Zoran Meter: TRUMP: KURDI NAM NISU POMOGLI U ISKRCAVANJU U NORMANDIJI

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da povuče američke vojnike sa sjevero-istoka Sirije, gdje su oni usko surađivali s kurdskim borcima iz Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i time ih prepusti sudbini, preciznije turskoj vojnoj intervenciji u toj pograničnoj sirijskoj regiji, ne prestaje izazivati reakcije i pozornost međunarodne javnosti i političara.

A tome će, svakako, dodatno pridonijeti i najnovije izjave američkog čelnika, koje bi trebale biti argumenti za taj njegov potez i razvoj situacije na sirijskom sjeveru koji ide u prilog Ankari a dijametralno je suprotan interesima Kurda. Tako je sinoć Donald Trump izjavio kako je američka vojna pomoć Kurdima koštala jako puno. „Naši su nas saveznici jednostavno iskorištavali“, kazao je Trump. … „Oni (Kurdi) nisu nam pomogli pobijediti u Drugom svjetskom ratu. Oni nam nisu pomagali u iskrcavanju u Normandiji“, objavio je američki čelnik na svom tvitu, pokušavajući slikovito objasniti razlog svoje političke odluke o američkom povlačenju. Pritom je Trump podsjetio i na svoje predizborno obećanje iz 2016.g., kada je izjavljivao kako će završiti s američkim sudjelovanjem u preskupim i jalovim vojnim sukobima na Bliskom istoku.

Zapadni mediji u četvrtak navode kako su Trumpove riječi izazvale šok čak i među njegovim istomišljenicima.

Republikanac iz Senata američkoga Kongresa Lindsey Graham izjavio je slijedeće: „Molite se za naše kurdske saveznike, nesavjesno bačene od strane Trumpove administracije. Ta odluka jamči povratak (terorističke organizacije) „Islamska država.“ Ništa manje oštra nije bile niti reakcija zapovjednika kurdskih snaga u Siriji Musluma Abdija, koji je izjavio kako će se u očima njegovih sunarodnjaka Sjedinjene Države i njihov predsjednik od sada uvijek asocirati s Turskom i njezinim vođom Tayyipom Erdoganom.

S druge strane i sam je Trump posljednjih dana bio prilično dezorjentiran u svojim izjavama: s jedne je strane on u nedavnom telefonskom razgovoru s turskim predsjednikom očito Erdoganu dao „zeleno svjetlo“ za početak vojne operacije na kurdskom prostoru sjevero-istoka Sirije, da bi već slijedeći dan izjavljivao kako će „uništiti tursko gospodarstvo“ ako Ankara udari po Kurdima. Osim toga, Trump je predsjednika Turske pozvao idući mjesec u posjet Washingtonu, pa od „uništenja“ turskog gospodarstva očito neće biti ništa. A u četvrtak, 10. listopada, je na tvitu opet napisao kako će „snažno udariti“ po Turskoj „ako ne bude igrala po pravilima“ i da pozorno motri njezinu vojnu operaciju.

Stvaranje “drugog Izraela” na sirijskom tlu





S druge strane jedna se stvar u ovakvim i sličnim ocjenama u pravilu gubi iz vida: SAD nisu povukle svoje vojnike (njih oko 500) iz čitave Sirije (kako se to može pomisliti), već samo nešto južnije od zone koja je Turskoj, očito, ostavljena za zadovoljenje njenih sigurnosnih interesa, i u kojoj su američki vojnici do sada djelovali zajedno s kurdskim snagama. A  to bi vrlo lako moglo značiti i kako će se novi kurdski životni prostor sa sjevera Sirije uz granicu s Turskom prebaciti nešto južnije, tik uz novu tursku zonu sigurnosti i istočno od Eufrata, o čemu svjedoči i današnji masovni bijeg Kurda pred turskom vojskom, za sada njih oko 60 tisuća. Pojedini turski utjecajni mediji (Milli Gazete, 10. listopada) već govore o američkom nastavku suradnje sa sirijskim Kurdima u toj novoj zoni, koju Turci nazivaju i „drugi Izrael“, aludirajući, očito, na američku želju za formiranjem kurdske pseudodržavne konstrukcije na sirijskom tlu, a koja bi graničila s Iračkim Kurdistanom. Pritom se navodi kako će Amerikanci i dalje nastaviti isporučivati oružje paravojnim organizacijama sirijskih Kurda, a što je već odobreno u njihovom proračunu za iduću godinu.

Očito je, dakle, kako velike igre tek predstoje i da Ankara itekako dobro zna što je sve po srijedi i da je zato odabrala taktiku „puzajuće intervencije“, pazeći pritom da ipak odmah previše snažno ne nagazi na američke planove i kombinacije s Kurdima, na koje ona nikada neće pristati. Turska, koja je odavno pristala na formiranje Iračkog Kurdistana (de facto samostalne paradržavne tvorevine, a formalno teritorija Iraka sa širokom kurdskom autonomijom) i s njim dobro surađuje i po pitanju naftnog biznisa i koječega drugog, jednostavno ne želi bilo kakav teritorijalni spoj nekog eventualnog pseudodržavnog sirijsko-kurdskog konstrukta s onim na sjeveru Iraka. To Ankara ni pod koju cijenu neće dozvoliti jer joj u takvom slučaju niti sigurnosna zona koju sada gradi na sjeveru Sirije u dubini od 30 ili nešto više kilometara neće značiti ama baš ništa. U tom bi slučaju ona morala istu takvu zonu uspostaviti i duž svoje granice s Irakom ali i sa sjevero-zapadom Irana gdje živi desetak milijuna Kurda, a što, naravno, nije realno ostvarivo.

Trump čini ono što mu je jedino i preostalo





Sve u svemu, što se Trumpovih poteza po ovoj temi tiče, slobodno se može reći – ništa neobično. Radi se o njegovom tipičnom stilu vladanja. Osim toga, Trump je napravio jedino ono što je i mogao ali i što je morao: Erdoganu dati dozvolu za ono što bi ionako uslijedilo i da mu se on usprotivio, isto kako je to bilo već ranije proteklih godina, kada je turska vojska intervenirala na sjeveru Sirije kada i kako je to željela – od operacije „Štit Eufrata“ (nedugo nakon pokušaja vojnog puča u Turskoj i za što tada ljutiti Erdogan od Obame nije tražio dozvolu) zapadno od Manbija, pa do prošlogodišnje operacije „Maslinova grana“ u krajnjoj sjevero-zapadnoj kurdskoj enklavi u Siriji – Afrinu (u vrijeme dok su kurdske snage u američkom interesu sređivale stanje u Siriji istočno od Eufrata).  Zapravo, Trump sada pokušava ispraviti sve prethodne američke pogreške iz doba Obamine administracije ali i početne faze rada svoje administracije kada se on još prilično oštro sukobljavao s protivničkim strujama unutar Pentagona i u State Departmentu vezano uz svoju novu bliskoistočnu doktrinu i svoj pogled na sirijsku vojnu i političku stvarnost, kao i poteze koje SAD s tim u svezi tamo u buduće moraju vući.

A bez pokušaja snažnijeg oslanjanja na Tursku u sirijskoj problematici američka vanjska politika dovodi se u opasnost da na tamošnjem terenu i u budućem političkom preustroju Sirije izgubi i ono malo utjecaja koji joj je preostao.  Preduga su bila američka, prije svega politička lutanja po sirijskim bespućima: od oslanjanja na Saudijsku Arabiju i različite radikalne islamističke organizacije koje bi ubrzo potom bile stavljane na američki spisak terorističkih organizacija (jer im je mržnja prema SAD-u konstanta i nije ništa manja u odnosu na mržnju prema sirijskom predsjedniku Assadu, Iranu ili Izraelu), pokušaja vojnog svrgavanja turskog poredsjednika Erdogana u srpnju 2016.g., pa do aktivne vojne pomoći i suradnje s turskim zakletim neprijateljima Kurdima koji su potom uslijedili. Trump, jednostavno, s Turskom pokušava popraviti ono što se popraviti još može. U tom smislu treba iščitavati i njegove spomenute izjave o Drugom svjetskom ratu i „ulozi“ Kurda u njemu, gdje Trump nedvojbeno aludira i na golemu ulogu Turske koju je kao članica NATO saveza odigrala poslije rata, u vrijeme hladnoratovskih napetosti između Istoka i Zapada.

Posve je druga stvar što je ovakvo Trumpovo ponašanje, zapravo, velika Erdoganova pobjeda, koju će on itekako znati iskoristiti i na domaćem i na međunarodnom terenu, prije svega u odnosu na posve dezorjentiranu EU čija glavna središta moći Pariz, Berlin i još neko vrijeme London jučer snažno kritiziraju tursku vojnu operaciju na sjeveru Sirije (a da redovito zatvaraju oči nad svojim operacijama takve vrste diljem svijeta, koje su, naravno, uvijek „humanitarnog“ karaktera, usmjerene na zaštitu ljudskih parava, demokracije i sloboda), ne shvaćajući kako Ankara za nju ima (prešutnu) potporu najvažnijih globalnih igrača i središta moći. Pritom Erdogan zbog poboljšanja odnosa s Trumpom, za kojeg sam uvjeren da će prije ili kasnije doći, iz ruku neće ispustiti „rusku (Putinovu) polugu“, jer mu je aktivna suradnja s Moskvom i najbolje jamstvo za dobivanje svega što smatra potrebnim za ostvarenje ključnih turskih nacionalnih interesa ne samo po pitanju Sirije. A sirijske Kurde, ali i vladu u Damasku, nitko ni zašto kljuično i strateški važno ionako ništa neće pitati. To se ipak rješava na nekim drugim, puno višim razinama i redovito izvan dosega ušiju javnosti.

A sve ovo, kao što sam već i ranije više puta naglašavao, jasno ukazuje na promjenu američke paradigme o pojmu „savezništva“, gdje će se ono ubuduće svoditi isključivo na američku svekoliku pomoć u prodaji suvremenog naoružanja i vojne tehnike saveznicima, ali ne i na ratovanje američkih vojnika za njihove interese. U tim slučajevima preostat će im ili za te interese ratovati sami, ili se morati „sklupčati“ uz noge Washingtonu i djelovati zajedno s njim na način koji to njemu odgovara i kada mu to odgovara. Naravno, to se ne odnosi na slučajeve ako bi američki saveznici bili izvrgnuti neposrednoj vojnoj agresiji izvana, iako je i taj pojam postao prilično rastezljiv, što je najbolje bilo vidljivo nakon nedavnog vojnog napada na saudijska velika naftna postrojenja na istoku te zemlje. Jer nakon njih od strane Washingtona i Rijada kao krivac je službeno detektiran Iran, ali Teheran je usprkos tome ostao vojno nekažnjen od strane SAD-a – najvećeg saudijskog regionalnog vojnog saveznika.

Dakle, sa savezništvima oprezno! Uzdati se treba ponajprije „u sebe i svoje kljuse“, a sve ostalo je ionako samo jedna velika igra na opasnoj vjetrometini globalne geopolitike, gdje si za moćnike svijeta danas „korisni idiot“, a već sutra „beskorisno smeće“ koje će s globalne scene ionako otpuhati vjetrovi promjena.

 

Komentari

komentar

You may also like