Zoran Meter: Trump mirovnim planom posvađao Bliski istok

Trumpov tzv. veliki bliskoistočni mirovni plan, pompozno najavljivan nedugo nakon njegovog preuzimanja vlasti u Bijeloj kući, do sada nije uspio zaživjeti – najviše zbog višedesetljetnih, vrlo složenih izraelsko-palestinskih odnosa koji se tim planom žele riješiti na način da primarno zadovolje gotovo sve ključne izraelske interese, dok se oni palestinski čine posve sekundarni. Najbolji primjer za to bilo je i američko jednostrano priznanje jedinstvenog Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada početkom prosinca 2017. g., kao i Trumpovo agitiranje od početka ove godine za izraelsku aneksiju pojedinih dijelova palestinske Zapadne obale (rijeke Jordana) i bespravno izgrađenih židovskih naselja na palestinskoj zemlji. Svi ovi potezi, uključno i prošlogodišnje izraelsko anektiranje okupiranoga dijela sirijske Golanske visoravni, što je opet priznao službeni Washington a osudila gotovo cijela međunarodna zajednica, uključno i Glavna skupština UN-a, rezultirali su jačanjem protuameričkih i protuizraelskih osjećaja ne samo kod Palestinaca, već i velikog dijela običnog arapskog puka diljem Bliskog istoka (ne nužno i njihovih političkih vodstava, što će se vidjeti dalje u tekstu), kao i Turske i Irana te drugih islamskih zemalja.

Trumpova administracija provodi novu američku bliskoistočnu strategiju, koja se temelji na smanjenju američke vojne i sigurnosne prisutnosti u regiji (zbog fokusiranja svojih interesa na Daleki istok i Indo-Tihooceansku regiju u kojoj očekuje jačanje sukoba s Kinom zbog njezinih globalnih ambicija), a što se već ogleda i u smanjenju broja američkih vojnika u Afganistanu i najavama Wahingtona o njihovom potpunom povlačenju iz te zemlje već do proljeća iduće godine. Na Bliskom istoku SAD bi se fokusirale isključivo na jačanje partnerstva s Izraelom i arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva, a u vojne sukobe u toj regiji Amerikanci se više ne bi neposredno miješali, kako je to često bio slučaj. To bi se partnerstvo u mnogomu temeljilo na američkom izvozu suvremenog naoružanja i pomaganju partnerskim zemljama u njihovom obuzdavanju iranskih bliskoistočnih ambicija (SAD bi im za tu svrhu osiguravale logistiku i dostavljale kvalitetne obavještajne podatke, najvećim dijelom satelitskog porijekla). Za provedbu te i takve nove američke strategije ključna je uspostava diplomatskih odnosa i pokretanje gospodarske suradnje između Izraela i ključnih arapskih zaljevskih monarhija, za što je najveća prepreka nerješeno palestinsko pitanje.  A upravo u tom kontekstu treba promatrati i slijedeću vijest koja je ovih dana izazvala veliku medijsku pozornost diljem svijeta:

Normalizacija odnosa Izraela i UAE kroz potpisivanje „Abrahamovog sporazuma“

U četvrtak, 13. kolovoza, Izrael i jedna od najutjecajnijih i najbogatijih arapskih zemalja – Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) dogovorili su se o punoj normalizaciji međusobnih odnosa, o čemu je izvješćeno u zajedničkom trojnom priopćenju sa SAD-om, objavljenom na twittu američkog predsjednika Donalda Trumpa. „Predsjednik Donald Trump, premijer Izraela Benjamin Netanjahu i šeik Mohammed bin Zayed al-Nahyan, nasljedni princ Abu Dhabija i zamjenik vrhovnog zapovjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata razgovarali su danas i dogovorili se o punoj normalizaciji odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata“, navodi se u objavljenom dokumentu.

Na taj su način UAE postali treća arapska zemlja koja je odlučila uspostaviti diplomatske i gospodarske odnose sa židovskom državom, nakon što su to već učinili Egipat (1979. g. kroz mirovni sporazum s Izraelom iz Camp Davida), i Jordan 1994. godine. Izrael je 1999. g. priznala i još jedna islamska zemlja sa zapada Afrike – Mauritanija, ali je prekinula te odnose točno 10 godina kasnije zbog izraelskih vojnih aktivnosti u pojasu Gaze.




Iako je ovaj potez UAE naišao na brojne kritike islamskoga svijeta, već je odranije bilo jasno kako su se odnosi dviju zemalja posljednjih godina znatno poboljšali usprkos nepostojanju mirovnog sporazuma, kao i to da su vođeni međusobni intenzivni kontakti, koji su uključivali i razvoj gospodarskih odnosa. Isto tako nije nikakva tajna kako je posrednik u postizanju ovog  mirovnog sporazuma bila Trumpova administracija. U spomenutoj izjavio navodi se kako se radi o „povijesnom diplomatskom napretku koji će pomoći učvršćenju mira“ u regiji i koji „svjedoči o hrabrosti i dalekovidnosti triju vođa“, kao i Izraela i UAE, što će „otvoriti ogromni potencijal u regiji“. Očekuje se skori susret delegacija dviju zemalja za potpisivanje bilateralnih sporazuma koji se odnose na investicije, turizam, direktne zračne linije, sigurnost, telekomunikacije i td., a trebala bi se otvoriti i veleposlanstva i razmijeniti veleposlanici.

Također je u izjavi rečeno kako će, na Trumpovu zamolbu i uz potporu UAE, Izrael zaustaviti proglašenje svoga suvereniteta nad Zapadnom obalom rijeke Jordan, a sporazum će omogućiti i slobodne posjete muslimanskim svetim mjestima u Jeruzalemu, poput džamije Al-Aksa.

Američki čelnik Trump ovaj je sporzum nazvao „ogromnim napretkom“, dok je veleposlanik SAD-a u Izraelu David Friedman izjavio kako je on nazvan „Abrahamovim sporazumom“ – „prema ocu svih triju velikih religija“ – židovske, kršćanske i muslimanske, i najavio kako će i druge zemlje slijediti primjer UAE.

Stavovi ključnih bliskoistočnih zemalja o trojnom sporazumu

Međutim, hoće li to tako uistinu i biti? Osobno mislim kako će primjer Emirata slijediti poneke monarhije Perzijskog zaljeva. Isto definitivno želi učiniti i državni vrh Saudijske Arabije na čelu s prijestolonasljednikom Muhammedom bin Salmanom. Ali pritom Saudijska Arabija, kao samozvana glavna „štićenica“ palestinskih interesa ima puno veću odgovornost, a time i preuzima znatno veće rizike od UAE s obzirom kako je Rijad i čuvar glavnih muslimanskih svetinja – Meke i Medine koje se nalaze na saudijskom teritoriju. Eventualnim priznanjem Izraela Saudijska Arabija može navući bijes i svoga naroda i njegovih vjerskih vođa, ali i mnogih islamskih zemalja. Takav potez Rijada zasigurno bi prva iskoristila Turska u svom pokušaju ponovnog preuzimanja primata u islamskome svijetu, kako je to stoljećima i bilo u vrijeme Osmanskoga carstva – sve do njegova raspada nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.

O tome svjedoči i 14. kolovoza  objavljena osuda sporazuma Izraela i UAE  od strane turskog Ministarstva vanjskih poslova, u kojoj se navodi kako on „ignorira volju palestinskoga naroda“ i da UAE žele tajne benefite na temelju „mrtvorođenog i nefunkcionalnog plana SAD-a“. Ankara je također kazala kako UAE nemaju pravo pregovarati s Izraelom u ime Palestine, i da „narodi regije neće oprostiti licemjerni postupak UAE, koji su prodali Palestince“. Također je rečeno kako taj sporazum bliskoistočnu politiku s palestinskog pitanja preusmjerava na borbu protiv Irana, i da UAE njime pokušavaju poništiti Arapski mirovni plan koji je 2002. osmislila Arapska liga (taj plan zapravo predvodi Saudijska Arabija, op. a.). „Nije ni najmanje vjerodostojno što se izjava triju strana predstavlja kao potpora palestinskoj stvari”, navodi tursko MVP.

Ne treba niti govoriti kako je i Palestinska samouprava odmah osudila navedeni trojni sporazum između Izraela, UAE i SAD-a i to kroz riječi svoga čelnika Mahmuta Abbasa koji ga je nazvao „izdajom Jeruzalema, Al-Akse i palestinskog pitanja“. Svega dva sata nakon objave o njegovu potpisivanju Palestinska samouprava povukla je svoga veleposlanika iz UAE. Naravno, i palestinski Hamas je na istom tragu, izjavivši kako je ovaj sporazum isključivo u interesu Izraela i da će predstavljati udarac na Palestince s obzirom kako „daje besplatan bonus za izraelsku okupaciju“.

Ali da arapske zaljevske monarhije imaju svoje planove, različite od drugih islamskih zemalja, svjedoči i izjava malog Bahreina – velikog saveznika Saudijske Arabije, u kojemu je stacionirana i američka V. flota, koji je odmah pozdravio sporazum Izraela i UAE, nazvavši ga  „korakom za proširenje mogućnosti za postizanje mira na Bliskom istoku“. Ukazano je i na to da se njime Izrael odrekao u proljeće najavljene aneksije palestinskih teritorija na Zapadnoj obali.

Jasno je kako je i Egipat, koji je i sam priznao Izrael 1979. g., a osim toga je i veliki saveznik s UAE ne samo po pitanju libijskog sukoba, spremno pozdravio trojni sporazum. Predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi osobno je čestitao prijestolonasljedniku UAE Mohammedu bin Zayedu na tom potezu koji će „povećati stabilnost na Bliskom istoku“.

Međutim Jordan je bio puno kritičniji, kazavši, kako bi sporazum mogao pokrenuti stopirane mirovne pregovore ako bi uspio uvjeriti Izrael u nužnost priznanja palestinske države na onim prostorima koje je on okupirao u vrijeme arapsko-izraelskog rata 1967. g. „Nesposobnost Izraela da to učini samo će produbiti višedesetljetni arapsko-izraelski sukob i pod ugrozu staviti bliskoistočnu regiju u cjelosti“, kazao je jordanski šef diplomacije A. Safadi, dodavši, kako se „regija nalazi na raskrižju“ i kako „nastavak okupacije i odbacivanje zakonitih prava palestinskoga naroda neće dovesti do mira i sigurnosti“.

Iran je izraelsko-emiratski sporazum nazvao „strateškom pogreškom“ UAE i naglasio kako on neće pridonijeti miru i sigurnosti, dok će UAE biti „zahvaćeni ognjem cionizma“.

Iz svega ovoga možemo zaključiti slijedeće: već se sada nazire nova bliskoistočna konfiguracija međusobnih savezništava. S jedne strane formira se osovina Izrael-bogate zaljevske monarhije-Egipat, dok se s druge strane nazire jačanje ne samo savezničkih odnosa između Turske, Palestinske samouprave (čiji ključni saveznik sada postaje Turska ali i Iran, poglavito ako se mirovnom sporazumu s Izraelom priključi i Saudijska Arabija), Jordana i Katara, već i onog koji ima puno snažniju geopolitičku dimenziju – jačanje partnerskih odnosa između Turske i Irana, kao dviju dominantnih bliskoistočnih država slične veličine i velike vojne snage, a koji su i bez ovog događaja bili u usponu. Jednako kao i katarsko-iranski odnosi s obzirom na potpunu izolaciju te arapske monarhije od strane njezinih moćnih susjeda – Saudijske Arabije i UAE još od ljeta 2017. g.

Dakle, svjedočimo aktivnom postavljaju figura za završni bliskoistočni obračun ili, bolje rečeno, kaos koji će trajati jako dugo i kojega će biti teško zadržati isključivo u okvirima te regije s obzirom na brojne izvanjske silnice koje se na tome prostoru sudaraju i prelamaju – od strane SAD-a i ključnih zemalja EU, preko Rusije pa sve do Kine i Indije.

Komentari

komentar

loading...

You may also like