Zoran Meter: Ugledni ruski analitičar tvrdi: slijedi kinesko aktivno suprostavljanje SAD-u

U srijedu, 13. svibnja, američki senator iz redova Republikanske stranke Lindsey Graham predložio je u Senatu zakonski prijedlog u kojemu je ostavljena mogućnost uvođenja sankcija protiv Kine, ukoliko Peking „ne bude surađivao i dostavio potpuno izviješće o događajima, koji su doveli do epidemije koronavirusa“. Ovo je samo logičan slijed zbivanja na američkoj političkoj i medijskoj sceni posljednjih cca mjesec dana, u kojima je postavljena jedna dominantna teza – prema kojoj je Kina kriva za pandemiju koronavirusa, a Svjetska zdravstvena organizacija – WHO je s Kinom u dosluhu i nije na vrijeme upozorila svjetsku javnost na sve probleme i opasnosti koje prijete od COVIDa-19. Tako postavljena američka, u svojoj biti protukineska teza sada u svijetu pronalazi svoje pobornike i svoje protivnike, a neovisno o tome koja će strana prevagnuti, činjenica je kako ona predstvalja do sada rijetko viđen orkestrirani i snažni pritisak na kinesku vladu. Zašto? Pa zato što se u njezinoj pozadini otvaraju brojne varijante američkog snažnog pa i razornog protuodgovora na kinesku „nesolidarnost“ i „nekooperativnost“ u mogućoj međunarodnoj istrazi okolnosti pandemije koronavirusa na način kako je to zamislio Washington ali i pojedini njegovi europski saveznici, poput Velike Britanije a nije isključeno niti Njemačke.

Ovako zamišljen razvoj stanja definitivno ne može završiti postizanjem američko-kineskog kompromisa s obzirom da Kina sigurno neće željeti pristati na dodjeljenu joj ulogu globalnog krivca za pandemiju koja je odnijela veliki broj ljudskih života ali i nanijela golemu gospodarsku i financijsku štetu čitavome svijetu. Jer ako bi na to kojim čudom i pristala, ubrzo bi uslijedile brojne tužbe i država i poslovnih subjekata i individualnih osoba s ciljem naknade prouzročenih šteta. A one bi bile tolike, da bi i golemo kinesko gospodarstvo vjerojatno nezaustavljivo sunovratile prema bankrotu, i što je jednako važno, za dugo vremena zatvorile mogućnost za političku i gospodarsku ekspanziju Kine na globalnu razinu. Time bi Kina, poput nekada Osmanskoga carstva u svome zenitu, kada su ga nazivali i „bolesnikom na Bosporu“, postala izolirani „azijski bolesnik“, kojega se više nitko ne boji i koji je osuđen na agoniju i polagano umiranje.

Ugledni ruski analitičar o novonastalom stanju američko-kineskih odnosa

Na ovako postavljenu američko-kinesku geopolitičku „šahovsku poziciju“ danas se osvrnuo i ugledni ruski analitičar Fedor Lukyanov, direktor za znanstveni rad pri Međunarodnom forumu Valdajski klub. Lukyanov pretpostavlja kako će američke sankcije Kini biti uvedene jer, uprotivnom, nema smisla širiti ovako snažnu protukinesku kampanju, ne samo na razini američke izvršne i zakonodavne vlasti, već i od strane pojedinih tamošnjih saveznih država koje su već i pokrenule tužbe protiv Pekinga za naknadu šteta od pandemije. Lukyanov smatra kako se radi o vrlo oštroj eskalaciji odnosa, pričemu upravo pandemija služi kao povod za izdizanje suparništva na novu razinu. Washington će iskoristiti situaciju s pandemijom ne da bi od kineske vlade dobio nekakve trgovinske ustupke ili kompromise: radi se pritisku na Kinu i eskalaciji, kao samostalnom cilju SAD-a. Pritom ruski analitičar smatra kako Kina do nedavno nije bila sklona sudjelovati u ovom klinču sa SAD-om i nastojala se od njega sklanjati u stranu, ne reagirajući neposredno, kako to zna činiti Rusija. Zato će Kinezi, smatra Lukyanov, morati ponovo razmotriti svoj tradicionalni pristup (koji, očito, ne donosi rezultate, op. ZM.).

On smatra kako će kineski odgovor na američke sankcije biti identičan i odnositi se na njihove trgovinske odnose. Navodi, kako je američko-kineska ekonomska povezanost vrlo snažna i da zato Kina ima čime odgovoriti. Na njihovom neraskidivom gospodarskom međuodnosu ustrojena je čitava svjetska ekonomija  posljednjih desetljeća, smatra ruski analitičar, pa će upravo smanjenje te uzajamne  (američko-kineske) ovisnosti i prijelaz na slijedeću fazu razdvajanja ekonomija biti i glavni rezultat trenutačnog zaoštravanja odnosa vezano uz pandemiju.



Što će učiniti Rusija?

Naravno, u ovako pesimističnom razvoju scenarija, i nas, kao analitičare, i ostali svijet najviše interesira pokušaj predviđanja ruskog stava u odnosu na njega s obzirom na rusku ulogu i njezin globalni geopolitički utjecaj, temeljen ne na njezinoj gospodarskoj snazi (koja je nemjerljiva s američkom i kineskom), već s obzirom na njezinu vojnu, prije svega nuklearnu moć, i ključan geografski položaj kao goleme euroazijske zemlje koja se fizički gotovo dotiče i Sjeverne Amerike pa, ako hoćete, i same Afrike. U tom smislu Lukyanov smatra kako će Rusija na razini javnih izjava biti protiv američkih poteza, jer ona nema nikakve osnove za simpatiziranje američke strane. Osim toga, navodi on dalje, Rusija je i sama ne jednom bila objekt sličnih kampanja, koje su završavale novim paketima sankcija na njezinu adresu. Ali to, prema Lukyanovu, ne znači kako je Rusija primorana priključiti se nekoj od strana u sukobu i postati suučesnik u trgovinsko-ekonomskim ratovima. Moskva će nastojati izbjeći neposredno uvlačenje u sukob između SAD-a i Kine, smatra on i zaključuje slijedeće: „Ovo nije naš rat, to je njihov rat, povezan sa svjetskom dominacijom, u borbi za koju ruska strana , hvala Bogu, ne sudjeluje i ne namjerava sudjelovati.“

Ovakva razmišljanja ruskog analitičara sukladna su mojim, već znatno ranije javno iznesenim zaključcima i analizama, prema kojima Rusija ne namjerava podržati Washington u borbi s Pekingom jer i sama prolazi kroz bolna vremena snažnih Zapadnih gospodarskih i financijskih sankcija uvedenih još 2014. g. i kojima se ne nazire kraj. Ali još i više iz razloga, što Rusija itekako može računati kako bi, nakon eventualne pacifikacije Kine, na red došla i ona sama prema načelu „Pax Americana“ a što ona nikako ne želi i što je podsjeća na tragična vremena 90.-tih godina prošlog stoljeća nakon raspada SSSR-a, kada je jako, i pokazalo se, posve naivno, vjerovala u rađanje nekog novog posthladnoratovskog, pravednijeg svijeta, u kojemu će i ona pronaći svoje mjesto – uz suradnju, umjesto dotadašnjeg  sukobljavanja sa Zapadom. Osim toga, kako sam već ranije kazao, za Rusiju je sada najugodniji geopolitički položaj središnje zemlje tj. presudnog „jezička“ na globalnoj geopolitičkoj „vagi“, koji neće dozvoljavati prevagu niti na jednu od dviju dominantnih strana koje teže globalnoj dominaciji – kineskoj i američkoj. Osim toga SAD-u je, samom, bez sudjelovanja Rusije, nemoguće slomiti Kinu čak niti uz aktivnu potporu njegovih europskih i azijskih saveznika i partnera. Štoviše, to bi bilo vrlo teško i rizično pokušati čak i uz rusku neutralnost u odnosu na njihov sukob.

A te neutralnosti neće biti upravo iz razloga kojega sam kazao: Rusiji je najugodniji položaj svojevrsnog jamca stabilnosti sada ustrojenog globalnog geopolitičkog „tronošca“ (i u fizici najčvršče moguće strukture), koji, opet, najbolje jamči i globalnu stabilnost ali i sprječava hegemoniju jednog igrača i „kaubojštinu“ svih vrsta i oblika na međunarodnoj sceni. Prema mom mišljenju, ukoliko ne dođe do velikog zaokreta američke vanjske politike nakon pretpostavljenog Trumpovog predsjedničkog reizbora u jesen ove godine, prije svega u odnosu prema Rusiji (to se nazire iz pojedinih posljednjih izjava i Trumpa i Putina o zajedničkoj suradnji dviju država u Drugom svjetskom ratu ali i u sadašnjoj pandemiji, samo je pitanje koliko je Trump u mogućnosti u tom smijeru djelovati ako ne uspije prelomiti odnose unutar američke „duboke države“ na svoju stranu), Moskva ne samo kako neće tražiti svoje mjesto na Zapadnom geopolitičkom horizontu, već će još snažnije djelovati u smijeru geopolitičkog Istoka pričemu će težiti i što većem uključivanju Indije u međusobno, tada već trojno azijsko partnerstvo. Zapad bi konačno morao shvatiti što je u njegovom stvarnom interesu i riješiti se jednom za uvijek svojih iluzija dok ne postane prekasno. Jer kako je i notorni zločinac Adolf Hitler izjavio na samom kraju svoga života (ako je vjerovati njemačkom, memoarskom TV uratku „Konačni slom“, nedavno prikazanom na HTV-u), „dekadentni Zapad bit će poražen od discipliniranih Istočnih naroda“. A Istočne narode Hitler sigurno nije volio a da bi im morao tepati, k tome još i na kraju svog života.

Komentari

komentar

loading...

You may also like