Zoran Meter: ZAŠTO SAD-E POVLAČE VOJSKU IZ SIRIJE I POLOVICU VOJNIKA IZ AFGANISTANA (1)

Sjedinjene Države povlače svoje kopnene snage iz Sirije (za 60 do 100 dana) nakon prošlotjedne objave predsjednika Donalda Trumpa o pobjedi nad ISIL-om u toj državi, u kojoj su SAD vojno angažirane od rujna 2014.g. I ne samo to: SAD povlače i gotovo polovicu od ukupno 14 tisuća svojih vojnika iz Afganistana (rok za sada nepoznat ali sigurno znatno duži od onog u Siriji). Odluka je to koja je šokirala ne samo američke saveznike u Europi i Bliskom istoku (koji o tome nisu baš ništa znali do trenutka objave), već i u Kongresu. O čemu se zapravo radi i koja je stvarna pozadina ovog Trumpovog poteza kojeg on nije mogao donijeti sam, na svoju ruku, i zbog kojih je ostavku dao i najmoćniji američki vojnik i strateg – ministar obrane i šef Pentagona James Mattis, pokušat ćemo odgovoriti u slijedećim analizama. Jer to je prevažna odluka – Trumpov krucijalni potez, dalekosežnih posljedica! On, osim svoje dramatike, ukazuje na krah dosadašnje američke sigurnosne strategije (čiji je tvorac bio upravo general Mattis) i potrebu njezine potpune rekonstrukcije, što Trumpova odluka i predstavlja. Ali krenimo redom.

Trenutačno se u istočnom dijelu Sirije (istočno od rijeke Eufrat), prema službenim procjenama nalazi oko 2 tisuće američkih vojnika. Oni su raspoređeni bez službenog poziva međunarodno priznate vlade u Damasku, ili dobivenog mandata od strane Vijeća sigurnosti UN-a: drugim riječima, u Siriji se nalaze nezakonito. Do nedavno je svoju vojnu nazočnost u toj zemlji Washington, osim borbe s ISIL-om opravdavao i „težnjom za sprječavanjem utjecaja Irana“ u regiji. Činjenica je kako se Pentagon na sirijskom tlu oslanja isključivo na tamošnje Kurde (nadziru 27% sirijskog teritorija), čiji je vojni i politički utjecaj na terenu vrlo limitiran i realno ograničen na uski pojas njihovog etnikuma na sjevernu Sirije, dok je njihova sadašnja vojna nazočnost u većem dijelu regije Rakka i prostorima istočno od rijeke Eufrat (u kojima Kurdi ne žive) isključivo rezultat amerčke vojne pomoći i trebala je trajati dok SAD na tom prostoru ne formiraju sebi odane arapske vojne i političke snage koje bi s Kurdima surađivale i zajedno se borile, kako protiv ISIL-a tako i protiv sirijske vojske i vlade u Damasku. Međutim Washington u tome nije uspio, a izostala je i očekivana arapska financijska potpora i ulaganje u obnovu sjevero-istoka Sirije, što bi onda i u ekonomskom i u smislu standarda stanovništva trebalo pokazati Sirijcima zapadno od Eufrata (pod nadzorom Assada) gdje se bolje živi i koliko je Assadova vlada loša i nesposobna za vođenje zemlje (zato se svo ovo vrijeme i odbija ili „samo“ odugovlači međunarodna humanitarna pomoć u obnovi razrušene Sirije (pod vlašću Damaska). Zbog svega navedenog američka vojna nazočnost na tako ograničenom prostoru i s tako limitiranim lokalnim snagama na terenu, više i nema nikakvog smisla (u tome je Trump potpuno u pravu). Zbog toga će Amerikanci napustiti čak i svoju strateški važnu vojnu bazu At-Tanf u Siriji, na tromeđi između te zemlje, Jordana i Iraka, na što Moskva neprestano upozorava kao na nužno. Tu vijest potvrđuju i izvori iz tzv. umjerene sirijske oporbe čiji se borci u toj bazi uvježbavaju za akcije protiv sirijske vojske, ali i za spomenuto prebacivanje na istok Sirije i suradnju s kurdskim snagama SDF.

Washington je već od ranije shvatio kako se ruski utjecaj u Siriji više ne može potisnuti vojnim putom. Povlačenjem Amerikanaca, neovisno o tome što njihovi vojni saveznici Francuzi, Englezi, Nijemci (ali i Izraelci) (svi su oni šokirani novim sudbonosnom Trumpovim tvitom) i dalje najavljuju nastavak svog djelovanja unutar međunarodne koalicije za borbu protiv „Islamske države“ na teritortiju Sirije (Francuzi imaju oko tisuću specijalaca na sjeveru Sirije i njihovo je povlačenje samo pitanje trenutka, a Nijemci sudjeluju sa svojim zrakoplovima Tornado), ta zemlja definitivno postaje prostor dominantnog ruskog vojnog i političkog utjecaja, kojeg će ona u određenoj mjeri morati dijeliti s Turskom i Iranom, jednako kao i posljedice svojih vojnih i političkih odluka. Tako i iniciranje vojnih operacija protiv ISIL-a u Siriji od sada pada na pleća Moskve, bez ikakvog uplitanja SAD-a, o čemu više kasnije.

Trumpova odluka o povlačenju iz Sirije, slučajno ili ne, poklopila se s dva bitna događaja: prvo, s izjavom iz ruskog Vijeća sigurnosti o uspješnoj ruskoj političkoj akciji koja je rezultirala povlačenjem (pro)iranskih vojnika iz južne zone deeskalacije, 100 kilometara od izraelsko-sirijske granice u dubinu sirijskog teritorija (dakle, smanjuje se opasnost od raketnih napada proiranskih snaga na izraelski teritorij). Izrael je u međuvremenu praktički obustavio zračne akcije nad sirijskim nebom nakon neugodnog incidenta s obaranjem ruskog zrakoplova IL-20 početkom listopada i brze posljedične isporuke moderniziranih ruskih PRO sustava S-300 sirijskoj vojsci, integriranih s tamo razmještenim sustavima S-400 na ruskim vojnim bazama Tartus i Hmeymim; i drugo, i puno važnije – turski državni vrh i osobno predsjednik Recep Tayyip Erdogan proteklih su dana otvoreno najavljivali novu tursku vojnu operaciju protiv postrojbi sirijskih Kurda na sjevero-istoku Sirije, uz granicu s Turskom, ali i u zoni grada Manbija (malo zapadnije od Eufrata), gdje je „zapelo“ s američkim izvršenjem obećanog povlačenja Kurda i uspostave zajedničkih tursko-američkih vojnih ophodnji. Erdogan je izjavio kako Turska nema strpljenja i neće čekati bilo čija odobrenja kada je u pitanju turska nacionalna sigurnst i borba protiv terorista. Službena Moskva, kao ni Damask nemaju razloga za protivljenje novoj turskoj operaciji, trećoj po redu protiv sirijskih Kurda, koji su se ionako u potpunosti okrenuli suradnji sa SAD-om i od kojih nemaju nikakve koristi (Turska je do sada izvela dvije vojne operacije na sjeveru Sirije: „Štit Eufrata“ u ljeto 2016.g., kojom je stvorila 100 kilometara dug i 40-ak kilometara širok koridor zapadno od Eufrata (oslobođen od ISIL-ovaca ali i Kurda), između gradova Aazaz i Jarablus; i „Maslinova grana“ u veljači 2018.g. u kurdskom krajnjem sjevero-zapadnom kantonu Afrinu). Prema informacijama koje posjeduje Geopolitika Newes, i Amerikanci su ovih dana u takvim okolnostima dali „zeleno svjetlo“ Turskoj za njezinu novu vojnu operaciju i time iznova, po tko zna koji put potvrdili teze da su Kurdi samo „potrošna roba“ – sredstvo za potkusurivanje ili puščano meso za ostvarenje tuđih interesa (po takvom obrascu odnosa prema Kurdima slične su sve globalne i regionalne sile). Kurdski predstavnici ovu su američku odluku već nazvali „izdajom i zabijanjem noža u leđa“. U međuvremenu, dva dana nakon što je Trump objavio povlačenje SAD-a iz Sirije, i Erdogan je objavio kako Turska do daljnjega odustaje od vojne operacije na sjeveru Sirije. Naime, Ankara je odlaskom Amerikanaca dobila što je od njih sve ove godine i tražila: prestanak potpore Kurdima i dozvolu da ih „pacificira“ sukladno svojim nacionalnim i sigurnosnim interesima. Erdogan, naravno, neće, kao što to odmah mnogi proriču, krenuti u smrtonosnu odmazdu i genocid nad Kurdima. To njemu nije potrebno za osiguranje turskih sigurnosnih interesa, a jasno je da bi mu politički vrlo naškodilo u očima međunarodne zajednice i javnosti. Ankara će, jednostavno, svojom snažnijom vojnom nazočnošću na tlu sjeverne Sirije spriječiti uspostavu bilo kakve kurdske državotvorne ili autonomne teritorijalne tvorbe. I ono najvažnije, Trumpova odluka nesumnjivo će stabilizirati katastrofalno loše odnose dviju ponajvažnijih saveznica unutar NATO-a, koji su kulminirali umješanošću američke duboke države u pokušaj vojnog puča u Turskoj u ljeto 2016.g. i posljedičnog okretanja te zemlje Rusiji. Moguće je i novo razmatranje turske planirane kupnje ruskih PZO sustava S-400 što snažno smeta Washingtonu i NATO savezu (možda i  kroz neko kompromisno riješenje kroz nabavu i spomenutog ruskog sustava (kao za obaranje raketa kraćeg dometa) i američkih „Patriota“, za obaranje dalekometnih balističkih projektila).

Reakcije američkih unutarnjih krugova

Mnogi američki analitičari i članovi uglednih političkih instituta, kao i političara unutar Demokratske ali i Republikanske stranke, jedinstveni su u osudi Trumpove odluke o povlačenju iz Sirije, smatrajući, kako će ona negativno djelovati na daljnje povjerenje saveznika u Sjedinjene Države i ostaviti ih usamljene pred budućim neizvjesnim događajima, kako na Bliskom istoku tako i u Europi zbog vjerojatne „reanimacije“ džihadističkih snaga, povećanja izbjegličke krize i sl., s kojima će se oni od sada morati suočavati bez američke vojne nazočnosti. Bivši savjetnik Pentagona i State Departmenta i analitičar washingtonskog Centra za strateška i međunarodna istraživanja (Center for Strategic and International Studies – CSIS) Anthony Cordesman piše, govoreći o „propasti Trumpovih strategija na svim frontovima“, slijedeće: „… SAD su spremne bez upozorenja odustati od svojih saveznika i strateških partnera. Bujica kritika, koje su uslijedile za neočekivanom odlukom predsjednika Trumpa o povlačenju vojske iz Sirije, posve je opravdana. Predsjednikova odluka bila je utemeljena na potpuno netočnoj strateškoj pretpostavci“. Navodi dalje, kako ova odluka neće utjecati samo na borbu protiv „Islamske države“. „Bezuspješni napori SAD-a u Siriji neizbježno će još više podrivati položaj SAD-a u Iraku, autoritet u Afganistanu i povjerenje strateških partnera u čitavom svijetu“, naveo je Cordesman.  Strategija zasnovana na jednostranom američkom povlačenju bez nužnih napora za riješenje pitanja povezanih sa sirijskom budućnošću i stabilnošću čitave regije je opasna, čak i u slučaju potpunog poraza „IS“.

S druge strane jedan od ključnih savjetnika predsjednika Trumpa Stephen Miller izjavio je na dan objave Trumpove odluke, u intervjuu za CNN, kako će od sada Assad, Rusija i Turska morati preuzeti ključnu ulogu u borbi protiv „Islamske države“ ukoliko ona počme jačati svoj utjecaj. Kazao je kako je čitav niz administracija SAD-a vodio „potpuno katastrofalnu vanjsku politiku“, što je SAD koštalo „trilijune i trilijune dolara i tisuće i tisuće ljudi, a Bliski istok učinilo još nestabilnijim i opasnijim“. Posebno vrijedi citirati slijedeće Millerove riječi, koje i ukazuju o čemu se zapravo radi u Trumpovoj odluci, ali i o tome da ona nije još samo jedan njegov hir, već rezultat pokušaja rekonstrukcije dosadašnje američke strategije: „Pogledajmo Siriju i razmotrimo činjenicu da je „IS“ neprijatelj Rusije, da je „IS“ neprijatelj Assada, da je „IS“ neprijatelj Turske. Mi moramo tijekom mnogih generacija očuvati nazočnost u Siriji proljevajući krv Amerikanaca, kako bismo se borili s neprijateljem svih tih država?… „IS“ je bila pobjeđana, ali ako se ona ponovo pokuša učvrstiti, obnoviti svoje pozicije i organizaciju, te će zemlje morati nanijeti poraz svom neprijatelju. Kada su (to) Amerikanci preuzeli na sebe obvezu sudjelovati u svakom ratu, svakom sukobu, u kojem god on dijelu planeta bio?“ … „Dajte, učvrstimo nacionalnu sigurnost, dajte, stavimo Ameriku na prvo mjesto, ali dajte da više ne prolijevamo krv Amerikanaca boreći se s neprijateljima drugih zemalja. Tako je to u Siriji“, kazao je Miller.

Propast Mattisove nacionalne strategije

Vrlo jasne riječi, koje samo potvrđuju Trumpova predizborna obećanja od kojih se njegovim protivnicima u zemlji i svijetu „dizala kosa na glavi“: on je najavljivao povlačenje SAD-a iz ratnih sukoba u Siriji i Afganistanu i ne miješanje u unutarnje stvari drugih zemalja, kao i okretanje Amerike same sebi. To ne bi bilo ništa čudno da Trump još krajem rujna ove godine nije izjavljivao kako se SAD neće povući iz Sirije dok se ne postigne političko riješenje za tu zemlju, a to je prošli mjesec u razgovoru s njemačkim ministrom vanjskih poslova Heikom Maasom ponovio i  državni tajnik Mike Pompeo, kada su dvije strane govorile o potrebi suprostavljanja širenju iranskog utjecaja u regiji. Što se ovih dana prelomilo u Trumpu, da je upravo sada učinio tako nagli zaokret? Definitivno, spoznaja o krahu prije godinu dana proglašene nove američke vanjskopolitičke strategije i strategije o nacionalnoj sigurnosti, čiji je glavni tvorac bio upravo dosadašnji ministar obrane James Mattis, koji je u novoj strategiji obznanio aktiviranje američke diplomacije s pozicije (vojne) sile. A ta nova doktrina naišla je na jasnu prepreku koju su pravi profesionalci trebali odmah prepoznati kao neprovedivu i jako zakašnjelu: s Rusijom i Kinom (čak niti s Iranom) više se ne može pregovarati s pozicije sile. Ta je jednogodišnja strategija doživjela potpuni krah, skupa s karijerom uglednog i utjecajnog vojnika Mattisa, jednog od predvodnika proturuske i protukineske politike, za kojeg su brojni hrvatski mediji (nakon ove Trumpove odluke) potpuno pogrešno kazali kako je eto i on, poput mnogih drugih prije njega okrenuo leđa Trumpu i ostavio ga usamljenog u njegovim političkim akrobacijama. Trump i Mattis nisu se slagali već duže vrijeme i Trump ga se namjeravao riješiti, a Mattis se sve teže nosio i s novim Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Johnom Boltonom koji je sada iz svega i izišao kao veliki pobjednik. Naravno, predstojeće umirovljenje Mattisa nikako ne znači da prestaje i američka proturuska i protukineska politika. Upravo suprotno! Ona se nastavlja, samo što će nova strategija SAD-a svoj naglasak stavljati na ekonomski pritisak na te dvije zemlje, racionalizaciju uporabe vojske tj. njezino povlačenje sa strateški manje bitnih zona i onih u kojima se procjeni da SAD nemaju šanse vojnim putom osigurati svoje interese.

Zato ova Trumpova odluka, iako je po Rusiju (i po Kinu po pitanju Afganistana) definitivno pozitivna jer neutralizira neugodnu mogućnost neposrednog vojnog sraza s vodećom velesilom svijeta na tlu Sirije i daje joj kudikamo veći manevarski prostor za daljnji prodor (sirijske vojske) na istok zemlje i uspostavu ustavno-pravnog poretka i nad tim – naftom bogatim prostorima – Moskvi ipak stvara i dodatne obveze u smislu samostalnog iniciranja i provođenja vojnih operacija protiv islamista u Siriji, a gdje se onda povećava i opasnost od zaoštravanja odnosa s Ankarom. Prije svega oko daljnjih političkih koraka za stabilizaciju stanja u Siriji kroz izbor članova ustavotvorne komisije, koja bi morala načiniti nacrt budućeg temeljnog dokumenta zemlje i zacrtati njezin konačni ustroj i izgled. A tu je još i Iran sa svojim interesima, kojemu Trumpova odluka nesumnjivo godi i daje dodatna „krila“ za nove ambicije u toj zemlji. Sve će to, ubuduće, primarno Rusija, kao najvažniji zakoniti vojni čimbenik u Siriji morati usklađivati, a strasti smirivati. Ukoliko znamo kakve su strasti u zemljama Bliskog istoka i koliko ih je lako „potpaliti“, pred Rusijom nipošto nije laka zadaća. Moskva vjeruje kako za to ima dovoljno snage i iskustva, ali sasvim sigurno njezini stratezi očekuju i da joj na tome putu Amerikanci nastave „podmetati klipove“. Jer oni neće otići daleko. Njihovi će vojnici ostati i u Iraku i u Jordanu, a tu je još i Izrael, kao i međunarodna koalicija pod vodstvom SAD-a, makar i potpuno „ošamućena“ Trumpovom neočekivanom odlukom i neugodnom spoznajom da ih nitko iz Washingtona o njoj prethodno nije izvjestio.

(nastavlja se)

0 komentara

You may also like