Zoran Meter: VRUĆE IGRE: Sastanak rusko-kineskih šefova diplomacije, dan uoči summita Lavrov-Pompeo

Zahuktala diplomacija najjačih globalnih igrača ide dalje i to u svojoj sve dramatičnijoj formi – od održanih sastanaka, odustajanja od prethodno dogovorenih sastanaka samo koji sat ranije, do čudnih izjava i objašnjenja takvih poteza i najava nekih drugih.  Sve to svjedoči o nervozi koja je posljedica očito sazrijelog mišljenja kako je dijalog između suprostavljenih strana, u prvom redu onaj između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane nužan zbog dramatičnog pogoršanja međusobnih odnosa, kao i pogoršanja sigurnosnog stanja u brojnim kriznim žarištima diljem svijeta. Nedvojbeno je došlo do prijelomnog momenta – starta nove faze oko formiranja budućeg ustroja svijeta nakon što je ovaj posljeratni, prema pojedinim mišljenjima, iscrpio svoju ulogu, prije svega usmjerenu na osiguranje američke globalne dominacije. A kako Washington, razumljivo s pozicije svih dominantnih sila (gledano kroz sveukupne povijesne cikluse i mijene) i dalje nastoji održati ulogu jedinog globalnog predvodnika tj. hegemona (iako je on u praksi više nema), on je ustoličenjem Donalda Trumpa na mjesto predsjednika počeo s demontažom tog posljeratnog  poretka koji mu je postao „pretijesan“ za očuvanje starih i promicanje novih interesa, i koji je, u konačnici, i omogućio SAD-u neželjeni uspon njegovih globalnih konkurenata – prije svih Kine i Rusije, ali i ne samo njih. Očito je, smatraju danas američki stratezi, došlo vrijeme za ubiranje danka (ako treba i „u krvi“), kako od država koje nisu pod američkim utjecajem (Iran, Sjeverna Koreja, Venezuela, …), tako, još i više, od američkih saveznika i partnera, koji, prema mišljenju Washingtona, svoj današnji visoki stupanj razvoja i standarda duguju jedino njemu, pa mu sada taj dug moraju vratiti na način kako upravo on to želi. Međutim problem je u tome što svi oni ne misle tako! Štoviše, spremni su se američkom načinu razmišljanja i američkim planovima suprostaviti na bilo koji način, a neki od njih i pod bilo koju cijenu. A kako želje za samostalnošću imaju visoku cijenu, upravo svjedočimo dramatičnim pucanjima donedavno, naizgled tako čvrstih i nesalomljivih veza kao, primjerice, onih između SAD-a i Turske, i sada, između SAD-a i Njemačke. I jedno i drugo savezništvo ima golemu geopolitičku i geostratešku ulogu i utjecaj, pa zato pomicanje dviju spomenutih ključnih država, od kojih je jedna dominantna sila na prostoru EU, a druga jedna od najjačih na prostoru Bliskog istoka u smjeru Istočnog geopolitičkog centra – predstavlja istinski globalni poremećaj dalekosežnog karaktera. Ukratko rečeno, nova američka vanjskopolitička strategija, operacionalno pokrenuta inauguracijom Trumpa za predsjednika SAD-a, u vrlo je kratko vrijeme uspjela učiniti ono što u vrijeme hladnog rata jedan SSSR nije uspio u 50 godina: razdvojiti Washington i Berlin, a Rusiju i Kinu zbližiti u povijesno – nikada viđeno strateško partnerstvo. U tim i takvim novonastalim okolnostima, nova američka strategija vođenja diplomacije uz istodobnu pozadinsku prijetnju silom ako se ne usvoje njezini zahtjevi, dovela je do vrlo mršavih, ili gotovo nikakvih vanjskopolitičkih uspjeha (znatno više uspjeha požnjela je na ekonomskom planu, kroz rekonfiguraciju starih trgovinskih sporazuma, poput bivše NAFTA-e na sjevernoameričkom kontinentu, ili zbog američkih uvođenja carina prema različitim zemljama). Štoviše, metoda otvorenog pritiska izazvala je protureakciju gotovo svih, pa i onih zemalja koje nikakvoga „konja za utrku sa SAD-om nemaju“, najviše vidljivo unutar EU čije se pojedine države, pa i one male poput Austrije ili Mađarske, ne libe sve otvorenijoj suradnji s do jučer toliko omraženom Moskvom, u kojoj sada, začudo, gledaju poželjnog partnera, neovisno o svim pa i velikim nesuglasicama i posve suprotnim pogledima na brojne svjetske probleme.

Pri tom niti Rusija niti Kina više pasivno ne čekaju da im se netko na Zapadu smiluje i počme s njima razgovarati na ravnopravnoj osnovi, s nužnom dozom međusobnog uvažavanja a ne vječnog držanja prodika o ovom ili onom (obično se radi o „izlizanim frazama“ o ljudskim pravima, demokratskim standardima i td.). Zato danas i svjedočimo čvrstom pregovaračkom stavu Pekinga vezano uz nastojanja za sklapanje američko-kineskog trgovinskog sporazuma, ruskom odbijanju ultimatuma i besplodnih razgovora s Washingtonom po pitanju različitih sporzuma vojno-strateške prirode u kojima se ruski stavovi i prijedlozi već godinama u pravilu ignoriraju, i, što je najvažnije, svjedočimo stvaranju velikog rusko-kineskog strateškog partnerstva, koje se ne želi zvati „otvorenim savezništvom“ samo iz razloga da ne bi proizvelo konotaciju tj. dale argument i povod za novu blokovsku podjelu svijeta.

A upravo na ovo posljednje – kinesko-rusko strateško partnerstvo – odnosi se i današnja vijest koja samo potvrđuje svu dramatiku i važnost najnovije zahuktale diplomatske aktivnosti globalnih igrača, koju sam spomenuo na početku teksta, i koja je počela s iznenadnim i vrlo dugim telefonskim razgovorom američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina, u petak, 3. svibnja. Taj razgovor, i sve ono što je iza njega uslijedilo, označio je ulazak u sam finiš posljednje etape pregovaračke faze pokrenute oko postizanja modela budućeg ustroja svijeta, nakon koje, ukoliko ona ne urodi plodom, slijedi faza podjele svijeta u interesne zone, ukopavanje u vlastite rovove i intenziviranje međusobnih provokacija, „podmetanja nogu“ na „kliskim“ terenima globalnih kriznih žarišta,  i iscrpljivanja suprotne strane „tuđim rukama“ bez ostavljanja vidljivih krvavih mrlja na onim svojim – iako bi krvi, u realizaciji takvog scenarija trebalo biti „do koljena“.

Tako se, uoči sutrašnjeg sastanka s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom ruski ministar vanjskih poslova, sigurno ne slučajno što se odabira trenutka tiče, danas sastao s kineskim šefom diplomacije Wangom Yi. Iz onoga što se moglo čuti u njihovom javnom obraćanju novinarima (a da pri tom i ne govorimo o onome što je u njihovom razgovoru ostalo „iza zatvorenih vrata“ ali o čemi itekako možemo razmišljati!) može se vidjeti sva dramatika dinamike globalnih geopolitičkih promjena, koje do prije još svega nekoliko godina nitko nije mogao niti zamisliti. Tako je ruski čelnik diplomacije maloprije izjavio da su u 70. godišnjici međusobnih diplomatskih odnosa Rusije i Kine, koja se obilježava ove godine, dvije zemlje „ušle na povijesno rekordnu razinu suradnje u svim sferama“. Rekordna je bila i robna razmjena dviju država u 2018.g. i iznosila je čak 108 milijardi dolara, što je previsilo i prvotno postavljeni i ambiciozni cilj od 100 milijuna dolara.

Ovdje bih želio povući paralelu i podsjetiti, kako je ruska trgovinska razmjena s jednom Njemačkom, koja je do izbijanja ukrajinske krize 2014.g. bila najveći ruski trgovinski partner, iznosila najviše 80-ak milijardi dolara (a prošle godine svega oko 40 milijardi dolara zbog međusobno uvedenih sankcija i protusankcija), jer upravo se iz tog podatka  najbolje vide katastrofalne posljedice nove Istočne politike Europske unije (misli se prije svega na onu prema Rusiji), pokrenute pod pritiskom SAD-a. Iz njega se jasno razaznaje tko takvom politikom, zapravo, najviše gubi, i to ne samo u gospodarskom smislu. A evo što je Lavrov danas još rekao na zajedničkoj medijskoj konferenciji s kineskim kolegom: „U tijeku je razrada (rusko-kineskih) investicijskih projekata u iznosu od 120 milijardi dolara.“ Govorio je dalje, o jačanju vojne suradnje, zajedničkom odgovoru dviju država na nove ugroze, uključno i međunarodni terorizam. Kulminacija razvoja odnosa trebao bi biti službeni posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Rusiji ove godine, koji se temeljito priprema s obje strane. „Rusija i Kina djeluju stabilizirajuće na današnje stanje u svijetu, a na vanjskopolitičkom planu postojano rade na formiranju pravednijega, demokratskijeg, policentričnog svjetskog poretka, utemeljenog na načelima povelje UN-a. Izrazili smo svoju zabrinutost pokušajima rušenja nakon drugog svjetskog rata uspostavljenog međunarodnog poretka i arhitekture međunarodne sigurnosti, nastojanja za podrivanje strateške stabilnosti, a također i nastojanja promjene nekih normi međunarodnog prava, uključno i povelje UN-a“, kazao je ruski šef diplomacije.

Upravo su to i ključne riječi koje potvrđuju gore navedenu tezu o započetoj bitci između SAD-a s jedne, i Kine i Rusije s druge strane, i zbog kojih ja, zapravo, ne vidim mogućnost za postiznje bilo kakvog konkretnijeg napretka niti u sutrašnjim, niti u planiranim razgovorima Trump- Putin koji bi se, prema nekim današnjim vijestima, mogli održati već idući mjesec u japanskoj Osaki, tijekom summita G20. Stavovi dviju strana su međusobno dijametralno suprotni oko ključnih, načelnih pitanja, vezanih uz budući ustroj svijeta, da bi njihov eventualni dogovor značio samo povlačenje tj. poraz jedne od strana, a što je nemoguće za očekivati. Za neke kompromise, o kojima pojedini analitičari govore kao o mogućnostima, također ne vidim prostora. Koji bi to bili kompromisi i čemu bi oni zapravo vodili? Kompromisi bi u ovom slučaju značili jedino trgovinu pojedinim interesima i zamjene utjecaja u određenim prostorima svijeta (primjerice „prodaja Venezuele za Ukrajinu“), što bi dovelo do dviju negativnih stvari: stvaranja novih lokalnih napetosti i sukoba (jer ni Venezuela ni Ukrajina to sigurno ne bi dočakale raširenih ruku); i drugo, samo bi „zacimentiralo“ ukopavanje ključnih globalnih aktera u svoje rovove i omogućile novi ustroj svijeta temeljen na općoj nesigurnosti, međusobnom iscrpljivanju i sukobljavanju, o čemu sam već ranije govorio.





Nepromišljenom i samouvjerenom politikom američkih stratega, vođenih isključivo mahnitom željom za globalnom hegemonijom, zasljepljenošču glupošću o isključivosti američke nacije (prema kojoj, očito, svi ljudi nisu rođeni jednaki, što je suprotno i čuvenoj američkoj Deklaraciji) i potrebom za gotovo „sakralnim“ predvodništvom ljudske rase i palneta, sam se je Washington doveo u opasnu situaciju iz koje više nitko ne vidi izlaz. Jer nakon njegovih, ovako odigranih poteza s visoko postavljenim interesnim ljestvicama – svako povlačenje za SAD značilo bi i njihov poraz i smanjenje globalnog ugleda. S druge je strane nemoguće očekivati američku pobjedu klasičnim političkim, diplomatskim pa čak i financijsko-ekonomskim mjerama (što se najbolje pokazalo kroz neučinkovitost proturuskih sankcija koje već ulaze u svoju 6. godinu, pri čemu sve više opterećuju i same njihove pokretače, a kamo li da takve mjere mogu slomiti jednu Kinu, ekonomski i financijski neusporedivo jaču od Rusije). Dakle, Washingtonu na raspolaganju ostaje još samo vojni pritisak, kojeg se, kao što smo bili svjedoci, nisu bojali niti Sjeverna Koreja, a očito ga se ne boji niti Iran, a kamo li će Rusija ili Kina.

Sada se iznova pokazalo, koliko god to grubo zvučalo s obzirom na nehumanost njegove primjene i, općenito, same ideje njegovog korištenja u vojno-političke svrhe, kako je posjedovanje razornog nuklearnog naoružanja postalo najbolji jamac za sprječavanje Trećeg svjetskog rata, vjerojatno puno krvavijeg od onog prethodnog, kao što je i Drugi svjetski rat bio čak pet puta krvaviji od Prvog. Dakle, atomsko oružje, naizgled apsurdno, danas sprječava gubitak možda i više stotina milijuna života i razaranja apokaliptičkih razmjera, što suvremeno konvencionalno oružje današnjice bez ikakvih problema može prouzročiti. A za takve posljedice, primjerice, bio bi dovoljan samo jedan jedini – veliki kinesko-indijski rat. I upravo se u tom svjetlu i nikako drukčije moraju promatrati spomenute riječi ruskog ministra vanjskih poslova, o tome, da su Rusija i Kina danas najveći jamci stabilnosti međunarodnog mira i poretka, sviđalo se to kome ili ne.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like