedavno se u medijima (Bloomberg) pojavila zanimljiva informacija, prema kojoj Moskva i Rijad razmatraju osnivanje nove organizacije, s potpuno drukčijim ustrojem i pravilima funkcioniranja, u kojoj bi sudjelovale sve 24 države članice formata OPEC+. Za razliku od OPEC, koji funkcionira po načelu „jedan član-jedan glas“, u novoj organizaciji moć bi se raspodijelila po državama sukladno njihovim stvarnim mogućnostima za proizvodnju nafte i ukupnog udjela na tržištu. Iz toga jasno proizlazi kako bi glavni utjecaj u „novom OPEC-u“, a onda i na globalnom tržištu nafte i određivanju njezinih cijena, zajednički imale Saudijska Arabija i Rusija, kao najveći naftni proizvođači. O ovom je i Geopolitika News već ranije pisala.

Podsjećamo, ruski predsjednik Vladimir Putin i saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman na nedavnom su susretu razgovarali o suradnji dviju zemalja u naftnoj sferi, pri čemu je Putin izjavio, kako je ta suradnja čitavom svijetu donijela korist.

Ali odmah treba reći i to, kako je vjerojatnost osnivanja jedne takve organizacije vrlo mala, jer je teško očekivati kako bi se druge članice OPEC-a i zemalja proizvođača izvan kartela suglasile sudjelovati u jednoj novoj organizaciji u kojoj bi imale drugorazrednu ulogu u odlučivanju. Međutim, ukoliko bi Rusi i Saudijci bili ustrajni u svojoj namjeri, pitanje je koliko bi ostale zemlje proizvođači uopće imale koristi ostati u sastavu OPEC s obzirom da bi njegov utjecaj time drastično opao u odnosu na onaj koji ima sada (u njemu Saudijska Arabija od samog ustroja ima neformalnu lidersku poziciju).

Puno veći problem od protivljenja samih članica OPEC u realizaciji ove, još uvijek neformalne inicijative Moskve i Rijada koja upravo prolazi „probno testiranje“ kroz glavne svjetske medije, imaju složeni rusko-saudijski (geo)politički odnosi. Tradicionalni stavovi dviju država u bliskoistočnoj regiji opterećeni su proturječjima, a nerjetko su i krajnje polarizirana – prije svega u odnosu prema Iranu i sirijskoj problematici. Rusija, također, ima vrlo neutralan stav i prema pokušaju saudijske izolacije Katara zbog njegove navodne potpore terorizmu, usprkos pozivima obiju strana da se Moskva priključi baš „njihovom savezu“. Stav Rusije po tim pitanjima nije promjenjen usprkos prošlogodišnjem (u listopadu) povijesnom posjetu saudijskog kralja Rusiji i potpisivanju brojnih sporazuma o suradnji dviju zemalja na mnogim područjima, uključno i onim vojnim. Međutim, Rijad vrlo dobro zna kako je Rusija na Bliski istok ušla s namjerom da u njemu dugo ostane i da mu, zato, pragmatična suradnja s Moskvom ne može štetiti. Naprotiv, ruski položaj u odnosu na Iran ima itekako puno posredničkog potencijala za sprječavanje eskalacije odnosa između Irana i Saudijske Arabije izvan dosadašnjeg nadziranog okvira. Oslanjanje isključivo na SAD, koji na Teheran već desetljećima nema nikakav utjecaj, za Kraljevstvo (kao pred Iranom neposredno izloženu zemlju,  od njega razdvojenu samo uskim Perzijskim zaljevom) u slučaju eskalacije nema prevelike važnosti osim u pružanju potpore u naoružanju. Moskva je sada jedina realna snaga koja može utjecati na smirivanje uzavrelih strasti između najvećih bliskoistočnih antagonista, ukoliko zatreba.

Zbog svega navedenog Rijad i Moskva javno pokazuju samo ono „lice“ međusobnih odnosa oko kojeg se oni mogu lako dogovoriti, a ne spominju probleme koji njihove odnose snažno opterećuju. A upravo je nestabilnost energetskog tržišta postala onaj stabilizirajući čimbenik rusko-saudijskih odnosa kojeg dvije strane sada nastoje maksimalno iskoristiti budući da se obje zemlje (kao najveći svjetski proizvođači nafte) po tom pitanju nalaze na istoj strani, suočene s identičnim rizicima i mogućnostima. Stvar je jedino u tome, hoće li ovo situacijsko „energetsko savezništvo“ izdržati pred dugoročnim geostrateškim suparništvom koje dvije zemlje imaju na bliskoistočnom prostoru, i gdje je Rijad, uz Izrael, u Trumpovoj administraciji danas najveći američki regionalni partner. S druge strane, američki pragmatizam ne daje Saudijcima ekskluzivu na američko partnerstvo i komoditet u njegovom uživanju. Dovoljno se prisjetiti prethodne Obamine administracije koja je imala krajnje negativan odnos prema Rijadu, a kao partnera u regiji protežirala je upravo saudijskog glavnog arapskog konkurenta – Katar.

Međutim, neovisno o svemu, složenost rusko-saudijskih odnosa u svakom slučaju u sebi nosi i rizike po dugoročnu stabilnost jednog tako ambicioznog i po pitanju globalnog utjecaja vrlo važnog projekta, kakav je izgradnja „novog OPEC-a“ sa zajedničkom dominacijom Rijada i Moskve. Je li ta dominacija i globalna moć koju takav projekt sa sobom nosi jača od parcijalnih političkih interesa dviju zemalja u regiji teško je reći. Ali, na kraju krajeva,  o tome će jedino one morati odlučiti. Ulozi su veliki, kao i benefiti, ali je neosporno kako su pritom nužni i brojni kompromisi.

Sjedinjene Države pripremaju udar na OPEC, optužujući kartel za manipulacije tržištem

Slučajni ili ne (a ništa nije slučajno) krajem svibnja u Kongres je na razmatranje upućen zakonski prijedlog „Protiv kartela u proizvodnji i izvozu nafte“, koji je pripremljen već prije 18 godina. Njime se izvan zakona stavljaju kartelski dogovori na tržištu „crnog zlata“ i predlaže proširenje ovlasti antimonopolnog *Shermanovog akta i na OPEC (Sherman Antitrust Act koristi se  već više od 100 godina, a pokrenut je kako bi se „razmrvilo“ naftno carstvo Johna Rockefellera).

Prijedlog zakona već je prošao prvo čitanje: prošli tjedan odobrio ga je odbor za pravosuđe Predstavničkog doma Kongresa. Od 2000. godine kongresmeni su u više navrata nastojali usvojiti ovaj zakon, međutim, predsjednici George Bush i Barack Obama prijetili su uvođenjem veta.

2007. g.  taj su prijedlog zakona odobrili i Senat i Zastupnički dom, ali ga je predsjednik odbio potpisati. Međutim, s Donaldom Trumpom stvar je posve drugačija. Upravo on već više od 30 godina aktivno kritizira OPEC u svojim knjigama i javnim nastupima, tvrdeći, kako kartel „krade američke građane“. Osim toga, Trump je već povukao radikalne poteze, poput pokretanja prve faze „trgovinskog rata“ s Kinom, EU i drugim zemljama, što sve ukazuje na visoku vjerojatnost i za usvajanje prijedloga o proširenju ovlasti spomenutog zakona i na OPEC.

Iako je sadašnja visoka cijena nafte korisna i za američke proizvođače nafte iz škriljevca, ona je na tržištu isprovocirala porast cijena benzina i u samom SAD-u gdje su dosegnule trogodišnji maksimum. To američkom predsjedniku nikako ne odgovara s obzirom da se u studenom ove godine održavaju po njegovu političku budućnost ključni izbori za Kongres, a povećanje cijena benzina za sobom može povući i rast svih ostalih cijena, na što elektorat sigurno ne bi pozitivno reagirao. S tim u svezi Trump se obratio OPEC-u s molbom za povećanje proizvodnje nafte za milijun barela dnevno. Iranski ministar energetike Zanganeh tim je povodom odmah izjavio kako smatra nedopustivim takav potez američkog predsjednika, kazavši, kako „OPEC nije organizacija koja mora dobivati instrukcije od predsjednika Trumpa i slijediti ih“. Iran, zapravo, zbog ograničenosti svojih proizvodnih kapaciteta kao posljedice dugogodišnjih međunarodnih sankcija, važećih do trenutka postizanja nuklearnog sporazuma s Teheranom, niti nema mogućnosti za povećanje svoje proizvodnje.

Bilo kako bilo Trumpova molba u Beču je uslišana i proizvodnja je povećana upravo za zamoljenih milijun barela.

Međutim, mnogi analitičari smatraju kako usprkos toj odluci do značajnijeg pada cijena nafte neće doći. U prosjeku je moguć pad od 5 dolara za barel tj. kretanje cijena na razini ne manjoj od 60 dolara, a radi se o cijeni koja odgovara i proizvođačima nafte i njezinim kupcima, s tim da bi se cijena od cca 70 dolara trebala zadržati do kraja ove godine. Pojedini analitičari imaju još „crnje“ prognoze, navodeći kako će cijene čak i rasti na 75-80 dolara do kraja godine.

Zato Trump po tom pitanju nije ni u malo ugodnoj situaciji. Ukoliko uistinu ne dođe do osjetnijeg pada cijena nafte niti nakon najnovije odluke sa samita OPEC+ u Beču, teško da SAD na promjenu stanja više mogu značajnije utjecati. Prijetnje antimonopolnim zakonom protiv OPEC i sankcijama protiv Irana cijene nafte mogu još samo više potaknuti prema gore. Isti efekt, gotovo sigurno, imalo bi i pokretanje bilo kakvih novih ili proširenje već postojećih vojnih sukoba u regiji.

*Shermanov anti-monopolni zakon iz 1890.g.

Radi se o zakonu koji štiti trgovinu i trgovinsku djelatnost od protuzakonitih ograničenja i monopola. Zakon je usmjeren na borbu protiv monopola i neutemeljenim ograničenjima slobodne konkurencije. Usvojen je 1890.g. od strane američkog Kongresa. Njegov autor bio je senator John Sherman. Zakon zabranjuje:

– suglasnosti, ujedinjavanja i tajne dogovore o ograničavanju trgovine;

– monopol i nastojanja za tajne dogovore o monopolizaciji. Osobe koje sudjeluju u takvim poslovima podvrgavaju se novčanoj ili zatvorskoj kazni ne većoj od jedne godine, ili jednom i drugom, već prema odluci suda.

Prema tom zakonu, tvrtka koja kontrolira više od 65% tržišta može biti optužena za želju za monopolom.

Usprkos iranskom protivljenju, Rusija će na sastanku OPEC+ predložiti povećanje proizvodnje nafte

0 komentara

You may also like