Zoran Meter: VOJNA ANALIZA: Damask islamistima dao zadnju šansu za predaju, a Erdogan Damasku poslao ultimatum da napusti Idlib

S jedne strane nedvojbeno je kako je sadašnje stanje na terenu neodrživo, ali je isto tako nedvojbeno da se turska vojska ne želi uvlačiti u opasan ratni sukob sa sirijskom vojskom na njezinom tlu, ne samo zbog ruske i iranske potpore vladi u Damasku, već i zbog negativne reakcije čitavog arapskog svijeta koji ne gleda s odobravanjem na vojne avanture Ankare u arapske nacionalne prostore, neovisno o njihovom ovom ili onom stavu o sirijskom predsjedniku Basharu el-Assadu. Osim toga, sirijska vojska je postala respektabilna i sada najjača vojna sila na sirijskom tlu, koja broji više od 50 tisuća dobro opremljenih i motiviranih vojnika, uz dodatne snage različitih proiranskih šijtskih organizacija. K tome, nad nebom  Idliba isključivi nadzor imaju ruske zračne snage i ruska snažna protuzračna obrana dopremljena proteklih godina u Siriju, pa je vjerojatnost da bi na tom prostoru moglo vojno djelovati tursko zrakoplovstvo vrlo mala.

I dalje s pojačanom pozornošću pratimo vojne aktivnosti na sirijskim bojišnicama, prije svega u sjeverozapadnoj regiji Idlib, toj posljednjoj tzv. zoni deeskalacije na sirijskom tlu, gdje je prije nekoliko dana u napadima sirijske vojske na islamistička uporišta poginulo pet turskih vojnika, razmještenih u toj regiji na nekoliko nadzornih točaka, sukladno rusko-turskom sporazumu iz Sočija iz listopada 2018. godine. Naime, turska vojska je već idućeg dana dostavljenim topništvom iz Turske u regiju Idlib napala položaje sirijske vojske, kao protuodgovor, pričemu je, kako navodi turski predsjednik Erdogan poginulo između 30 i 35, a prema navodima turskog Ministarstva obrane 70-ak sirijskih vojnika. Turska je zaprijetila novim napadima na „snage sirijskog režima“ ako nastave napadati „nevine i siromašne stanovnike Idliba“.  Sinoć su na tu temu telefonski razgovarali i državnici Rusije i Turske Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan s ciljem smirivanja napetosti, s obzirom kako iza napada sirijske vojske, usmjerenih na uspostavu ustavno-pravnog poretka u Idlibu (in)direktno stoji i Rusija, koja im u njihovom napredovanju pruža aktivnu potporu iz zraka svojim zrakoplovima stacioniranim u bazama na sirijskom tlu.

U svakom slučaju još jučer sirijska je vojska, neovisno o spomenutim turskim prijetnjama, nastavila s vojnim napredovanjem u Idlibu. Tako su postrojbe 25. divizije za specijalne namjene i 7. mehanizirana divizija sirijske vojske 4. veljače od boraca islamističkog saveza „Hayat Tahrir Ash-Sham“ i proturske organizacije „Nacionalni front oslobođenja“ oslobodile veliki teritorij na istoku regije Idlib, zapadno od grada i zrakoplovne baze Abu al-Duhur. Pod svoj su nadzor stavile 6 naselja, kao i uzvisine Tel Agar i Jebel Tuwail, priopćili su ruski vojni izvori.

Islamistički izvori tvrde kako su u protunapadu oslobodili dan ranije od strane sirijske vojske zauzeto naselje Mardih. Kao indirektna potvrda te informacije jesu ruski zračni napadi po tom naselju jučerašnjega dana. Islamisti također navode kako je grupa sirijskih vojnika poginula u minskom polju u zoni sela Luf, nedaleko od Mardiha.

Od jutra, 4. veljače, zrakoplovi ruskih zračnih snaga vršili su napade po istočnim dijelovima regije Idlib. Smijer njihovog posljednjeg djelovanja  i lokalizacija napada ukazuje da sirijska vojska sada nastoji ući u strateški važan grad Sarakib (gdje su prekjučer i poginuli turski vojnici) još i iz smijera jugo-istoka. Sirijska vojska trenutačno se nalazi svega 3 kilometra od Sarakiba, smještenog samo 13 kilometara od regionalnog administrativnog središta, grada Idliba. Do Sarakiba je sirijska vojska došla za svega 48 sati nakon oslobađanja velikog islamističkog uporišta Marat al-Numan, smještenog južno od Sarakiba.



Sirijska vojska islamistima dala zadnju šansu za polaganje oružja

Sinoć je Glavni stožer sirijske vojske izdao priopćenje u kojemu se islamističkim organizacijama „Hayat Tahrir ash-Sham“ i „Nacionalni front osobođenja“ , koje blokiraju civilno stanovništvo grada Sarakiba u zoni Tel-Tukhan, daje posljednja šansa za polaganje oružja i reguliranje svoga statusa. Sirijska vojska nastavlja izvršavati svoju domoljubnu dužnost u zaštiti teritorija i suvereniteta Arapske Republike i likvidaciji terorističkih organizacija koje napadaju civilno stanovništvo u zoni deeskalacije Idlib, navodi se, između ostaloga, u priopćenju Glavnog stožera sirijske vojske (info: agencija SANA). Također se podsjeća kako je nazočnost turske vojske nezakonita i da predstavlja neprijateljski čin, kao i to, da je sirijska vojska spremna žurno odgovoriti  na bilo kakvu tursku agresiju protiv sirijskih snaga u Idlibu.

Erdoganov današnji ultimatum

S druge strane turski predsjednik Erdogan je u srijedu, 5. veljače, izjavio, kako će, ukoliko se sirijska vojska Bashara Assada do kraja veljače ne povuče s nadzornih točki turske vojske u zoni deeskalacije Idlib, turska vojska biti primorana to učiniti vlastitim snagama. Erdogan je ultimatum objavio u govoru na sjednici parlementarnog odbora vladajuće Stranke pravde i razvoja, kojoj je na čelu, u Ankari. „Turska će nanositi udare i odgovoriti na pucnjavu i napade na turske vojnike i prijateljske snage (misli na protursku organizaciju „Nacionalni front oslobođenja“)“, kazao je Erdogan i dalje izjavio, kako će se ti napadi izvršiti „bez bilo kakvih upozorenja i ne činjenja razlike o tome, koje su snage izvršile napad“. Turski je čelnik kazao kako se sporazumi iz Sočija grubo ignoriraju. Upozorio je i kako će u slučaju nužde „biti slobodno korišten i zračni prostor zona protuterorističke operacije u Siriji“. Jedino što Turska očekuje od Rusije u Siriji je veće razumijevanje osjećaja Ankare za sirijsko pitanje, kazao je Erdogan, naglasivši kako Ankara ne teži sukobu niti s jednom stranom zbog Sirije.

S obzirom na sinoćnji telefonski razgovor između ruskog i turskog predsjednika vidjet ćemo kako će se oko svega ovoga stanje dalje razvijati. Ovakvo, kakvo je ono sada, vrlo je eksplozivno. S jedne strane nedvojbeno je kako je sadašnje stanje na terenu neodrživo, ali je isto tako nedvojbeno da se turska vojska ne želi uvlačiti u opasan ratni sukob sa sirijskom vojskom na njezinom tlu, ne samo zbog ruske i iranske potpore vladi u Damasku, već i zbog negativne reakcije čitavog arapskog svijeta koji ne gleda s odobravanjem na vojne avanture Ankare u arapske nacionalne prostore, neovisno o njihovom ovom ili onom stavu o sirijskom predsjedniku Basharu el-Assadu. Osim toga, sirijska vojska je postala respektabilna i sada najjača vojna sila na sirijskom tlu, koja broji više od 50 tisuća dobro opremljenih i motiviranih vojnika, uz dodatne snage različitih proiranskih šijtskih organizacija. K tome, nad nebom  Idliba isključivi nadzor imaju ruske zračne snage i ruska snažna protuzračna obrana dopremljena proteklih godina u Siriju, pa je vjerojatnost da bi na tom prostoru moglo vojno djelovati tursko zrakoplovstvo vrlo mala.

Naravno, u svemu ovome zadnju riječ, kao i uvijek, imat će politika. Ali s obzirom kako službena Moskva ovih dana podsjeća da Erdogan, koji s jedne strane govori istinu o legitimnoj nazočnosti turskih vojnika na nešto više od 10 nadzornih točaka u Idlibu temeljem sporazuma iz Sočija, uvijek „zaboravlja“ spomenuti i preuzete turske obveze iz tog istog sporazuma, koje se odnose na razoružanje terorističkih organizacija u Idlibu i njihovo razdvajanje od tzv. umjerenih snaga sirijske oporbe, a što turska strana nije htjela ili nije bila u stanju izvršiti već gotovo godinu i pol dana.

U svakom slučaju Erdoganov ultimatum trajat će do kraja veljače, a do tada se puno toga može promijeniti. Sirijska vojska, za koju pretpotavljam kako će nastaviti s „opreznijim“ ili „puzajućim“ napredovanjem kako ne bi dolazila u sukob s turskim vojnicima, do tada ima vremena ostvariti veći dio svojih zacrtanih strateških ciljeva koji se odnose na odbacivanje terorista na sigurnu zonu od ključnih prometnica koje povezuju istok i zapad te sjever i jug Sirije preko teritorija Idliba, a što je i bila obveza turske strane prema sporazumu iz Sočija. Naravno, ako se u to prije toga ne umiješa turska vojska, što je teško predviđati s obzirom na tradicionalno emocionalno vođenje turske vanjske politike. Međutim, teško je vjerovati, usprkos oštroj retorici, da će se Erdogan upuštati u bilo kakav vojni sukob s Rusijom u Siriji s obzirom na tursko negativno iskustvo s obaranjem ruskog zrakoplova u studenom 2015.g. Niti tada, a niti sada NATO savez, čiji je turska član, bez obzira na famozni članak 5 svoga statuta neće stupiti u rat s Rusijom zbog turskih vanjskopolitičkih ambicija na teritoriju od primarne zone ruskih nacionalnih interesa, kakav je sjevero-zapad Sirije zbog tamo smještenih ruskih zrakoplovnih baza i pomorske baze Tartus. Osim toga, Turska je već ostvarila velike beneftite na sirijskom tlu upravo kroz suradnju s Rusijom, koji se prije svega odnose na stvaranje sigurnosne zone na sirijskom tlu uzduž granice dviju država, kao jamstvo za sprječavanje mogućih kurdskih terorističkih akcija na turskom tlu. Zašto se sada Ankara tako iznenada i oštro kritizirajući Rusiju zalaže protiv pacificiranja Idliba, koji je za Ruse sigurnosno ključna regija zbog njihovih baza, ostavljam za jednu drugu analizu.
Važno je i napomenuti kako Rusija i Iran namjeravaju završiti sirijski rat (klasične vojne operacije većeg intenziteta) do studenog 2020.g., nakon čega bi se i službeno otvorio proces stvarnog političkog dijaloga oko budućeg ustroja te zemlje. A dok je god stanje u Idlibu takvo da ta regija predstavlja posljednji vojni front na čitavom sirijskom teritoriju, rat u Siriji ne može biti završen. I to svi dobro znaju, samo je pravo pitanje, kome je u interesu da takvo stanje traje unedogled ili barem što duže?

Zoran Meter: Vojna analiza: Tjedni pregled najnovijeg stanja u Siriji

ž

Komentari

komentar

loading...

You may also like