Zoran Meter: Trump kapitulirao: U TURSKU STIŽU PRVI RUSKI SUSTAVI S-400!

Foto: Anadolu Agency

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan priopćio je 30. lipnja kako će prva isporuka ruskih protuzračnih i proturaketnih sustava S-400 u Tursku stići u narednih 10 dana. Štoviše, 2. srpnja je američki Bloomberg, pozivajući se na svoje izvore, objavio vijest kako Turska razmatra i mogućnost kupnje ruskih lovačkih zrakoplova (najvjerojatnije novih zrakoplova 5. generacije Su-57, op. ZM.) u slučaju da joj Sjedinjene Države i službeno otkažu isporuke zrakoplova F-35. Turska će u tom slučaju početi i s vlastitom proizvodnjom raketa. Ankara se, također, priprema i za moguće američke sankcije zbog kupnje spomenutih ruskih protuzračnih sustava (prema ugovoru s Moskvom, za iznos od 2,5 milijardi dolara), i već nabavlja rezervne dijelove za američko naoružanje koje turska vojska posjeduje u svom arsenalu.

Bit će vrlo zanimljivo pratiti, hoće li se Washington usuditi uvesti sankcije protiv svog ponajvažnijeg partnera u NATO savezu,  poglavito ukoliko imamo u vidu da i velika i važna Indija čitavu ovu priču prati s posebnom pozornošću s obzirom kako i sama želi kupiti ruske sustave S-400 zbog čega je proteklih mjeseci izložena snažnim američkim pritiscima. Naime, Bijela kuća, State Department, Pentagon i Kongres ranije su u više navrata upozoravali Ankaru na moguće posljedice kupnje ruskih raketnih sustava, pri čemu se najčešće spominjala zabrana isporuka najsuvremenijih zrakoplova 5. generacije F-35, u čijem proizvodnom programu od samoga početka sudjeluje i Turska sa svojim financijskim sredstvima, i koja bi trebala dobiti oko 100 tih aparata. Osim toga Ankari se iz Washingtona prijetilo i uvođenjem gospodarskih sankcija.

Ukoliko SAD nakon turske nabave sustava S-400 ne poduzmu ništa konkretno, ili umjesto spomenutih mjera poduzmu samo one simboličkog karaktera, to će se, po tko zna koji put od pokretanja oštre američke vanjske politike od strane Trumpove administracije, odraziti na ugled SAD-a u međunarodnoj zajednici. A s druge strane, ukoliko Washington ostvari navedene prijetnje protiv Turske, time otvara i više nego ozbiljnu mogućnost da izgubi Tursku kao svog ključnog vojnog partnera u regiji i još je više gurne u orbitu ruskih nacionalnih interesa. Sjedinjene Države same su se dovele u ovako nezgodnu situaciju, ponajprije kroz Obaminu politiku ne uvažavanja turskih nacionalnih interesa, prije svega u Siriji, a kasnije i pokušajem vojnog udara protiv Erdogana u srpnju 2016. g. iza kojeg, u osnovi, stoje američka „duboka država“ i Njemačka. Usprkos prvotnim najavama, niti Trumpova administracija nije odstupila od Obamine politike potpore sirijskim Kurdima, niti je uspjela omekšati stavove Erdogana po ključnim pitanjima od važnosti za turske nacionalne interese u regiji. Erdoganova se čvrstoća, zapravo, temelji na svjesnosti o geopolitičkoj i geostrateškoj važnosti Turske, njezinoj veličini i snazi, ali, na manje važno, i na istančanom razumijevanju novih geopolitičkih procesa u regiji i svijetu koji mu omogućavaju disperziju tj. diverzifikaciju ključnih gospodarskih i vojno-sigurnosnih interesa kroz ne oslanjanje isključivo  na Sjedinjene Državae, već i na druge velike globalne igrače poput Rusije, Kine i Indije, kao i one regionalne – Iran i Katar, nakon što su se poremetili turski odnosi s ključnim arapskim zemljama – Saudijskom Arabijom i Egiptom.

Trump se u Osaki pred Erdoganom „posuo pepelom“

A čini se kako je svih američkih zabluda oko ove tematike, koju je na razinu velikog geopolitičkog problema nepotrebno podignula Bijela kuća, konačno postao svejstan i sam predsjednik Donald Trump. To je najbolje bilo vidljivo na prošli vikend završenom summitu G20 u japanskoj Osaki, na čijim se marginama Trump sastao s turskim predsjednikom Erdoganom, i gdje su dvojica vođa prije svega razgovarali o ruskim raketnim sustavima S-400, a onda i o bilateralnim odnosima, kao i stanju u Siriji, prije svega Manbiju.  Sama kratkoća toga sastanka (trajao je točno 36 minuta), za razliku od sastanka Putin-Erdogan ili Trump-Putin, koji su trajali i više od sat i pol, ukazuje, kako dvojica čelnika, zapravo, i nisu imali o čemu ozbiljno razgovarati nakon što je već i prije toga bilo jasno kako Ankara od ugovora s Moskvom neće odustati. A zašto i bi? Upravo to, „zašto i bi“ u svom javnom obraćanju priznao je i sam Donald Trump, o čemu više kasnije u tekstu.

Satav turske delegacije u razgovoru s američkom bio je vjerojatno najjači mogući. Osim Erdogana, nju su činili ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu, ministar obrane Hulusi Akar, šef nacionalne obavještajne službe (MIT) Fahrettin Altun, ministar financija i moćni Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin, kao i zamjenik predsjednika vladajuće Stranke pravde i razvoja (njezin je predsjednik Erdogan)  D. Yilmaz. Trump je, kao i uvijek, i ovaj put bio okružen svojim najvjernijim suradnicima, od kojih su najvažniji državni tajnik Mike Pompeo i savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton.

A pred kamerama je, nakon razgovora s Erdoganom, Trump, u svom stilu, najprije izjavio slijedeće: „Turska ekipa je vrlo dobra ekipa. Ni u kom holivudskom scenariju takvih ljudi zajedno nećete skupiti!“ Te riječi u Turskoj je malo tko shvatio kao kompliment jer one to nisu niti bile s obzirom na nikakve rezultate ovih razgovora. A evo što je američki vođa rekao o temi s ruskim sustavima S-400, što je, naravno, svih najviše i zanimalo: „Predsjednik Erdogan htio je kupiti The Patriot od Obamine administracije, međutim, dozvola nije dobivena. U vrijeme Obame ponašanje prema Turskoj bilo je nepošteno. (Pitanje oko S-400) je bilo zapušteno. Mi tražimo rješenja. …“ … „Mi sve više surađujemo (u trgovini), i očekujemo da ćemo moći učvrstiti svoj biznis s Turskom.“, kazao je Trump.

Na pitanje, hoće li SAD uvesti sankcije protiv Turske, američki je vođa odgovorio: „Mi to razmatramo. To je ulica sa dva smijera. U nas je složena situacija jer predsjedniku (Erdoganu) nisu dozvolili kupnju raketa Patriot. Obamina administracija ih nije dozvolila kupiti sve dok on nije sklopio posao oko kupnje drugih raketa. Potom, iznenada, oni govore: „Evo, sada vi možete kupiti našu raketu“. Vi ne možete voditi biznis na takav način. To nije dobro. … Ne možete se tako ponašati s ljudima, kao Obamina administracija. … Turska je bila naš prijatelj i mi smo zajedno učinili velike stvari. Mi smo veliki gospodarski partneri. … Mislim kako je 75 milijardi dolara malo. Mislim da će ubrzo biti više od 100 milijardi dolara (međusobne trgovinske razmjene).“

Ako Trumpove riječi prevedemo na dobri stari hrvatski jezik (u figurativnom smislu, naravno) možemo zaključiti slijedeće:

Prvo, iako je vrlo teško braniti glupu Obaminu politiku prema Turskoj, kao ponajvažnijoj američkoj vojnoj saveznici u bliskoistočnoj regiji ali i na Južnom krilu NATO saveza (počevši od sirijske problematike i američke potpore Kurdima, aktivnog sudjelovanja američke „duboke države“ u pokušaju vojnog puča i svrgavanja Erdogana u srpnju 2016.), a što je sve rezultiralo turskom okretanju Rusiji i vrlo moguće pojave na geopolitičkom obzoru rađanja stvarnog strateškog partnerstva između Ankare i Moskve, ipak se mora kazati kako Barack Obama nije radio ništa novo ili drugo što do tada Sjedinjene Države u vanjskopolitičkom smislu nisu radile već puno puta. Pokušao je, naime, kao i mnogi predsjednici prije njega, srušiti vladu jedne zemlje koju je smatrao (u ovom slučaju) nedovoljno kooperativnom (ne neprijateljskom) u odnosu na američke nacionalne interese. Uostalom, vojni pučevi u Turskoj pod američkom palicom do tada su uspješno izvođeni već puno puta. Na kraju krajeva Obama tu odluku sigurno sam nije niti donio, već je ona rezultat strateških promišljanja i odluka onih profesionalaca koji su za takve odluke i zaduženi unutar američkog diplomatskog, vojnog i obavještajno-sigurnosnog sustava;

I drugo, dovoljno se prisjetiti kako je i Trumpova administracija od samoga početka po pitanju kupnje ruskih S-400 po ponašanju bila identična Obaminoj – oštro joj se protivila, jednako kao i američki Kongres. Uostalom, prijetnje obustavom isporuka F-35 Turskoj proizvod su Trumpove, a ne Obamine administracije. Općenito, prijetnje sankcijama Ankari „frcale su na sve strane“, što je samo još više zakompliciralo nastali složeni trokut odnosa SAD-Turska-Rusija.

Ovdje je još nešto važno primjetiti: Trump nije direktno odgovorio na pitanje, hoće li se ili ne uvesti sankcije protiv Turske, i(li) obustaviti američke isporuke zrakoplova F-35, za koje je Ankara prošli mjesec izvršila redovitu uplatu u iznosu od 50 milijuna dolara, ne obazirući se na američke prijetnje?

Možda je zbog odsustva tog Trumpovog odgovora još preuranjeno govoriti o pobjedi Erdogana, koji se izvrsno snalazi u susretima s liderima globalne trojke – Rusije, SAD-a i Kine. Međutim, ukoliko je suditi prema gore navedenim Trumpovim riječima i njegovu pokušaju svaljivanja krivice za nikada lošije američko-turske odnose isključivo na Obaminu politiku, čini se kako Trump, zapravo, traži svoj alibi za priznanje američkog poraza u sukobu s Turskom po pitanju nabavke ruskih sustava S-400. Sustava, koje smo mi na portalu Geopolitika News već davno ranije okarakterizirali kao (geo)politički puno ubojitije oružje od onoga koje ono predstavlja u klasičnom vojnom smislu (uza svo dužno poštovanje prema njegovim izuzetnim karakteristikama i mogućnostima). Ali upravo je zato i neshvatljivo kako sve to nisu na vrijeme mogli predvidjeti i „svemoćni“ i „svevideći“ američki stratezi i analitičari (koji su, da se razumijemo, za prave znalce stvari i poznavatelje razvoja globalnih procesa to već odavno presatali biti), uljuljkani u osjećaj potpune globalne nadmoći Sjedinjenih Država u bilo kojem ključnom segmentu nakon njihove pobjede nad SSSR-om u hladnom ratu, ne shvaćajući kako se kotač povijesti ne može zaustaviti i da se svijet nastavlja razvijati prema svojim zakonitostima koje je nemoguće u potpunosti kontrolirati, pa radilo se tu i o moćnim Sjedinjenim Državama Amerike.

Ono što Trumpovu administraciju sada, eventualno, može utješiti, jest činjenica da će svađa s Ankarom oko nabavke S-400 ovime biti i završena i da joj se time otvaraju novi putovi za lakšu normalizaciju odnosa. Ali oni će, nakon svega ovoga, bez obzira vratili se u prijašnje savezničko stanje ili ne, u sebi uvijek nositi i određenu dozu nepovjerenja. Drugim riječima, turski će ugled (ne samo u regiji), nakon ove velike pobjede u srazu s moćnim SAD-om samo još više porasti, a Turska će od sada definitivno voditi puno samostalniju vanjsku politiku u odnosu na sve ključne vanjske čimbenike, a u svojim će se odlukama primarno rukovoditi zaštitom vlastitih nacionalnih interesa u onom okviru koliko joj je to moguće s obzirom na svoju snagu i veličinu i s obzirom na nužnost poštivanja međunarodnih pravila ponašanja. Uostalom, u tome nema ništa loše. Štoviše, to je i smisao (državne) politike, ukoliko, naravno, nije riječ o korumpiranim i podaničkim društvima i vladama.

0 komentara

You may also like