Zoran Meter: TRUMP PALI BLISKOISTOČNI OGANJ (1)

Trump, svojim planom, Arape stavlja u perspektivu neposrednog sukoba sa sirijskom vojskom ali i Irancima i Rusima. Vječna formula američko-arapskog savezništva,  „Arapi plaćaju, Amerikanci ratuju“, za Trumpa više ne vrijedi. Ona se mijenja u onu „Arapi plaćaju i sami ratuju“, a SAD će im stajati iza leđa. Koliko su Arapi na to spremni?

Sve češće najave o Trumpovom jednostranom povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom, koje su „potvrđene“ i od strane francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nakon završetka njegovog prošlotjednog sastanka s Trumpom, izazivaju sve veću zabrinutost, kako u Europskoj uniji tako i u bliskoistočnoj regiji. Ni malo neobično s obzirom da bi takva odluka nedvojbeno izazvala velike globalne geopolitičke posljedice u srednjoročnom razdoblju. One bi se odnosile, kako na globalnu energetsku sferu, tako i na onu gospodarsku, ali najviše bi, svakako, udarile na sigurnosni aspekt i raspored snaga i utjecaja ključnih globalnih središta moći. S velikom vjerojatnošću došlo bi do potpunog raspada dosadašnjeg ustroja svijeta, uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, a poglavito nakon raspada SSSR-a i američke pobjede u hladnom ratu. Pobjede, koja, kako se to sada vidi, nije bila potpuna, pa se, zapravo, treba govoriti o dobivenoj bitci a ne ratu, zbog neočekivanog povratka i izdizanja Rusije iz kaotične zemlje u novu-staru, globalno pozicioniranu silu. Kada tu pridodamo i jednu Kinu i Indiju, svjedočimo, kako se pred našim očima odvija snažno trenje geopolitičkih tektonskih ploča, uz velike potrese i veliki šum, čije je konačno preslagivanje teško predvidjeti. Ukoliko polazimo s razumske i logične točke gledišta, koja a priori isključuje mogućnost apokaliptičnog vojnog sraza hipotetskog Istoka i hipotetskog Zapada, rezultat njihovog političko-ekonomskog sraza može biti jedino globalno raslojavanje po linijama utjecaja i dugortajna nestabilnost, pa i zastoj ili barem usporavanje daljnje socio-ekonomske evolucije čovječanstva zbog primarnog fokusiranja na vojna i sigurnosna pitanja. Međutim, ukoliko polazimo s točke gledišta, da prije svega Zapadni svjet doživljava vrhunac funkcioniranja kapitalističkog gospodarskog i s njim usko povezanog političkog sustava, u kojem je sve manje prostora za moralna propitkivanja općih društvenih problema dok sve više dominira klasični grabež, korupcija i borba za moć kojoj se sve podređuje, uz čovjeka-pojedinca koji više ne predstavlja nikakvu važnost – niti vojni sukob hipotetskog Zapada i Istoka ne može biti isključen. Tim više što je u demoniziranje suprotne strane uključen cjelokupni političko-medijsko-propagandni aparat. Friedrich Nietzsche je rekao, „Bog je mrtav“  i, hvala Bogu, pogriješio. Tu bih povukao vlastitu paralelu i rekao: mrtva je informacija! Više ne postoji neovisna i provjerena vijest,  slobodni, utjecajni mediji, kao i neovisni utjecajni analitičari, već je sve u rukama svemoćnih korporacija. Odatle i proizlazi opasnost od pobjede egoističnog nad općim, iracionalnog nad zdravorazumskim i logičnim, apokalipse nad prosperitetom.

Trump i Iran

Ali vratimo se predmetnoj tematici. Trumpov, u siječnju postavljeni „ultimatum“ Europskoj uniji za priključenje američkom zahtjevu za revizijom Sporazuma s Iranom ili će SAD iz njega jednostrano izići, približava se kraju. Iako je EU, uključno i njezine ključne zemlje i supotpisnice sporazuma, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, kategorički protiv njegove jednostrane izmjene, što je potvrđeno i na nedavnom samitu u Luxemburgu, prošlotjedna  Macronova izjava kako će pokušati privoliti druge supotpisnice na izmjenu tog Sporazuma pokazuje prve pukotine unutar EU koje mogu imati dalekosežne posljedice po njezino unutarnje ustrojstvo i zadržavanje kakvog-takvog privida vođenja jedinstvene vanjske politike. Macron sada daje gotovo usuglašene izjave s Trumpom, kako je potreban novi nuklearni sporazum s Iranom koji bi uključivao i riješenja sirijskog, jemenskog i drugih sukoba na Bliskom istoku u kojima sudjeluje Iran, kao i razvoj iranskog raketnog programa. Tako je ovih dana i Euronews izvijestio da je Francuska donedavno zauzimala dovoljno nezavisnu poziciju po pitanju tog Sporazuma i stanja na Bliskom istoku uopće. Svega nekoliko sati prije puta u Washington Macron je izjavljivao kako Pariz ne vidi alternativu Sporazumu s Iranom i, štoviše, tvrdio kako Washington svojim potezima može destabilizirati čitav Bliski istok.. Što će sada učiniti „centrala“ EU u Bruxellessu i može li ona više uopće što učiniti kada je u pitanju njezin jedinstveni odgovor i očuvanje obraza sada nije jasno, imajući u vidu i njezina donedavna obećanja Iranu o „svetosti“ tog Sporazuma. Puno je izvjesnije kako će Bruxelless u ovakvoj situaciji Trumpu ponuditi kompromisan prijedlog s pojedinim izmjenama slova Sporazuma, ali je u tom slučaju važnije kako će na njega reagirati Teheran koji se bilo kakvoj njegovoj promjeni a priori protivi.

25. travnja je objavljeno kako će Teheran, u slučaju američkog povlačenja iz Sporazuma uložiti žalbu Zajedničkoj komisiji „Velike šestorice“ u svezi s kršenjem obveza iz Sporazuma. Vjerojatno i sam znajući koliko bi taj potez imao stvarnog učinka po SAD u današnjim globalnim odnosima snaga – osim pravnog puta Iran prijeti i konkretnijim potezima.

24. travnja u Tebrizu, središtu iranske regije Istočni Azerbajdžan, predsjednik Hassan Rouhani izjavio je kako će poništenje Sporazuma s Iranom imati „strašne posljedice“ i da će se „velika iranska nacija svim raspoloživim snagama suprostaviti urotama onih koji sjede u Bijeloj kući“. „Iran je danas jači nego ikada“, kazao je Rouhani, dodavši, kako sve države svijeta, uz iznimku dviju, podupiru očuvanje Sporazuma i američko povlačenje smatraju ozbiljnom pogreškom.

Međutim, Iran toliko ne zabrinjava samo američko povlačenje iz Sporazuma, koliko ne ispunjavanje obveza koje iz njega proizlaze. O tome je ovih dana u SAD-u govorio iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif. Naime, Iran niti sada ne dobiva ono što bi kroz Sporazum morao dobivati: SAD, suprotno dogovorenom, i dalje blokira milijarde dolara pohranjenog iranskog novca u američkim financijskim institucijama, Teheranu se onemogućuje realizacija milijardi dolara vrijednih ugovora s američkim Boeingom i europskim Airbusom. Još je konkretniji bio tajnik iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost i bivši ministar obrane admiral Ali Shamhani. On je, povodom tog pitanja, 25. Travnja, u ruskom Sočiju, na konferenciji o sigurnosti izjavio: „Mi ćemo vratiti rad naših atomskih objekata na onu razinu aktivnosti koja je bila prije potpisivanja Sporazuma.“ U potpunosti je odbacio mogućnost američkog i EU produljenja rokova preuzetih iranskih obveza iz tog Sporazuma na još veći broj godina.

O mogućim službenim reakcijama Irana nakon povlačenja SAD-a iz Sporazuma (o američkom povlačenju osobno ne dvojim) govorit ćemo u slijedećem nastavku ove analize, a sada bih naglasio samo to, kako američki Pentagon pažljivo analizira moguće iranske poteze. Stupanj iranske reakcije Pentagon sagledava  u ovisnosti o tome, hoće li SAD odmah aktivirati sve protuiranske sankcije ili će se odlučiti samo za jedan njihov dio.

Trump i Macron o Siriji

Puno manje nesuglasja između Trumpa i Macrona od Sporazuma s Iranom imao je njihov razgovor o Siriji. Trump je govorio o potrebi arapskog vojnog ulaska na istok Sirije i arapskog plaćanja tog vojnog kontingenta ali i obnove sjevero-istoka Sirije tj. teritorija izvan nadzora Damaska. Pri tom Trump Arape stavlja u perspektivu neposrednog sukoba sa sirijskom vojskom ali i Irancima i Rusima. Vječna formula američko-arapskog savezništva  „Arapi plaćaju, Amerikanci ratuju“ za Trumpa više ne vrijedi. Ona se mijenja u onu „Arapi plaćaju i sami ratuju“, a SAD će im stajati iza leđa. Macron protiv tog plana nema ništa, a dodao je i kako će francuske snage i dalje ostati na sirijskom tlu (one su skromne, oko 500 vojnika i 4 zrakoplova, op. a.), a također je dodao kako bi u konačno riješenje sirijskog problema trebalo uključiti i regionalne države pa čak i „Iran, Tursku i Rusiju“, s kojima se u dugoročnoj perspektivi treba naći riješenje za opstanak Sirije kao jedinstvane države i sprječiti njezina podjela između susjednih zemalja. Macron je tu, zapravo, iznio plan EU po Siriji, Pri tom i Trump i Macron inzistiraju da se političko težište i pregovarački proces treba prebaciti na UN i Ženevu, da Rusija mora izvršiti pritisak na Assada i omogućiti mirnu tranziciju političke vlasti i sl.

Konture euro-američkog plana možemo sažeti u slijedeće: odlazak Assada, objava svesirijskog primirja i provedba izbora koja bi morala dovesti na vlast sunitske političke opcije, kao i postizanje širokog međunarodnog konsenzusa u Ženevi o budućem ustroju te zemlje, pri čemu pregovaračke platforme u Astani i Sočiju više nisu nužne i nemaju nikakvu težinu. Drugim riječima, Rusiji i Iranu u budućoj Siriji ne bi trebalo biti mjesta. Zapravo, tu se ne radi ni o kakvim novim elementima, a kamo li novom sveobuhvatnom planu, već o potpuno starim pozicijama Zapada zbog kojih je i pokrenut sirijski unutarnji kaos. Njime se u potpunosti obezvrjeđuju Assadova, ruska i iranska vojna postignuća, kao da se u dvije i pol godine ruske intervencije na tlu Sirije ništa nije promijenilo. A promijenilo se jako puno, uključno i to, da umjerena oružana oporba u toj zemlji više gotovo i ne postoji, ukoliko iz nje isključimo kurdske snage i teritorij koji one nadziru (Kurdi nikada niti nisu ratovali protiv sirijske vojske i Assada već su učvršćivali nadzor na svom etničkom prostoru na sjeveru zemlje). Postoji još nekoliko manjih i izoliranih enklava, kao i regija Idlib u kojoj je koncentrirana glavnina radikalnih islamističkih oružanih organizacija. Tj. Moskvi i Teheranu se predlaže plan koji je u startu neprovedljiv, osim u slučaju da Rusija i Iran u Siriji žele izgubiti svoj obraz, a svi znaju kako se to neće dogoditi. Čvrsti stav Moskve i Teherana sigurno neće promijeniti niti Macronov posjet Moskvi u svibnju, jer on, kao kurir između SAD-a i Rusije, nikakve nove ideje sa sobom niti ne može donijeti.

Osnove američkog plana

Američki plan o Siriji, iza kojeg, između ostalih, stoji kontroverzni „jastreb“ – novi Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, jasno dijeli sirijski teritorij na dio pod nadzorom Damaska, sjever zemlje pod nadzorom kurdskih snaga SDF i zone u istočnoj regiji Deir ez-Zour (istočno od Eufrata, gdje Pentagon grčevito traži lokalni arapski supstitut za kurdske snage koje su još uvjek tamo) i, po mogućnosti, u regiji Rakka. Također nastoji zadržati oporbene zone na krajnjem jugu, uz sirijsko-izraelsko-jordansku granicu, u regijama Deraa i Kuneitra. SAD bi, u takvom slučaju, povukao svojih nešto više od 2000 vojnika iz Sirije, sukladno nedavnim, po mnoge skandaloznim Trumpovim riječima o skorom povlačenju američkih snaga iz te zemlje zbog uništenja „Islamske države“ i njezinog „prepuštanja drugima“. Iz ovog plana vidljivo je kako se radi o prilično logičnoj ideji s točke američkih interesa, a ne stihijskoj i nerazumnoj Trumpovoj odluci. Međutim, plan je uvjetovan i pojedinim bitnim sigurnosnim signalima koji ne idu u prilog američkoj vojnoj nazočnosti u toj zemlji. Prije svega se radi o najavama proiranskih šijtskih organizacija, prije svega snažnog iračkog „Al Hashed ash-Shaabi“ kojim posredno kurira iranski general Qassem Soleimani preko zapovjednika te organizacije Hadia al-Amirija. Upravo Al-Amirija učestalo prijeti „čišćenjem Amerikanaca sa sirijske zemlje“, a nedavno mu se u sličnim prijetnjama pridružila i druga šijtska milicija „Harakat an-Nujaba“. 18. travnja, ona je, povodom savezničkih napada izjavila slijedeće: „Glupost američke vlade i njezinih saveznika promijenila je dinamiku konfrontacije. Oni moraju snositi odgovornost za posljedice svoje agresije.“

A teško da će iračka vlada uspjeti obuzdati njihove namjere na sirijskom tlu. Osim što iračke zračne snage od nedavno i same djeluju po džihadistima na istoku Sirije u suglasnosti s vladom u Damasku,  i irački premijer Al-Abadi sve više skreće od  savezništva sa SAD-om prema savezu s Iranom i to u vrijeme predizbornih aktivnosti, gdje on iznova namjerava osigurati pobjedu.

Američki plan za Siriju u sebi sadrži i potencijal sukobljavanja Rusije i arapskih zemalja Perzijskog zaljeva, kao i Jordana.

Zato je potrebno razmotriti stavove ključnih zemalja koje bi Washington želio gurnuti u sirijski ratni vrtlog – Egipta i Saudijske Arabije. Egipat, osim vrlo snažne vojske, ima i ponajveći politički utjecaj u arapskom svijetu. 17. travnja, bivši zamjenik zapovjednika egipatske obavještajne službe Muhammed Rashad, u intervjuu novini Egypt Independent, kategorički je odbacio mogućnost slanja egipatske vojske u Siriju. „Egipatske oružane snage nisu najamničke postrojbe i ne mogu biti angažirane od stranih država za razmještaj na vanjskim teritorijima. To je neprihvatljivo…“, kazao je general Rashad. Još je jasniji bio i sam egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi u intervjuu portugalskoj televiziji, kazavši, kako je prioritet njegove politike potpora nacionalnim vojskama, bilo Libije, Iraka ili Sirije. Na izričit upit, podrazumijeva li pri tom on Assadovu vojsku, Al-Sisi je odgovorio: „Da.“ Ništa čudno, ukoliko znamo da je Egipat u prvom redu zauzet stanjem u Libiji, kao i protuterorističkom borbom na Sinajskom poluotoku. Osim toga, Egipat, koji na istoku Libije podupire Libijsku nacionalnu vojsku maršala Khalife Haftara, ima novih problema. Haftar je nedavno doživio moždani udar i već neko vrijeme leži u jednoj od pariških bolnica, pa Kairo i drugi Haftarovi saveznici, prije svega UAE, sada ubrzano traže njegovu zamjenu. Ulazak egipatske vojske u Siriju nikao mu nije prioritet. Osim toga, Assad je veliki protivnik turskog predsjednika Erdogana, koji je, opet, najveći neprijatelj Al-Sisija.

Drugi važan član američke „sirijske koalicije“ Saudijska Arabija, također ima svojih problema. Ona na istok Sirije definitivno neće poslati veći vojni kontingent, već će se ograničiti na financiranje tog plana i simbolično vojno učešće, neovisno o izjavi njezinog ministra vanjskih poslova Adela Al-Jubeira o potpori američkom planu. I nije tu samo riječ o lošem iskustvu Rijada u trogodišnjem ratu u Jemenu, koliko o stvarnoj ugrozi otpočimanja vojnog sukoba saudijskih vojnika sa sirijskom vojskom i (pro)iranskim snagama ali, što je najvažnije, i s ruskom vojskom u Siriji. Preveliki su to rizici i za jedan bogati Rijad, čak ukoliko iza leđa ima i Sjedinjene Dražave. Rijad dobro zna kako Washington zbog njega neće zaratiti s Rusima.

Oslanjanje na trećeg kandidata „arapske koalicije“ u Siriji – Katar, još je više beznadno s obzirom na ne smanjivanje napetosti između Dohe i arapskih monarhija Perzijskog zaljeva.

Drugim riječima, američki arapski partneri, svjesni dugogodišnje bliskoistočne politike Washingtona i njezinih posljedica, za značajnije vojno sudjelovanje na sirijskom tlu nemaju niti pretjerane želje, niti mogućnosti. Potencijalno ratovanje s Iranom ili Rusijom nikako im ne može biti u interesu, o čemu im najbolje iskustvo daje „turski poučak“ nakon obaranja ruskog bombardera u Siriji, u studenom 2015. godine.

 

0 komentara

You may also like