Zoran Meter: TURSKA – ČIMBENIK KRIZE U NATO SAVEZU (Video)

Turska će sada razmotriti uvjete svojih odnosa s NATO-om. Ona će nastojati izići iz okvira „vjernog saveznika“ i pozicionirati se u okvir država koje izvlače korist iz članstva u toj organizaciji, poput privilegiranih članica – SAD-a, Velike Britanije ili Francuske. Hoće li u tome uspjeti, s obzirom na sadašnje „zakrvljene“ odnose, teško je reći, ali i sam pokušaj je vrijedan pozornosti i poštovanja. A povratka na staro više nema! Jer Turska je po svemu velika i važna država s isto takvim povijesnim nasljeđem, a što je najvažnije, toga je u potpunosti svjesna.

Američki ministar financija Steven Mnuchin prošli je tjedan Turskoj zaprijetio novim sankcijama „ako oni brzo ne oslobode“ zatočenog američkog pastora osumnjičenog za špijunažu i suradnju s organizacijom FETO. Samo dan ranije, tajnik za odnose s javnošću turskog predsjednika Ibrahim Kalin, izjavio je kako su „SAD spremne uništiti odnose s Turskom zbog pastora“, i da američka administracija ne pomaže Turskoj u borbi s terorizmom, ignorirajući njezine nacionalne interese. Kalin je kazao: „Oni (SAD) spremni su pokidati odnose s Turskom zbog pastora. Washington je na korak od gubitka potpore Turske. Ni pri Obami ni pri Trumpu nisu bile usvojene jasne mjere za potporu Turskoj po pitanju likvidacije dviju glavnih ugroza nacionalne sigurnosti – terorističkog pokreta „Paralelna država“ (FETO) i Radnička stranka Kurdistana. Turska je duboko razočarana u svezi stanja u okviru zaštite njezinih nacionalnih interesa. Nama već puno godina govore o potpori u borbi s teroristima, između ostalog i u sferi razmjene obavještajnih informacija. Ali u stvarnosti, na žalost, ta je suradnja daleko od željene razine.“

Te riječi dvojice političara zapravo su i sukus današnjih ukupnih američko-turskih odnosa. Ovdje ćemo se pozabaviti njihovom najvažnijom dimenzijom – obrambenom i sigurnosnom, kroz analizu utjecaja ove krize na članstvo dviju država u NATO savezu. A ta vojno-politička organizacija ne može biti i nije imuna na sve što se događa na relaciji Ankara-Washington i gdje je „problem pastor“ samo vrh sante leda njihovih problema, koji prijete potpunom paralizom odnosa i konačnim odmakom Turske prema Istočnom geopolitičkom centru (Moskva i Peking). Sve je ovo NATO savez dovelo u krizu (iako se to službeno nigdje ne spominje), vjerojatno najveću do sada, čak i u odnosu na „krizu identiteta“ kroz koju je ta  organizacija prolazila nakon raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora, kao i u odnosu na nedavne prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju iz NATO-a zbog neispunjavanja financijskih obveza od strane europskih članica. Ovo drugo zapravo je prava „kamilica“ u odnosu na turski problem. Jer NATO po statutu nema pravo Tursku izbaciti iz svog članstva, a Turska to jedino može učiniti sama, što njoj, za sada, ne pada na pamet jer time vrlo dobro manipulira u provedbi svoje vanjske politike (barem je to činila do sada).

Grešaka je bilo s obje strane

Da se previše ne vraćamo u povijest i ne kopamo po starim nesuglasicama na relaciji Turska-Zapad, poput onih iz vremena ciparske krize i napetosti na relaciji Ankara-Atena (kada je Ankara u pravilu ostajala usamljena), ovdje bih samo htio podsjetiti na novije događaje koji su rezultirali nezadovoljstvom turskog državnog i političkog miljea benefitima koje Turska ima od članstva u NATO-u: tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 na sirijsko-turskoj granici u studenom 2015.g., nakon kojeg je NATO savez Erdoganu otovreno dao do znanja kako se u taj problem neće miješati i da se sam vadi iz „kaše koju je zakuhao“, ostavivši tako Tursku „jedan na jedan“ s nuklearnom velesilom Rusijom; američko svrstavanje na stranu zakletih turskih neprijatelja Kurda u Siriji i ne uvažavanje turskih nacionalnih interesa u toj zemlji, ali i ne pružanje adekvatne pomoći Turskoj koja je u jednom trenutku bila izložena ozbiljnoj terorističkoj ugrozi na svom teritoriju; i konačno, možda i najvažnije, pokušaj vojnog puča u Turskoj u srpnju 2016.g. koji je bio najkritičniji trenutak u povijesti moderne turske države, iza kojeg su, htio to netko priznati ili ne, u većoj ili manjoj mjeri otvoreno stajale SAD s instrumentima svoje „duboke države“.

Naravno, Erdogan nije niti smio očekivati kako će NATO zbog njega zaratiti s Rusijom, ali oko svega drugog se itekako može polemizirati, a sigurno i naći grešaka s obje strane.

Ali ipak najprije treba naglasiti kako je glavni uzrok američke i NATO-ove „hladnoće“ prema Turskoj njezin odabir vođenja samostalne vanjske politike, što je za Washington prava „hereza“ jer su do sada uvijek njegovi nacionalni interesi bili primarni i njima su se svi ostali saveznici morali prilagođavati.  Zbog toga to savezništvo u praksi više sliči na puko sluganstvo i dodvoravanje, poglavito kada se radi o manjim zemljama. One, naravno, na sastancima NATO-a smiju reći svoje mišljenje ali ono u praksi nema nikakvu težinu pa ga zato najčešće niti ne iznose ukoliko iskače iz unaprijed zadanih okvira.

Turska se želi repozicionirati unutar NATO-a?

U tim i takvim okolnostima Turska će sada razmotriti uvjete svojih odnosa s NATO-om. Ona će nastojati izići iz okvira „vjernog saveznika“ i pozicionirati se u okvir država koje izvlače korist iz članstva u toj organizaciji, poput privilegiranih članica – SAD-a, Velike Britanije ili Francuske. Hoće li u tome uspjeti, s obzirom na sadašnje „zakrvljene“ odnose, teško je reći, ali i sam pokušaj je vrijedan pozornosti i poštovanja. Jer Turska je po svemu velika i važna država s isto takvim povijesnim nasljeđem, a što je najvažnije, toga je u potpunosti svjesna.

Uvjetno nazvana kriza u NATO savezu (moj osobni izraz za sadašnje stanje u toj organizaciji) može se promatrati kroz više aspekata, postavljajući slijedeća pitanja: prvo, je li ta kriza rezultat strukturnih, povijesnih globalnih promijena (jedna od njih bila je raspad SSSR-a); i drugo, radi li se samo o privremenim promjenama konjuktura odnosa, koji će se nakon određenog vremena vratiti u „normalu“ (tu se prije svega misli na rezultate Trumpove politike pritisaka širokog spektra na sve ključne globalne igrače)?

Sjedinjene su Države na vrhu piramide globalnog utjecaja na različite procese (naravno, ne sve), pa tako i na one krizne. Zato i sadašnju krizu u NATO-u također moramo promatrati s tog aspekta. Trumpova administracija od dolaska na vlast prioritet je stavila na američku gospodarsku moć i tom je cilju podredila sve ostale. Međutim, to ne znači kako će zbog toga odustati od svog vanjskopolitičkog utjecaja ondje gdje za to ima snažne političko-diplomatske i vojne instrumente i mogućnosti. A jedan od tih instrumenata je i NATO, ali pod uvjetom da se stanje u njemu uredi po američkoj recepturi. U protivnom, on je Trumpu samo smetnja i povijesni anakronizam.

Zato smatram kako kriza u NATO-u nije rezultat strukturnih globalnih poremećaja, već je privremenog karaktera, čije će riješenje ovisiti isključivo o „hiru“ američke politike. Nije tu riječ o hiru u doslovnom smislu te riječi, već nastavku dosadašnjih američkih strategija, koje u određenim povijesnim trenutcima moraju proći temeljitu reviziju i rekonstrukciju, temeljem čega se onda moraju donositi rezolutne pa i dramatične odluke kako bi se očuvao daljnji američki ostanak na vrhu svjetske piramide moći. A te se odluke sada donose u nikad složenijim uvjetima globalnih geopolitičkih okolnosti i odatle sva nervoza.

A što se tiče NATO saveza, on za sada nema prave konkurencije i suparnika u svijetu u vidu nekih drugih vojnih saveza i to mu daje šansu za preživljavanje. Međutim, isto tako, a to je bio i jedan od njegovih glavnih zadaća i ciljeva nakon raspada SSSR-a i ukidanja Varšavskog ugovora, NATO danas ima sve manje prostora za nastavak širenja i usisavanja ostalih država pod svoju orbitu (u pravilu onih istočnih) zbog oštrog stava Rusije prema  tom pitanju (o tome najbolje svjedoči stanje u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji, kao pretendentima za članstvo u NATO-u od čega još dugo neće biti ništa). U takvim okolnostima postavlja se logično pitanje, koja je onda uopće daljnja svrha te organizacije? Odgovor se nameće sam po sebi: Rusija i svekoliko potenciranje njezine navodne ugroze europskoj i američkoj sigurnosti, što je danas zajednički nazivnik ukupne zapadne vanjske politike. Rusija je danas jedini stvarni razlog koji „opravdava“ opstanak NATO saveza, kojemu još možemo pridodati jedino interese američkog vojno-industrijskog kompleksa za izvoz naoružanja svojim saveznicima, što mu je jednostavnije činiti kroz „integrirane sustave“ u kojima Washington vodi glavnu riječ.

Krizu je ubrzao 15. srpnja

Krizu odnosa Turska-Zapad (NATO) dramatično je ubrzao neuspio pokušaj vojnog udara od 15. srpnja 2016.g. Upravo je tada turski državni vrh donio stratešku odluku o nužnosti kardinalnog preustroja svojih odnosa s NATO savezom, koji su u dosadašnjim okvirima postali neodrživi. Ankara je, pri tom ne namjeravajući pokidati veze sa Zapadom, krenula u novo približavanje Rusiji nakon što je dugo i pomno građene strateške odnose između dviju država pokidalo obaranje ruskog zrakoplova nešto više od pola godine ranije (za taj čin Ankara optužuje organizaciju FETO). Novo zbližavanje s Rusijom (a preko nje i s Iranom) Turskoj je omogućio provedbu dviju važnih vojnih operacija na sjeveru Sirije, „Štit Eufrata“ i „Maslinova grana“. Njima je Turska, barem djelomično, na sirijskom tlu zaštitila svoje primarne nacionalne interese u odnosu na kurdske političke planove i aktivnosti njihovih vojnih organizacija koje su pod neposrednim utjecajem Pentagona. Naravno, to je učvrstilo i politički utjecaj Ankare u kontekstu budućeg konačnog riješavanja sirijskog problema u pregovornom procesu do kojeg će prije ili kasnije doći.

Trumpova administracija toga je svega svjesna i krivicu za takvo stanje često prebacuje na „nekompetentnu“ vanjsku politiku Obamine administracije. Međutim, ni Trump, osim povremenom retorikom, u praksi nije pokazao dovoljno snage ni želje za odustajanje od potpore sirijskim Kurdima kako bi ugodio Turskoj i vratio je u „ispravan kolosijek“. On je (na inicijativu svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, kojemu se u tome pridružio i državni tajnik Mike Pompeo), pokrenuo s „mrtve točke“ pitanje statusa grada Manbija na sjeveru Sirije koji je u rukama kurdskih snaga, a većinski je arapski grad. Kurdsko napuštanje grada Ankara je već dugo tražila (to pitanje još uvijek nije do kraja riješeno).

Turska, balansirajući između SAD-a, Rusije i NATO-a, pokušava, i za sada uspijeva ostvariti više benefita nego što je to mogla dok je u NATO-u igrala zadanu joj ulogu „vjerne saveznice“. I tu je danas glavni problem po Zapad. Turska sada politički koristi sve tri čvrste „poluge“ (Rusija, SAD, NATO) i s njima se dogovara jedino po konkretnim i naizgled izoliranim pitanjima od svog interesa. Ona, tako, malo po malo, stvara jedinstveni mozaik u kojem će ti interesi biti ostvareni u većoj mjeri nego bi to bilo da je Turska svrstana isključivo na jednu stranu globalne vage strateške vojne ravnoteže.

To znaju svi igrači – i SAD i Rusija i Kina, samo što je po ove dvije posljednje takav razvoj događaja povoljniji u odnosu na SAD. Jer Turska je ionako desetljećima bila u zapadnom lageru, makar i samo kao „neželjeno dijete“, ali ono, kojeg je potrebno imati pod svojim nadzorom. I svaki pomak Turske iz čvrstog američkog zagrljaja u smjeru Istoka za Moskvu i Peking  je dobrodošao.  Za njih je „turska formula“ vrlo jednostavna: „Tursku je bolje imati za partnera nego za neprijatelja“.

A što će biti s NATO savezom? Pojedini analitičari naglašavaju Trumpovu nesnošljivost prema toj organizaciji, dok drugi govore kako se pri tom samo radi o njegovom blefiranju s ciljem plašenja saveznika i dobivanja njihovog pristanka na ključne američke uvijete (ne samo, možda i najmanje, po pitanju te same organizacije, već i ukupnih politika EU i njezinih članica ponaosob). Mislim kako Trump NATO uistinu smatra povijesnim anakronizmom, ali da se jednostrano neće usuditi donijeti bilo kakve ishitrene odluke i da će se za sada zadovoljiti njegovim usklađenim financiranjem od svih država članica.

 

0 komentara

You may also like