Zoran Meter: Velika analiza: TRUMPOV OPOZIV – OLUJA U ČAŠI VODE

Nakon propasti brojnih pokrenutih inicijativa i istraga protiv američkog predsjednika  Donalda Trumpa od strane Demokratske stranke (Muellerova istraga o navodnoj ruskoj umješanosti u američke izbore, optužbe za rasizam i jačanje međuetničke mržnje i nasilja u SAD-u, navodnih Trumpovih protuzakonitih postupaka u svezi ograničenja ulaska migranata u SAD), demokrati više nemaju vremena niti prava na daljnje poraze, jer predsjednički izbori u SAD-u su pred vratima (održavaju se u drugoj polovici iduće godine). Stoga su, čini se, odlučnije nego ikada krenuli u još jedan, ovoga puta visokorizični boj – pokušaj Trumpovog impeachmenta (rizičan zbog činjenice da se veliki dio američke javnosti tome protivi, ali i zbog republikanske većine u Senatu, u kojemu se, ukoliko do njega uopće i dođe, čitav proces impeachmenta mora i okončati), nakon kojega više nema vremena za popravke i improvizacije eventualnih nastalih političkih šteta. Vrh Demokratske stranke je odlučio – umnogome primoran pokrenutim Trumpovim potezima za raskrinkavanje eventualnih protuzakonitih radnji jednog od njihovih najozbiljnijih pretendenata za predizbornu utrku, Joe Bidena, kao i njegovog sina Huntera Bidena u Ukrajini – „okrenuti pilu naopako“ i napasti Trumpa za navodno prekoračenje ovlasti sa željom za utjecaj na izbore 2020. g. Time se „izrodila“ po obje strane vrlo neugodna „afera Ukrajina“ ili svojevrsni „Ukraina Gate“. A ona koincidira s još jednom pokrenutom predizbornom operacijom demokrata, onoj vezanoj uz klimatske promjene, u koju svrhu se nedavno u New Yorku, na zasjedanju GS UN-a, u manirima „političke pedofilije“ podmuklo iskoristila jedna, sada već globalno poznata djevojčica iz Švedske. To je izvedeno na način, da bi oni koji su iza svega toga cirkusa stajali trebali biti pozvani na odgovornost, a svi oni koji su ispred djevojčice stajali i licemjerno joj pljeskali trebali biti javno proglašeni idiotima, koji ni o čemu, osim o načinima osiguranja vlastitih probitaka, ionako ništa ne znaju niti o bilo čemu bitnom imaju svoje stavove. Ali to je jedna sasvim druga tema.

Želi li Trump poboljšanje odnosa s Rusijom i koja je u tome uloga Ukrajine?

Iako Trump medijski slovi kao simpatizer Vladimira Putina i državnik sklon poboljšanju američko-ruskih odnosa, njegovi ključni vanjskopolitički potezi od samoga dolaska na vlast do danas sve su prije samo ne takvi. Odnosi između dviju vojnih velesila nikada nisu bili gori još od vremena hladnog rata, a dvije zamlje imaju dijametralno suprotne stavove u odnosu na sva važnija svjetska krizna žarišta ali i na ukupnu sliku budućega svijeta. Želi li Trump stvarni popravak odnosa s Moskvom i sprječavaju li ga u tome one silnice u washingtonskim središtima moći koje o svemu odlučuju, ili on to iskreno niti ne želi, po Moskvu već odavno nije važno – ona je i nakon Trumpove izborne pobjede jasno izjavila kako će bilo kojeg američkog predsjednika procjenjivati i(li) podupirati isključivo prema njegovim konkretnim potezima u odnosu na Rusiju, a ne prema njegovom, medijski stvorenom imidžu.  A da bi do napretka tih odnosa stvarno i došlo, riješavanje ukrajinskog pitanja na obostrano zadovoljavajući način jedno je od glavnih. Ukrajina je za Rusiju „crvena crta“ čije je prelazak od strane SAD-a i rezultirao više-manje svemu onome što danas vidimo na geopolitičkoj karti svijeta – od Europe, preko Sirije i Irana, do Venezuele i Dalekog istoka.

U Washington Postu nedavno je, uoči izbijanja „afere Ukrajina“, objavljena vijesti, prema kojoj  je Donald Trump izjavio kako američki potezi u Ukrajini nemaju nikakvoga smisla i da oni samo razdražuju Kremlj i pogoršavaju ionako nepete odnose s Rusijom. Bila vijest točna ili ne (a prenio ju je izvjesni bivši visoki službenik Bijele kuće), njoj treba dodati kako je Trump i prije toga iskazivao nezadovoljstvo američkom ukrajinskom politikom, kao i to, da je nedavno osudio EU da ne ulaže nikakva financijska sredstva u tu zemlju i da je sve palo na pleća SAD-a i da tako dalje više ne može. Prema pitanju Ukrajine postoje ozbiljne nesuglasice ključnih zemalja EU, prije svega Njemačke i Francuske (Emmanuel Macron nedavno je pozvao njemačku politiku na zajedničko jačanje suradnje s Rusijom), u odnosu na američku politiku prema toj zemlji, započetu još od strane Obamine administracije (koja je još uvijek na snazi i koju žestoko brane američki demokrati), koja je ukrajinsku krizu proizvela kao svojevrsnu dugoročnu branu od jačanja veza između EU i Rusije, ili, kako se to obično voli kazati – od sprječavanja pogubnog ruskog utjecaja na američke europske saveznike. Za provedbu te politike najvažniju ulogu imaju proturuske sankcije, kojima se sve jače opiru pojedine zemlje EU i krupni biznis.

Dakle, u tim i takvim okolnostima, kao i u ozračju već duboke predizborne kampanje u SAD-u, pokrenuta je „afera Ukrajina“.

Kako je sve počelo?





Samo dan nakon što je (sada već smjenjeni) savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton posjetio Kijev (28. kolovoza), stigla je vijest kako je predsjednik Donald Trump odlučio provesti reviziju dodjeljene vojne pomoći Ukrajini. U vrijeme revizije, za koju nije poznato koliko bi trebala trajati, dodjela sredstava Ukrajini bit će zamrznuta. Prema navodima medija Politico, revizija se formalno objašnjava Trumpovom željom da se uvjeri kako se Kijevu dodjeljena sredstva koriste na najbolji način s gledišta američkih nacionalnih interesa. Između osoba koje će provoditi reviziju spominjala su se imena ministra obrane Marka Espera i spomenutog Johna Boltona. U predstavničkom domu američkog Kongresa, u kojemu većinu imaju demokrati, izražena je zabrinutost ovom odlukom te je najavljeno „žurno slanje upita administraciji“, zbog čega ona to sve čini (više o ovoj temi možete pročitati na linku: https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-dize-li-trump-ruke-od-ukrajine/).

Međutim, prava zabrinutost demokrata nije bila vezana za daljnju financijsku pomoć Ukrajini, te se ona u međuvremenu brzo pretvorila u zabrinutost za njihovog mogućeg predsjedničkog kandidata Joe Bidena. Zašto? Pa zato što je Trump, ne jednom, upravo Bidena javno prozivao za moguće malverzacije iz vremena dok je bio američki potpredsjednik i glavni kurator američke politike u postrevolucionarnoj Ukrajini, od veljače 2014. g. do kraja Obamoga mandata. A sada je Trump, očito, odlučio krenuti u konačni obračun.

Pa iako bi pronalazak Bidenovog „prljavog veša“ u mutnim poslovima njegovog sina s korumpiranim pojedincima i institucijama u Ukrajini u vrijeme dok je „vedrio i oblačio“ kadrovskom politikom Kijeva Trumpu nedvojbeno predstavljalo dodatno jamstvo kako do neugodnih iznenađenja na izborima po njega neće doći, krivnja za takav scenarij ipak ne leži na Trumpu, već na Bidenu čiji to i jest problem. Kao što je problem i po Demokratsku stranku, koja, očito, neku jaču i politički „čistiju“ figuru za suprostavljanje Trumpu nije u stanju iznjedriti.  Jer tragovi korupcije u poslovima s Ukrajinom vode jako duboko i to baš u vrijeme kada je Demokratska stranka kurirala njezinim revolucionarnim i postrevolucionarnim procesima.





Sporni telefonski razgovor: Zelensky između “čekića i nakovnja”

Glavna uporišna točka na koju se oslanjaju demokrati kroz pokretanje opoziva, telefonski je razgovor Donalda Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, održan 25. srpnja, za kojeg smatraju da je upravo u njemu Trump ucjenjivao Zelenskog, da Ukrajina pokrene službenu istragu protiv Bidena i njegovoga sina, ili će SAD obustaviti daljnju financijsku pomoć toj zemlji.

Međutim, Trump i njegov tim promptno su reagirali i odmah objavili stenogram spomenutog telefonskog razgovora, iz kojega je vidljivo kako se u njemu uopće nije spominjalo nikakvo američko pružanje financijske potpore Ukrajini pa samim time nije niti moglo biti ikakvih pritisaka. U razgovoru je Trump Zelenskom kazao kako bi bilo dobro da Zelensky i novi ukrajinski državni tužitelj istraže poslovanje Huntera Bidena i ulogu njegovog oca u svemu tome. Trump je kazao i kako se Biden ranije „hvalio da je zaustavio istragu“. Zelensky je odgovorio kako će se novi tužitelj pozabaviti tim slučajem: „On ili ona proučit će situaciju, poglavito u odnosu na tvrtku koju ste Vi s tim u svezi spomenuli. Tema istrage toga slučaja, uistinu je pitanje uspostave poštenja pa ćemo se mi pozabaviti time i raditi na istrazi“, citiraju se u stenogramu riječi ukrajinskog čelnika, koji je također zamolio Trumpa da dostavi i dodatne informacije koje mogu pripomoći. Dakle – ništa spornoga u razgovoru nije bilo.

Zapravo, sam Zelensky sada se nalazi između „čekića“ republikanaca i „nakovnja“ demokrata. Procijeniti na čiju se stranu on sada treba svrstati kako bi izbjegao moguće negativne posljedice u budućnosti po samu Ukrajinu, nije jednostavno. Međutim, Zelensky možda ipak skreće na Trumpovu stranu, barem ako je suditi prema njegovoj nedavnoj oštroj osudi politike EU, kada je izjavio kako ona Ukrajini ne dostavlja potrebnu financijsku pomoć, surađuje s Rusijom usprkos sankcijama i td., čime, zapravo, ponavlja Trumpove riječi. Ali pravi test odanosti vidjet će se isključivo u činjenici, hoće li Ukrajina pokrenuti službenu istragu protiv Bidena ili će s time odugovlačiti, čekajući rasplet stanja u američkoj političkoj „kuhinji“ kroz nadolazeće izbore. Ali u slučaju nove Trumpove pobjede to bi oklijevanje (koje ne bi bilo ništa drugo nego „voda na mlin“ demokratima) Zelenskog moglo skupo stajati i on to dobro zna. A kako se sada čini, Zelenski ipak ide u susret Trumpu: glavni ukrajinski tužitelj Ruslan Ryaboshapka početkom listopada je najavio početak revizije tajnih istraga vezanih uz tamošnju energetsku tvrtku Burisma koja se sumnjičila za neuplate poteza i dobivanje protekcija, u kojoj se spominju Bidenov sin Hunter, bivši ukrajinski ministar ekologije Zlochevskimi tamošnji oligarh Sergey Kurchenko. Naravno, trebat će pričekati čime će sve ovo u konačnici i završiti.

Ovdje treba pojasniti kako je u vrijeme dok je Joe Biden bio američki potpredsjednik i osoba zadužena za suradnju Kijeva i Washingtona, njegov sin Hunter 2014. g. instaliran u upravu velike ukrajinske privatne plinske tvrtke Burisma Holdings. Prema američkim bankovnim informacijama, tvrtka Huntera Bidena Rosemont Seneca Partners LLC dobila je službene isplate s računa Burisme u iznosu od 166 tisuća dolara mjesečno od proljeća 2014. do jeseni 2015. g.  Kada je 2016. g. ukrajinski državni odvjetnik Viktor Shokin namjeravao početi posebnu istragu o tim poslovima, bio je smjenjen sa svoje dužnosti. Odluku o tome navodno je donio osobno Joe Biden, koji je kasnije javno izjavljivao kako je uspio smijeniti „tog kurvinog sina“. Ovome treba pridodati i informacije Trumpovog osobnog odvjetnika Rudya Giulianija, koji je na svom tvitu prošloga tjedna objavio kako je Bidenov sin Hunter novce dobivao „preko Latvije i Cipra“, a iznos jedne od uplata iznosio je 3 milijuna dolara. Tadašnja Obamina administracija je preko američkog veleposlanstva, navodi Giuliani dalje, primorala ciparsku vladu na skrivanje te  informacije. Skandal s Bidenom tek počinje, navodi Giuliani, tvrdeći kako su primljene sume iz Ukrajine puno veće od spomenuta 3 milijuna dolara. Giuliani također navodi i novu veliku optužbu protiv Joe Bidena, kazavši, kako je kineska vlada u Bidenov fond uplatila 1,5 milijardi dolara, „što je postalo poznato danas“, zbog postizanja po sebe još povoljnijeg trgovinskog sporazuma (ukoliko Biden postane američki predsjednik).

Odgovor Kongresa: neugodno svjedočenje CIA-inog obavještajca

A svega dan nakon što je Bijela kuća objavila stenogram razgovora Trump-Zelensky, u Zastupničkom domu (većinu imaju demokrati) američkog Kongresa objavljeno je pismo informatora kongresnog Odbora za obavještajne poslove iz krugova američke obavještajne zajednice, naknadno potvrđenog kao djelatnika CIA-e. (Pritom je potrebno naglasiti kako taj obavještajac uopće nije nazočio telefonskom razgovoru dvojice predsjednika, već je sabrao citate svojih kolega, zabrinutih Trumpovim namjerama za utjecaj na iduće izbore. Također, prema mom mišljenju, bilo bi zanimljivo doznati je li tom telefonskom razgovoru nazočio i naknadno smjenjeni Trumpov savjetnik Bolton, čisto zbog mogućnosti utvrđivanja može li se u svemu ovome raditi i o njegovoj osveti Trumpu zbog smjene s položaja jednog od najmoćnijih osoba Bijele kuće?) Ukoliko bi se vjerovalo pismu spomenutog obavještajca, objavljeni stenogram Trumpovog razgovora samo je vrh sante leda, dok se iza kulisa skrivaju stvarni događaji na koje se i opiru demokrati u pokrenutom impeachmentu. Tako anonimni obavještajac navodi kako je Trump zlouporabio predsjedničke ovlasti, a sve  kako bi prinudio stranu zemlju da utječe na američke izbore 2020. godine. „To miješanje uključuje, između ostalog, vršenje pritiska na stranu državu radi istrage protiv jednog od glavnih političkih protivnika predsjednika … Osobni odvjetnik predsjednika (Trumpa), Rudolph Giuliani, je središnja figura u tim potezima. Prema poznatome, glavni tužitelj Barr također je u to uključen“. On dalje navodi kako se u kolovozu Giuliani u Madridu sastao sa savjetnikom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Andryom Ermakom. Američki obavještajci okarakterizirali su taj, javno ne objavljeni susret, kao „direktni nastavak“ telefonskog razgovora Trump-Zelenski od 25. srpnja. Giuliani se, navodno, privatno obraćao različitim savjetnicima ukrajinskoga čelnika, uključno i predsjedniku njegovog ureda Andriju Bogdanu i šefu ukrajinske službe sigurnosti Ivanu Bakanovu, navodi autor pisma, koji, međutim, ne zna je li do tih susreta i došlo ali da je uvjeren kako su „Ermak i Bakanov namjeravali putovati u Washington sredinom kolovoza“. Američki obavještajac napisao je i kako su djelatnici Bijele kuće zabrinuti razgovorom Trump-Zelenski i već razmišljaju, kakve mjere trebaju poduzeti “jer su postali svjedoci zlouporabe ovlasti predsjednika za osobne koristi“.

Rizici veliki po obje strane

Pa iako je Trump odmah nakon objave stenograma razgovora sa Zelenskim djelovao samouvjereno i već zauzeo pobjednički gard, nakon objave pisma američkog obavještajca u Kongresu već idućega dana, Trump je promijenio pobjedničku retoriku i ton, što je vidljivo i u njegovom, odmah potom objavljenom „mobilizacijskom“ tvitu. U  njemu on  poziva sve republikance na zbijanje redova pred „demokratskom ugrozom“, koja „želi uništiti Republikansku stranku i sve ono iza čega ona stoji“. Budimo zajedno i borimo se – naša je zemlja u pitanju, napisao je Trump – očito svjestan prave dramatike, koja tek predstoji. Jer ova afera može naštetiti i njemu, ali itekako i samom Bidenu. O ovom drugom svjedoči i najnovije istraživanje Monmouth University, prema kojemu 42% Amerikanaca smatra da je Biden „vjerojatno vršio pritisak“ da se smijeni ukrajinski tužitelj Shokin, dok 37% smatra kako toga vjerojatno nije bilo. Posljednja dva tjedna od izbijanja afere Bidenov rejting počeo je padati, a vjerojatno je to upravo posljedica ove afere.

Ali kako god završila ova najnovija epizoda unutar-američkog političkog obračuna tj. hoće li od Trumpovog opoziva na kraju ostati samo „oluja u čaši vode“ (a meni se upravo tako čini) ili ne, jedno je već posve sigurno: američko društvo opasno je podjeljeno po ideološkim i vrijednosnim načelima, pričemu politika i političari ne smiruju strasti (što bi trebali činiti), već ih, naprotiv, raspiruju – stavljajući svoje stranačke i osobne interese ispred interesa nacije i zemlje. Identična stvar sada se događa i u EU, ali na žalost i u hrvatskom društvu, što je jedan od temeljnih problema i ugroza za samu opstojnost države kao takve (toga problema nedavno se na jednoj našoj komercijalnoj televiziji dotaknuo i hrvatski analitičar  dr. sc. Mirko Bilandžić).

Međutim, kako to u obračunima najvećih političkih stranaka često biva, čitava se ova priča iz  tzv. afere Ukrajina prilično olako želi skrenuti s biti problema na političko polje igre (gdje se onda mjesecima „žvaču“ razno-razne optužbe o zlouporabama ovih ili onih ovlasti, od strane ove ili one osobe dok se sve skupa ne umrtvi i na kraju svi od svega odustanu, dosadivši „i Bogu i vragu“) – umjesto jednostavnog utvrđivanja činjenice: je li ili nije bilo koruptivnih radnji s ukrajinskom energetskom tvrtkom (u međuvremenu u Ukrajini optuženoj za prijevare i malverzacije) od strane Bidenovog sina Huntera, u vrijeme dok se glas njegovog oca u  Kijevu slušao kao glas „Božjeg proroka“.

Pa iako se Trump u svemu ovome možda i služi „prljavom igrom“ (slično kako je u kampanji 2016. g. napadao i Hillary Clinton za curenje tajnih državnih podataka s njenog privatnog maila, a što se pokazalo učinkovitim) koja je na rubu dozvoljenog, to ipak nije njegov već Bidenov problem. Osim toga, svega ovoga ne bi niti bilo da je američko pravosuđe na vrijeme reagiralo i istražilo optužbe protiv dvojca Biden. Tako se na kaju sve svodi na „stil“ vladavine: jer i njemačka je kancelarka svojedobno javno tražila usluge američkog FBI-a u razotkrivanju pojedinih korupcijskih afera pa to nije nikoga čudilo niti je zbog toga od nje tražena politička odgovornost. Jer ukoliko ne ide drukčije, onda upravo državnici trebaju biti najsnažniji glas koji mora p(r)obuditi nadležne institucije da počmu raditi svoj posao. A čine li to državnici po savjesti ili iz nekih osobnih pobuda i interesa potpuno je irelevantno.

A kako sada izgleda, iz kuta američke Demokratske stranke uopće nije bitno je li netko „susjedu neovlašteno ubio kravu“, već je li to izvršio na zakonom propisani način tj. je li krava pritom patila ili nije.

 

Komentari

komentar

You may also like