Zoran Meter: Veliki problemi: Izraelsko MVP optužilo EU za potporu terorizmu

Benjamin Netanjahu, najdugovječniji izraelski premijer (po stažu na premijerskoj funkciji već je nadvisio i osnivatelja suvremene izraelske države Davida Ben-Guriona), koji će, vjerojatno, do kraja tjedna uspjeti formirati novu izraelsku vladu nakon nedavnog sporazuma sa svojim najvećim konkurentom Bennyjem Gantzom (koji je dobio mjesto predsjednika parlamenta – Knesseta), nikada nije uspio uspostaviti čvrste i stabilne odnose s Europskom unijom. Štoviše, Netanjahu se već ranije okrenuo izgradnji čvrstih bilateralnih odnosa s pojedinim, najčešće istočnim članicama EU poput Poljske, Češke i Mađarske, ali i Austrije, s pomoću čega je vrlo često uspješno blokirao usvajanja bilo kakvih zajedničkih odluka ili rezolucija na razini EU, koje bi bile protuizraelskog karaktera, poglavito kada je riječ o politici te zemlje u odnosu na palestinsko pitanje.

Slika 1: Benjamin Netanjahu

U budućoj Netanjahuovoj vladi više neće biti mjesta za dosadašnjeg ministra obrane iz redova reliogiozno-cionističkog bloka koji odlazi u oporbu, Naftalija Benneta, zbog čega će premijerov Likud zapravo ostati jedina desna stranka u budućoj koalicijskoj vladi, u kojoj će mu sada pripasti i manji broj ministarskih portfelja koje će zauzeti drugi koalicijski partneri koje predvodi spomenuti Gantz. Ali na stranu izraelska unutarnja stranačka preslagivanja. Vratio bih se ipak onome puno važnijem, a to su odnosi između Izraela i EU u kontekstu, sada već posve sigurnog novog premijerskog mandata Benjamina Netanjahua i njegovih budućih poteza usmjerenih prema rješavanju palestinskog pitanja prema klasičnoj izraelskoj „recepturi“.

Slika 2:  Benny Gantz

Nije nikakva tajna kako je upravo Benjamin Netanjahu najveći pobornik kontroverznog Trumpovog mirovnog plana za Bliski istok (Trump ga naziva i „posao stoljeća“), čiji je ponajvažniji dio upravo reguliranje višedesetljetnog sukoba Izraelaca i Palesitinaca oko prava potonjih na svoju državu tj. svoj teritorij, i koji je izazvao burne negativne reakcije u arapskom i muslimanskom svijetu u cjelini. U sklopu toga plana Netanjahu namjerava anektirati pojedina palestinska područja na Zapadnoj obali (rijeke Jordana) čemu se oštro protive ne samo Palestinci i njihovi arapski i drugi muslimanski pokrovitelji, već i Europska unija.  A Netanjahuu, u uvjetima kada u njegovoj vladi nema niti jednog predstavnika krajnje desnice, zaustaviti njihove kritike prema njemu i vladi u cjelini, ne preostaje previše opcije osim provesti u praksi obećanu aneksiju navedenih palestinskih prostora.



Slika 3: američko-izraelsko savezništvo nikada jače nego za Trumpove administracije

Naravno, za takav čin nije trebalo dugo čekati i svojevrsnu, više-manje otvorenu američku potporu. A ona je, ovoga puta, stigla iz usta američkog veleposlanika u Izraelu David Friedmana, koji je nedavno kazao kako je proširenje izraelskog suvereniteta na spomenute teritorije unutarnja stvar Izraela, pričemu ipak nije zaboravio napomenuti kako taj korak SAD podržavaju. Naravno da je to Netanjahu dobro znao i ranije, ali mu je Friedmanova izjava svakako dobrodošla kao nova potvrda njegovog čvrstog savezništva s Trumpovom administarcijom, s obzirom na očekivano protivljenje Europske unije takvom službenom izraelskom potezu prema Palestincima.

A da u tome smislu stvar neće biti ni malo jednostavna, neovisno o svim unutarnjim dubiozama koje potresaju EU, od Brexita, preko terorističkih opasnosti i migrantske krize, do aktualne pandemije koronavisrusa (koja snažno potresa i Izrael), svjedoči i činjenica kako je veleposlanik EU u Izraelu, talijanski diplomat Emanuele Giaufret, u prošlu srijedu bio pozvan u izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova na sastanak sa zamjenicom načelnika Odjela za Europu Annom Azari. Ona je od njega zatražila pojašnjenja zbog nedavne pojave službenih dokumenata tijela EU, iz kojih je navodno vidljivo kako osobe i institucije, povezane ili solidarne s, kako to u Izraelu navode, terorističkim arapskim organizacijama, mogu dobiti financijsku potporu od Europske unije. Zbog toga je izraelsko MVP objavilo službeno pismo u kojemu je bilo navedeno, kako „politika Unije o onom, što se odnosi na terorističke organizacije, predstavlja bianco ček, izdan za podstrek, potporu terora i za sudjelovanje u teroru“. Odmah je bilo jasno kako je takav ton izraelskog pisma za Bruxelles potpuno neprihvatljiv pa je ubrzo stigao odgovor u vidu izjave kako su takve optužbe „neutemeljene i neprihvatljive“, i da EU istupa protiv svakog nasilja i mržnje.

Slika 4: austrijski premijer Sebastain Kurz veliki je prijatelj Izraela

Ne bih ovom prilikom dublje ulazio u prognoze daljnjeg razvoja međusobnih odnosa dviju strana, već ću se isključivo zadržati na nepobitnim, dobro poznatim činjenicama i iz njih izvesti zaključke. A one se ogledaju u slijedećem:

1. Europska unija s obzirom na svoje velike probleme, gotovo egzistencijalne prirode, teško može spriječiti izraelskog premijera Natanjahua, koji je već ušao u 70.-te godine života (r. 1949.) i koji želi ostati zapamćen u povijesti ne samo kao najdugovječniji premijer, već i kao ona osoba iz plejade izraelskih političara i vojskovođa, koja je ostavrila (još uvijek to nije) dugovječni san Izraelaca koji se odnosi na teritorijalno proširenje njihove države, pa makar samo i djelomično na teritorije koji su sada pod ograničenim suverenitetom Palestinske samouprave. Kao što sam gore već i naglasio, u EU postoji čitavi niz država s otvoreno proizraelskom politikom. Ustrajavanje službenog Bruxellesa na nekakvim protuizraelskim potezima samo bi na površinu još više iznijelo unutarnje dubioze Unije, a što je njemu sada najmanje potrebno. Zapravo, Bruxelles će po tom pitanju vrlo vjerojatno morati zauzeti „strategiju noja“, sklanjajući glavu od onoga što Netanjahu namjerava učiniti – anektirati pojedine palestinske prostore na Zapadnoj obali, navodno već do ljeta ove godine. A ukoliko Bruxelles to stvarno i napravi, EU i de facto postaje vanjskopolitički „tigar od papira“ i definitivno gubi mogućnost prerastanja u samostalnog geopolitičkog čimbenika i ravnopravnog konkurenta glavnim globalnim igračima u novom ustroju svijeta koji se upravo počinje formirati, i što će biti ubrzano nakon pretpostavljene pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima u studenom ove godine, ali čak i u slučaju da do nje ne dođe povratka na staro više nema;

2. daljnje zaoštravanje izraelsko-europskih odnosa definitivno bi štetilo objema stranama u gospodarskom, sigurnosnom i u smislu znanstveno-tehničke suradnje koja je vrlo razvijena. I zato Bruxelles mora biti itekako oprezan, pa i obziran, a naravno – to onda vrijedi i za Izrael;

3. postavlja se logično pitanje, što onda, konkretno, EU može učiniti da bi sprječila Netanjahua u njegovoj zamisli? Vrlo malo ili ništa s obzirom da on uživa povjerenje apsolutne većine u Knessetu pa su time isključene i bilo kakve mogućnosti „pobočnih“ političkih udara od strane EU kroz korištenje dijela Netanjahuove oporbe. To znači da bi njegov zakon o aneksiji palestinskih teritorija sigurno bez problema bio prihvaćen u tamošnjem parlamentu, čak i uz uvijet da ga blokiraju lijeve i centrističke stranke, jer u oporbi sjede i radikalno desne snage izraelskog političkog spektra koje takav prijedlog zakona jedva čekaju prihvatiti;

4. I konačno, za pretpostaviti je kako će Netanjahu ovaj planirani potez željeti učiniti prije američkih predsjedničkih izbora 3. studenog, sigurno ne želeći riskirati eventualni Trumpov poraz i dolazak na čelo SAD-a Joe Bidena. Jer Biden je bio potpredsjednik zemlje u vrijeme Omabine administracije, one iste, koja je za izraelski Likud i krajnju desnicu jedna od najgorih američkih vlada uopće, i u vrijeme koje su američko-izraelski odnosi bili na samom dnu, poglavito nakon sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom u srpnju 2015. godine što oni Obami nikada nisu oprostili.
Ali i pored svega toga što mu ide u prilog stvari su po Netanjahua još uvijek daleko od jednostavnih: jer donese li on ovakvu protupalestinsku odluku i anektira njihov teritorij, a u SAD-u pobjedi Biden, odnosi između dviju zemlja mogli bi postati još šuno gori nego što je to bilo u vrijeme Obamine administracije (a ona je upravo Netanjahua vrlo često kritizirala kao „kariku“ koja sprječava normalizaciju ne samo izraelsko-palestinskih odnosa). A znamo što po Izrael i njegovu bliskoistočnu politiku zanači sigurnosni ali i gospodarski oslonac na SAD. A ono što možda mnogi ne znaju, SAD su i ranije u povijesti dovoljno često demonstrirale svoj politički pragmatizam i u odnosu prema Izraelu, a on je pak, sa svoje strane, ne jednom morao donositi samostalne pa i ključne odluke koje su se ticale njegove sigurnosti i za koje čak i nije imao potporu Washingtona. Jer veliki je broj uglednih izraelskih analitičara koji jasno i otvoreno govore kako Izrael nikada nije niti će više ikada imati po sebe ovako prijateljsku američku administraciju, kakva je ova sadašnja – Trumpova.

Dakle, oprez je itekako potreban i izraelski stratezi to dobro znaju, pa ćemo ipak morati pričekati i ne brzati sa zaključcima vezanim uz gotovo sigurnu Netanjahuovu aneksiju dijela teritorija pod sadašnjom Palestinskom samoupravom, čemu se protive sve ključne članice EU, ako već ne može ona kao cjelina. Jer niti te članice sigurno nisu tako beznačajne i bespomoćne. Naprotiv.

Komentari

komentar

loading...

You may also like