Zoran Meter: Velika analiza: ŠTO OSTAJE OD RUSKO-TURSKOG „SAVEZNIŠTVA“?

Ankara je zbog faktora potpunog iznenađenja, ne samo zbog nevjerice da je sirijska vojska u stanju provesti tako velike vojne operacije u tako kratkom vremenu, već, još više, zbog vjere da će ofanzivne planove Damaska kao i do sada sprječiti Moskva u ime strateškog partnerstva s Turskom (usprkos činjenici da Ankara već godinu i pol dana nije bila u stanju izvršiti svoj dio preuzetih obveza u Idlibu iz spomenutog sporazuma), reagirala nervozno te je prošlog tjedna odlučila poslati nova velika vojna pojačanja u Idlib s ciljem sprječavanja daljnjeg prodora sirijske vojske, istodobno na političkoj i medijskoj razini povećavši proturusku retoriku gotovo na razinu kakva je bila nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015. g. i ubojstva ruskog veleposlanika u Ankari, kada su se dvije zemlje našle gotovo na rubu rata. Istodobno je turski predsjednik Erdogan Damasku uputio ultimatum da do kraja veljače mora povući svoje snage na početne položaje – prije pokretanja ofanzive na Idlib, ili će to učiniti turska vojska.

Sve je ovo, naravno, negativno utjecalo na dipolmatske odnose Ankare i Moskve, u što su se odmah uključile i Sjedinjene Države. Washington je, poput strvinara, „nanjušio“ krv i možda posljednju šansu da pružanjem političke potpore Ankari u sukobu sa sirijskom vojskom Tursku i de facto izvuče iz neugodnog partnerstva s Rusijom (u koju ju je Washington svojom sirijskom politikom i osloncem na Kurde sam i gurnuo) i vrati u okvire „pravovjernog“ savezništva sa Zapadom. Usput bi pokušao polučiti i turski odustanak od razmještaja prošloga ljeta kupljenih ruskih protuzračnih sustava S-400 na svom teritoriju do travnja