Turska i Srbija – usprkos vrlo opterećujućim povijesnim iskustvima koji proizlaze još iz davnog doba širenja Osmanlijskoga carstva na europske prostore, kao i vremena uoči njegova raspada – danas imaju i više nego dovoljno interesantnih područja za razvoj svojih političkih i gospodarskih odnosa. A ti odnosi, s obzirom na geostrateški položaj Balkanskog poluotoka, uvijek izazivaju interes i Srbiji susjednih država (i ne samo njih, već i bitnih svjetskih silnica) jer je jasno kako oni imaju značajan potencijal za utjecaj na politička i sigurnosna zbivanja u toj regiji. U njoj ova prva (Turska), zbog povijesnih okolnosti ima snažan utjecaj na tamošnji muslimanski živalj, dok Srbija, tradicionalno, vuče političke poteze kojima u svom nacionalnom interesu pokušava iskorištavati svoj utjecaj na srpsko i pravoslavno stanovništvo izvan matične zemlje, po koje, ne uvijek i ne svagdje to i ne završava na po njega pozitivan način (najbolji primjer bila je instrumentalizacija hrvatskih Srba od strane Beograda uoči raspada SFRJ, koji su, nakon toga, za razliku od, primjerice, Srba u BiH, postali jedina stvarno poražena strana ratnih sukoba 90.-ih godina na ovim prostorima. Ali Beograd je u tim ratovima (u kojima je izgubio puno: od planova sa Srbima u Hrvatskoj, preko očuvanja Kosova, pa do Crne Gore) ipak uspio napraviti jedan vrlo važan iskorak u ostvarivanju barem dijela svojih proklamiranih strateških ciljeva: osigurao je zaseban nacionalni entitet za Srbe unutar BiH, što mnogi tek sada vide kao dalekovidan potez, čija se važnost možda najbolje ogleda kroz političke scile i haribde kroz koje prolaze BiH Hrvati. Njima je, za razliku od Srba, dodjeljeno „pravo“ na suživot s većinskim bošnjačkim narodom unutar Federacije BiH. Onim istim, koji baš i nije vičan stvarnim demokratskim načelima, već ih, kako to u Bosni obično i biva, shvaća na „bukvalan“ način tj. da onaj tko ima većinu radi što hoće, a manjina uvijek mora slušati pa makar i Ustav i zakoni govorili drukčije. Današnja BiH je demokratska anomalija bez presedana u globalnim razmjerima. Njezin demokratski ustroj je formalizairan i strukturiran u državnim institucijama ali ga se posve otovreno krši kada god za to postoji potreba. I, kako sam rekao, upravo se kroz to vidi razmjer uspjeha Beograda, najprije u uspostavi a onda i u očuvanju Republike Srpske, neovisno o tome što čitav svijet dobro zna na koji je način ona stvorena i kolike stotine tisuća nesretnih ljudskih sudbina drugih dvaju naroda – Hrvata i Bošnjaka – doslovno leže u njezinim temeljima ili su „samo“ razbacani diljem regije i svijeta. Ali to je već pitanje za glavne silnice europske i međunarodne politike, koje su stvari u BiH upravo tako posložili. A ja ću se, dokle god je tako, iz profesionalnih razloga u svojim analizama njih hladno i držati jer predstavljaju političku realnost, neovisno o elementima pravde i pravičnosti, ovih ili onih osjećaja koje pobuđuju i td., čemu u analizama nema i ne smije biti mjesta.
Telefonski razgovor Erdogan-Vučić
Dakle, vratimo se temi. U tim i takvim okolnostima, tursko-srpski odnosi itekako tangiraju interese mnogih drugih zemalja, a svaki kontakt njihovih čelnika ili visokih instanci ne mogu ostati bez odijeka. A jedan od takvih kontakata bio je i prvomajski telefonski razgovor između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i srpskog premijera Aleksandra Vučića. Prema navodima ureda turskog čelnika, dvojica državnika razgovarala su o „suradnji u borbi protiv COVIDa-19, bilateralnim odnosima i regionalnim temama“. Zadržao bih se na ovoj izjavi s obzirom kako ništa drugo nije niti rečeno, te pokušao ukazati što to sada predstavljaju njihovi bilateralni odnosi u kontekstu „regionalnih tema“ i koji su to momenti koji ih određuju:
– prvo, energetika: i jedna i druga zemlja ovisne su o nafti i o plinu te im je itekako bitna realizacija svakog projekta te prirode u koji su i same uključene. (ovdje se neću baviti sveukupnim turskim energetskim projektima, kojih je poprilično, već samo onom koji se tiče zajedničkog interesa Ankare i Beograda). A taj je – ruski plinovod „Turski tok“ (kroz njega se Turskoj ruski plin isporučuje od početka ove godine), čiji se drugi krak sada gradi kroz Bugarsku (kroz Srbiju su infrastrukturni radovi za njega već skoro dovršeni) i namjenjen je primarno za zemlje Srednje Europe, ponajprije za Mađarsku. Ali itekako postoji mogućnost da se krak tog plinovoda, koji bude prolazio Srbijom, odvoji i prema BiH tj. Republici Srpskoj, a kasnije i tko zna gdje još;
– drugo, status Sandžaka, srpske južne regije gotovo isključivo naseljene muslimanskim stanovništvom, s vrlo izraženim simpatijama prema Turskoj kao svojoj „duhovnoj domovini“, s obzirom na brojne Sandžaklije koji su svojedobno emigrirali u Tursku i gdje danas imaju prilično veliki utjecaj (ovdje bih podsjetio kako je srpski predsjednik Vučić u studenom prošle godine otovoreno optužio zapadne tajne službe za njihovu obavještajnu „podrivačku djelatnost“ u Sandžaku s ciljem „političkih riješenja koja bi razrušila cjelovitost Republike Srbije“. Pritom je kazao kako se radi o pripadnicima „austrijske, njemačke i bugarske službe“). Sandžaklije, koji su se u međuvremenu „nacionalizirali“ kao Bošnjaci, imaju vrlo snažno izražen separatistički osjećaj, a financijski ih dostatno pomaže njihova turska dijsapora koja ih nikada nije zaboravila. Treba također kazati kako su i oni, poput današnjih Bošnjaka u BiH, prije osmanlijskih osvajanja bili slavensko stanovništvo koje je naknadno prihvatilo islam. Sandžaklijski separatisti, osim samoga Sandžaka, u svom programu imaju i priključenje njemu susjednih područja na jugu Srbije i istočne Crne Gore. U tim i takvim okolnostima današnja pozicija službene Ankare po Beograd je vrlo važna, vjerojatno i ključna, a ona, za sada, njemu u značajnom stupnju omogućava upravljanje tom regijom i sprječavanje daljnjeg jačanja separatističkih težnji odnosno njihove operacionalizacije prema kosovskom modelu;
– i, konačno, treći bitan moment je srpska vojna neutralnost, koja Beogradu omogućuje puno lakše manevriranje u sferi vojno-tehničke suradnje i njihovu diversifikaciju u odnosu na monopol NATO saveza, čime Beograd jača i svoju političku poziciju. A u tome i Ankara, poput Moskve, itekako vidi svoj interes i svoju šansu. I ne samo da je vidi, ona na tome s Beogradom već aktivno i radi. Evo o čemu je riječ:
Vojno-tehnička susradnja Ankare i Beograda
Kada je turski predsjednik Erdogan u listopadu prošle godine boravio u službenom posjetu Srbiji i sudjelovao na drugom zasjedanju „Vijeća za suradnju visoke razine Turska-Srbija“, položen je „kamen temeljac“ i za njihovu vojnu suradnju. O tome svjedoči i činjenica kako su dvije zemlje nedavno potpisale sporazum o vojnoj suradnji, koji je u turskom parlamentu potvrđen u veljači ove godine. On toj suradnji daje snažan impuls, koji uključuje produbljivanje međusobnih veza u različitim sferama obrane. Dvije su zemlje istom prigodom potpisale i dva odvojena dokumenta – sporazuma o suradnji u sferi sigurnosti i zajedničkom policijskom patroliranju, koji su omogćili dolazak turskih policijskih službenika u Srbiju s ciljem traženja protivnika turske vlade. Suglasno tom tekstu (o vojnoj suradnji) tj. čl. 4, dvije strane će razmjenjivati međusobno iskustvo, vojne osobe, materjale, opremu, informacije. Također se obvezuju na suradnju u vojnoj industriji, razmjeni podataka vojnih obavještajnih službi, sudjelovanje u zajedničkim vojnim vježbama, logistici, komunikacijama, cyber-zaštiti, mirovnim snagama, znanstveno-tehničku suradnju, vojnoj medicini i zdravstvu, kartografiji, hidrografiji i td. Taj sporazum predviđa i utvrđivanje uvijeta baratanja s tajnim podacima – njihovom prijenosu i korištenju.
Srpski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno je izrazio interes Srbije za nabavu određenih vrsta i tipova turskog naoružanja i vojne tehnike, ali i za „predaju tehnologije i osnivanje zajedničkih tvrtki iz vojno-industrijskog kompleksa, na koje mi ne samo da imamo pravo, kao dvije suverene i nezavisne države“, već se radi i o „ogromnim mogućnostima“ za dvije zemlje „i s gledišta gospodarske koristi“ i još više s gledišta „povećanja našeg vojnog potencijala“.
Srbija je aktivno zainteresirana za suradnju s turskim proizvođačem vojne elektronike, tvrtkom Aselsan, tvrtkom Havelsan koja se bavi proizvodnjom vojno-zrakoplovnih komponenti, proizvođačem raketa Roketsan, Turkish Aerospace Industries (TAI), kao i tvtkom Baykar Makina za proizvodnju vojnih i civilnih bespilotnih letjelica (dronova).
Turska izvozom oružja širi svoj politički utjecaj
Iz ovih podataka vidljivo je još nešto: Turska sve aktivnije provodi svoju politiku koja se odnosi na izvoz vlastitog naoružanja, što joj, osim ekonomske koristi, donosi i veći politički utjecaj u zemljama s kojima sklapa takve aranžmane, što, naravno, samo po sebi nije ništa loše niti novo s obzirom kako na isti način svoje političke interese projiciraju i druge velike zemlje izvoznice naoružanja. Turska to, osim sa Srbijom sada, već od ranije čini i na prostoru Sjeverne Afrike i Jugo-zapadne Azije: od Alžira, preko Tunisa, Sudana, Katara, Pakistana i, nedavno, Libije – konkretno jedne strane u tamošnjem sukobu – snaga međunarodno priznate libijske vlade u Tripoliju na čelu s premijerom Fayezom Sarrajem. A kako Ankara svoju vojnu suradnju (a de facto Sarrajev spas od vojnog poraza od njemu suprostavljenih snaga Libijske Nacionalne Armije (LNA) naplaćuje, dobro je poznato: krajem prošle godine turska je vlada sklopila s Libijom (iako Sarraj de facto nadzire samo glavni grad Tripoli i njemu pripadajuću širu zonu) po sebe vrlo povoljan sporazum o razgraničenju na Sredozemnom moru, čime si želi osigurati pristup tamošnjim bogatim energetskim nalazištima. Neovisno o tome što se tom sporazumu protive ne samo svi važniji regionalni i poneki vanjski igrači, uključno i Francusku i Sjedinjene Države, već i ostali dio Libije koji je pod vlašću suprostavljenih političkih snaga na istoku zemlje. Međutim, ako Sarrajeva vlada vojno i politički opstane (a svi su izgledi da hoće jer joj otvoreno pomaže turska vojska), jasno je kako međunarodni prosvijedi protiv tog sporazuma u praksi mogu malo toga značiti.
Turska, osim koristi po svoje strateške interese, vojnom suradnjom, poput onom s libijskom vladom, jasno demonstrira i svoju odlučnost da će, osim svojih braniti interese i svojih partnera „s druge strane zajedničkog stola“ tj. da ih neće „ostaviti na cjedilu“ kada „zagusti“. Ali pritom je jasno kako Ankara, zauzvrat, itekako traži ustupke za svoje interese, što je također legitimno i što rade i svi drugi.
Politička dimenzija tursko-srpske vojne suradnje
Upravo o tome je i riječ, kao o onom bitnom kada govorim o tursko-srpskoj suradnji. A tu je važno naglasiti i kako Srbija nije sadašnja Libija niti je Vučić Sarraj. Drugim riječima, Beograd će također gledati na koji način može kroz suradnju s Ankarom što više profitirati i politički a ne samo gospodarski. Srbima se u tome, povijesno gledano, mora priznati uspjeh i znanje. I pritom je teško vjerovati kako će se Beograd u tom smislu ograničiti isključivo na zadržavanju nadzora nad Sandžakom (u konačnici, jednom ga vrlo lako može izgubiti kako je to bilo i s Kosovom) koji mu je, s obzirom na nacionalnu strukturu stanovništva ipak puno manje važan od, primjerice, Republike Srpske. A kako su odnosi bosanskih Srba i Bošnjaka sve prije negoli stabilni i snošljivi, uloga Ankare u pokušaju pronalasku riješenja BiH „gordijskog čvora“ uopće nije i neće biti zanemariva. A kada (i ako uopće) Ankara i Beograd po tom pitnju zajednički poslože karte, teško je očekivati da će Sarajevo ili Banja Luka okrenuti leđa svojim ključnim sponzorima i ustrajavati na nekim svojim „nepopustljivim“ stavovima, neovisno o tome što se Bošnjaci još uvijek dobrim dijelom oslanjaju na Washington, a bosanski Srbi na Moskvu. Posebno to vrijedi za ove druge, jer Rusija će prihvatiti sve ono o čemu se Srbija s ostalim igračima u regiji dogovori, uključno i po pitanju Kosova, ali neće dozvoliti da se drugi dogovaraju bez Srbije i uvažavanja njezinih interesa.
Združena protuhrvatska i protukatolička histerija u BiH
U tom smislu (na što često upozoravam) i službeni Zagreb mora znati što i kako čini, i na koji način misli zaštititi položaj Hrvata u susjednoj državi jer oni, osim Hrvatske, nemaju niti jednog vanjskog zaštitnika, barem ne tako snažnog kao što imaju dva druga naroda. Jer za njihov se položaj sigurno previše neće brinuti niti Sarajevo niti Banja Luka. O tome svjedoči i nevjerojatna histerija koja se i s bošnjačke (ne i službenog vrha islamske vjerske zajednice koji vrlo dobro zna o čemu je riječ ali svejedno nedovoljno djeluje u „otvaranju očiju“ svog naroda, zabludnjelog zbog sulude bošnjačke politike koja pogrešno misli kako će se baš sada i jednom zauvjek uspjeti obračunati s manjinskim i nezaštićenim hrvatskim narodom, što će se vrlo brzo promijeniti ) i sa srpske strane posljednjih dana podigla protiv katoličke crkve i kardinala Vrhbosanskog Vinka Puljića, kojemu se pokušalo zabraniti služenje mise zadušnice (što je jedna od glavnih zadaća crkve uopće i što nema nikakve veze s bilo kakvim ideologijama) za žrtve poraća i Križnoga puta. Pritom je još veći paradoks u tome, da je unutar tih žrtava bilo pripadnika sviju triju naroda koji danas tvore BiH, a najviše nedužih civila, uključno i posve male djece. Primjerice, na Križnom je putu stradalo višestruko više muslimanskoga življa negoli je to bilo 1995.g. u Srebrenici!, a iz nekoga se (jasno, politikantskog) razloga to ne želi priznati i prihvatiti kao povijesna istina, kao da bi ona mogla negativno utjecati na međusobne odnose triju naroda s obzirom kako oni gotovo da i ne mogu biti gori). I žali tu i Kura’na i Biblije: jer istina takvim vjernicima (a vjernicima se prave skoro svi) očito nije važna!
Hrvatska vlada, uz samo nešto više političke volje, mudrosti i odlučnosti, kao i primarnog gledanja svojih a tek onda zajedničkih europskih i drugih politika (kako, uostalom, to čine i sve druge članice EU), po tom pitanju može i mora puno više učiniti (vjerojatno uskoro i hoće) jer je politička i gospodarska elita konačno postala svjesna kako nestankom BiH Hrvata pod ugrozu dolaze i njihovi interesi. A Hrvatska je, ipak, što se međunarodnih integracija tiče, u pono povoljnijem položaju od BiH čije političke elite njima više ili manje otovreno teže ali su od njih još uvijek miljama daleko. A takvima će i ostati, sve dok ne urede svoje unutarnje odnose na po sva tri konstitutivna naroda prihvatljiv način.
