Posljednjih me dana često pitaju zašto Rusija „šuti“ ili zašto se aktivno (pri tom misle vojno) ne angažira i ne pomogne Armeniji vezano uz sukob u Nagorno Karabahu? Pri tom imaju u vidu činjenicu kako je Armenija članica ruskog pandana NATO saveza – Organizacije ugovora o zajedničkoj obrani.
Takvi su upiti vjerojatno potaknuti i bezbrojnim komentarima na društvenim mrežama od strane brojnih „analitičkih stručnjaka“, koji su uvijek spremni „osvijestiti“ široke mase neukih ljudi svojim „znalačkim“ konstatacijama, koje se po konkretnom pitanju najčešće svode na navodni ruski strah od ulaska u otvoreni sukob s Turskom, koja je eto i članica NATO saveza, da se Rusija boji izgubiti dobre gospodarske veze s tom zemljom, uključno i one energetske i td. i td.
Zapravo, i pravi profesionalci, koji se ovakvim i sličnim temama sustavno i ozbiljno bave, često se ne usuđuju iznositi konkretne ili završne prosudbe onoga što se točno događa i čime će nešto u konačnici rezultirati, dobro znajući kako do javnosti, često i do one analitičke (ukoliko nema neposredne ili barem dobre posredne veze s krugovima u ključnim državnim strukturama koje se bave pitanjima i sukobima takve vrste), najčešće dopire samo „vrh sante leda“, dok se u pozadini odvijaju aktivni kontakti i procesi između obavještajnih i vojnih struktura sukobljenih i zainteresiranih strana, kao i ključnih vanjskopolitičkih igrača koji na pojedini konflikt imaju utjecaj. Sve je ovo itekako slučaj i s aktualnim vojnim sukobom u Nagorno Karabahu.
Ali kao pobliži odgovor na pitanje iz uvoda ovoga teksta ipak ću ukazati na neke bitne elemente:
Kao prvo, Rusija, ako ne djeluje vojno, ne znači da „spava“ po pitanju karabahskog sukoba. Naprotiv! Ona vodi vrlo aktivnu vanjsku politiku s ciljem iznalaženja rješenja za najprije zaustavljanje, a potom i konačno rješenje ovog višedesetljetnog problema i to sa svim stranama, kako sukobljenim tako i zainteresiranim vanjskim – od Zapada, preko Turske sve do Irana. Pri tom treba imati u vidu da u tom smislu Moskva mora uzimati u obzir i mišljenja ostalih dviju zemlja supresjedateljica tzv. Minske grupe OESS-a, zadužene za karabahsko pitanje – Francuske i SAD-a. Ali bez obzira na njih Rusija aktivno surađuje (ili barem kontaktira na najvišim državnim i obavještajnim razinama) i s Turskom po tom pitanju, znajući za utjecaj Ankare na Baku ali i za ukupne turske interese koje Moskva u potpunosti ne ignorira, za razliku, od primjerice Francuske. pa čak i SAD-a, što je poglavito vidljivo po pitanju Sirije gdje i Pariz i Washington oštro kritiziraju tursko miješanje na sjeveru te zemlje.
Kao drugo, vojnom operacijom azerbajdžanske vojske nije napadnuta Armenija, već teritorij koji međunarodno-pravno pripada Azerbajdžanu, te Rusija, s pravne strane gledano, protiv te zemlje ne može djelovati i da to želi. Čak se i Armenija službeno ne uvlači u vojni sukob s Azerbajdžanom, bez obzira što vojno i politički podupire vojsku Nagorno Karabaha. Osim toga, da bi Rusija uopće vojno intervenirala na strani Armenije u sklopu obveza iz spomenutog vojnog saveza, Erevan tj. armenski državni vrh trebao bi prethodno za tako nešto uputiti službeni zahtjev Rusiji odnosno Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti, a što Armenija do sada nije željela a vjerojatno i neće učiniti.
Kao treće, čitav je ovaj vojni sukob u svojoj biti vrlo suspektan. U ruskom državnom i vojnom vrhu ne sjede idioti. Oni dobro znaju tko je Nikol Pashinyan, sadašnji premijer Armenije, i kako je on došao na vlast. Na tragu armenske revolucije koju je on predvodio (Pashinyan je blizak i globalno poznatom „mutikaši“ Sorosu), palile su se ruske zastave, a u Aremniji su, za one koji to ne znaju (a ne znaju mnogi!), nakon toga zatvorene sve ruskojezične televizijske postaje, a i sadašnji mediji u toj zemlji danas vrlo rijetko spominju ruske političke i diplomatske napore oko rješenja sukoba u Nagorno Karabahu. Međutim, zato se učestalo glorificiraju izjave i napori prije svega Francuske i predsjednika Emmanuela Macrona, a onda i Mikea Pompea, državnog tajnika SAD-a koji učestalo kritizira tursku politiku i Azerbajdžan po pitanju Karabaha. Moskva nije slijepa da ne vidi u kojem smjeru se vodi ova igra a da bi se nepovratno zalijetala u karabahski sukob i zbog toga izgubila dobre političke i gospodarske veze s Azerbajdžanom, uključno i one u sferi vojno-tehničke suradnje. Možda u određenom smislu šalje poruku i samim Armencima, da razmisle o potezima koje vuče (ili je ranije vukla) njihova vlada na čelu s Pashinyanom u odnosima s Moskvom? Rusija, drugim riječima – nastoji djelovati kao stabilizator stanja i za to jedina ima nužne preduvjete – dobre odnose sa svim stranama u sukobu i oko njega. Moskva želi djelovati stabilizacijski i zbog blizine svojih granica i straha od prelijevanja terorizma na svoje južne granice (na što itekako upozorava Ankaru), za razliku od vanjskih igrača kojima je ovaj sukob geografski vrlo dalek – dakle, bezopasan, a dalo bi se itekako govoriti i o njihovim zakulisnim geopolitičkim interesima ali bi to sada iziskivalo previše vremena.
I za kraj, kako bih pojačao svoje navedene teze, mogu podsjetiti na činjenicu da je još 2016. g. upravo Nicol Pashinyan glasao protiv izgradnje zajedničkog rusko-armenskog sustava protuzračne obrane. Tada je izjavio doslovno slijedeće: „Armenija mora razvijati svoj vlastiti sustav PZO. Zašto bismo mi morali predati naše sustave protuzračne obrane pod zapovjedništvo Rusije?“
A da su ti zajednički sustavi ustrojeni prije nekoliko godina, oni bi danas pod nadzorom imali ne samo nebo iznad Armenije, već bi pratili i zračne objekte suparničkih snaga nad Nagorno Karabahom, a vrlo je malo vjerovatno da bi se itko ikada vojno usudio napasti Armeniju. I što, zapravo, Rusiji takvi saveznici, poput Pashinyanove Armenije onda u stvarnosti znače? Rusi bi, valjda, trebali krvariti za armenske nacionalne interese u proturuskoj atmosferi koju podgrijava tamošnji državni vrh, koji bi nedvojbeno želio Armeniju uvući u Zapadne političke integracije, ali je itekako svjestan kako mu taj isti Zapad vojno ne može niti želi pomoći u slučaju egzistencijalne ugroze po samu Armeniju, koja uopće nije isključena. Zar netko misli da bi Zapad, u nekom hipotetskom sukobu između Turske i Armenije (a ako pogledate na zemljovid, vidjet ćete kako još samo armenski „klin“ sprječava tursku fizičku povezanost s Kaspijskim morem s obzirom da je Azerbajdžan već od ranije čvrsti turski saveznik) stao na stranu Erevana i odrekao se savezništva s Turskom? Osim toga, od dolaska Pashinyana na vlast revolucijom došlo je do slabljenja dotadašnje unutarnje kohezije u Armeniji i po samom pitanju Nagorno Karabaha. Pashinyan je nedugo nakon osvajanja vlasti osobno razgovarao s azerbajdžanskim predsjednikom Aliyevom i obećao mu rješenje problema Nagorno Karabaha čim “pohvata konce” vezano uz tu problematiku, ali je od toga sam odustao izazvavši ljutnju azerbajdžanske strane. To slabljenje armenske unutarnje kohezije pravilno je uočio azerbajdžanski državni i vojni vrh i znalački odabrao tajming za početak vojne operacije u Nagorno Karabahu, dobro procjenjujući i rusku poziciju u tom slučaju tj. da se Moskva neće direkjto miješati u vojni sukob. Jer da je Rusija odašiljala suprotne signale budite sigurni da do ove vojne operacije ne bi došlo. To si Azerbejdžan ne bi mogao dozvoliti sva pa da mu pomoć u tome pružaju i sve druge zemlje svijeta a ne samo Turska. A velika ruska zračna baza u Armeniji, pitat će netko nakon ovoga? Ona je s Rusijom ugovorena na neograničeni rok još prilikom raspada SSSR-a tj. niti će je Pashinnyan moći zatvoriti niti će mu to biti u interesu.
Iz svega ovoga neka svatko izvede svoj zaključak na uvodni dio teksta, kao i onom, o ruskom strahu od Turske.
