Zoran Meter: VELIKA ANALIZA! Ratoborni Trump u izbornu 2020. ušao likvidacijom iranskog generala. Taktički uspjeh ali strateška pogreška

Američki predsjednik Donald Trump u novu 2020. godinu ušao je ratnički raspoložen. Usprkos upozorenjima iskusnih profesionalaca iz Pentagona, State Departmenta i CIA-e o velikom riziku svoga poteza, Trump se ipak u predizbornoj kampanji domaćoj i svjetskoj javnosti opet odlučio predstaviti čvrstim momkom, s kojim nema šale – izdavši zapovjed za, ni više ni manje nego ubojstvo čuvenog iranskog generala Qassema Soleimanija. Taktički možda i dobro odigran potez, ali strateški visoko-rizičan po američke nacionalne interese, ne samo na Bliskom istoku. Trump je njime također dokazao kako je i sam ostao dosljedan nizu američkih predsjednika kojima je nužan bilo kakav aktivni ratni sukob u pokušaju održavanja ili osvajanja vlasti. Pritom je zanimljivo podsjetiti kako je upravo Trump u više navrata kritizirao bivšeg predsjednika Baracka Obamu da želi napasti Iran kako bi biračima pokazao koliko je čvrst. Posljednji je put to učinio na svom twitteru 2013. g. Tada, naravno, nije niti sanjao što će se dogoditi za nešto više od 6 godina i da će upravo on tada biti glavna figura u opasnoj igri za koju je optuživao svoga prethodnika.

Trumpov bliskoistočni „pucanj“ u generala Soleimanija ima potencijal „Sarajevskog pucnja“ u austrijskog prijestolonasljednika u osvit Prvog svjetskog rata, te od regije može stvoriti neviđeni kaos, a od iranskog  generala novog mučenika – daleko izvan samog iranskog prostora. Potpuno su infantilne i naivne izjave američkih dužnosnika, u koje malo tko vjeruje, kako je ubojstvo Soleimanija imalo „obrambeni karakter“ i da će ono Bliski istok učiniti sigurnijim i odvratiti Iran od, kako oni tvrde, daljnje destabilizirajuće politike u regiji. A Soleimani je od 3. siječnja za brojni muslimanski svijet postao primjer borbe protiv „vječnih neprijatelja“ i „velikog Sotone“ – SAD-a i Izralela. Ne plaču, zato, u doslovnom smislu te riječi, u petak bez razloga brojni iranski generali, niti je u Iranu bez razloga proglašena trodnevna nacionalna žalost. Trump je „otvorio Pandorinu kutiju“, i svima pokazao kako su SAD otovreno prešle na taktiku vođenja neobjavljenih ratova u državama Bliskog istoka, slično kako to već dugo radi i Izrael u borbi protiv „Hezbollaha“ u Libanonu, šijtskih postrojbi u Siriji, Iraku i Jemenu i td., koje se, međutim, tamo nalaze legalno – bilo da u njima šijiti žive (Libanon, Irak, Jemen), bilo da su pozvane u pomoć od strane zakonitih vlada (Irak, Sirija). Samo, je li za tu demonstraciju nove američke strategije Trump izabrao baš pravu metu s obzirom na posljedice? A sam Soleimani je i ranije bio meta pokušaja atentata ali uvijek posredstvom „trećih“ osoba ili organizacija izvan službenih (u ovom slučaju američkih) državnih struktura, tako i onog iz srpnja 2012. g. u zgradi sirijske sigurnosne službe u Damasku, kada je poginuo niz savjetnika sirijskog predsjednika Bashara Assada. Ali ovo je prvi put da jedna država javno likvidira službenog, visokog vojnog predstavnika neke druge države i to na terenu treće zemlje. Rekli bismo – previše inovacija u premalo vremena i na vrlo opasnom prostoru.





Foto: Qassem Soleimani

Ali krenimo redom:

U noći s 2. na 3. siječnja, u međunarodnoj zračnoj luci glavnoga iračkog grada Bagdada, preciznim raketnim napadom američkih bespilotnih letjelica (dronova) na automobil koji je napuštao aerodrom likvidiran je legendarni i karizmatični zapovjednik specijalnih postrojbi „Al-Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije (IRGC) – general Qassem Soleimani – osoba s, vjerojatno, najvećim ugledom i utjecajem na čitavom Bliskom istoku.





 

Foto: aawsat.com/

Ako su Sjedinjene Države htjele učiniti najviše za destabilizaciju ne samo bliskoistočne regije, već i svijeta, teško da su mogle povući potez važniji od ubojstva ovog iranskog generala. Pa iako se dobro znalo kako su Sjedinjene Države uvijek bile u stanju ubiti Qassema Soleimanija koji zrakoplovima često putuje po bliskoistočnim državama ali i šire i što je nemoguće skriti pred očima uvijek budne obavještajne agenture, nitko nije vjerovao da će se Washington to i usuditi učiniti. Jer Qassem Soleimani nije Abu Bakr al-Baghdadi ili šef neke druge terorističke organizacije, pa da to može proći bez bilo kakvih posljedica. Zato će i reakcije na američko ubojstvo čuvenog iranskog generala, naravno, biti posve drugačije. A pritom je najmanje važno što su cijene nafte odmah nakon objave ove vijesti oštro skočile – za čak 4% tj. za maksimum od rujna prošle godine, kao i cijene zlata.

A prema službenoj verziji američke administracije, Soleimani je ubijen „s ciljem zaštite američkih građana koji se nalaze u inozemstvu“. Nešto ranije Pentagon je izvijestio kako je napad na iranskog generala izveden temeljem zapovjedi  predsjednika i vrhovnog zapovjednika Donalda Trumpa, naglasivši, kako je Soleimani bio zapovjednik postrojbe „Quds“ u sastavu Korpusa straže islamske revolucije, koju su SAD proglasile terorističkom organizacijom. Donald Trump takvom ju je proglasio 8. travnja 2019. g. iako je dio profesionalaca iz Pentagona i CIA-e upozoravao na opasnost od takvog poteza s obzirom da se radi o službenoj državnoj strukturi Irana s velikim političkim i gospodarskim utjecajem u toj zemlji ali i diljem svijeta. Naime, prije toga SAD nikada nisu na spisak terorističkih organizacija stavili neku zasebnu državnu strukturu bilo koje zemlje svijeta. Trump je tu odluku obrazložio „realnošću“ koja se sastoji u tome da je Iran „država-sponzor terorizma“ i da Korpus straže „aktivno sudjeluje“ u takvoj politici iranskog režima. Kao odgovor na taj Trumpov potez, Iran je američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM), odgovorno za Bliski istok, stavio na svoj spisak terorističkih organizacija. Odmah je bilo jasno, koliko su, zapravo, takvi potezi bili rizični jer se radi o službenim državnim strukturama dviju zemalja, a ne nekakvim organizacijama ili udrugama koje one podržavaju i koje se onda bave „mutnim“ poslovima za njihove interese.

A prema informacijama proiranske šijtske paravojne organizacije u Iraku „Al Hashd ash-Shaabi“ („Snage narodnog pokreta“), tijekom spomenutog američkog napada ubijeno je najmanje deset ljudi, između ostalih i zamjenik zapovjednika te organizacije. Upravo je ta moćna paravojna organizacija 2014. g. bila osnovana zahvaljujući aktivnostima ubijenog iranskog generala, a cilj joj je bio sprječavanje pokolja iračkog stanovništva  od strane terorističke organizacije „Islamska država“. Zbog velike snage koju je u međuvremenu stvorila i velikog broja boraca, koje se procjenjuje na oko 100 tisuća i koji su aktivno sudjelovali u oslobađanju „glavnog grada“ Islamske države“ u Iraku – Mosula, zajedno sa snagama iračke vojske, kurdskih postrojbi i međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a, ta je šijtska organizacija naknadno inkorporirana kao zasebna sastavnica službenih struktura iračkih oružanih snaga i gotovo da ima sličan status kao i Korpus straže islamske revolucije u Iranu. Zbog toga su Sjedinjene Države i Saudijska Arabija često izražavale protivljenje toj odluci iračke vlade, smatrajući, kako posredstvom organizacije „Al Hashd ash-Shaabi“ Teheran ima preveliki utjecaj u iračkoj vojsci i sigurnosnim službama. A Teheran, kao i Washington (koji je od regije udaljen desetke tisuća kilometara), želi imati utjecaj u sebi susjednoj zemlji. Tim više što je s njom u prošlosti imao itekako neugodnih iskustava: sjetimo se samo Saddama Husseina i iračko-iranskog rata (1980.-1988.) kojega je pokrenuo Hussein. Ovdje bih podsjetio i na senzacionalne informacije tajnih podataka CIA-e objavljenih u američkim medijima Foreign Policy i New York Times iz 2013. I 2014.g. gdje je vidljivo kako su Sjedinjene Države Saadamu Husseinu aktivno pružale potporu, davale mu satelitske snimke, a američke mu tvrtke prodavale komponente za proizvodnju kemijskog oružja, koje je kasnije koristio protiv iranskih vojnika. (https://foreignpolicy.com/2013/08/26/exclusive-cia-files-prove-america-helped-saddam-as-he-gassed-iran/; https://www.nytimes.com/interactive/2014/12/03/world/middleeast/chemical-weapons-iraq-pentagon-secrets.html?mtrref=www.vestifinance.ru&gwh=A08F437AA4F3B07D8436EE2FFBB2C4CD&gwt=pay&assetType=REGIWALL)

Iračka vlada traži povlačenje američkih vojnika

Iračka vlada promptno je reagirala izjavom kako odlučno osuđuje ubojstvo iranskog generala i drugih iračkih i iranskih vojnika. V.d. iračkog premijera Adil Abdul-Mahdi izjavio je kako su ti borci „bili simbol pobjede protiv ISIL-a“, a na društvenim mrežama je napisao kako su potezi SAD-a „otvoreno kršenje suvereniteta Iraka i opasna eskalacija“. Taj američki čin je „akt agresije protiv Iraka i protiv iračkog naroda“, kazao je Mahdi i dodao, kako američka ubojstva (mislio je i na nedavne američke zračne napade krajem prosinca na objekte proiranskih šijtskih porganizacija u Iraku i Siriji nakon njihovog napada na jednu američku bazu u blizini Kirkuka) „krše uvjete boravka američkih vojnika u Iraku, zbog čega će parlament zemlje u petak održati izvanredno zasjedanje, kako bi usvojio izvanredne mjere za uspostavu iračkog suvereniteta“.

A američki State Department u petak je pozvao sve američke državljane da žurno napuste Irak. I imao je za to razloga: na ulicama Bagdada već stotine tisuća prosvjednika, uključno i državni vrh zemlje, na ispraćaju poginulih iračkih i iranskih vojnika pri američkom napadu izvikuju parolu „smrt Americi“ i traže osvetu.

Američko ubojstvo iranskog generala osuđuju i ključni europski partneri SAD-a poput Francuske, dok drugi izražavaju zabrinutost, a neprihvatljivim ga smatra i UN. Taj su čin osudile i Kina i Rusija, a Moskva  ga je proglasila neprihvatljivom avanturom s golemim posljedicama. Istodobno je izrazila sućut iranskom državnom vrhu i narodu, navodeći kako se general Soleimani predano borio protiv terorizma i za iranske nacionalne interese.

Bliski istok se „nakostriješio“

Nakon vijesti o Soleimanijevoj likvidaciji izraelske oružane snage odmah su stavljene u stanje povišene bojeve spremnosti, a premijer Netanjahu američki je čin pozdravio i zahvalio predsjedniku Trumpu na odlučnosti. U povišeno stanje bojeve spremnsoti stavljene su i vojske arapskih zemalja Perzijskog zaljeva, a naravno, i američke vojne baze, a SAD su u Kuvajt prebacile nove vojne snage, vjerojatno očekujući eskalaciju nasilja u Iraku. Trumpova administracija teško da je o preksinoćnjem napadu prethodno izvijestila bilo koga od svojih saveznika ili partnera u regiji. Jer bez obzira na njihovo neprijateljstvo s Iranom eskalacija ovakvoga tipa ne odgovara nikome od njih, pa čak niti Izraelu iako ima i drukčijih mišljenja ili bi se to moglo razabrati iz Netanjahuovih riječi.

Koliko je ovo opasan potez svjedoči i oštra reakcija iz američkog Kongresa. Njegova predsjednica Nancy Pelosi ubojstvo iranskog generala nazvala je provokativnim činom koji će ugroziti sigurnost američkih građana i o kojemu se Trump s Kongresom nije konzultirao. Demokratska stranka oštro je osudila Trumpov potez, a to je osobno učinio i jedan od njihovih predsjedničkih kandidata i Trumpov veliki suparnik iz „afere Ukrajina“ Joe Biden. Diljem bliskoistočne regije izbile su velike demonstracije protiv SAD-a, pri čemu se među demonstrantima sve manje vide razlike prema sunitsko-šijtskoj osnovici. Pa iako je general Soleimani bio prije svega popularan među bliskoistočnim šijtima, njega su cijenili i njegovi protivnici – upravo je on kurirao uspjesima šijtskih snaga od Jemena i Libanona, preko Iraka i Sirije, i to u krajnje složenim uvjetima – a što ne može ostati bez odijeka i priznanja čakmi od strane ljutih protivnika.

Što, uopće, Teheran može učiniti?

Naravno, nepotrebno je i govoriti da su ulice iranskih gradova preplavili milijuni građana s portretima ubijenoga generala – omiljenog u javnosti, i osobe koju su mnogi, čak i na Zapadu, vidjeli kao jednog od budućih čelnika iranske države. Iranski državni i vojni vrh potez Washingtona nazvao je „suludim činom“ i prelaskom „crvene crte“ sa svim posljedicama koje iz toga slijede. Vrhovni vjerski vođa ajatolah Hamenei nazvao ga je činom međunarodnog terorizma, nakon kojeg je neizbježan iranski odgovor. Isto je učinio i ministar vanjskih poslova Javad Zarif. Osobno se ne bih složio s njima kako se radi o činu terorizma. Radi se o američkoj objavi rata Iranu! Jer kakav je to terorizam ako neka država javno likvidira visokog vojnog dužnosnika druge države. To je prije atentat i objava rata nego terorizam. Teroristi ne koriste državne resurse, poput vojnih zrakoplova i td. niti im zapovjed za napade izdaje vrhovni vojni zapovjednik i predsjednik neke zemlje, kao što je u ovom slučaju to učinio Trump. Moju tezu potvrđuju i same riječi spomenutih iranskih dužnosnika kada kažu da slijede odgovor i kazna SAD-u (ne nekoj terorističkoj organizaciji i njihovim sponzorima). Naravno, Iran ne želi totalni rat sa SAD-om, zato se isključivo i koriste fraze poput „treorističkoga čina“ i sl., a ne one o objavi rata jer bi se tada zemlja morala braniti svim sredstvima. A ovdje je jasano na čijoj je strani prevaga u vojnoj moći.

A ubijenog iranskog genarala po vojnom znanju i iskustvu nedvojbeno ima tko zamijeniti (to je formalno jučer već i učinjeno), ali autoritet, kojega je Soleimani imao kod predstavnika različitih, nerjetko i suprostavljenih šijtskih političkih ili vojnih organizacija diljem regije teško će netko moći nadomjestiti. Njegova se riječ bespogovorno slušala, kao i zapovjedi, a takav se autoritet gradi isključivo dugogodišnjim mukotrpnim radom na terenu, a ne dodjeljenim vojnim činovima ili političkim položajima.

Nesumnjivo, američka likvidacija generala Soleimanija označit će potpunu prekretnicu u odnosima SAD-a i Irana, i za dugo vremena onemogućit će bilo kakve svrsishodne kontakte njihovih predstavnika s ciljem pronalaska riješenja za poboljšanje međusobnih, gotovo 40 godina potpuno poremećenih odnosa (uz prigušeni „bljesak“ u vrijeme Obamine administracije i potpisivanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu). Sretni će biti samo Izrael i Saudijska Arabija. Ali sada se postavljaju dva ključna pitanja:

1.      Kada, gdje, kako i kojim intenzitetom će Iran uzvratiti SAD-u?;

2.      Koje će posljedice američko ubojstvo iranskog generala imati na bliskoistočnu regiju i šire?

Odgovor na prvo pitanje dat ćemo detaljnije u jednoj od skorih novih analiza po bliskoistočnoj tematici. Za sada bih samo rekao općenito, kako će ovaj američki potez, vjerojatno, dovesti do osvetničkih akcija proiranskih elemenata diljem Bliskog istoka i šire prema američkim građanima. Naravno, treba pričekati i da se u Iranu malo slegnu emocije, iako se to neće tako skoro dogoditi. Smatram kako se Iran neće odlučiti za neke konkretne vojne poteze od strane svojih službenih snaga protiv američkih vojnika ili baza. Ali iranski proxy-war vrlo je izgledan. Šijtske organizacije diljem regije teško će preboljeti likvidaciju omiljenog generala. Osim toga vlada u Teheranu, zapravo, i nema drugog izbora osim dati im „amen“ za njihove protuameričke poteze: jer, osim što je ubojstvo Soleimanija veliki „politički“ šamar od strane SAD-a, koji ruši ugled iranske vlade, doći će i do golemog porasta protu-amerikanizma u iranskom društvu. Bijesne mase već traže kaznu za odgovorne tj. SAD, a ako ih vlada ne bude željela kazniti (a kako i čime, ako ne želi ući totalni rat a ne želi?) – kaznit će oni vladu. U svakom slučaju ovaj radikalni Trumpov potez označio je i kraj nadanja u bilo kakvu promjenu radikalnog teokratskog ustroja iranskoga društva u smijeru njegove demokratizacije prema zapadnom modelu, a definitivno će na vrh ponovo isplivati snažne konzervativne i protu-reformističke snage, što će predstavljati opasnost za reformističku vladu sadašnjega predsjednika Hassana Rouhanija. On će se morati ili sam radikalizirati, ili otići s tog položaja milom ili silom.

Odgovor na drugo pitanje tj. ono o mogućim posljedicama američkog ubojstva Soleimanija sveo bih na: a) regionalne, kroz snažan porast ionako uvijek prisutnog anti-amerikanizma i zaoštravanje ukupnog sigurnosnog stanja, kao i još snažnije iransko približavanje Rusiji i Kini; b) na unutar-američke, gdje je, iako se naglašava kako za Soleimanijem u SAD-u nitko neće suzu pustiti, po tom pitanju vidljiv novi politički raskol. Drugim riječima, u zemlji nema potrebnog jedinstva za rat s Iranom, štoviše, za njega bi bio optužen sam predsjednik Trump. O tome najbolje svjedoče jučerašnje riječi spomenutog Trumpovog oponenta Joe Bidena:  „Ni jedan Amerikanac neće oplakivati smrt Q. Soleimanija… Međutim sve to ne negira počinjenje čina, nakon kojega može uslijediti eskalacija u već opasnoj regiji. U izjavi administracije navodi se kako je ona stavila za cilj spriječiti buduće napade Irana, međutim ova akcija praktički će imati posve obratni rezultat. Predsjednik Trump stavio je dinamit u bačvu baruta i mora objasniti američkom narodu strategiju i plan pozvan zaštititi naše vojnike i djelatnike veleposlanstava, naše ljude, naše interese… Iran će sigurno dati odgovor. Mi se možemo naći na rubu velikoga sukoba na Bliskom istoku.“

Američka nervoza

Pa iako američka administracija javno odbija govoriti kako joj je cilj smjena vlasti u Iranu, analitičari i suradnici Trumpove administracije otvoreno izjavljuju, da, zahvaljujući novim sankcijama zbog kojih bi se iranska ekonomija trebala potpuno destabilizirati, može biti svrgnut „režim“ u Teheranu. Podsjetio bih na riječi, svojedobno izrečene od izvršnog direktora washingtonskog analitičkog centra Foundation for Defense of Democracies (FDD) Marka Dubowitza, poznatog po svojim protuiranskim stavovima: „Današnja (Trumpova) administracija režim u Iranu promatra točno onako kako je Reganova administracija sagledavala SSSR  1980.-ih godina. Ali smjena režima nije službena politika vlade SAD-a, iako to, kako se nama čini, također želi i iranski narod.“ Međutim, teško se složiti s takvim izjavama. Sadašnja vanjska politika Irana, njegovo strateško povezivanje s Rusijom i Kinom, čak i s Turskom (po pitanju Sirije) – članicom NATO saveza i svojom povijesnom velikom regionalnom suparnicom, nedavne prve iransko-rusko-kineske zajedničke pomorske vježbe   – teško mogu biti razlog za ravnodušnost Washingtona. Upravo suprotno – raste njegova nervoza, o čemu najbolje svjedoči i ovaj potez s ubojstvom generala Soleimanija. Jer on u prvom redu pokazuje kako sve političke mjere, pritisci i sankcije ne daju očekivane rezultate, barem ne po pitanju brzine koju bi Washington želio, i da se zato povlače sve radikalniji potezi – oni vojnog karaktera.

Trump iznova mijenja pravila igre u svijetu, neovisno o većinskom protivljenju toga istog svijeta. A čime taj „ostatak“ svijeta može Trumpu odgovoriti (ako uopće može) još treba vidjeti. Jasno je samo kako glavni svjetski igrači – protivnici SAD-a, na Trumpova „pravila igre“ ne pristaju. Pritom uopće više ne računaju na unutarnji američki raskol ili smjenu vanjskopolitičke strategije Washingtona. Jer niti Rusija niti Kina već odavno nemaju iluzija da će se američka politika prema njima promijeniti „iznutra“ (promjenom američkih političkih snaga) i sada se oslanjaju isključivo na same sebe, dok američke ratove – unutarnje i vanjske – prepuštaju samim Amerikancima, osim u onim područjima gdje i same imaju svoje interese.  A jedan od njih nesumnjivo je Bliski istok, uključno i Iran, pa će čitava ova „igra“ od 3. siječnja biti još interesantnija – što, na žalost, prevedeno na jezik geopolitike, znači – složenija, neizvjesnija i opasnija.

Komentari

komentar

You may also like