Zoran Meter: U Ankari raste nervoza: VOJNA OPERACIJA U SIRIJI U SJENI POGORŠANJA ODNOSA SA SAD-OM I ARAPSKIM ZEMLJAMA

U turskom državnom vrhu raste nervoza nakon početnog entuzijazma, naraslog nakon objave američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju vojske SAD-a iz Sirije, što je Ankara prvotno iskreno pozdravila (ranije i tražila), pogrešno isčitavši njezine razloge,  misleći kako su oni komplementarni turskim nacionalnim interesima. A da to nije tako i da su ti razlozi u najmanju ruku nekompatibilni turskim htjenjima i projekcijama budućeg razvoja stanja u susjednoj južnoj arapskoj državi, svjedoči i nedavno Erdoganovo demonstrativno (iako je to službeno prikazano drukčije) odbijanje prijama visoke američke vojne delegacije, konkretno, njezinog predvodnika – Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. To je jasan signal kako se dvije strane i dalje razilaze po ključnim pitanjima na sirijskom tlu – prije svega onom kurdskom. Naime, John Bolton je u Izraelu, uoči samog posjeta Turskoj 8. siječnja (kao, uostalom, i sam Trump nekoliko dana ranije), jasno dao do znanja kako će SAD nastaviti podupirati sirijske Kurde u njihovoj borbi protiv islamističkog terorizma (u najmanju ruku im neće oduzimati dostavljeno oružje i rasformirati njihove postrojbe, što je Turska očekivala, op.a.), a na sličnom je tragu i američki Kongres koji je za ovu godinu odobrio proračunska sredstva za pomoć sirijskim Kurdima. Ono što se iz svega toga mora iščitati jest, da se SAD protive bilo kakvom turskom vojnom miješanju na sjevero-istoku Sirije protiv Kurda, ili, još preciznije, turskom preuzimanju nadzora nad čitavim prostorom te zemlje istočno od Eufrata, što je dio znatno šireg turskog plana koji ima implikacije i na susjedni Irak (ali ovom prigodom nećemo ulaziti u tu temu).

Koliko je stanje u američko-turskim odnosima nestabilno, svjedoči i činjenica da je već idućeg dana nakon dolaska Boltona u Tursku (američka delegacija razgovarala je samo s dužnosnicima turskog Ministarstva obrane i Erdoganovim glasnogovornikom Ibrahimom Kalinom) tj. 9. siječnja, turski ministar obrane Hulusi Akar telefonski nazvao svog ruskog kolegu Sergeya Shoygu, a razgovarali su upravo o Siriji ali i predstojećem posjetu predsjednika Erdogana Moskvi u siječnju, datum kojega još nije dogovoren. Ovdje treba podsjetiti kako je još prošlog mjeseca Erdogan izjavio kako nije potrebno da se on osobno u skoro vrijeme sastaje s Vladimirom Putinom, a sada upravo on na tom sastanku  inzistira. Jer i Turskoj je postalo vrlo jasno kako u bliskoistočnoj regiji počinju neki novi procesi za koje nitko od najvažnijih globalnih silnica ne može reći čime će rezultirati.

Ključne arapske zemlje žele se približiti Assadu

U tom smislu poglavito skrećem pozornost na slijedeće: jačaju nastojanja ključnih arapskih zemalja Saudijske Arabije, UAE i Egipta (ali i Izraela) da se počme s političkim približavanjem sirijskom predsjedniku Assadu iz više razloga. Prvo, ruska politička i vojna potpora Assadu, koja će ići do kraja, jamči njegov dugoročni ostanak na vlasti, a samim tim i ruski dugotrajnu vojnu nazočnost i politički utjecaj u toj zemlji; drugo, spomenute zemlje približavanjem Assadu (UAE su nedavno obnovili rad svog veleposlanstva u Damasku nakon njegovog zatvaranja 2012.g., kod Assada je u prosincu prošle godine boravio sudanski predsjednik, politički usko vezan za arapske monarhije Perzijskog zaljeva, Assadov prvi čovjek za sigurnost Ali Mamluk ovih je dana bio u Kairu i razgovarao s egipatskim kolegom, a uskoro putuje i u Rijad!) žele pokušati smanjiti utjecaj Irana na sirijsku vladu – nešto slično kao što Saudijska Arabija danas čini u Iraku – nudeći mu suradnju umjesto slanja sunitskih radikalnih boraca, u zamjenu za smanjenje Assadovog oslanjanja na Teheran; i treće, sve one, uključno i Izrael, upravo Tursku smatraju najvećim budućim regionalnim suparnikom, a ne toliko razvikani i izolirani Iran kojemu se lakše mogu vojno suprostaviti. Turska, naime, ima snažan utjecaj u arapskom svijetu kroz oslonac na Muslimansku braću i Katar, a kao sunitska država i ključna članica NATO saveza vrlo je neugodan suparnik, koji, osim toga, ima izgrađene partnerske odnose s Rusijom, a sve više i s Iranom – dakle – čvrste pozicije na svim stranama.

U tim i takvim složenim okolnostima, u sjeni američkog izvlačenja snaga iz Sirije (koje neće otići daleko, vjerojatno u američke baze u zapadnom Iraku i Jordanu), očito je kako se političke snage preslaguju, stvarju nova krhka, lokalna savezništva u kojima se niti jedna od strana ni na što dugoročno ne obvezuje. Osim toga, potpuno je jasno kako svi regionalni i vanjski čimbenici priznaju Assadovu vojnu pobjedu u sirijskom građanskom ratu i ključnu ulogu koju je u tom smislu odigrala Rusija i koja je time zadobila dominantnu ulogu ali i odgovornost. Zato je, prema mišljenju stratega spomenutih država (koji u tome vjerojatno imaju američku potporu)  došlo vrijeme za promjenu strategije i taktike i prilagodbu novonastalim okolnostima, a ne nastavljanje „udaranja glavom kroz zid“ jer to ni po američke ni po arapske i izraelske interese u Siriji proteklih godina nije donijelo ništa dobro.

I da se vratimo Turskoj. Ovakav opisan scenarij preslagovanja snaga, iza kojeg, kao što sam rekao vjerojatno stoje i Sjedinjene Države (koliko god one i dalje formalno optuživale Assada i Damask i upozoravale na novu američku akciju ako on nastavi primjenjivati kemijsko oružje, što je potpuno nebulozna izjava ali i razumnjiva s pozicije američkog povlačenja iz Sirije, koju je odmah prihvatio i francuski državni vrh, izjavljujući to isto), vrlo je neugodan za Ankaru i njezine interese ne samo u Siriji.  Zato je dobro ukazati i na maloprije iz Turske pristiglu vijest, prema kojoj je ministar obrane te zemlje, spomenuti Hulusi Akar, izjavio kako je Turska fokusirna na oslobođenje od „terorista“ sirijskog grada Manbija i zona istočno od rijeke Eufrat. Akar je kazao da je planiranje vojne operacije završeno i da se priprema za nju aktivno nastavlja. „Turska vojska će, u potrebno vrijeme za Ankaru početi od terorista čistiti zone Sirije istočno od Eufrata, kao su to činile ranije u drugim sirijskim regijama.“ Također je i dodao, kako su „jedini cilj Turske u Siriji teroristi“ i da Ankara nema problema s etničkim Kurdima.

S druge strane, 9. siječnja, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu u turskom je parlamentu izjavio kako Ankara neće oklijevati s vojnom operacijom, komentirajući američku odluku o povlačenju iz Sirije. Kazao je kako Washington ima teškoća  oko prekida odnosa s borcima kurdskih postrojbi narodne samozaštite (YPG) i da su te „uske veze s terorističkim strukturama u konačnici i dovele amerikance do teškoća u prekidu kontakata s njima.“

Zaključio bih slijedeće: Rusija, definitivno, nadzire sirijsko nebo zapadno od Eufrata. SAD, neformalno, definitivno nadzire nebo istočno od Eufrata. A povlačenje američke vojske sa sirijskog terena nikako ne znači da američko zrakoplovstvo i dalje neće pružati potporu kurdskim snagama u njihovoj borbi, kao oni kažu protiv ISIL-a (iako je, prema riječima američke administracije on u Siriji uništen 99%!). Samim tim kurdske će postrojbe biti zaštićene i od eventualnih turskih napada. U takvim okolnostima teško je vjerovati da će se turska vojska odlučiti na operaciju protiv Kurda. To, eventualno, mogu učiniti proturske vojne organizacije na sjeveru Sirije, uz sve rizike koje će u tom slučaju morati preuzeti na sebe. A turska vojna operacija moguća je jedino uz zajedničko odobrenje Rusije i SAD-a (vojna diplomacija dviju zemalja, zajedno s onom turskom, i o tome razgovara), ali i onda bi, vjerojatno, bila vrlo ograničena i s unaprijed zajednički definiranim ciljevima. Naravno, mogući su i drukčiji, radikalniji scenariji, u rasponu od turskog igranja „na sve ili ništa“, do zajedničke rusko-tursko-iranske vojne igre koja je također rizična u smislu posljedičnog nedvojbenog povećanja napetosti u odnosima sa SAD-om i sl.

Kurdi traže rusku pomoć

A da je stanje po sirijske Kurde složeno svjedoči i vijest američkog Washington Posta od 9. siječnja, prema kojoj kurdske organizacije polažu nade na Rusiju oko riješenja problema svog statusa u Siriji. Kurdski izvori tvrde kako su se oni već obratili ruskoj strani za pomoć u sklapanju sporazuma sa sirijskom vladom. Time oni nastoje spriječiti napad turske vojske, koja vjerojatnost ostaje vezano uz povlačenje američkih snaga, navodi WP i dodaje, kako sve to govori o tome, da se Rusija u Siriji smatra „dominantnim igračem“.

Jedan od vođa sirisjkih Kurda i bivši lider tamošnje stranke „Demokratski savez“ Saleh Muslim za WP je izjavio, kako Moskva na sebe nije preuzela bilo kakve obveze u smislu potpore nastojanjima Kurda za sklapanje sporazuma s vladom u Damasku, ali da su joj Kurdi predali svoju „putnu kartu“ i da sada „jednostavno čekamo odluku“. Dodao je da će kurdski prijedlog Rusima omogućiti sirijskoj vladi uspostavu suvereniteta nad čitavim teritorijem arapske republike, nadziranom od strane kurdskih snaga od 2012. godine, u zamjenu za davanje autonomije kurdskom stanovništvu i učvršćenje njihove samouprave. U siječnju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlazi u Moskvu, u posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a dvojica dužnosnika razgovarat će o Siriji, navodi WP.

Ovu je vijest WP-a nužno prokomentirati jer stvari niti približno nisu tako jednostavne kako ih prikazuje taj medij i kurdska strana. Naime, sirijski Kurdi već su odavno oslonjeni isključivo na SAD, odakle im stiže puna politička (Bijela kuća i Kongres) i vojna potpora kroz isporuke oružja i pružanje obuke od strane Pentagona. Poglavito je to vidljivo kroz ustrojene, pretežito kurdske snage SDF, kojma pri njihovom izvođenju vojnih operacija u regiji Rakka i istočno od Eufrata protiv snaga „Islamske države“, zaštitu pruža međunarodna koalicija na čelu sa SAD-om. Međutim, sirijski su Kurdi svo to vrijeme odbijali sudjelovanje u bilo kakvim vojnim akcijama u kojima bi došlo do neposrednog sukobljavanja sa snagama sirijske vojske, ostavljajući si tako političku odstupnicu u slučaju potrebe. Prije svega u odnosu na turske vojne operacije. Ali Turska je već izvela svoje dvije, prostorno ograničene vojne operacije na sjeveru Sirije, u zonama pod nadzorom Kurda („Štit Eufrata“ u ljeto 2016. i „Maslinova grana“ u veljači 2018.), a da im u pomoć nisu došli niti Amerikanci, niti sirijska vojska, niti ruske snage stacionirane u toj zemlji. Teško je i u ovim, novonastalim okolnostima očekivati da će bilo tko drugi ratovati za kurdske interese, ponajprije sirijska vojska i(li) Rusija s kojima su oni odbijali snažniju suradnju i priklonili se globalno, ali ne i u Siriji, najjačem igraču –  SAD-u. Poglavito to neće učiniti iz razloga što je ovih dana američki čelnik Donald Trump izjavio kako SAD i dalje podupiru sirijske Kurde, a njima je Kongres i u proračunu za ovu godinu opet predvidio financijska sredstva za (vojnu) pomoć.

Kurdi će nastaviti svoj „opasni ples“ na ivici strpljenja glavnih čimbenika sirijskog sukoba. Taj „ples“ već odavno glavnim igračima ne omogućuje uspostavu minimalno nužnog povjerenja u buduće kurdske političke poteze. S druge strane kurdska se „politika kolebanja“ može razumijeti s pozicije dosadašnjih tragičnih povijesnih iskustava njihovog naroda, koji se zbog toga više ne usuđuje oslanjati samo na jednu stranu.

Međutim (kao ne tako davno i u Iraku s propašću referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana), u konkretnom slučaju kurdski političari i njihove vojne postrojbe ipak su se predugo isključivo oslanjale na Sjedinjene Države te se stječe dojam da sada paničare i nastoje se dodvoriti suprotnoj strani sirijskog sukoba –vladi u Damasku i njezinom glavnom pokrovitelju Moskvi. Hoće li u tome uspjeti i hoće li Rusija htjeti zbog takve kurdske politike ugroziti svoje dugo, strpljivo i pomno građene odnose s Turskom (važno jr napomenuti kako niti Iran ne gleda blagonaklono na sirijske Kurde, poglavito od kada su u svojevrsnom neformalnom savezu sa SAD-om), teško je vjerovati. Jer koliko god u političkom smislu vladi u Damasku može imponirati ponuđeni povrat suvereniteta nad sjevero-istokom svoje zemlje na kojem žive Kurdi, to je ipak premali teritorij, na kojemu živi premalo (kurdskog) stanovništva da bi se za nj Damasku isplatilo pokretati visoko-rizične političke i vojne poteze koji bi prijetili mogućim otvorenim sukobom s proturskim ili turskim snagama koje se tamo također nalaze. Damask će, barem do daljnjeg, primarno biti fokusiran na riješenje problema u sjevero-zapadnoj regiji Idlib, što je po njega kudikamo važnije, a kojeg je teško riješiti bez turske političke kooperativnosti, u prvom redu s Moskvom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like