Madrid bi puno više postigao da je ostao na svojim ranije izrečenim stavovima oko referenduma tj. inzistiranju na njegovoj neustavnosti i nezakonitosti (za što je dobio potporu i Ustavnog suda), ignorirao njegove rezultate ma kakvi oni u konačnici bili, a sve naredne korake i „političku loptu“ prebacio na katalonsku vladu. U tom bi slučaju i međunarodnoj, a još više katalonskoj javnosti pokazao svoju strpljivost u odnosu na primjenu brutalne policijske sile, koja je, bez obzira na zakonsku utemeljenost uvjek nepopularna i u konačnici kontraproduktivna. A destabilizaciju zemlje priželjkuju mnogi.
Katalonski predsjednik Carles Puigdemont u svom prvom intervjuu nakon nedjeljnog referenduma, za BBC je izjavio, kako će Katalonija proglasiti nezavisnost od Španjolske tijekom slijedećih nekoliko dana. S druge strane, španjolski kralj Felipe je izjavio kako su organizatori glasovanja „izvan zakona i demokracije“ i da će država uspostaviti pravni poredak, pritom ocijenivši stanje u zemlji vrlo ozbiljnim zbog čega je ljude pozvao na jedinstvo. Kralj je u televizijskom obraćanju naciji izjavio kako su katalonske vođe iskazali svoje „nepoštivanje državnih ovlasti“ i „narušili demokratska načela vladavine prava“, naglasivši, kako je današnje katalonsko društvo podjeljeno, ali i upozorivši, kako sve ovo može ugroziti gospodarstvo bogate sjevero-zapadne regije i čitave Španjolske.
U Kataloniji danas prosvjeduju stotine tisuća ljudi protiv nasilja primjenjenog sa strane španjolske policije tijekom referenduma, kada je ozljeđeno gotovo 900 osoba, a ranjena i 33 policajca.
Na upit, što će učiniti ukoliko se španjolska vlada odluči umiješati i uzeti pod svoj nadzor vladu Katalonije, predsjednik Carles Puigdemont je odgovorio kako će to biti „greška, koja će promijeniti sve“.
Ovo su samo neki od najvažnijih političkih elemenata postreferendumske Španjolske i postreferendumske Katalonije, a sada ćemo se pozabaviti njihovom analizom bez osvrtanja na dobro poznate povijesne okolnosti i međuodnose središnje vlasti u Madridu i katalonskih nacionalnih predvodnika u Barceloni.
Pritom treba podsjetiti kako je Španjolska od početka 2012.g. sprječavala sve pokušaje katalonske vlade za provedbu referenduma o nezavisnosti, presijecajući u startu bilo kakvu najavu dijaloga po toj temi. A sada je vidljivo kako je Madrid odlučio pokazati mišiće i pokušao silom onemogućiti provedbu referenduma.
To je možda i ključna greška središnje vlade, koja je pozivom na bojkot referenduma zbog njegove nelegitimnosti de facto primorala svoje pristalice u Kataloniji (koji su za ostanak te regije u Španjolskoj), da ostanu kod kuće i ne iziđu na referendum i zaokruže NE. A njih je prema posljednjem istraživanju iz ljeta ove godine bilo znatno više nego pobornika nezavisnosti. Jasno je kako su zbog takve političke odluke Madrida na referendum izišli isključivo separatistički nastrojeni katalonski glasači. Osim toga, Madrid se na taj način odrekao i svojih nadzornih instrumenata na samim biralištima i time omogućio katalonskoj vladi i izbornoj komisiji potpunu slobodu manipulacije izbornim rezultatima i brojem izlaznosti glasača. Upravo tim ciframa katalonska vlada danas samostalno i neometano barata, kada govori o apsolutnoj pobjedi opcije ZA i td. Jer jasno je kako je apsolutna pobjeda uistinu i stvarna kada suprotna strana na referendum nije niti izišla. I ono možda najvažnije, uporabom sile protiv ljudi na biralištima, uhićenjima uoči, u vrijeme i nakon referenduma, službeni Madrid upravo ulijeće u zamku da ga čitava Katalonija počima doživljavati diktatorskim režimom koji klizi prema fašističkoj vladavini, identičnoj onoj u vrijeme omraženog Francisca Franca koji je zatirao svaku pojavnost katalonskog nacionalnog identiteta.
U ovom trenutku zapravo je najvažnije pitanje (o čemu će isključivo i ovisiti daljnji tijek događaja), postoje li svjetske silnice koje stoje u pozadini katalonskog referenduma, a kako je to bio slučaj s nedavno održanim referendumom o nezavisnosti Iračkog Kurdistana, iza kojeg u strogoj tišini nedvojbeno stoje Sjedinjene Države? Jer povijest nas uči i znanstveno je dokazano, kako su iza baš svake svjetske revolucije stajale vanjske sile i niti jedna od njih nije bila spontana. Slično se sasvim sigurno može kazati i o referendumima o nezavisnosti koji su samo drukčiji, demokratskiji oblik izražavanja volje naroda ali s vrlo sličnim geopolitičkim učincima. Zato niti u katalonskom referendumu utjecaj vanjskih silnica nikako ne može biti isključen.
Što se tiče SAD-a, njemu bilo kakva nova nestabilnost na europskom tlu ide u prilog jer ona slabi unutarnju koheziju EU, stvara dodatne dubioze i potiče razdore i sukobe, čime se otvara novi prostor jačanju američkog utjecaja na donošenje ključnih odluka od strane njegovih prekooceanskih partnera. Pritom nikada ne treba zaboraviti na riječi Georgea Friedmana (direktora i osnivača privatne obavještajne i analitičke agencije Stratfor, tzv. CIA-e u sjeni, čije usluge korisi i američka administracija), iz 2015.g. na Vijeću o međunarodnim odnosima u američkom Chicagu (The Chicago Council on Global Affairs ), o tome, kako SAD-u odgovara europska nestabilnost pa čak i krvavi sukobi nižeg intenziteta, a glavni cilj je spriječiti savez između Njemačke i Rusije koji jedini može ugroziti američku globalnu dominaciju (govor Georgea Friedmana dostupan je na internetu). Naravno, ni Friedman nije sveznadar, na što ukazuje i njegovo nedavno lukavo „posipanje pepelom“ kroz javno priznanje svoje pogreške kako će svijet ostati unipolaran, pa onda u pisanoj formi obrazlaže zašto je pogriješio u svojoj prosudbi, nabrajajući pojave neočekivanih elemenata. A nije li bit same analitike izvođenje pravilnih prosudbi budućeg razvoja pojedinih procesa ove ili one vrste, uključno, možda čak i najprije, i njihovih nepredvidljivih elemenata (koji, zapravo, u ovom slučaju uopće i nisu bili tako nepredvidljivi kada je bila riječ o ruskoj vanjskopolitičkoj strategiji, o čemu je Putin Zapadu otvoreno govorio još na čuvenoj Minhenškoj konferencije o sigurnosti 2007.g. ali ovaj u njegove riječi nije želio vjerovati niti ih je uzimao za ozbiljno), naravno, ukoliko njezin cilj nije angažman u korist određenih politika i određenih strategija, a što se onda može itekako „obiti o glavu“, kao u opisanom slučaju.
Drugo – postoji čitav niz španjolskih političara i medija koji tvrde kako iza katalonskog referenduma stoj ni manje ni više nego vječiti „Pedro“ – Rusija, kojoj, eto, ovakvo stanje odgovara s pozicije legaliziranja njezinih poteza na Krimu ili, jednostavno, destabilizacije EU, kao da je katalonska težnja za svojom državom „od jučer“ ili je tek iznikla s krimskim referendumom prije tri godine. Osim toga, vrlo je škakljivo pitanje odgovara li Moskvi slaba ili jaka EU i ono bi zahtjevalo puno širu dodatnu analizu.
S treće strane, i samom Bruxellessu destabilizacija i dezintegracija velikih europskih južnih država (poput Španjolske), koje se po mnogo čemu ne uklapaju u njihovu shemu novog EU ustroja, može odgovarati radi jednostavnijeg provođenja svojih strategija i lakšeg upravljanja malim i od njega puno ovisnijim samostalnim državicama. Tim više što Katalonija ionako otvoreno iskazuje svoju želju za članstvom u EU i Bruxelless je kao takvu ne bi izgubio u smislu njezine eventualne potpune nezavisnosti izvan postojećih EU političkih okvira, slično kako je to najavljivala i Škotska uoči svog referenduma.
Naravno, postoji i ona četvrta opcija, a ta je, da katalonska vlada iza svojih leđa nema niti jednu međunarodnu silnicu i da je sama, skupa sa svojim društvenim i prije svega gospodarskim elitama odlučila povesti svoj narod na put slobode i nezavisnosti. Iako najromantičnija, i uhu i srcu najugodnija, ta opcija je ipak najmanje vjerojatna jer je teško vjerovati kako u današnje vrijeme bavljenja „šporkom“ politikom postoje političari i ekonomske snage koji su spremni na sebe preuzeti takve rizike s potpuno nesagledivim posljedicama po čitav jedan narod i zemlju ali i znatno šire.
I za sam kraj. Moguće je kako se španjolski politički vrh prenaivno oslonio na javno izrečene simpatije španjolskom državnom suverenitetu i jedinstvu zemlje uoči referenduma od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa, kada je izjavio, kako bi Sjedinjene Države voljele da lijepa i velika španjolska država ostane jedinstvena. Jer službeni Madrid bi puno više postigao da je ostao na ranije izrečenim stavovima oko referenduma tj. inzistiranju na njegovoj neustavnosti i nezakonitosti (za što je dobio potporu i od strane Ustavnog suda), ignorirao njegove rezultate ma kakvi oni u konačnici bili, a sve naredne korake i „političku loptu“ prebacio na katalonsku vladu. U tom bi slučaju i međunarodnoj, a još više katalonskoj javnosti pokazao svoju strpljivost (u odnosu na primjenu brutalne policijske sile, koja je, bez obzira na zakonsku utemeljenost uvjek nepopularna i u konačnici kontraproduktivna), što bi mu naknadno, prema potrebi, omogućilo jednostavniju primjenu oštrih zakonskih metoda zaštite ustava i države. Zašto se Madrid nije odlučio na taj korak, koji bi mu i u promidžbenom smislu išao u prilog, ostaje nepoznanica. Ovako će simpatije svjetske javnosti (bez obzira na političke izjave i očekivanu frazeologiju svjetskih moćnika o Kataloniji kao unutarnjem pitanju Španjolske) nedvojbeno biti na strani Katalonije, neovisno o tome za koje se metode ostvarivanja svojih prava proizišlih iz iskazane volje naroda Barcelona na kraju odlučila. A katalonski narod se ovakvim potezima Madrida nedvojbeno homogenizirao.
0 komentara