Zoran Meter: Turska vs. Saudijska Arabija: VELIKE SUPARNICE JEDNA DRUGOJ „PODMEĆU KLIPOVE“. TKO POBJEĐUJE?

Turska i Saudijska Arabija najveće su suparnice za vodeći utjecaj u sunitskom svijetu Bliskog istoka.

Turska, kao važna članica NATO saveza i snažna regionalna vojna i gospodarska sila, koja je i članica G20 najrazvijenijih ekonomija svijeta, s nelagodom gleda na jačanje svekolikih, ponajviše vojnih veza Saudijske Arabije (također članice G20) i SAD-a nakon dolaska Trumpove administracije u Bijelu kuću. Ankara s pozornošću prati visokopostavljene ciljeve i ambicije Rijada za dubinskom reformom saudijskog gospodarstva (njegovu diversifikaciju u odnosu na potpuno dominantni energetski sektor, o kojem danas u potpunosti ovisi ta najmoćnija arapska država, a ovisnost samo o jednom, makar i tako važnom gospodarskom segmentu uvijek je rizična s pozicije nepredviđenih tržišnih i geopolitičkih potresa), a jednako tako i na dodatnu modernizaciju njegove, već ionako respektabilne vojne sile (bez obzira na ne baš visoku razinu njihove profesionalne uporabe, jer Saudijska Arabija prije vojne intervencije u Jemenu zapravo nigdje i nije ozbiljnije ratovala te nedostatak toga iskustva sada skupo plaća upravo na tim istim jemenskim bojišnicama). Turska ne želi izgubiti ulogu ključne američke vojne saveznice (koju sada ima kroz status jedine bliskoistočne zemlje-članice NATO saveza) i ne može mirno gledati kako joj taj status u regiji želi preoteti Saudijska Arabija osnivanjem nekakvog arapskog pandama NATO savezu, pod patronatom SAD-a.

Stanje u odnosima dviju zemalja dodatno je narušilo i odbijanje Turske za priključenje Saudijskoj Arabiji po pitanju njezine političke osude Katara i njegove diplomatske, gospodarske i prometne izolacije, koju je Rijad pokrenuo u lipnju 2017.g. na „mig“ američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je netom prije boravio u Rijadu i s njim sklopio unosne poslove iz sfere izvoza američkog naoružanja. Turska je tada pravilno procijenila nužnost zadržavanja svog strateškog i, zapravo, jedinog savezništva s nekom arapskom zaljevskom zemljom – Katarom, u kojem je izgradila i svoju prvu inozemnu i jedinu vojnu bazu u Perzijskom zaljevu. I sve to usprkos opasnosti od prekida unosnih saudijskih investicija u tursko gospodarstvo, jer Rijad je ultimativno zahtjevao od Ankare i zatvaranje njezine vojne baze u Kataru. A takvi su potezi (poput tog turskog) odlika čvrstih država, koje se primarno brinu za svoje šire nacionalne interese i ne podređuju ih „mirisu“ petrodolara, koji tako prečesto opija političare i čitave državne strukture mnogih Zapadnih zemalja.  Zašto kažem da je Ankara pravilno procijenila stanje po katarskoj problematici? Pa jednostavno zato, što je nepredvidljivi Donald Trump vrlo brzo promijenio svoj početni neprijateljski stav prema Kataru i nakon sklapanja ugovora s Dohom o kupnji desetak američkih borbenih zrakoplova (iako to Kataru, iz vojne perspektive gledano uopće nije potrebno, ali iz političke itekako je) ponovo s njim normalizirao odnose, shvaćajući da se u toj zemlji nalazi i najveća američka inozemna zračna baza Al Udeid. Osim toga, katarske strateške veze s Turskom i dobri odnosi s Iranom SAD-u ne dozvoljavaju komoditet konfrontacije s tim malim ali prebogatim i u arapskom svijetu vrlo utjecajnim emiratom. Rijad se, time, iznenada, puno prije nego li je bilo tko mogao očekivati, našao usamljen u svom protukatarskom stavu (skupa s tzv. arapskim kvartetom, kojeg još čine UAE, Bahrein i Egipat, i koji su u smislu donošenja odluka po tom pitanju sasvim irelevantni) i, zapravo, sada ne zna što dalje činiti, a da ne naškodi svome ugledu, jer vojno kažnjavanje Katara zbog njegovih „nestašluka“ s islamističkim terorizmom više ne dolazi u obzir (Rijad Dohu upravo za taj grijeh cinično optužuje, kao da i sam u tim prljavim rabotama nije imao upletene svoje prste, ili ih još uvijek nema).

“Podmetanje klipova” u Siriji

U tim i takvim okolnostima i međusobnom, više-manje prikrivenom saudijsko-turskom  suparništvu, obje strane jedna drugoj nastoje „podmetati klipove“ u onim segmentima u kojima smatraju da imaju najveće mogućnosti. Rijad, tako, u sirijskom ratnom sukobu intenzivno koristi islamističke snage pod okriljem „Al-Qaide“ (kojima on u financijskom i organizacijskom smislu kurira), u suprostavljanju onim proturskim i malobrojnijim radikalnim organizacijama iza kojih otovreno financijski i organizacijski stoje turske vojne i obavještajne strukture. Sve se to odvija u nastojanju za osiguranje što većeg političkog utjecaja na Damask nakon političkog riješenja sirijskog vojnog sukoba. Ali s obzirom da je sirijska vojska uspješno očistila sve prostore zemlje zapadno od rijeke Eufrat (istočni dio nadziru kurdske snage pod zaštitom SAD-a, a samo manje dijelove istoka Sirije još nadziru ISIL-ove snage) i da će predsjednik Bashar Assad još dugo ostati na vlasti (osim u slučaju prirodne smrti) s obzirom na bezuvjetnu potporu koju mu u tome pruža Rusija kao dominantan igrač na sirijskom bojnom polju, taj se paralelni saudijsko-turski sukob sada sveo isključivo na sjevero-zapadnu regiju Idlib – jedinu koja zapadno od Eufrata još nije pod nadzorom sirijske vojske. Za stabilizaciju stanja u Idlibu, toj posljednjoj velikoj oazi islamističkih radikala u Siriji, čeka se implementacija rusko-turskog dogovora o razoružanju tamošnjih ekstremista, za što je Erdogan osobno pred Putinom preuzeo odgovornost i dao jamstvo (i time sprječio već najavljenu sirijsko-rusku oslobodilačku operaciju u Idlibu u ranu jesen prošle godine). Međutim, Ankara je to  namjeravala učiniti ne svojom vojskom, koja u Idlibu drži pojedine ključne nadzorne točke (jer bi u sukobu s islamistima nedvojbeno imala puno žrtava i uvukla se ne više samo u sukob s Kurdima, već i Arapima, što je puno opasnije i u političkom i u vojnom pogledu), već proturskim  organizacijama koje u Idlibu ima pod svojom kontrolom. Ali dogodilo se to da su u Idlibu u međuvremenu proturske snage do nogu potučene upravo od onih prosaudijskih, što za posljedicu može imati „paralizu“ turskih mogućnosti za ispunjenje preuzetih obveza pred Rusima i posljedično pokretanje sirijske vojne operacije uz potporu ruskih zračnih snaga za potpunu pacifikaciju Idliba, a time i trajni gubitak turskog utjecaja u toj regiji – jedinoj na koju je Ankara računala kao na zonu svog budućeg političkog utjecaja u Siriji nakon što je sirijska vojska oko Božića 2016.g.oslobodila Aleppo. S druge strane Rijad ionako u Siriji više nema što izgubiti jer je izgubio sve, ali uvijek mu preostaje mogućnost pokušaja pomirbe s arapskom Sirijom i predsjednikom Assadom, nastojeći smanjiti iranski utjecaj u toj zemlji u zamjenu za zaustavljenje „eksporta islamističkih radikala“ (navodno se na tome već radi), po sličnom receptu kakav Rijad upravo sada koristi u Iraku, među tamošnjim šijtskim stanovništvom i njegovim političkim predstavnicima kojima nudi suradnju i novce u zamjenu za njihovo veće distanciranje od Teherana).

Turska koristi Katar i ubojstvo novinara Khashoggija

Turska u fnancijskom smislu ne može konkurirati Saudijskoj Arabiji niti može imati toliki utjacaj u arapskom svijetu (za one koji to ne znaju Turci nisu Arapi) koliki ima Rijad. Ali Ankara se zato itekako služi spomenutim Katarom i moćnim i utjecajnim panislamskim pokretom „Muslimanska braća (bratstvo)“ kojeg dvije zemlje zajednički podupiru i financiraju. Zato turski predsjednik Erdogan do danas ne može oprostiti Rijadu što je omogućio financiranje vojnog udara u Egiptu koji je s vlasti detronizirao demokratskim putom i na krilima tzv. arapskog proljeća izabranog predsjednika Mohammeda Mursija, vođe, kasnije u Egiptu zabranjene organizacije „Islamska braća“, i koji je u međuvremenu završio u doživotnom zatvoru. U međuvremenu je Egipat pod predsjednikom i maršalom vojske Al-Sisijem postao turski smrtni neprijatelj.  A samo je tako malo trebalo da Turska i Egipat postanu najveći saveznici i braća. A kakva bi to osovina Ankara-Kairo-Doha bila nije potrebno niti govoriti, kao ni to što bi ona značila po čitav Bliski istok, a poglavito po utjecaj Saudijske Arabije. Svi ti događaji samo ukazuju na svu krhkost i nestabilnost u ravnoteži snaga u regiji, koja se za tren oka može promijeniti i prijeći s jedne na drugu stranu, poglavito sada, u uvjetima kada savezništva i strateška partnerstva ne vrijede puno i vrlo se brzo sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi.

Nije nikakva tajna kako se Ankara itekako nastoji okoristiti i nevjerojatnim slučajem brutalnog ubojstva saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu, u kojem je u organizacijskom i nalogbodavnom smislu gotovo sigurno sudjelovao i visoki državni vrh u Rijadu. Turski državni vrh i dalje ustrajava na međunarodnoj istrazi tog monstruoznog zločina, a njegovim povremenim izvlačenjem iz pokušaja zaborava ne daje mira niti Trumpovoj administraciji (nastojeći od nje dobiti pojedine političke dividende u zamjenu za  turski „zaborav“  te Rijadove egzekucije, po Trumpa vrlo neugodne zbog unosnih vojnih poslova koje je s njim sklopio), jer Ankara nedvojbeno u svojim rukama ima vrlo neugodne dokaze o umješanosti samog saudijskog državnog vrha u to ubojstvo. S druge strane, Turska time na međunarodnom planu „klipove pod noge podmeće“ i samom princu prijestolonasljedniku Muhammedu bin Salmanu i destabilizira njegovu vladu i njezin ugled u svijetu.

Upravo je danas, 22. siječnja, Turska ponovo zatražila međunarodnu istragu Khashoggijeva ubojstva, izvršenog 2. listopada prošle godine. Nužne korake za pokretanje tog procesa Ankara će poduzeti već u slijedećih nekoliko dana, izjavio je danas turski ministar vanjskih poslova Mevlut Chavusoglu, a njegove riječi prenijela (katarska) televizija Al Jazeera, moćna i utjecajna medijska platforma koja emitira u svim arapskim zemljama i šire. Turski ministar je kazao kako saudijska strana do sada nije dostavila turskoj vladi bilo kakvu informaciju u okviru istrage toga ubojstva. Također, Rijad nije odgovorio niti na turski zahtjev za izručenje saudijskih građana, koji su na turskom teritoriju (ne prostoru samog konzulata u Istanbulu, koji je saudijski teritorij) sudjelovali u pripremi i izvršenju Khashogijevog ubojstva, čije tijelo ili ostaci nisu pronađeni niti tri i pol mjeseca od dana likvidacije. Podsjećam kako Rijad nije želio priznati niti sam događaj toga ubojstva, sve dok, pritisnut dokazima i sveopćom globalnom medijskom kampanjom, na kraju to ipak nije učinio 20. listopada – dakle, čak 18 dana kasnije – do kada je mogao sve dokaze kojima je imao pristupa uredno počistiti, a priče potencijalnih svjedoka u istrazi koju provodi detaljno uskladiti.

Turski “iranski adut” u rukavu

Dakle, tursko-saudijski „tihi rat“ za utjecaj u regiji (pri čemu se, ne manje važno, radi i o osobnom suparništvu Recepa Tayyipa Erdogana i Muhammeda bin-Salamana za liderstvo u muslimanskom svijetu općenito) ide dalje, a Ankara će u njemu, već prema potrebi, sve više koristiti i iranski čimbenik – Rijadu potpuno neprihvatljiv po pitanju bilo kakve pomisli na međusobnu suradnju. S Iranom je Turska, kao i s Rusijom, kroz sirijski ratni sukob uspostavila značajnu političku i gospodarsku suradnju, neovisno što su i Ankara i Teheran veliki regionalni konkurenti. Odnosi na relaciji Turska-Iran posebno su intenzivirani nakon što je iranski predsjednik Hassan Rouhani u srpnju 2016.g. bio prvi vođa jedne države koji je Erdoganu pružio punu iransku potporu nakon pokušaja njegovog svrgavanja kroz vojni udar iza kojeg je stajala američka duboka država, ali i ne samo ona. A Erdogan proteklih mjeseci protuuslugu Iranu vraća nastavkom turske gospodarske, prije svega energetske suradnje s Iranom iz kojeg Turska podmiruje čak 50% svojih ukupnih potreba za naftom. Sve to usprkos američkim sankcijama. Štoviše, tim se sankcijama Erdogan otvoreno protivi, često ističući njihov protupravni karakter i nikakav stvarni učinak u odnosu na onaj koji bi Washington želio postići.

Bliskoistočno trojno suparništvo glavnih regionalnih igrača – Turske, Saudijske Arabije i Irana, zapravo, predstavlja umanjenu sliku globalnog trojnog suparništva između SAD-a, Rusije i Kine. Ono, kao takvo, nikada neće završiti, već će se jedino ciklički izmjenjivati faze međusobne jače suradnje s fazama njihovog zaoštravanja. A i Bliski istok i svijet proteklih godina ubrzano ulaze upravo u ovu drugu fazu, za koju još nitko ne zna koliko će trajati i čime će u konačnici rezultirati.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like