Zoran Meter: Velika analiza sukoba u Nagorno Karabahu

Turski državni vrh polazi od prilično pojednostavljene teze po pitanju Nagorno Karabaha. Tako je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu nedavno od Rusije indirektno zatražio suradnju s Turskom po tom problemu, kroz kritiku, da dvije zemlje (Rusija i Turska) mogu dobro surađivati po pitanju Sirije ili Libije, pa zašto onda ne bi mogle i po ovome. Međutim Moskva takve stavove ne dijeli kada je u pitanju Kavkaz – iza kojega počinje njezin „meki trbuh“ i s velikim interesom motri na bilo kakve pojavnosti koje bi eventualno vodile radikalizaciji stanja kroz manipulacije islamom – odnosno do terorizma. Rusija se s njim odlučila boriti daleko od svojih granica upravo vojnom intervencijom u Siriji. Ona s Turskom sada nema namjeru dijeliti svoj dominantni utjecaj ne zato jer se inati ili bahato koristi svoju vojnu nadmoć, već zbog nečega sasvim drugog. Moskva bi Ankari širom otvorila vrata ne samo prema Azerbajdžanu, već i čitavom muslimanskom prostoru Srednje Azije odnosno država nastalih raspadom SSSR-a, kada bi Turska postala članica Euroazijske ekonomske zajednice kojega su i te muslimanske zemlje članice i s kojima Turska ima velike planove. Ali dok je god Turska članica NATO saveza Rusija si taj komoditet ne može priuštiti. Čak niti u slučaju da Erdogan Putinu da najčvršća moguća jamstva, o tome, kako Turska na Kavkazu nikada neće djelovati protiv ruskih nacionalnih interesa. Jer nitko sa sigurnošću ne može znati što nosi budućnost, što će s Turskom biti nakon što Erdogan jednog dana ne bude predsjednik, koje će političke snage doći na vlast i kakvu će vanjsku politiku ta zemlja tada voditi.

Teško da Erdogan u ovakvim globalnim geopolitičkim uvjetima i u ovakvoj gospodarskoj krizi želi riskirati s uvlačenjem svoje zemlje u sukob s Rusijom zbog Nagorno Karabaha. Još jedan udar, kakav je bio tursko obaranje ruskog bombardera na nebu iznad Sirije u studenom 2015. godine, rusko-turski odnosi više ne bi preživjeli i definitivno bi bili potpuno poremećeni u dugoročnom smislu. I zato je sigurno da Erdogan sada ne udara po Rusiji. Onaj po kome Turska udara novom karabaškom krizom u prvom je redu Emmanuel Macron, odnosno Francuska. Ta je zemlja na neki način obvezna štititi armenske interese kao članica Minske grupe, između ostaloga i zbog vrlo utjecajnog armenskog lobija u francuskom društvu. Međutim, Francuska fizički ništa nije u stanju učiniti na Južnom Kavkazu i to Erdogan jako dobro zna. Zato Turska sada Francuskoj (koja se Turskoj umiješala u njezine interesne sfere u Istočnom Sredozemlju i Libiji, a da, kako Ankara smatra, za to