Foto: Haberturk.com
Na kraju je moguće izvesti dva glavna zaključka: prvo, Erdogan je i ovom prilikom ispao pobjednik, kojemu se u političkom smislu svi globalni igraći sada moraju prilagođavati; i drugo, SAD potvrđuju svoju novu doktrinu o budućem vojnom ne uplitanju u tuđe ratove, pa bili oni i od strane njihovih saveznika, što najbolje potvrđuju i nedavni napadi na Saudijsku Arabiju kada Washington nije niti „prstom mrdnuo“ da je kazni krivca kojega je i službeno proglasio – Iran. Washington će svojim saveznicima nastaviti prodavati oružje ali će oni, ako im je to u interesu, ratovati morati sami. Rijad je to upravo shvatio, politički i financijski vrlo bolno, dok je Turska već od ranije „stvar preuzela u svoje ruke“. Dakle, uzdati se treba „u sebe i svoje kljuse“, a sve ostalo je ionako jedna velika igra na opasnoj vjetrometini globalne geopolitike, gdje si za moćnike svijeta danas „korisni idiot“, a već sutra „beskorisno smeće“ koje će s globalne scene ionako otpuhati vjetrovi promjena.
Turska je prošli tjedan samostalno pokrenula već duže vremena najavljivanu vojnu operaciju na sjevero-istoku Sirije pod nazivom „Izvor mira“. Time je propao ljetos dogovoreni zajednički američko-turski projekt uspostave 30-ak kilometara duboke sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, istočno od rijeke Eufrat, iz koje su se trebale povući sve kurdske vojne formacije, dok bi patroliranje zonom zajednički vršile turske i američke ophodnje. U nju Turska želi vratiti i sirijske izbjeglice koje se trenutačno nalaze na njezinom teritoriju.
Uspostavom sigurnosne zone Ankara namjerava i de facto pod svoj nadzor staviti cjelokupni pogranični prostor Sirije uz granicu s Turskom (većinski naseljen kurdskim stanovništvom), i tamo otvoriti svoje vojne baze na trajnoj osnovi. Time bi ostvarila i svoje glavne strateške planove nužne za osiguranje turskih nacionalnih interesa vezano uz svog južnog susjeda, znatno reducirane nakon ruskog vojnog ulaska u sirijski sukob u jesen 2015.g. na poziv predsjednika Assada. Jer Turska je pod svoj nadzor već ranije stavila pograničnu zonu na sirijskom prostoru zapadno od rijeke Eufrata i to dvjema sličnim vojnim operacijama: prva, u ljeto 2016. pod nazivom „Štit Eufrata“ kojom su se očistile pojedine pogranične zone zapadno od Eufrata i grada Manbija od ISIL-ovih snaga; i druga, u krajnjoj sjevero-zapadnoj sirijskoj kurdskoj enklavi Afrinu u veljači prošle godine pod nazivom „Maslinova grana“.
Uzroci turske intervencije i nezadovoljstvo američkim potezima
Zapadni mediji ali i političari većinom vrlo oštro istupaju protiv Turske i njene vojne operacije u Siriji, pričemu, na žalost, prečesto „ne vide“ i prilično razumne argumente turskog državnog vrha (o kojima nešto više kasnije u tekstu). Oni u svojim kritikama izražavaju već toliko otrcane fraze o međunarodnom pravu, nepovredivosti suvereniteta država, ljudskim pravima i slobodama, zaštiti demokracije i td. (što je u redu kada to isto što Turska sada i one same ne bi radile). Tako su u kritikama Ankare najglasnije upravo EU i njezine perjanice – Francuska, Njemačka i još neko vrijeme Velika Britanija (nepotrebno je nabrajati koliko i one imaju „putra na glavi“ kroz svoje nebrojene vojne intervencije diljem svijeta), ali i jedna Saudijska Arabija i Egipat za koje je turski čelnik Erdogan s pravom izjavio slijedeće: „Neka se Saudijska Arabija pogleda u zrcalo. Tko je doveo Jemen u ovakvu situaciju? … Vi nama ne smijete govoriti ništa. Egipat zapravo treba šutjeti, tamo vlada čovjek koji je ubio demokraciju u svojoj zemlji“ (predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi, bivši maršal egipatske vojske koji je vojnim udarom srušio na predsjedničkim izborima izabranog Muhammeda Mursija, čelnika egipatske „Muslimanske braće“, radikalne panislamske organizacije koja je nakon toga u Egiptu proglašena terorističkom, a Mursi uhićen i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu gdje je prošle godine i umro). Ovdje je, osim toga, bitno naglasiti kako Turska pred sebe nije postavila cilj vojnu pobjedu nad sirijskim Kurdima već njihovo izmiještanje iz pogranične zone (što se trebalo dogoditi u suradnji sa SAD-om). Glavne ciljeve operacije predstavio je sam Erdogan na nedavnom zasjedanju Glavne skupštine UN-a, kada je u svom govoru, na priloženoj karti demonstrirao zone provedbe operacije i njezine, gore navedene ciljeve, kao i ograničenu primjenu turskih snaga.
S vojne točke gledišta radi se, zapravo, o 50-ak tisuća turskih vojnika (Turska vojska ima ukupno 400 tisuća vojnika) i njima odanih postrojbi sirijske oporbe, uz snažnu potporu topništva, više stotina tenkova, kao i zračnih snaga te vrhunski izvježbanih turskih vojnih specijalaca. S druge strane Kurdi ukupno raspolažu s oko 200 tisuća lakog pješaštva na čitavom prostoru Sirije i relativno malo topničkog oruđa, dok zrakoplovnih snaga uopće nemaju. Suvremeno protutenkovsko oružje dobili su od Amerikanaca (što se pokazalo prilikom turske operacije „Maslinova grana“ u kojoj su kurdske snage uspjele uništiti neočekivano veliki broj turskih tenkova njemačke proizvodnje „Leopard 2“ i „Leopard 4“), ali ne i ono protuzračno jer im je Pentagon jamčio američku zračnu zaštitu. Jasno je kako turskog „blitzkrieg-a“ neće biti, a dužina operacije ovisit će i o političkoj odluci sirijskih Kurda, hoće li se oni boriti „za svaki pedalj“ zemlje (u što sumnjam i iz razolga što se radi o pretežito niskom reljefu, nepogodnom za uspostavu čvrste obrane u takvim odnosima snaga) ili će se povući u dva glavna gradska središta te zone, u kojima do izražaja toliko neće doći turska dominacija u topništvu, oklopu i zrakoplovstvu zbog civilnog čimbenika i urbane infrastrukture. S druge strane Ankara želi postavljene zadaće izvršiti što brže kako ne bi došlo do nepredviđenih političkih problema s glavnim regionalnim i globalnim akterima uvučenim u sirijski sukob, jer neplanirani produžetak rata i neizvjesnost njegovog ishoda redovito dovodi do miješenja različitih silnica u njegov proces, a čime se onda znatno reducira i mogućnost za doseg početno planiranih ciljeva.
Osim što je turski državni vrh već duže vrijeme bio nezadovoljan dinamikom američke realizacije preuzetih obveza iz zajedničkog dogovora oko uspostave sigurnosne zone (poteze Washingtona on smatra „kozmetičkim“) u svezi povlačenja kurdskih postrojbi, Ankara već dugo negoduje i traži od Washingtona prestanak isporuka teškog naoružanja kurdskim borcima iz „Sirijskih demokratskih snaga“ – SDF, čiju okosnicu čine kurdske snage samoobrane YPG koje Ankara smatra terorističkom organizacijom usko povezanom sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana (RSK) koja djeluje u Turskoj (RSK su i SAD prije nekoliko godina stavile na spisak terorističkih organizacija). Naime, nakon što je u Siriji završila glavnina vojnih operacija protiv „Islamske države“ turska je pozornosti usmjerila na razvoj stanja oko političke i vojne potpore SAD-a sirijskim Kurdima, s obzirom na njihov prekogranični teritorijalni dodir sa svojom subraćom na jugo-istoku Turske ali i s Iračkim Kurdistanom – autonomnom regijom Iraka, koja je de facto samostalna pseudodržavna tvorevina iz koje se prebacuje američka vojna pomoć sirijskim Kurdima, ali vrši i popuna ljudskog sastava za njihove postrojbe. S druge strane, sirijski Kurdi onda oružjem opskrbljuju, dobro uhodanim stazama (zaostalim još iz vremena turske „kooperativnosti“ sa švercom sirijske nafte od strane ISIL-a prije i u vrijeme ruske intrevencije u Siriji (do proljeća 2016.) koji se odvijao cisternama kroz kurdske teritorije u Siriji i Turskoj i dalje do izvoznih terminala na turskoj obali, naravno, uz prešutno znanje turskog državnog vrha) svoje suborce iz turske Radničke stranke Kurdistana. Reljef s turske strane granice, za razliku s one sirijske istočno od Eufrata, planinski je i pogodan za švercerske aktivnosti različitih vrsta. Dakle, čitav je problem po Tursku puno složeniji (uključno i po pitanju ugroza od terorizma) nego što se to prikazuje u hrvatskim i mnogim zapadnim medijima.
A koliko je složeno stanje u američko-turskim odnosima s obzirom na situaciju u Siriji jasno potvrđuju i navodi utjecajnog turskog medija „Milli Gazete“ od 10. listopada, prema kojima će Amerikanci nastaviti suradnju sa sirijskim Kurdima južnijne od sigurnosne zone koju sada na sjeveru Turska želi uspostaviti. Radilo bi se o novom „kurdskom“ prostoru na istoku Sirije koji Turci nazivaju „drugi Izrael“, aludirajući, očito, na američku želju za formiranjem kurdske pseudodržavne konstrukcije na sirijskom tlu po uzoru na onu iračku i s kojom bi ona graničila. Pritom se navodi kako će Amerikanci i dalje nastaviti isporučivati oružje paravojnim organizacijama sirijskih Kurda, a što je već odobreno u američkom proračunu za iduću godinu.
Uloga Moskve
Jedno je sigurno: Erdogan je za ovu operaciju dobio prešutnu dozvolu Moskve (kojoj zaštita sirijskih Kurda više nije u fokusu interesa s obzirom na njihovo vojno oslanjanje na Washington) ali i Irana (Teheran formalno iskazuje nezadovoljstvo i traži prekid turske operacije), kojemu Turska posljednjih mjeseci pruža otvorenu potporu u svezi američkih sankcija i s Teheranom nastavlja punu gospodarsku suradnju, uključno i po pitanju uvoza nafte što je za Washington posebno iritantno s obzirom da je naftni embargo najjača sankcijska poluga kojom on danas udara po iranskom državnom vrhu. Naime vrlo je vjerojatno (iako o tome nema službenih potvrda niti će ih ikada biti) kako se Rusija (i Iran) usuglasila s turskom vojnom intervencijom na sjevero-istoku Sirije u zamjenu za sličnu operaciju čiščenja sirijske sjevero-zapadne regije Idlib od strane Damaska, jedine preostale regije zapadno od Eufrata koja nije pod njegovom vlašću i koja je, zapravo, koncentrat radikalnih islamističkih i terorističkih organizacija koje sirijska i ruska vojska prije ili kasnije namjeravaju očistiti. Turska bi onda te islamističke snage iz Idliba prebacila u spomenute sirijske sigurnosne zone uz svoju granicu i tome još više učvrstila branu koja bi sprječavala povezivanje kurdskih snaga iz Sirije s terorističkim kurdskim organizacijama u Turskoj. Osim toga bi i dugoročno onemogućila operacionalizaciju bilo kakvih političkih težnji sirijskih Kurda za ujedinjenjem s njihovom subraćom na jugo-istoku Turske.
Američka politika „za“ i „protiv“ Turske
Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da uoči turske operacije povuče američke vojnike sa sjevero-istoka Sirije i time kurdske borce prepusti sudbini ne prestaje izazivati reakcije međunarodne javnosti i političara. Naime jasno je kako je upravo Trump u nedavnom telefonskom razgovoru s Erdoganom tim potezom njemu dao „zeleno svjetlo“ za početak vojne operacije. Ali što je drugo Trump mogao učiniti? Naravno – ništa! Trump je napravio jedino što je mogao ali i što je morao: Erdoganu dati dozvolu za ono što bi ionako uslijedilo, isto kako je to bilo kada je turska vojska intervenirala na sjeveru Sirije kada i kako je željela – od operacije „Štit Eufrata“ (nedugo nakon pokušaja vojnog puča u Turskoj i za što tada ljutiti Erdogan od Obame nije tražio dozvolu), pa do prošlogodišnje operacije „Maslinova grana“ u Afrinu (u vrijeme dok su kurdske snage u američkom interesu sređivale stanje u Siriji istočno od Eufrata). Osim toga Trump je zaokupljen vlastitim problemima i obračunima s političkim konkurentima u svojoj zemlji, a na djelu je i eskalacija američko-iranskih odnosa u Perzijskom zaljevu, trgovinskom ratu s Kinom ne nazire se kraj, jačaju američke napetosti s Rusijom, nerješeni su problemi od Venezuele i Afganistana do EU. Sve je njih (uz iznimku Afganistana) Trump uglavnom sam „zakuhao“. A dodatni opasni sukob sa saveznicom Turskom na sirijskom tlu (gdje SAD ima raspoređeno svega 500-tinjak vojnika) zbog njezinih odnosa s kurdskim organizacijama (neke uistinu sumnjivog karaktera) sada mu je najmanje potreban. Osim toga Trump iznova govori o velikim greškama američke državne politike iz priješnjih razdoblja, kada su se na Bliski istok slale tisuće američkih vojnika koji su ginuli za slabe ili nikakve dosegnute rezultate po američke interese, i tvrdi kako je to vrijeme prošlo i da SAD više neće ratovati za bilo čije interese. Podsjeća i na svoje predizborno obećanje iz 2016. g., kada je izjavljivao kako će završiti s američkim sudjelovanjem u preskupim i jalovim vojnim sukobima na Bliskom istoku.
Ali Trumpovo „pilatovsko pranje ruku“ pred turskom intervencijom, a onda i njegove „čudne“ izjave „pro“ i „contra“ turske operacije (od davanja „zelenog svjetla“ za njezin start do izjava o „uništenju turskog gospodarstva“) izazvale su i brojna negodovanja na američkoj političkoj sceni, uključno i među republikancima, pa čak i onima do sada njemu odanima poput senatora Lindseya Grahama koji je izjavio: „Molite se za naše kurdske saveznike, nesavjesno bačene od strane Trumpove administracije. Ta odluka jamči povratak (terorističke organizacije) „Islamska država.“ A demokrati i republikanci sada nastoje dogovoriti nekakve protuturske sankcije, prije svega protiv osoba iz vlade i turskog obrambenog sektora. One bi automatski aktivirale i sankcije protiv Turske koje je Kongres usvojio nakon turske kupnje ruskih sustava PZO S-400 u sklopu američkog zakona CAATSA.
Ali ako u tome i uspiju Trump na taj eventualni novi zakon ima pravo veta, a onda bi Kongres njegov veto morao poništiti dvotrećinskom većinom ukupnog broja zastupnika. Iako izgleda teško to nije i nemoguće jer priličan broj zastupnika ionako želi da Kongres, a ne Trump, vodi američku vanjsku politiku. Međutim puno je realnije očekivati da se tursko gospodarstvo neće „uništavati“, barem ne do sastanka Trump-Erdogan zakazanog za 13. studenog u Washingtonu, kada će se i konačno riješiti sve dileme u američko-turskim odnosima – na ovu ili onu stranu, tj. ili prema utvrđivanju pravila igre i koordinacije na sirijskom terenu, ili prema opasnoj eskalaciji i prekidu suradnje s dalekosežnim posljedicama i po njihov saveznički odnos u NATO-u. Turska će do tada pokušavati umanjiti negativne efekte svoje akcije u međunarodnoj zajednici ali i morati završiti svoju vojnu operaciju do toga datuma, do kojega sankcije protiv nje nitko neće uvoditi. A Washington i Ankara sada si međusobno pokazuju namjere ne odstupanja od svojih načela, a raste i antagonistička retorika. Iako je Erdoganu jasno kako je dovoljan jedan Trumpov tvit da sruši tursku liru i oslabi tursko gospodarstvo, on isto tako za svoju vojnu operaciju ima široku potporu turske javnosti koja kurdske snage SDF smatra terorističkom organizacijom. Erdogan, usprkos oporbenim kritikama za loše vođenje gospodarske politike zemlje, i dalje uživa veliku potporu turske javnosti i nastavlja igrati na nacionalističku kartu. Osim toga, ako i uspije s Trumpom idući mjesec dogovoriti neke zajedničke točke djelovanja u Siriji (iako meni osobno te točke nisu vidljive s obzirom na njihove dijemetralno suprotne stavove o tamošnjim Kurdima i gdje bi se onda jedna od strana trebala odreći svojih dotadašnjih pozicija u odnosu na njih) Erdogan se sigurno neće odreći uspostavljenog partnerstva s ruskim čelnikom Putinom, jer mu je „ruska poluga“ (u vrijeme dok se Rusija nalazi u hladnoratovskim odnosima sa SAD-om) i najbolji jamac za ostvarenje turskih nacionalnih interesa ne samo u Siriji. Trump je u petak, 11. listopada, najavio mogućnost da Sjedinjene Države postanu i posrednici između Turske i sirijskih Kurda u postizanju njihovog sporazuma ali istodobno i zaprijetio kako će, u suprotnom, „uništiti turske financije“ i gospodarstvo. Ta je izjava izazvala buru negodovanja u turskom državnom vrhu i tamošnjim medijima pa će, zapravo, Trump očito trebati tražiti neka druga riješenja. Jer i on, poput prije njega Obame, sve više ulazi u „vrtlog“ prijetnji Turskoj, a koje imaju samo suprotan učinak očekivanom i prijete dalekosežnim negativnim posljedicama.
Zaključak:
U američkim analitičkim i strateškim promišljanjima danas se sukobljavaju mišljenja oko važnosti Turske po ukupne američke interese, gdje oni „moderniji“ stratezi misle kako se ona preuveličava, dok veterani američke vanjske i vojne politike, koji se dobro sjećaju turske važnosti po SAD u doba hladnog rata ali i pri pokretanju intervencije u Afganistanu gdje su vrlo dobro surađivali s turskim kolegama, nastoje pod svaku cijenu zadržati Ankaru u orbiti američkog utjecaja. Međutim, većina američkih analitičara danas teško priznaje i uočava drugu važnu činjenicu: promjenu turske vanjskopolitičke strategije i nacionalnih interesa. Turska želi postati samostalni subjekt međunarodne zajednice kada je u pitanju vanjska politika, a osim toga, današnju Rusiju, za razliku od SSSR-a Ankara ne smatra više ni ideološkom (primjerice Kurdska radnička stranka je tipična marksistička ljevičarska organizacija koja je imala ne samo simpatije prema SSSR-u) niti sigurnosnom prijetnjom, već zemljom s kojom je bolje surađivati po onim pitanjima koja su od zajedničkog interesa, a njih je puno. Istodobno Turska želi i dalje razvijati svoje odnose sa Zapadom, uključno i unutar NATO saveza, samo što se pritom postavlja pitanje, kako NATO, kao elitistički klub za promicanje zapadnih interesa, može reagirati na novi smijer turske politike s obzirom da je on upravo Rusiju detektirao kao glavni politički i vojni cilj svog sadašnjeg ali i dugoročnog djelovanja. Zato je pitanja u tursko-zapadnim odnosima danas puno više nego odgovora.
S druge strane, EU i u ovom se slučaju pokazuje potpuno jalovom i nesposobnom. Njezine glavne članice i politički predstavnici „oštro osuđuju“ tursku vojnu intervenciju ali dalje od osude sigurno neće ići. Oni su paralizirani strahom od Erdoganovih prijetnji puštanja 3,5 milijuna sirijskih izbjeglica s turskog teritorija, čime bi se izbjeglička kriza u Europi od 2015. g. kada je u EU ušlo 1,5 milijuna izbjeglica činila prilično jednostavnom. Takav scenarij danas ne želi niti jedna europska vlada.
Na kraju je moguće izvesti dva glavna zaključka: prvo, Erdogan je i ovom prilikom ispao pobjednik, kojemu se u političkom smislu svi globalni igraći sada moraju prilagođavati; i drugo, SAD potvrđuju svoju novu doktrinu o budućem vojnom ne uplitanju u tuđe ratove, pa bili oni i od strane njihovih saveznika, što najbolje potvrđuju i nedavni napadi na Saudijsku Arabiju kada Washington nije niti „prstom mrdnuo“ da je kazni krivca kojega je i službeno proglasio – Iran. Washington će svojim saveznicima nastaviti prodavati oružje ali će oni, ako im je to u interesu, ratovati morati sami. Rijad je to upravo shvatio, politički i financijski vrlo bolno, dok je Turska već od ranije „stvar preuzela u svoje ruke“.
Dakle, uzdati se treba „u sebe i svoje kljuse“, a sve ostalo je ionako jedna velika igra na opasnoj vjetrometini globalne geopolitike, gdje si za moćnike svijeta danas „korisni idiot“, a već sutra „beskorisno smeće“ koje će s globalne scene ionako otpuhati vjetrovi promjena.
