Zoran Meter: TRUMP POKRENUO RAT PROTIV OPEC-A, IRANA, RUSIJE, …

Zadržimo se još malo na američko-ruskim odnosima jer su oni u čitavoj ovoj priči vjerojatno i najvažniji, a  oni se ne kreću u smjeru normalizacije, već puno prije – eskalacije: upravo zbog toga Rusija je od početka 2018.g. u dva mjeseca za redom naglo smanjila svoja ulaganja u američke državne obveznice i trezore: u travnju za čak 47,5 milijardi dolara, a u svibnju je povukla još dodatnih 38,8 milijardi dolara.  … Rusija je svjesno napustila „klub“ najvećih vlasnika američkog duga kojeg predvodi Kina („klub“ najvećih čine one zemlje koje imaju više od 30 milijardi dolara američkih vrijednosnica). Analitičari smatraju kako se Moskva time osigurala od mogućih potresa njezinog gospodarstva zbog eventualne američke blokade ruskih aktiva u SAD-u. A ona uopće nije nemoguća u kontekstu urušavanja normi međunarodnog prava kojima upravo svjedočimo.

Kako se približava studeni i početak američkih sankcija protiv iranskog energetskog sektora, predsjednik SAD-a Donald Trump vrši sve snažniji pritisak na zemlje-uvoznice iranske nafte da od toga odustanu. Također, Trump od Saudijske Arabije traži povećanje proizvodnje kako bi se nadomjestio manjak „crnog zlata“ na svjetskom tržištu nakon blokade iranskog izvoza i time spriječio daljnji porast cijena nafte i benzina na američkom tržištu, što Trumpu nikako ne odgovara u kontekstu predstojećih izbora za Kongres (studeni 2018.g.).

Zbog toga je Trump prošli tjedan konačno i pokrenuo svoj plan za borbu protiv visokih cijena nafte, najprije kritizirajući poteze zemalja članica OPEC-a (od kojih je zatražio žurno smanjenje cijena), dok je Kongres, paralelno, počeo razradu zakonskog prijedloga koji bi omogućio vođenje sudskih procesa protiv kartelskih manipulacija naftnim tržištem.

Radi se o zakonskom prijedlogu pod nazivom No Oil Producing and Exporting Cartels Act (NOPEC), kojim bi se stvorila pravna podloga za proširenje jurisdikcije američkog zakonodavstva na protivničke zemlje (OPEC, OPEC+). Sjedinjene Države sada najprije žele oslabiti savez Saudijske Arabije i Rusije unutar platforme OPEC+ kojim se utvrđuju kvote dnevne proizvodnje nafte, uvedene radi uravnoteženja njezine ponude i potražnje na svjetskim tržištima (a time i stabilizacije cijena na razini koja zadovoljava i proizvođače i kupce). Nakon toga Trump želi uništiti cjelokupnu strukturu organizacije OPEC i objaviti liberalizaciju slobodnog tržišta svjetskih energenata. Naravno, moćne i prebogate američke naftne tvrtke u takvim bi uvjetima najviše profitirale. Podsjećamo kako je OPEC, organizacija svjetskih zemalja-najvećih proizvođača nafte (Rusija nije njegova članica) svojedobno i ustrojen upravo iz razloga da se njegove članice zajednički odupru političkim pritiscima moćnih zemalja i njihovim diktatima o dozvoljenoj količini proizvodnje i visinama cijena na svjetskim tržištima. A Trump želi upravo to.

U praksi će to izgledati ovako: SAD će uvoditi sankcije prema državnim tvrtkama povezanim s OPEC-om i OPEC+, nakon čega će uslijediti drugi krug sankcija protiv sviju onih koji ne prekinu suradnju s navedenim organizacijama.

Ti su Trumpovi potezi bili dovoljni da Saudijska Arabija počme povećavati proizvodnju nafte i djelomično obustavi dogovor s Rusijom u okviru OPEC+, vezan uz stabilizaciju stanja na naftnom tržištu. Ta je arapska država u posljednja dva mjeseca povećala proizvodnju nafte do rekordnih razina u zadnje četiri godine i snizila cijene za svoju naftnu sortu.





Istodobno se primjećuje kako se i povećao izvoz nafte u SAD. On je prošlog tjedna povećan s 8 milijuna na 9,01 milijun barela dnevno na račun Saudijske Arabije, koja je povećala svoj izvoz nafte za jednu trećinu – na 1,24 milijuna barela dnevno. Analitičari Citi-ja smatraju kako Trump time može smanjiti cijene nafte do 45 dolara za sortu Brent do kraja godine. Pri tom pojedini analitičari iz OPIS Analytics Gasoline tvrde kako se tržište nafte nalazi na pragu velikih pokretanja, koji mogu smanjiti cijene ispod 50 dolara za barel.

Trump na ovaj način želi postići svoja dva glavna cilja: prvi, kratkoročni, smanjiti cijene benzina na američkom tržištu (naglo povećanim nakon njegove najave o povlačenju iz iranskog nuklearnog sporazuma i uvođenju sankcija protiv Irana u svibnju ove godine) uoči jesenskih izbora za Kongres koji su od presudne su važnosti za njegov politički život; i drugi, dugoročni, nadomjestiti nedostatak nafte na svjetskom tržištu koji se očekuje nakon što u studenom startaju sankcije protiv iranskog energetskog sektora, kojima američka administracija želi iranski izvoz „crnog zlata“ svesti na nulu. To bi, posljedično, prema američkim željama trebalo dovesti do pada režima u Teheranu. Međutim, nedostatak iranske nafte (a Iran sada plasira oko 2 milijuna barela nafte dnevno na tržište), ukoliko se ne pronađe adekvatna zamjena, automatski bi doveo i do skoka cijena.

Iran obustavio izvoz nafte u Francusku i Južnu Koreju





Izvoz iranske nafte u srpnju se nastavio smanjivati, kao reakcija na predstojeće uvođenje američkih sankcija. Uvoz iranskog „crnog zlata“ smanjuju europski kupci, a isporuke u Francusku i Južnu Koreju već su u potpunosti obustavljene, priopćila je Međunarodna agencija za energetiku (IEA) u svom mjesečnom izvješću:

„Izvoz iranske nafte pao je za 90 tisuća barela dnevno, na razinu od 2,19 milijuna barela na dan, jer europski kupci smanjuju svoj uvoz, a Južna Koreja ga je u potpunosti obustavila zbog predstojeće uspostave američkih sankcija u studenom. … izvoz iranske nafte u Europu, uključno i Tursku, u srpnju se snizio na 140 tisuća barela dnevno, što na mjesečnoj razini iznosi 410 tisuća barela. Pri tom je taj pokazatelj 2017.g. iznosio 750 tisuća barela dnevno. A isporuke u Francusku posve su obustavljene.“

Štoviše, navodi se dalje, američka administracija odbacila je molbu francuske energetske tvrtke Total za izuzeće od američkih sankcija, što bi joj omogućilo nastavak aktivnosti u Iranu i očuvanje svog učešća u (plinskom) projektu „Južni Pars 11“ (sada je svoj udio prepustila kineskom energetskom divu CNPC).

Rusija vjerojatno odbacuje dolar u međunarodnoj trgovini

Prošli tjedan ruski je ministar financija Anton Siluanov izjavio kako dopušta mogućnost prijelaza naplate trgovine naftom u nacionalnim valutama zbog nesigurnosti dolara.

„Nije isključeno. Mi smo osjetno smanjili ulaganja naših rezervi u američke aktive. Sada i dolar, koji se smatrao svjetskom valutom, predstavlja rizični instrument za naplatu“, kazao je ruski ministar.

Ova izjava uslijedila je svega dva dana nakon što je Kina najavila potpunu obustavu uvoza američke nafte, ali i moguće uvođenje carina na američki LNG plin. Naknadno je i turski predsjednik Erdogan najavio otklon od dolara i trgovanje u nacionalnoj valuti sa svojim glavnim trgovinskim partnerima ali i okrenutanje Turske „novim saveznicima“.

Osim toga, 23. kolovoza je i zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov izjavio kako Rusija nema druge mogućnosti osim odbacivanja dolara kao platnog sredstva u međunarodnoj trgovini i da se taj proces „hvala Bogu, upravo odvija“.

Zadržimo se još malo na američko-ruskim odnosima jer su oni u čitavoj ovoj priči vjerojatno i najvažniji, a  oni se ne kreću u smjeru normalizacije, već puno prije – eskalacije: upravo zbog toga Rusija je od početka 2018.g. u dva mjeseca za redom naglo smanjila svoja ulaganja u američke državne obveznice i trezore: u travnju za čak 47,5 milijardi dolara, a u svibnju je povukla još dodatnih 38,8 milijardi dolara. Na taj su način njezina ulaganja smanjena na svega 14,9 milijardi dolara (još početkom godine vrijednost ruskih aktiva u američkim državnim trezorima iznosila je oko 100 milijardi dolara), što je najniža razina od 2007. godine i čime je Rusija svjesno napustila „klub“ najvećih vlasnika američkog duga kojeg predvodi Kina („klub“ najvećih čine one zemlje koje imaju više od 30 milijardi dolara američkih vrijednosnica). Analitičari smatraju kako se Moskva time osigurala od mogućih potresa njezinog gospodarstva zbog eventualne američke blokade ruskih aktiva u SAD-u. A ona uopće nije nemoguća u kontekstu urušavanja normi međunarodnog prava kojima upravo svjedočimo. Ruska Središnja banka prošli je tjedan i pojasnila  kako ona diversificira svoje  međunarodne rezerve, učitavajući sve rizike – financijske, ekonomske i geopolitičke.

A rizici su i više nego veliki. Washington je 8. kolovoza proglasio nove proturuske sankcije, koje bi na snagu trebale stupiti 22. kolovoza. Sastojat će se od dva dijela: prvi će braniti izvoz u Rusiju proizvoda dvojne namjene, dok će se drugi dio odnositi na smanjenje razine diplomatskih odnosa, zabranu letova ruske nacionalne zračne tvrtke Aeroflot u SAD, i gotovo potpunu zabranu američkog izvoza u Rusiju. Zbog toga se u pretprošli petak i sastalo rusko Vijeće sigurnosti pod predsjedanjem predsjednika države Vladimira Putina, a istog je dana i premijer Dmitry Medvedev kazao, kako će uvođenje novih američkih sankcija (ukoliko do toga dođe) biti objava gospodarskog rata protiv Rusije.

Šest najvećih svjetskih naftnih tvrtki – „Big Oil“

Trumpov započeti politički i financijski rat protiv OPEC-a, visokih cijena nafte, Irana, Rusije, Kine i td. sa zanimanjem prate i najveće svjetske naftne kompanije kojih se sve to itekako tiče. Prije toga vratimo se malo u povijest.

Od 50.-ih do 70.-ih godina prošlog stoljeća svjetskim naftnim tržištima i nalazištima dominirale su tvrtke, poznate i pod nazivom „Sedam sestara“: BP, Exxon, Gulf Oil, Mobil, Shell, Chevron i Texaco. One su nadzirale čak 85% svjetskih naftnih rezervi. Stanje se promijenilo nakon osnivanja OPEC-a čije su članice (ali i druge velike zemlje bogate naftom) nacionalizirale svoja naftna nalazišta i osnovale državne naftne tvrtke. Iz takvog procesa rodilo se, kako ih je nedavno nazvao Financial Times, „Novih sedam sestara“: kineski CNPC, saudijski Saudi Aramco, ruski Gazprom, brazilski Petrobras, venezuelanski PDVSA, malezijski Petronas i iranski NIOC.

A evo tko danas čini top-šest najvećih svjetskih privatnih naftnih tvrtki, pri čemu se redom radi o zapadnim kompanijama – najjačim igračima na svjetskom energetskom tržištu:

američki Exxon Mobil i Chevron, francuski Total, talijanski Eni, britanski BP i britansko-nizozemski Shell. Oni, gledano zajedno, danas proizvode više nafte od bilo koje države svijeta pojedinačno, uključno i Saudijsku Arabiju, Rusiju i SAD. Tih šest tvrtki 2017. g. zajedno je dnevno proizvodilo 11,76 milijuna barela nafte (spomenute tri zemlje bile su ispod 11 milijuna barela). Te „Big Oil“ zaostaju jedino u proizvodnji plina, ali i tu jedino u odnosu na Rusiju i SAD. „Big Oil“ su prošle godine proizvele 411 milijardi m3 plina, dok su  SAD proizvele 760 mlrd., a Rusija 649 mlrd. m3 plina.

„Big Oil“ danas aktivno sudjeluju u proizvodnim projektima u više od sto država i svugdje su rado viđen partner, uključno i u Rusiji i na Bliskom istoku, kao i članicama OPEC-a. „Big Oil“ najviše dobiva ali više nema kontrolu nad naftnim zalihama, za razliku od bivših „Sedam sestara“, što ih čini manje sposobnim utjecati i na konkurente i na čitave države (a kako su to činile „Sedam sestara“). „Big Oil“, za razliku od njih, nadzire svega 10% naftnih rezervi.

„Big Oil“, međutim, ne sudjeluju u bilo kakvom politički diktiranom zamrzavanju proizvodnje i orjentirane su isključivo na zaradu svojih dioničara. Na skoku cijena nafte te su tvrtke u prvih šest mjeseci 2018.g. zaradile između 17 i 330%. Najveću zaradu ostvario je Exxon Mobil – 8,6 mlrd. dolara, a najmanju Eni – „svega“ 2,5 milijardi dolara.

Zato i nije nikakvo čudo kako te divovske privatne energetske tvrtke s velikom pozornošću motre i najnovije Trumpove poteze usmjerene na borbu s visokim cijenama nafte. Međutim, i u takvim bi se uvjetima one, bez ikakve dileme, zbog svog golemog bogatstva najbolje snašle na liberaliziranom globalnom naftnom tržištu kojeg Trump želi stvoriti, prethodno uništivši naftne „kartele“ (OPEC) i sve one koji mu stoje na putu u ostvarivanju toga cilja.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like