Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH

Foto: AFP

Izneseni podaci nedvojbeno ukazuju na terorističke aktivnosti pojedinaca koji su svojevremeno obnašali najviše funkcije ili su još uvijek aktivni unutar državnog, policijskog i vjerskog rukovodstva BiH. Sve navedene događaje povezuje i dio identificiranih te sudbeno procesuiranih jataka državljana RH koje su predstavnici državnih institucija BiH vrbovali da sudjeluju prilikom izvršenja terorističkih napada na teritoriju RH. Većina povezanih osoba trajno živi u RH i BiH te i nadalje predstavlja kontinuirani rizik za sigurnost RH. Iz tog razloga, očito je kako Mektićeve optužbe u biti predstavljaju flagrantnu zamjenu teza do razine pokušaja korištenja tzv. sive propagande (u posljednje vrijeme popularno nazvane hibridnim ratom uz korištenje masovnih medija za njezino širenje) u pokušaju daljnjeg destabiliziranja regionalnih političkih odnosa.

Nedavna „špijunska afera“, koja ozbiljno potresa odnose između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj, iz nekog čudnog razloga ostaje potpuno izvan fokusa interesa medijske ali i političke javnosti, dok u susjednoj zemlji puni novinske stranice ali i ne zatvara usta brojnih analitičara, pseudoanalitičara i političara sviju razina. I tu ništa ne bi bilo sporno ukoliko bi se čitava stvar na razini državne politike BiH zadržavala u okvirima realnoga. Međutim ona je u službenom Sarajevu već izišla iz tih okvira i prešla u sferu željenoga i – što je posebice opasno – u sferu čiste  propagande u dnevno-političke svrhe ali s elementima koji ukazuju na puno ozbiljnije tendencije Sarajeva, koje uključuju implikacije koje se mogu negativno odraziti na ukupne odnose dviju susjednih i prijateljskih zemalja, koje su usprkos ne malih problema u međusobnim odnosima ipak premrežene zajedničkim strateškim političkim, gospodarskim i mnogim drugim interesima kao primarnim. A službeno Sarajevo je posljednja strana koja bi sebi smjela dozvoliti komoditet uvlačenja u ralje političke propagande i psihološko-propagandnog ratovanja iz više razloga, a o nekima od njih bit će riječi i u ovom tesktu. Ali krenimo redom:

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić javno je optužio RH za aktualne pokušaje političke i sigurnosne destabilizacije njegove države zlouporabom rada hrvatskih tajnih sigurnosno-obavještajnih i diplomatskih državnih institucija radi terensko-operativnog fabriciranja dokaza o snažnom jačanju ekstremističkih i terorističkih aktivnosti, a sve s ciljem podupiranja izjave predsjednice RH o zabrinjavajućem brojčanom stanju indikativnih terorista u BiH.

Bez obzira na točnost ili istinitost sadržaja opisanog medijskog sukobljavanja, očito je kako su međudržavni odnosi dodatno narušeni, kao i povjerenje između institucija zaduženih za suzbijanje terorizma i građenje povjerenja unutar međunarodne protuterorističke zajednice.

Međutim, nasuprot tome, ulazak RH u EU simbolizirao je nadu i snažan poticaj optimizmu u smislu daljnjeg demokratskog prosperiteta i pomirbe donedavno zaraćenih naroda i pripadajućih religija na prostorima bivše SFRJ. U tom smislu, a sasvim suprotno Mektićevom viđenju, najviši politički i državni dužnosnici hrvatskih rukovodstava kontinuirano iskazuju, na prvi pogled neobjašnjivu tendenciju zanemarivanja eksplicitnih dokaza povezanosti pojedinih bivših državnih, političkih i religijskih predstavnika, a poglavito visokih policijskih rukovoditelja iz BiH s međunarodnim terorizmom, kao i konkretnim terorističkim napadima na teritoriju RH što je dokazano i kroz pravomoćni pravosudni epilog (više o tome u nastavku teksta).

Ujedno, posljednjih se godina unutar globaliziranog medijskog prostora pojavio podatak o svojevremenim boravcima u BiH ključnog planera i operativnog zapovjednika terorističkog napada na SAD Khaled Sheikh Mohammeda (KSM), koji je prethodno planirao i organizirao samoubilački teroristički napad auto bombom na zgradu policijske uprave u RH (Rijeka)! Iako je bio u medijskoj sjeni Osame bin Ladena (OBL), tog emira globalnog terorizma za kojeg bi se moglo reći kako mu je bilo bliže financiranje, politički aspekt i koordinacija terorističkog djelovanja, KSM je, u biti, za vrijeme boravka u BiH imao vodeću ulogu vezano za planiranje i izvršenje terorističkih napada unutar globalnih salafističko-terorističkih organizacija. Za razliku od OBL-a koji nikada nije doputovao u BiH gdje se imao namjeru trajno doseliti te je slao svoje osobne pouzdanike i kurire da detaljno ispitaju teren i sve aspekte sigurnosti njegovog eventualnog preseljenja, KSM je ostavio duboki trag, a i djelovao je unutar tada moćnijeg terorističkog sustava, koji je bio u mogućnosti dobivati klasificirane dokumente od vrbovanih zaposlenika sigurnosno-obavještajnog sustava BiH, što je potvrđeno pravomoćnom sudskom presudom. U svakom slučaju, tada su uspostavljene neraskidive veze odabranog dijela bošnjačkih moćnika s operativnim zapovjednicima globalnih vjersko-terorističkih organizacija koje djeluju s pozicija salafističkog pa i vahabijskog radikalizma.

Sukladno navedenim činjenicama, krajnje je neuobičajeno Mektićevo, naoko očajničko prozivanje s ciljem javnog raskrinkavanja državnih institucija RH zbog njihovog navodnog subverzivnog pro-terorističkog djelovanja na teritoriju BiH i poticanja terorističkih aktivnosti među Bošnjacima koji zagovaraju izrazito ekstremni salafistički pokret na ovim prostorima. U biti, radi se o pokušaju političko-propagandnog čina zamjene teza pri čemu se izvorište terorističke prijetnje lažno prikazuje kao žrtva agresije s elementima državnog terorizma suprotne (hrvatske) strane.

Pri tome je namjerno propustio navesti činjenicu da su bošnjački salafisti uspostavili svoje ključne centre u Austriji zbog čega redovito tranzitiraju preko teritorija RH gdje su, ujedno, u recentnom razdoblju utvrđeni boravci i nedovoljno razjašnjene aktivnosti njihovih teroristički indiciranih pripadnika.

Uopće nije slučajno kako je Mektić predstavnik političke opcije Radovana Karadžića, aktualno pravomoćno osuđenog pred međunarodnim sudom zbog stravičnih masovnih zločina upravo nad bošnjačkim narodom, s time da se u Mektićevim izjavama ne smiju previdjeti očite naznake rukopisa koji dolazi s druge strane Drine, a obilježava ga politička sprega sa sigurnosno-obavještajnim sustavom, kojemu pomalo prelazi u naviku da prilikom suptilnog tajnog obavještajnog nadmetanja ne propušta priliku za javno poentiranje.

Nasuprot svemu tome, činjenica je kako velika većina bošnjačkih salafista zbog slabije educiranosti i ne poznavanja arapskog jezika  još uvijek izaziva podsmjeh čak i unutar svojih vlastitih redova u okviru salafističkih međunarodnih struktura.

Pokušaj terorističkog napada na Fikreta Abdića na teritoriju Hrvatske

Međutim, prethodno iskustvo nas neoborivim dokazima upozorava kako vrlo značajne terorističke prijetnje u biti dolaze iz državnih institucija BiH čiji je Mektić sastavni dio. Naime, dana 28. 3. 1997. godine, Županijski sud u Rijeci je pravomoćno osudio dvojicu aktivnih inspektora policije iz Bihaća i bivše pripadnike Armije BiH za pripremanje kaznenog djela terorizma na teritoriju RH 1996. godine s ciljem atentata ručnim bacačem na Fikreta Abdića – tadašnjeg predsjednika samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Iste osobe su, zajedno s pojedinim državljanima RH vrbovanim za jatake prilikom planiranja atentata koji je bio u vrlo visokom stupnju razrade, prethodno nepravomoćno osuđene vezano za pomaganje u odnosu na izvršenje kaznenog djela međunarodnog terorizma. Tijekom istražnog postupka, inkriminacije su vrlo kvalitetno dokazane priznanjima počinitelja, posljedično pronađenim materijalnim dokazima u vidu oružja, oruđa, bombi, eksploziva i minsko-eksplozivnih sredstava vojnog porijekla te vještačenjima nadležnog centra za kriminalistička vještačenja. Pored toga što je napad uvježbavan i usavršavan na različite načine korištenjem vojnih poligona Armije BiH u zapadnoj Bosni, kao nalogodavac terorističkog napada identificiran je načelnik policije u Bihaću Ejub Ikić, koji je pravomoćno osuđenim policijskim inspektorima zbog kaznenog djela terorizma omogućio da po povratku s odsluženja zatvorske kazne nastave svoj posao u policiji! Nadalje, istraga je prikupila podatke prema kojima su u organiziranju atentata pored Ikića sudjelovali i drugi najviši državni, politički i vjerski dužnosnici u Bihaću.

Zanimljivo je kako su upravo pravosudna tijela BiH 2002. godine optužila Ikića zajedno s pojedinim najvišim dužnosnicima sigurnosno-obavještajnog sustava Bakirom Alispahićem, Enverom Mujezinovićem, Irfanom Ljevakovićem i Edhemom Veladžićem zbog terorizma, špijunaže, pokušaja atentata na Fikreta Abdića i uspostave posebnog centra za obuku zaposlenika tajnih službi na planini Pogorelica, gdje su od strane instruktora iz Irana obučavani, između ostalog i za fizičku likvidaciju političkih protivnika. Taj obučni centar je zatvoren vojnom intervencijom IFOR-s (međunarodnih snaga za provedbu mira u BiH). Međutim, 2006. godine, navedene osobe su oslobođene zbog nedostatka dokaza, da bi 2013. godine, Ikić bio uhićen zbog nacionalno motiviranog ubojstva Cvijana Radića iz Bihaća 1997. godine.

Teroristički napad automobilom bombom na zgradu Policijske uprave u Rijeci

Pored pravomoćno presuđenog u RH te u BiH dodatno procesuiranog i razjašnjenog pokušaja atentata na Fikreta Abdića, na teritoriju BiH i to unutar „Odreda El Mudžahid“ kao legalne sastavnice Armije BiH, planiran je, organiziran i logistički omogućen samoubilački teroristički napad u RH na upravnu zgradu policije u Rijeci 1995. godine. Za razliku od atentata na Abdića, državne institucije BiH nisu pružile odgovarajuću potporu rasvjetljavanju okolnosti organiziranja tog terorističkog napada iako su i u njegovoj logističkoj pripremi sudjelovali pojedini najviši bošnjački vjersko-politički i državni dužnosnici, između ostalog omogućavanjem nužne potpore u RH. Izvršenjem tog terorističkog napada, na terenu je neposredno rukovodio Anwar Shaaban, najviše rangirani zapovjednik – duhovni vođa „Odreda El Mudžahid“ uz ključnu organizacijsku pomoć, stručno znanje, iskustvo i logistiku KSM-a, čijoj je terorističkoj organizaciji pripadao i neposredni izvršitelj tog samoubilačkog napada automobilom bombom.

Izneseni podaci nedvojbeno ukazuju na terorističke aktivnosti pojedinaca koji su svojevremeno obnašali najviše funkcije ili su još uvijek aktivni unutar državnog, policijskog i vjerskog rukovodstva BiH. Sve navedene događaje povezuje i dio identificiranih te sudbeno procesuiranih jataka državljana RH koje su predstavnici državnih institucija BiH vrbovali da sudjeluju prilikom izvršenja terorističkih napada na teritoriju RH. Većina povezanih osoba trajno živi u RH i BiH te i nadalje predstavlja kontinuirani rizik za sigurnost RH. Iz tog razloga, očito je kako Mektićeve optužbe u biti predstavljaju flagrantnu zamjenu teza do razine pokušaja korištenja tzv. sive propagande (u posljednje vrijeme popularno nazvane hibridnim ratom uz korištenje masovnih medija za njezino širenje) u pokušaju daljnjeg destabiliziranja regionalnih političkih odnosa.

Zbog sve neizvjesnijeg srednjoročnog plana širenja EU na države regije, stanje sigurnosti će se, očito, postupno pogoršavati s prilično neizvjesnim i zabrinjavajućim perspektivama, tako da bi državni dužnosnici trebali izbjegavati bilo kakvo skupljanje jeftinih političkih bodova i poticanja niskih strasti na nacionalnim i vjerskim temama, što bi moglo ponovno ugroziti, teško dostignutu, prilično visoku razinu stabilnosti kojoj danas svjedočimo.

Osim toga, Sarajevo bi se trebalo čuvati selektivne primjene prava i pravičnosti tj. prakse da ih primjenjuje onda kada mu to odgovara, a ignorira kada mu ne idu u prilog, poput, primjerice, odluke Ustavnog suda BiH o izbornom zakonu na štetu hrvatskog naroda u pitanju izbora njegovog predstavnika u predsjedništvo te zemlje. To itekako šteti unutarnjoj stabilnosti same BiH.

I za kraj: ne želeći ulaziti u to, je su li hrvatske obavještajne službe stvarno ulazile u operativne kombinacije s BiH salafistima na teritoriju susjedne zemlje ili ne, ipak bih bio slobodan izjaviti kako, ukoliko to nisu činile, Hrvatska nije niti vrijedna nazivati se državom. Jer danas nema ozbiljne zemlje u EU i svijetu čije službe ne djeluju obavještajno prema salafitskim elementima, bilo na svom terenu bilo u zemljama iz kojih po njihovu nacionalnu sigurnost dolazi najveća opasnost. Ali tada to nikako ne znači kako te službe djeluju protiv legitimnih vlada i interesa tih zemalja. Pojačanom obavještajnom aktivnošću i same obavještajne službe postaju otvorenije, a time i ranjivije za eventualne propagandne protumjere suprotne strane ukoliko se te operacije ne izvode suptilno i krajnje oprezno. I to se, moguće, upravo sada događa u Sarajevu kroz sveopću protuhrvatsku hajku, kada se Zagrebu imputira „i što je i što nije“, kao da je on, a ne BiH vlada i institucije, kriv što su se u BiH ukoptili i salafistička ideologija i njezini radikalni pobornici. Osim toga, Sarajevo itekako dobro zna kako je Hrvatska, kao članica EU i NATO saveza obvezna provoditi i zajedničku sigurnosnu politiku i da sa svoje strane obvezom zaštite vlastite sigurnosti automatizmom brine i o sigurnosti vanjskih granica EU.

A ukoliko BiH uistinu želi postati ozbiljna država a Dragan Mektić ozbiljan ministar sigurnosti, tada bi morali znati kako bacanje „kostiju razdora“ između dviju susjednih zemalja sigurno nije razborita politika, jer svaka normalna zemlja svijeta prirodno teži normalizaciji svojih odnosa sa susjedima, a ne konfrontaciji. Jer jedino je sigurnosna stabilnost preduvjet i jamstvo sveukupnog razvoja. S druge strane teško je vjerovati kako Mektić, bivši pobornik lika i djela Radovana Karadžića ne zna za opasnost od radikalnih islamističkih elemenata u BiH, a isto tako da ne zna kako i susjedna Srbija sa svojim obavještajnim potencijalima s jednakom pozornošću poput Hrvatske itekako motri te iste elemente, pri tom se obilato koristeći uslugama službenih institucija Republike Srpske. Zato začuđenosti Sarajeva obavještajnim aktivnostima ne samo susjednih zemalja već i svih relevantnijih europskih i svjetskih država na teritoriju BiH prema salafističkom  pokretu sigurno nema mjesta. A ukoliko BiH iskreno želi da takve aktivnosti prestanu sama bi se morala pozabaviti tim problemom i iskorijeniti ga iz temelja. Međutim, teško je vjerovati kako Sarajevo za to ima iskrene političke volje, o čemu svjedoče i činjenice iz gornjeg dijela ove analize iz kojih je i najbolje vidljivo kako zamjena teza o državnom terorizmu između BiH i RH jednostavno „ne drži vodu“, niti bi u nju bilo tko ozbiljan u svjetskoj zajednici  povjerovao.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like