Zoran Meter: VELIKA ANALIZA: Erdogan Putinu „opalio šamar“! U pitanju ruski interesi i globalni ugled!

ČITAV SVIJET IŠČEKUJE PUTINOV ODGOVOR NA ERDOGANOV “NOŽ U LEĐA”

Po drugi put u nepunih pet godina turski je predsjednik Recep Tayyip Erdogan ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu snažno „zabio nož u leđa“! I dok se u studenom 2015. g., kada je turski lovac F-16 srušio ruski bombarder Su-24 na sirijskom nebu blizu granice s Turskom taj Erdoganov visokorizični potez donekle i mogao razumjeti i „pravdati“ jer je Rusija tada uništila sve turske geopolitičke planove, ne samo vezane uz Siriju (podsjećam, rusko je zrakoplovstvo od 30. rujna te godine, kada je na poziv sirijske vlade aktivno ušlo na sirijsku bojišnicu, počelo sustavno uništavati logistiku „Islamske države“ (kojoj su potporu itekako davale Turska i Katar), prije svega snažnim udarima po prometnim komunikacijama i svakodnevnim kilometarskim kolonama sa stotinama i stotinama cisterni koje su prevozile ukradenu sirijsku naftu do granice s Turskom i koja se dalje „na crno“ prevozila do turskih naftnih terminala na Sredozemnom moru, što se nije moglo događati bez znanja i potpore turskog državnog vrha i u čemu je, uostalom, jedna od važnijih karika bio i Erdoganov zet), najnoviji Erdoganov „šamar“ Putinu kroz pokretanje samostalne turske vojne operacije u sirijskom Idlibu puno je teže shvatljiv. Jer on u svojoj biti ne znači ništa drugo doli naglo i neočekivano kidanje svih – pomno i mukotrpno tkanih niti usmjerenih, najprije prema normalizaciji a potom i uspostavi svestranih partnerskih rusko-turskih odnosa, pričemu je složena koordinacija međusobnog djelovanja po isto tako složenoj sirijskoj problematici bila jedna od ključnih elemenata.

Jer uoči i paralelno s pokrenutom turskom vojnom intervencijom (koja je formalno ograničena na Idlib i sirijsku vojsku tamo prispjelu nakon početka velike ofanzive u prosincu prošle godine koja je kulminirala krajem siječnja i početkom veljače, kada su Assadove snage osvojile niz strateški važnih naselja i veliki prostor u zoni tzv. Velikog Idliba koja uključuje i djelove susjednih regija Aleppo, Hama i Latakija), kojoj je Ankara dala kodni naziv „Proljetni štit“, u Turskoj je nastala prava politička i medijska proturuska histerija, koja je nadvisila čak i onu protu-Assadovu, dok se istodobno državni vrh naglo počeo pozitivno izjašnjavati o SAD-u, naglašavajući pritom važnu ulogu Turske unutar NATO saveza. Taj nagli i novi dramatični Erdoganov zaokret tj. otklon od Putina k Trumpu, definitivno nije posljedica nekakve sustavne američke politike usmjerene prema razaranju rusko-turskih odnosa (Washington je, postojano, još od 2018. g. prijetio Ankari sankcijama zbog kupnje ruskih sustava PZO S-400 međutim Erdogan je uvijek oštro uzvraćao na takve prijetnje, a još više na američku potporu sirijskim Kurdima), već isključivo spomenute ofanzive sirijske vojske (koja je, naravno, pokrenuta u punoj koordinaciji s Moskvom). Pritom je Erdogan od Putina uporno i neuspješno tražio zaustavljanje Assadove ofanzive, ne libeći se pritom sve češće prijetiti turskom vojnom intervencijom ukoliko se to ne dogodi (podsjećam kako je Erdogan još početkom veljače dao ultimatum Assadu da do kraja veljače mora povući svoje snage iz Idliba na početne položaje prije ofanzive, inače će to učiniti turska vojska). Erdogan je, zapravo, službenim pokretanjem vojne operacije 1. ožujka u Idlibu (o njoj više u drugom dijelu teksta) samo izvršio svoje obećanje, a time i prebacio neugodnu „lopticu“ odgovora na stranu Putina koji se definitivno našao u složenoj situaciji. S jedne strane Putin je na domaćem terenu zaokupljen pripremama za predstojeći sveruski referendum o ustavnim promjenama u RF (koje nisu ništa drugo doli priprema za neki budući miran prijelaz vlasti s obzirom na staro pitanje, koje postojano intrigira i rusku i Zapadnu javnost i politiku, „što će biti s Rusijom nakon odlaska Putina“ i gdje Putin ne želi dozvoliti neku novu anarhiju i klanovske borbe za vlast koje bi zemlju dovele u novo „Jeljcinovo doba“), a s druge mu, zbog najnovijeg turskog avanturizma prijeti urušavanje čitave strategije ruskog repozicioniranja ne samo u Siriji, već i na čitavom Bliskom istoku pa i šire. Jer koliko god turska vojska izbjegavala napadati ruske snage i njihove vojne objekte na sirijskom tlu, jasno je kako ona napada ruske saveznike – sirijsku vojsku, kojoj je Rusija 2015. g. i došla u pomoć. A nijemo promatranje uništavanja sirijske savezničke vojske, koja u vojno-tehničkom smislu za turskom vojskom zaostaje 30-ak godina te je jasno kako u frontalnom ratu s njom nema nikakve šanse, po Moskvu bi za posljednicu imale dvije vrlo ozbiljne stvari: prvo, dovođenje u opasnost i potpunu ovisnost njezinih vojnih snaga smještenih u bazama Tartus (pomorska baza) i Hmeymim (zrakoplovna baza), koje se nalaze u regiji Latakija, o dobroj volji Turske čija bi se vojska u slučaju ovladavanja Idlibom i svojim zadržavanjem u njemu i „kamenom“ na njih mogla dobaciti; i drugo, potpuni gubitak ruskog ugleda u očima arapskih zemalja (ali i Irana) s kojima Moskva ima velike planove u smislu daljnjeg razvoja svestrane suradnje, ali i ne samo njih. Jer Putinov odgovor na neugodnu „rukavicu izazova“, bačenu od strane njegovog „dragog prijatelja Redžija“, sada s golemom pozornošću čeka cijeli svijet. U pitanju je uistinu ruski ugled kao mogućeg ključnog saveznika i zaštitnika svih onih koji ne žele doći pod neugodnu „kapu“ Sjedinjenih Država koja u pravilu znači i automatski otkaz od svoje samostalne vanjske politike, a takvih ima posvuda: od Kine, preko srednjoazijskih zemalja, spomenutog Irana, ključnih zemalja EU koje imaju svoje vanjskopolitičke interese, Afrike, pa do prekoatlantskih ruskih „akvizicija“, poput Venecuele, Nikaragve, Kube i td. S iščekivanjem ruskog odgovora nestrpljivi su i u hrvatskom susjedstvu. Prije svega u Srbiji – zemlji potpuno okruženoj američkim saveznicima (NATO), slično kao i Sirija kojoj su (ako izuzmemo nejaki Libanon i vojno „amerikanizirani“ Irak) susjedi  Turska (NATO), Izrael i Jordan – otvoreni regionalni američki partnetri. Dakle, reakciju Moskve na izazov Ankare iščekuje cijeli svijet. Naravno, na sve ovo s golemim zanimanjem motri i Ukrajina, a službeni Kijev već „trlja ruke“ zbog neugodne situacije u koju je Erdogan postavio Putina.

Neugodnost po Putina može biti i ta što će mu u njegovoj zemlji dio građana zamjeriti ma koji god on potez sada povukao. Tako već ima onih koji mudruju (ne videći širi geopolitički kontekst), pitajući se, zašto je Rusiji trebalo razarati dobre odnose s Turskom (ti „dobri“ odnosi bili su isključivo temeljeni na obostranim pragmatičnim intersima, a koliko su u stvarnosti bili dobri jasno se ogleda u potpuno različitim pogledima na brojna vanjskopolitička pitanja, pričemu je dovoljno kazati da je Erdogan izjavio kako Turska nikada neće priznati Krim ruskim teritorijem!) zbog jednog „malog komadića“ sirijskog tla (Idliba) jer, nije li svejedno nadzire li Assad 90 ili 95% Sirije zapadno od Eufrata? S druge strane, ukoliko se Putin pred Erdoganom povuče i zadovolji činjenicom da Rusija eto u Siriji ima svoje vojne baze i više joj od toga ne treba (čak joj ne treba niti savezništvo sa sirijskom vojskom), doći će pod udar ruskih nacionalista jer bi time pokazao svoju slabost i dokazao kako Rusija u Siriji nema nikakvu dugoročnu strategiju ali niti iskrene namjere (jer o nužnosti očuvanja sirijskog teritorijalnog suvereniteta često govore upravo Putin i Erdogan, a on se ne može očuvati ako na njezinom tlu protuzakonito  vojno intervenira neka druga zemlja).

I tu dolazimo do još jednog ključnog elementa: Ankara pred očima svijeta, već ionako ranije na globalnoj razini „ubijeno“ međunarodno pravo, sada to isto pravo doslovno „mrcvari“ kroz Erdoganove izjave da će turska vojska ostati u Siriji jer „to traži sirijski narod“ (sirijski narod su i Kurdi i Arapi drugih vjeroispovjedi ili smijerova islama, a ne samo radilaki u Idlibu!) Kakav je to pravni argument za vojnu intervenciju u drugoj zemlji („to traži narod“)? Je li netko o tome proveo znanstveno istraživanje i doznao što u stvarnosti o svemu misli i traži sirijski narod?



Što će učiniti Putin?

U Moskvi je za 5. Ili 6. ožujka na temu novonastalog stanja u Siriji planiran sastanak Putin-Erdogan. Putinov glasnogovornik Dmitry Peskov jučer je rekao kako će taj razgovor biti „vrlo složen“. Što je pod tim mislio teško je reći, jer je svima jasno kako on i ne može biti drukčiji i da se Erdogan u Rusiju ne dolazi naslađivati ljepotama Moskve. I sama činjenica da točan datum održavanja sastanka (kojega je zatražio Erdogan) nije preciziran, ukazuje na složenost problema. Jer Turska, formalno, Siriji nije objavila rat ali ga je definitivno pokrenula u doslovnom smislu te riječi. Putin sada, kao što je Erdogan pokrenuo masovnu proturusku histeriju u svojoj zemlji (jučer je u Turskoj bio uhićen i šef ruske agencije Sputnik Turska, a pušten je tek nakon intervencije ruskog MVP-a), može učiniti to isto u odnosu na Tursku u Rusiji. Nadzorom ključnih medija Putin može iznova homogenizirati ruski narod na protuturskoj retorici. To se već itekako primjećuje na različite načine, između ostalog i kroz pozive ruskih političara svojim sunarodnjacima da ne putuju u turske turističke destinacije, što bi u ovom trenutku mogli učiniti samo avanturisti (neovisno o „jamstvima“ turskih hotelijera i turoperatora za njihovu sigurnost, koja se ovih dana medijski plasiraju) s obzirom na brojne i krajnje degutantne prijetnje Rusima na turskim društvenim mrežama. Dovoljno se prisjetiti i ubojstva ruskog veleposlanika u Turskoj u siječnju 2016. g., kojeg je učinio ni manje ni više nego bivši policajac – pripadnik radikalnih organizacija), što znači kako Ankara, sve i da hoće ne može sprječiti baš svaki mogući incident prema ruskim građanima. A nedavno su anonimne prijetnje smrću bile upućene i trenutačnom ruskom veleposlaniku u toj zemlji, pa tko od Rusa želi putovati na odmor u Tursku neka izvoli (ali to je onda već pitanje za psihijatriju, a ne za geopolitičku analizu).   Putinu, ako zaoštri protutursku politiku, to može pomoći i jačanju njegove popularnosti kod kuće i lakšoj provedbi navedenih ustavnih promjena u zemlji. Slična je stvar sada i s Erdoganom vezano uz pronalazak novog „ruskog neprijatelja“.

Putin ima dvije mogućnosti: prihvatiti tursku vojnu intervenciju kao činjenicu i „pokriti se ušima“, prihvaćajući pritom i sve rizike i gore nabrojane posljedice takve odluke (to sigurno neće učiniti), ili od Erdogana zatražiti hitan prekid daljnjih operacija turske vojske i prihvaćanje političkog dogovora oko Idliba. U toj drugoj opciji glavno je pitanje kako pronaći ravnotežu, koja bi, s jedne strane osigurala očuvanje ruskih interesa vezanih uz vladavinu Assada i rusko savezništvo sa sirijskom vojskom, a s druge strane očuvala obraz predsjednika Erdogana pred domaćom i islamskom javnošću uopće, koja sada s interesom motri na njegove poteze s pomješanim emocijama – jedni ga smatraju herojem, a drugi luđakom koji na vanjskopolitičkom planu djeluje potpuno iracionalno. Istina je, vjerojatno, kao uvijek – negdje u sredini: Erdogan je izvrstan „blefer“, a ne „hazarder“ i svjestan je svih opasnosti i rizika.

Rusija se, vjerojatno, neće uvlačiti u neposredni vojni sukob s Turskom u Siriji, koja, kao njoj susjedna zemlja ima veliku prednost u logistici (to je i SAD-u glavni razlog ne uvlačenja u neposredni ratni sukob s Iranom jer nužno podrazumjeva velike žrtve). To ne nemjerava niti Turska (iako je Washington politički podupire i ohrabruje u njezinom vojnom avanturizmu prema svom južnom susjedu), više nego svjesna prevelike ruske vojne snage ukupno gledano. U protivnom Erdogan ne bi niti tražio sastanak s Putinom i išao u Moskvu, niti bi oklijevao napadati ruske vojnike. Štoviše, tursko MVP je prije dva dana izjavilo kako Rusija ni na koji način nije sudjelovala u nedavnim, gore navedenim napadima na turske vojnike, već da je krivica za njihovu pogibiju isključivo na sirijskoj vojsci, što je jasan signal kako Ankara ne želi rat s Rusima.

Ono što će Rusija definitivno učiniti ako ne dođe do korijenite promjene Erdoganove politike oko Idliba je slijedeće:

intenzivno naoružavati sirijsku vojsku, prije svega protuzračnim sustavima za obaranje turskih dronova koji joj sada najviše i predstavljaju problem i nanose najveće gubitke. Time će „udovoljiti“ Erdoganovoj nedavnoj molbi Putinu da Tursku ostavi „jedan na jedan“ sa sirijskom vojskom. Moskva ima mogućnost Ankari „zamutiti vodu“i prebacivanjem borbi i u tursku dubinu – konkretno, turske sigurnosne zone na sjeveru Sirije i time ugroziti sva dostignuća njezinih operacija „Maslinova grana“ (regija Afrin), „Štit Eufrata“ (u trokutu Azzaz-Jarablus-El-Bab) i „Izvor mira“ (istočno od Eufrata do granice s Irakom), koja su ostvarena upravo u suradnji s Rusijom. Osim što kurdskim borcima ruski vojnici mogu otvoriti koridore u te zone, još je opasnije po Ankaru i političko zbližavanje Kurda s Damaskom. Navodno Kurdi Rusiji već nude jednu svoju veliku vojnu bazu uz uvjet da primoraju Damask da prizna kurdsko pravo na određeni stupanj teritorijalne autonomije u budućoj Siriji. Moskva će raditi na koordinaciji i združenom vojnom djelovanju sirijske vojske i kurdskh snaga zapadno od Eufrata. Drugim riječima, Rusija će Turskoj u Siriji otvoriti dva fronta: protiv sirijske vojske (koju će nastaviti snažno podržavati vojno i politički) i protiv Kurda, uz već postojeći novootvoreni vojni front Turske u Libiji, u kojemu se turski vojnici i njihov „proxy“ sve snažnije sukobljavaju sa snagama libijskog generala Haftara, daleko od lagodne logističke opskrbe. Tamo se Ankara sada neposredno sudara s egipatskim, francuskim i interesima UAE, ali i interesima Italije koja se snažno protivi turskoj libijskoj avanturi iako je Rim do tada aktivno podupirao Sarrajevu vladu u Tripoliju. EU, uostalom, upravo pokreće vojnu oparaciju na Sredozemlju s ciljem sprječavanja dostave naoružanja u Libiju i gdje će, osim pomorskih (kako je to bilo u prijašnjoj operaciji EU „Sofija“) sada biti uključene i zračne snage. Kako će se turski transportni vojni brodovi u tom smislu uspjevati domoći Tripolija bit će vrlo interesantno pratiti.

Moskva, osim toga, itekako dobro zna kako Erdogan, osim na Bliskom istoku (s izuzetkom Katara), niti u Europi nema niti jednog pravog saveznika. Njegove postojane ucjene i prijetnje puštanjem izbjegličke mase na teritorij EU u zamjenu za financijsku pomoć odavno su prozrete kao klasični „politički reket“. A ratovanje europljana za turske rizične ambicije u Siriji ne postoji niti u najcrnjim planovima i ono se neće nikada dogoditi. To se najbolje vidjelo na nedavnom izvanrednom zasjedanju NATO saveza na zahtjev Turske, kada je izostala praktična potpora toga saveza. Upravo je Grčka blokirala navodno već pripremljenu strožu deklaraciju u korist Turske (i time izazvala ljutnju SAD-a), ukazujući na nedopustivost Erdoganovih ucjena izbjeglicama. Nakon toga Erdogan je dao „zeleno svjetlo“ za pokret izbjeglica u EU, iako Ankara formalno i dalje navodi kako će poštivati sporazum s EU iz 2015.g. po tom pitanju. Izbjeglice se, sada, iz turskih kampova masovno dovoze kamionima na granice EU i, zapravo, ti nesretni ljudi nemaju kamo: iza leđa im je ili turska vojska ili lokalna mafija (ili obje zajedno), a ova posljednja itekako aktivno sudjeluje u njihovom prebacivanju u grčke teritorijalne vode.

Ovo su samo neki elementi koje Putin dobro zna. Osim toga Erdogan, iako je uspješno pokrenuo proturusku histeriju i još snažnije zaigrao na kartu turskog nacionalizma kroz javno „oplakivanje“ turskih „mučenika“ – vojnika koje je sam poslao na idlibšku bojišnicu, ipak ima problema jer svi Turci, unatoč tomu, ne podržavaju njegovu novu sirijsku avanturu. Jedan od onih koji rijetko javno istupa, ali ga baš zato turski političari vole čuti, je i bivši turski predsjednik i bivši Erdoganov bliski politički saveznik Abdullah Gül. On je u intervjuu od 18. veljače za tamošnji medij „Karar“ upozorio državni vrh na opasnost ulaska u veliki rat u Siriji, kazavši, kako to ne treba činiti „čak ako oni (Sirijci) i provociraju“. Upozorio je kako je politički islam (čitaj „Muslimanska braća“) poražen u većini država Bliskog istoka (podržavaju ga još jedino Turska i Katar) te je čak pozvao tursku vladu na normalizaciju odnosa s Egiptom (što je po Erdogana pravo „svetogrđe“ jer ti su odnosi zbog njegovog osobnog sukoba s egipatskim čelnikom Al-Sisijem na najnižim razinama, preciznije – oni gotovo i ne postoje). Gül je kritizirao i Erdoganovo preveliko zbližavanje s Rusijom, uključno i kupnju ruskih sustava PZO S-400,  kazavši, kako je „Turskoj nužno biti dio zapadnog bloka zajedno s Europom, kako bi se jamčila demokratska i pluralistička priroda naše zemlje“ (naravno, Gül pritom ne traži da Turska s Rusijom zarati). Također je izjavio kako je „parlamentarni sustav za Tursku bolji“ od predsjedničkog.

Tko će za koga na kraju svega ovoga biti „pretvrdi orah“ –  Putin za Erdogana ili obratno, doznat ćemo vrlo brzo, vjerojatno već nakon njihovog summita u Moskvi i praćenja daljnjih poteza na idlibškoj bojišnici. A sadašnje stanje na sirijskom terenu je slijedeće:

Vojna situacija u Siriji nakon pokretanja turske operacije „Proljetni štit“

Turski ministar obrane Hulusi Akar obznanio je 1. ožujka početak turske vojne operacije „Proljetni štit“ u sirijskoj regiji Idlib.  Već istoga dana turska vojska je nad Idlibom srušila dva sirijska vojna zrakoplova Su-24 čiji su se piloti katapultirali. Tursko Ministarstvo obrane s tim u svezi izdalo je pomalo čudno priopćenje, kazavši, kako su ti bombarderi oboreni pri pokušaju napada na turske lovce. Nakon toga sirijska vlada objavila je informaciju o zatvaranju neba nad Idlibom za letove zrakoplova, kazavši kako će od sada bilo koji neprijateljski zrakoplov biti uništen.

Po sirijskoj vojsci na terenu napada tursko topništvo i raketni sustavi. Poglavito je aktivan sustav T-300 s dometom do 100 kilometara i čije su rakete osnažene i kazetnim punjenjem. Po sirijskim vojnicima napadaju i turski udarni dronovi, a nad Idlibom je istovremeno primjećeno više desetaka tih letjelica. Prije svega se radi o bespilotnim letjelicama ANKA, koje proizvodi turska državna tvrtka Turkish Aerospace Industries, i koje lete do 9 kilometara visine, a naoružane su raketama i bombama do 200 kilograma težine. Osim njih, na idliškom nebu djeluju i turski dronovi Bayraktar TB2, koji se u zraku neprestano mogu nalaziti do 24 sata, i koji pod krilima nose navođene protutenkovske rakete, a djeluju s visine oko 6 kilometara. Osim bojnih, Turska koristi i dronove za prikupljanje obavještajnih podataka.

Zbog svega navedenog ovaj se sukob više ne može nazivati „hibridnim“ jer je turski „proxy“ – islamistički borci iz paravojnih postrojbi – sada u posve podređenoj ulozi, dok prvu riječ u ratnim operacijama preuzima turska vojska. Ankara objavljuje snimke na kojima se vidi kako turski dronovi uništavaju sirijska topnička i raketna sredstva, oklopna vozila i objekte. Jučer je navodno poginulo 19 sirijskih vojnika, a napadane su njezine baze i aerodromi u regijama Aleppo i Hama. Najsloženije je stanje u zoni grada Serakiba gdje su islamistički borci uz pomoć turske vojske prekinuli nedavno deblokiranu (prvi put nakon 2011.g.) komunikaciju tj. prometnicu M-5 Damask-Aleppo. Tamo se i dalje vode teške borbe ali je jasno kako uključivanjem turskih borbenih dronova sirijska vojska nije u stanju parirati združenim napadima islamista i Turaka kao što je to do sada činila, kada su potoru radikalima pružale samo turske topničke i raketne snage što nije imalo prevelikog utjecaja na terenu osim otežavanja daljnjeg prodora sirijskih snaga. Pojavili su se i prvi kadrovi sa snimkama brutalnog iživljavanja turskih vojnika prema zarobljenim sirijskim vojnicima.

Neovisno o tome sirijska vojska jučer je uništila dva turska drona ANKA, a pojavila se i video snimaka na kojoj islamistički borci iz terorističke organizacije  „Hayat Tahrir ash-Sham“ slave pad jednog od turskih dronova misleći kako se radi o sirijskoj letjelici iako se na njoj vidi oznaka turske vojska. A ako skupi dronovi počmu padati stanje na bojišnici će se opet promijeniti u po Tursku negativnom smislu.

Jučer je iranski predsjednik Rouhani Ankaru snažno upozorio na posljedice turskih napada na proiranske šijtske snage u Siriji, koje u neposrednim vojnim akcijama u Idlibu uopće niti ne sudjeluju. Ako se s time ne prekine odgovor će biti snažan i te će postrojbe otvoriti topničku vatru na turske položaje, kazao je iranski čelnik, koji je samo dan ranije u telefonskom razgovoru s Erdoganom zatražio održavanje trojnog sastanka, bez sudjelovanje Rusije, između Irana, Turske i Sirije (vlade u Damasku).

Dakle, i više je nego vidljivo kako najnovijim vojnim operacijama u Siriji Erdogan ulazi u visoko-rizičnu avanturu i u najmanju ruku stvara vrlo loše ozračje pred predstojeće pregovore s Putinom u Moskvi. Prema mom mišljenju oni teško mogu dovesti do konkretnijeg rezultata jer su stvari već otišle predaleko. Naravno, to na kraju ne mora biti tako, kao što se pokazalo i nakon turskog obaranja ruskog zrakoplova 2015. g., nakon čega su mnogi tvrdili kako je rusko-turski rat neizbježan, a da bi dvije zemlje ubrzo uspostavile tzv. situacijsko savezništvo i ostvarile niz obostrano korisnih političkih i gospodarski akvizicija, čak i onih u vojno-tehničkoj suradnji. Međutim, geopolitičke okolnosti sada su ipak znatno drukčije nego 2016., a ulozi u toj velikoj igri globalnih „teškaša“ (SAD, Rusija, Kina) nakon ulaska Trumpa u igru postali su preveliki da bi si bilo tko od njih dopustio luksuz uzmaka. Erdogan nije ništa naučio iz povijesti svojih odnosa s Rusijom (njihove faze nakon obaranja ruskog Su-24). Zato se s pravom postavlja pitanje, zašto turski čelnik tako riskira zbog jednog Idliba, kada je već ostvario sve ključne nacionlne i sigurnosne ciljeve u toj zemlji, ovladavši sirijskim sjevernim pograničnim prostorima i istjeravši iz njih kurdske snage?  Rusija je za sada još uvijek prilično suzdržana i očito daje Erdoganu šansu, ali i granice Putinovog strpljenja sgurno imaju svoj limit, a ono što Putin sigurno ne voli je neiskrenost.

I posljednja vijest, tek pristigla: Rusija ne može jamčiti sigurnost letova turskih vojnih zrakoplova nad Sirijom nakon što je Damask sinoć zatvorio zračni prostor nad Idlibom, izjavilo je rusko vojno zapovjedništvo u Siriji. Sirija je bila primorana donijeti takvu odluku zbog snažnog zaoštravanja stanja u toj regiji, navedeno je u priopćenju.

Dakle, „igre“ mogu početi, a Erdogan je dobio što je od Putina i tražio: ostavljen je u doslovnom smislu riječi „jedan na jedan“ sa stanjem u Idlibu i oko njega, sa svim rizicima koji iz toga proizlaze. Jer sirijska vojska, sada je to već očito, od Rusije mu neće biti ostavljena „na odstrel“ ili „servirana na pladnju“.

 

Komentari

komentar

You may also like