Zoran Meter: Uvredom Putina Biden spustio novu „željeznu zavjesu“

„Kad je Biden 2011. putovao u Kremlj, pripremao se za “resetiranje” Obamine administracije s Rusijom. Nije postojala prilika, niti potreba, za Bidenovim lažnim mačizmom. Dvojica muškaraca su se sastala, ali kao dio delegacija koje su razgovarale o mogućnosti poboljšanja odnosa. Ne samo da bi Bidenovo vrijeđanje i verbalno prepucavanje (s Putinom) bilo nevjerojatno neprimjereno i u suprotnosti s većim političkim ciljevima njegova posjeta, već bi se kosilo s njegovim vlastitim osjećajima, izraženim u to vrijeme o Rusiji. “Rusija ima najbolje inženjere na svijetu”, rekao je Biden na tiskovnoj konferenciji nakon sastanka s Putinom. “Rusija ima intelektualni kapital. Rusija je sjajna nacija.” “To nisu riječi koje čovjek izgovara nakon što je ruskom vođi nasamo rekao da on “nema dušu”

Prošli je tjedan predsjednik Sjedinjenih Država, Joe Biden, samo svojom jednom  riječju doveo do potpuno novog globalnog geopolitičkog pomaka. O njemu nešto više kasnije u tekstu, a sada o onome zbog čega smatram da je to upravo tako:

u svom prvom intervjuu od kada je došao na čelo Bijelo kuće, američki čelnik Joe Biden prošli je tjedan za televiziju ABC kazao – ni manje ni više nego da je ruski predsjednik Vladimir Putin „ubojica“. Ta je izjava, iako, naizgled, nategnuto izgovorena „tek“ potvrdnim odgovorom na neposredni upit novinara George Stephanopoulosa smatra li Biden „Putina ubojicom“, znači samo jedno: „kocka je bačena“, a „Rubikon prijeđen“ – da se poslužim Cezarovim riječima iz 49. godine prije Krista. Drugim riječima: povratka na staro više nema! Tim prije što Biden u intervjuu nije ostao samo na tome. On je podsjetio na svoj sastanak s Putinom u Moskvi 2011. g. (Putin je tada bio premijer RF), te kazao kako mu je tom prigodom nasamo rekao: „Pogledao sam te u oči i mislim da nemaš duše. I on (Putin) se osvrnuo i rekao: „Razumijemo se.” Biden je Stephanopoulosu dalje rekao da će Putin „platiti cijenu” zbog svega što je učinio.

Ovdje treba naglasiti kako je Biden doslovno ponovio svoje riječi o tom sastanku, objavljene 2014. g. u New Yorkeru, u jeku naglog zaoštravanja američko-ruskih odnosa zbog ukrajinske krize (U.S. Vice President Biden says Putin has no soul: New Yorker (yahoo.com). Međutim, je li moskovski sastanak 2011. bio baš takav kakvim ga Biden opisuje?

Što je Biden govorio o Putinu prije 10 godina?

Na medijski široko rasprostranjenu Bidenovu uvredu Putinu, zanimljivo, nitko od čelnika EU ili država članica uopće nije javno reagirao. Učinio je to jedino turski predsjednik Erdogan nazvavši je „neprimjerenom“ a Putinov odgovor Bidenu „pametnim“ i „vrlo elegantnim“. Ali jedna zanimljiva osoba iz SAD-a otvoreno je kazala što misli o Bidenovoj uvredi. Riječ je o Scottu Ritteru, bivšem obavještajnom časniku američkih marinaca i autoru knjige “SCORPION KING: America’s Suicidal Embrace of Nuclear Weapons from FDR to Trump“, koji je služio u Sovjetskom Savezu kao inspektor u provedbi Ugovora o Interkontinentalnim nuklearnim raketama (INF), radio u stožeru američkog generala Normana Schwarzkopfa tijekom Zaljevskog rata, a od 1991. do 1998. kao UN-ov inspektor za oružje. Dakle, osoba i više nego stručna i kompetentna. Evo što Ritter, između ostalog, kaže na svom blogu:
„Biden kao da se pokušao razlikovati od bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je nakon svog prvog sastanka s Putinom, u lipnju 2001., kazao slijedeće: „Pogledao sam čovjeka u oči. Smatrao sam da je vrlo izravan i pouzdan. Mogao sam steći osjećaj njegove duše.”




… Kad je Biden 2011. putovao u Kremlj, pripremao se za “resetiranje” Obamine administracije s Rusijom. Nije postojala prilika, niti potreba, za Bidenovim lažnim mačizmom. Dvojica muškaraca su se sastala, ali kao dio delegacija koje su razgovarale o mogućnosti poboljšanja odnosa. Ne samo da bi Bidenovo vrijeđanje i verbalno prepucavanje (s Putinom) bilo nevjerojatno neprimjereno i u suprotnosti s većim političkim ciljevima njegova posjeta, već bi se kosilo s njegovim vlastitim osjećajima, izraženim u to vrijeme o Rusiji. “Rusija ima najbolje inženjere na svijetu”, rekao je Biden na tiskovnoj konferenciji nakon sastanka s Putinom. “Rusija ima intelektualni kapital. Rusija je sjajna nacija.”

“To nisu riječi koje čovjek izgovara nakon što je ruskom vođi nasamo rekao da on “nema dušu”, zaključio je svoju analizu Bidenove uvrede Putinu Scott Ritter.





Putin nije Gaddafi niti je Rusija Libija

Nedvojbeno, Bidenove skandalozne riječi izlaze iz svih okvira uljuđene diplomatske prakse. Zapravo, nitko se od njegovih prethodnika na čelu Amerike nije usudio izgovoriti ovo što je on upravo učinio – nazvati predsjednika, uz SAD jedine globalne nuklearne velesile – ubojicom, čak niti u vrijeme SSSR-a i hladnog rata.  Gledano kroz noviju povijest, američki predsjednici su izjave ovakvoga tipa davali i ranije – u odnosu na bivšeg libijskog vođu Moammera Gaddafija, bivšeg iračkog predsjednika Sadama Huseina, kao i sirijskog čelnika Bashara El-Assada, nakon kojih je (protiv prve dvojice) slijedila vojna intervencija i njihovo svrgavanje, a drugome je naznačena ista sudbina – kroz mobilizaciju ekstremističkih islamističkih snaga i iznenada „samoiznikle“ nove terorističke organizacije „Islamska država“.

Međutim, Vladimir Putin nije ni Gaddafi ni Sadam Husein, niti je Rusija Libija ili Irak. Bilo kakva vojna intervencija protiv te zemlje je nemoguća i do nje sigurno neće doći. Pojedini utjecajni ruski analitičari i vojni stručnjaci upravo posljednjih tjedana, pred obilježavanje 30. godišnjice nestanka SSSR-a s političke karte svijeta, izjavljuju kako je Ruska Federacija, sada, po prvi put u povijesti dostigla onu točku koja joj, zbog njene snage, jamči da neće biti vojno napadnuta niti od jedne zemlje svijeta. Stoga se i postavlja logično pitanje: zašto je onda Joe Biden spomenutu uvredu „sasuo u lice“ Vladimira Putina?

Putin Bidenu odgovorio „bacanjem rukavice izazova“




Prije pokušaja odgovora na ovo pitanje podsjetit ću na Putinov odgovor Bidenu, pristigao dan kasnije, 18. ožujka, jer je to vrlo bitno za sam odgovor: “Na ulici su govorili: onaj tko nekoga nečim naziva sam je takav. Što se tiče izjava mog američkog kolege. Što bih mu odgovorio? Rekao bih mu: “Budi zdrav!” Želim mu dobro zdravlje“, izjavio je ruski čelnik, napominjući kako je to rekao “bez ironije, bez šale”. Putin je dodao da u Americi ima puno poštenih ljudi, na koje će se Rusija oslanjati, za razliku od tamošnjeg establishmenta, ali i kazao kako će Sjedinjene Države morati računati s Rusijom. Prema njegovim riječima, američka je administracija predana odnosima s Ruskom Federacijom samo pod uvjetima Washingtona, dok će Rusija od sada raditi samo pod povoljnim uvjetima za sebe. Pozvao je Bidena na otvoren i javni razgovor u eteru – on line,  već idući tjedan, dodavši kako bi to bilo korisno za građane obiju država. Biden mu je idući dan prilično neuvjerljivo odgovorio da će njih dvojica „razgovarati kad-tad“, ne precizirajući nikakve, barem okvirne termine. Uostalom,  na što će taj razgovor sličiti (ukoliko do njega uopće ikada i dođe) s obzirom na Bidenovu uvredu, i hoće li prije toga doći do nekakve Bidenove isprike – pitanje je na koje sada nitko ne zna odgovor.

Je li Biden bio svjestan što govori?

I dok mnogi otvoreno sumnjaju kako američki predsjednik Biden pati od demencije, kako uopće ne zna što govori, kako se starački spotiče o stepenice pri ulasku u zrakoplovi i td. i da će ga uskoro zamijeniti potpredsjednica Kamala Harris, smatram upravo suprotno. Biden je u svom intervjuu o Putinu i Rusiji svega bio itekako svjestan – to su odavale i njegove oči koje nisu bile „uspavane“ već je iz njih isijavao svojevrstan žar. Biden je čovjek, koji se od svih sadašnjih američkih političara sigurno najviše razumije u vanjsku politiku. On se njome doslovno bavio čitav svoj (profesionalni) život i definitivno izvrsno razumije sve bivše i sadašnje globalne geopolitičke procese. On je, kao takav, itekako kompetentan za provedbu planova ključnih američkih stratega koji određuju vanjsku strategiju te zemlje (dok ga god služi zdravlje).

Zato spomenuta Bidenova uvreda, kao i Putinov odgovor na nju, nedvojbeno determiniraju nove odnose između dviju nuklearnih velesila tj. predstavljaju početak hladnog rata 2.0 kojeg je Biden intervjuom i službeno pokrenuo. Taj rat, zapravo, nikada nije završio. Rusija je oduvijek, ne samo sada, već i u 90.-im godinama prošlog stoljeća kada ju je vodio „Zapadni miljenik“ Boris Jeljcin bila pod određenim Zapadnim sankcijama; bila je to i svo vrijeme trajanja SSSR-a, pa čak, što je malo poznato, i u doba Ruskog carstva. Nisu niti tadašnji ruski vladari mogli nabavljati sve što su željeli, a europske kolonijalne sile upravo to imale: prije svega tadašnju najnoviju tehnologiju, koja se, kao i obično, uvijek najprije uvodila u vojne sustave ondašnjih velesila. Drugim riječima, Rusija je navikla živjeti pod sankcijama i one će, kako stvari stoje – od Zapada biti vječne.

Ovdje bih dodao, kako mi je u određenom smislu čak i drago da je Biden izrekao ovako nešto Vladimiru Putinu – ne zato što smatram da je u pravu (upravo suprotno, mislim da Biden i njegovi prethodnici po pitanju broja žrtava američke politike u svijetu imaju puno više „putra na glavi“ – dovoljno se sjetiti samo Bushove kampanje u Iraku i tamošnjih civilnih žrtava koje se, prema različitim izvorima procjenjuju od 200 tisuća do gotovo milijun), već isključivo zato, da se ruske elite konačno otrijezne od iluzija kako je moguće postići nekakve – po obje strane (Ameriku i Rusiju) prihvatljive modele suživota i suradnje dviju mega-država. To je načelno nemoguće. Jedino što američke i zapadnoeuropske elite žele i čemu su uvijek kroz povijest težile, jest svođenje Rusije u okvire (političke, teritorijalne, demografske, gospodarske i svake druge) u kojima će ona, ako bi i kao takva opstala, morati slušati diktate Zapada. Za američku politiku nikakva ljudska prava i demokratizacija Rusije ne igraju stvarnu ulogu iako na tome formalno desetljećima inzistiraju, kao što im ne igraju niti po pitanju Saudijske Arabije i sličnih zemalja s kojima usprkos gotovo otvorenoj diktaturi i političkom jednoumlju tamošnjih režima one itekako dobro surađuju. Štoviše, usudio bih se reći kako, prema stavovima američkih elita, suveren na ruskim izborima nije ruski narod, već američki nacionalni interesi. Dokle god ruska vanjska i svaka druga politika ne bude u potpunom skladu s njima, šanse za normalizaciju odnosa i suradnju na relaciji Washington-Moskva ne postoje niti u najmanjim naznakama, osim tamo gdje se to mora (poput vojnih ugovora i sl.).

Demokratizacija Rusije kao njena demontaža

Kako funkcionira američka strategija prema Rusiji najbolje se vidi iz izvješća objavljenog 24. veljače u najutjecajnijem washingtonskom think-tanku “Atlantic Council“, kojeg koristi NATO savez, pod nazivom „Rusija nakon Putina: Kako obnoviti državu“ (Russia after Putin: How to rebuild the state). Autori su djelatnik  Atlantskog vijeća švedski ekonomist Anders Aslund i predsjednik Sveruskog javnog pokreta ”Unija desničarskih snaga”, etnički Židov Leonid Gozman.

U njemu se govori, što će trebati činiti nova ruska demokratska vlada kada jednom dođe na vlast. Pa se redom navodi ukidanje sadašnje ruske protuobavještajne službe FSB i lustracija svih njezinih djelatnika, i otvaranje svih FSB-ovih dosjea kako bi svatko mogao vidjeti čim se on bavio; desakralizacija i desovjetizacija; pretvaranje Kremlja (ruska „Bijela kuća“, op.Z.M.) u muzej i preseljenje predsjednika u obični gradski ured; “napuštanje trenutne staljinističke himne“ i još štošta drugog što je izazvalo bijes ruske javnosti ubrzo nakon njegove objave. Primjerice, teza, prema kojoj se ne isključuje mogućnost da se ta nova – demokratska Rusija, suoči s problemom separatizma pojedinih dijelova zemlje, pa se u tom kontekstu kaže kako zbog demokratizacije može doći i do smanjenja ruskog teritorija, a da je glavni cilj vlade pri tom spriječiti krvoproliće.

Proturuska histerija u američkom društvu

Kada govorimo o Atlantic Councilu, bitno je spomenuti kako je u njemu nedavno došlo do prvog velikog javnog sukoba, upravo po pitanju Rusije. Naime dvoje eksperata tog analitičkog centra, stariji analitičari Emma Ashford i Matthew Burroughs  objavili su 5. ožujka znatno drukčiju stručnu analizu posvećenu Rusiji, u kojoj su naglasili kako pretjerano fokusiranje na stanje ljudskih prava i demokratizaciju te zemlje možda neće biti od koristi američkim vanjskopolitičkim interesima. Izdvajamo slijedeće: „Pristup Rusiji s ljudskim pravima pun je problema. Nastavak ovog pristupa najvjerojatnije će stvoriti povratne posljedice i nahraniti rusku paranoju oko promicanja američke demokracije, a istodobno donijeti malo pozitivnih rezultata. Rusija nije Bjelorusija ili Mjanmar. Nije mala, slaba država koju američke kazne mogu potaknuti na poboljšanje ljudskih prava. Kreatori politike trebali bi se sjetiti da je Rusija nuklearna sila, zemlja sa značajnim globalnim utjecajem i glavni proizvođač nafte – i trebali bi podrediti brigu o ljudskim pravima vitalnoj nužnosti stabilizacije odnosa.“

Ta je, s logičke točke gledišta puno razumnija analiza odmah  izazvala nikad viđeni napad drugih kolega iz AC-a na spomenuti autorski dvojac. Čak su 22 stručnjaka ovog centra potpisali otvoreno pismo u kojem su  Emmu Ashford i Matthew Burroughsa  gotovo sotonizirali. Među nezadovoljnima je i niz bivših visokih američkih diplomata koji sada djeluju u Atlantskom Vijeću: bivši američki veleposlanik u Rusiji Alexander Vershbow, bivši veleposlanik u Uzbekistanu i Ukrajini John Herbst, bivši veleposlanik u Poljskoj i bivši pomoćnik državnog tajnika Daniel Fried.

Proturuska histerija u američkom establshmentu, medijima i društvu u cjelini uistinu doživljava neviđene razmjere i to je nepobitna činjenica. Razmjeri su toliki, da se sada brani i iznošenje vlastitih stručnih stavova u jednom tako uglednom institutu, kojemu bi to, valjda, trebao biti primaran posao a ne poslušnost samo jednoj politici, jednoj ideji… Jer čemu, zapravo, služi „uniformirano“ pisanje ne samo analiza, prema unaprijed zadanim algoritmima ili kriterijima koji sputavaju osobne stavove pa i samu ljudsku kreativnost? Ono ne može donijeti ništa dobro, prije svega po one u čijim se interesima tako radi i zbog kojih je do ne tako davno ponos i perjanica američkog društva, kojoj se divo čitavi svijet – sloboda govora i izjašnjavanja –postala deformirana amorfna masa – koja se modelira i kojom se manipulira prema potrebama. Propušta ju se tamo gdje je to od interesa, a čepe joj se usta tamo gdje to nije. Možda je, zapravo, tako uvijek i bilo, samo što se to činilo puno suptilnije. Uostalom, tko, nakon svega što se od 2016. g. i pojave Donalda Trumpa na čelu SAD-a događalo u američkom medijskom prostoru i društvenim mrežama, više uopće može govoriti o tamošnjim idealima istine i slobode riječi?

Biden homogenizirao Rusiju oko Putina

Kontroverzna Bidenova izjava o Putinu, direktno iznesena u eter – „urbi et orbi“, izazvala je gnjevne reakcije u Rusiji. Bidenu hvala na iskrenosti, mogao bi mu lako uzvratiti Putin, potpuno svjestan njezine kontraproduktivnosti po američke interese što se tajminga samog izricanja tiče. Ta bura negodovanja na ruskoj političkoj i javnoj sceni upravo dovodi do novog okupljanja Rusa oko Putina, do nove unutarnje mobilizacije na valu anti-amerikanizma – nezabilježene još od ukrajinske krize i pripajanja Krima. Ako je Biden htio učiniti medvjeđu uslugu liberalnoj ruskoj oporbi ili toliko hvaljenom Alekseju Navaljnom sada je to sigurno i uspio. Začepio je usta ionako slabašnim ruskim liberalima na način na koji to nisu mogli niti ruski zakoni.

Što će reći EU?

Pošto je nedvojbeni cilj nove (stare) američke strategije i prije Bidenovih riječi bio pritisak na Rusiju svim raspoloživim sredstvima i njena maksimalna politička i diplomatska izolacija u svijetu, jedno od najvažnijih pitanja, koje mene, kao analitičara sada u prvom redu zanima, jest – kako će na ove Bidenove riječi o Putinu reagirati Europska unija, odnosno njezine ključne članice kroz praktične poteze? Naime, jasno je kako Biden od svojih prekoatlantskih saveznika i partnera sigurno očekuje identičan stav onom američkom. Uvjeravanje o njegovoj nužnosti bit će i jedan od glavnih ciljeva dvodnevnog posjeta američkog državnog tajnika Anthony Blinkena Bruxellesu idući tjedan, gdje će razgovarati s ministrima vanjskih poslova članica NATO saveza i dužnosnicima EU. Hoće li se europske elite i konačno prikloniti Bidenu u proturuskoj politici i time na tlu Europe skupa s njim definitivno spustiti novu „željeznu zavjesu“, ili će mu samo kimati glavom a u praksi činiti ono što po sebe smatraju najboljim pokazat će jedino vrijeme?

Ali što god ključne zemlje EU odlučile (EU kao cjelina više nema nikakvu stvarnu globalnu geopolitičku težinu s obzirom na unutarnja proturječja i nepostojanje vlastite vojne komponente – nužne za projiciranje svojih interesa što je u ovom trenutku važnije i od financijske snage koju ima), Bidenove riječi o Putinu dovele su do novog geopolitičkog pomaka. Njima se žele poništiti sve međunarodne političke platforme u kojima aktivno sudjeluje Rusija, poput G 20, i vratiti se manjim formatim u kojima ključne Zapadne zemlje dominiraju i kroz koje su desetljećima kreirale međunarodnu politiku (G7). Može li netko nakon svega ovog zamisliti kako bi izgledao summit G20, na kojem inače sudjeluju predsjednici najvećih i najutjecajnijih svjetskih država, i na kojem je jedan od najvažnijih momenata upravo susret američkog i ruskog predsjednika, i gdje bi se po novonastaloj logici, oni prije razgovora međusobno oslovili s „dobar dan, kolega ubojico“.

Rizična je to Bidenova politika „rušenja posljednjih mostova“, zbog koje će i Rusija ubuduće igrati samo po svojim pravilima i interesima, i surađivati s SAD-om i EU ondje gdje joj to odgovara (što je sada otvoreno kazao i Putin). S obzirom kako će to isto činiti i SAD, bit će vrlo zanimljivo pratiti sraz dviju zemlja po pitanju Sirije (tamo su vojnici obiju zemalja u vrlo bliskim i rizičnim kontaktima), Ukrajine, Venezuele, Irana, Sjeverne Koreje – u konačnici i Kine, kao ključne globalne države kojoj američko-rusko nadmetanje i iscrpljivanje uopće ne mora padati teško i iz čega upravo ona može najviše profitirati. Pritom Rusija uopće neće biti međunarodno izolirana. Članice platformi Šangajska organizacija (ŠO) i BRIKS, gdje Rusija igra ponajvažniju ulogu, čine golem dio ukupnog stanovništva svijeta i njegove kopnene mase, a tu su još i Iran, Turska, arapske zemlje sa svojim specifičnim geopolitičkim interesima i suradnjom i sa Istokom i sa Zapadom.

Očekuju nas interesantna i neizvjesna vremena.

Komentari

komentar

You may also like