Zoran Meter: ŽELI LI SAD OD JORDANA NAPRAVITI PALESTINSKU DRŽAVU?

Kriza u Jordanu može promijeniti konfiguraciju Bliskog istoka

Nakon planskih destabilizacija i disolucija niza bliskoistočnih država proteklog desetljeća kroz sponzorirano pokretanje tzv. arapskog proljeća, posljedičnih građanskih ratova (Sirija) i neposrednih stranih vojnih intervencija (Irak, Libija, Jemen), čini se kako je na red došao i uvijek relativno stabilni Jordan. Više elemenata govori tomu u prilog: od najnovijih američkih planova, koji, navodno, od te zemlje žele  stvoriti novu palestinsku državu (u Jordanu živi veliki broj Palestinaca, prema nekim procjenama oni čine više od polovice ukupnog broja stanovnika, a uglavnom se radi o potomcima izbjegličke generacije, pristigle nakon osnivanja izraelske države i brojnih ratova na tom prostoru) i time zauvjek riješe palestinsko pitanje na zadovoljstvo u prvom redu Izraela, pa do velikih nemira socio-ekonomskog karaktera koji su 30. svibnja zahvatili Jordan i trajali do 10. lipnja i koji su, po prvi put (istina, prilično sramežljivo), sadržavali i pojedine političke zahtjeve usmjerene protiv samog kralja Abdullaha II. (optužbe ili uvrede protiv kralja inače podliježu zatvorskoj kazni).

U kontekstu moguće destabilizacije Jordana treba sagledavati i iščekivanu skoru ofanzivu sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje (ukoliko u međuvremenu ne dođe do političkog riješenja i mirne predaje vlasti i nadzora granica vladi u Damasku), uz granicu s Izraelom i Jordanom, protiv brojnih boraca terorističkih organizacija „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“ koje djeluju u „Južnoj zoni deeskalacije“ Deraa i Al-Quneitra. Jordan strahuje od novog velikog izbjegličkog vala iz Sirije, a još više od dolaska novih radikalnih sunitskih snaga koje mogu politički destabilizirati zemlju i pogoršati ionako krhko gospodarsko stanje.

Benjamin Netanjahu, šef Mosada i Trumpovi emisari stigli u  Amman

Potpuno neočekivano, 19. lipnja u jordansku prijestolnicu Amman stigao je izraelski premijer Netanjahu, prvi put od 2014. g. i napetih odnosa između dviju zemalja povezanih s prošlogodišnjom pucnjavom oko izraelskog veleposlanstva u Jordanu, ali i inače pojačanog protuizraelskog raspoloženja u toj zemlji. Štoviše, u Jordan je stigao i direktor obavještajne službe Mosad Yossi Cohen, kao i general izraelske vojske Eliezer Toledano. Ono što je još zanimljivije, uoči posjeta najmoćnijih izraelskih dužnosnika u Ammanu su, u sklopu bliskoistočne turneje (Egipat, S. Arabija, Izrael, Jordan) stigla i dvojica najbližih suradnika američkog predsjednika Trumpa, koji su i kreatori novog američkog bliskoistočnog plana kojeg Washington sada želi implementirati – Jared Kushner i Jason Greenblatt. Svi su oni razgovarali s kraljem Abdullahom, šefom jordanske protuobavještajne službe i ministrom vanjskih poslova Hašemitskog kraljevstva.

Za američke činovnike najvažniji dio razgovora s kraljem Abdullahom odnosio se na nastojanja da se za pregovarački stol ponovo dovede palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, u čemu bi Jordan, zbog svojih posebnih veza s Palestincima trebao pomoći. Naime, prema pisanju pojedinih izraelskih medija, Izrael, Saudijska Arabija, UAE i Egipat bezuspješno pozivaju Abbasa da „siđe s drveta“ i barem posluša nove američke prijedloge nakon što je Palestinska samouprava prekinula sve kontakte s američkim posrednicima poslije Trumpovog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, tvrdeći, kako su se SAD time definitivno svrstale na stranu Izraela. Trumpova administracija sada je, nakon „riješenja“ iranskog i sjevernokorejskog problema, izložena pritiscima da „riješi“ i još jedno predizborno obećanje: izraelsko-palestinski sukob. A riješiti ga bez sudjelovanja u pregovorima i  palestinske strane ipak nije moguće. Zato Washington puno nade polaže u Amman i kraljevu motivaciju  Abbasa za nastavak pregovora. A da bi kralj po tom pitanju bio kooperativan usprkos golemom protivljenju jordanskog stanovništva Trumpovim protupalestinskim potezima, u pozadini uvijek mora stajati i mogućnost ozbiljne destabilizacije Jordana. A upravo se zbog nje čini kako se kralj Abdullah, pritisnut velikim gospodarskim teškoćama i brojnim sigurnosnim ugrozama, definitivno nastoji svrstati „novoj bliskoistočnoj realnosti“ koju kreira Washington. Ali kralj, želeći balansirati, i dalje nemušto naglašava potrebu riješenja palestinskog pitanja po formuli „dviju država za dva naroda“ (koja za Izrael više nije aktualna), ne shvaćajući kako bi ta druga država za Palestince mogao postati upravo Jordan.

S druge strane, iznenadni dolazak snažne izraelske delegacije u Amman, osim deklarativnih i već uobičajenih razgovora koji se tiču nastavka jordanske povlaštene uloge kao zaštitnika islamskih svetinja u Istočnom Jeruzalemu (Netanjahu je u Ammanu dao jamstva kako će Izrael po tom pitanju sačuvati dosadašnji ststus quo), za glavnu temu imao je ipak nešto drugo: strah dviju zemalja od predstojeće ofanzive sirijske vojske na pograničnom području i tamošnji razmještaj (pro)iranskih vojnih formacija (pojedini izraelski mediji tvrde, kako se usprkos nedavnom dogovoru s Teheranom da će se šijtske postrojbe povući u dubinu Sirije u zamjenu za izraelski pristanak na tu sirijsku operaciju, one još uvijek tamo nalaze, što znači da je dogovor propao. Za Jordan je taj problem još i veći, imajući u vidu da se u toj zemlji već od ranije nalazi milijun i pol sirijskih izbjeglica, a dolazak novih, kao i islamističkih boraca radikalno nastrojenih prema šijtima, može destabilizirati zemlju i uvući je u neposredan sukob sa Sirijom, što kralj nikako ne želi (Jordan nema problema oko suradnje s vladom Bashara Assada u Damasku, nešto slično poput Egipta).

Teško gospodarsko stanje i povijesne okolnosti

Jordan – zemlja koja je uspjela izbjeći krizu „arapskog proljeća“ i bila svojevrsni simbol stabilnosti – suočena je s teškim gospodarskim stanjem, a nepopularne mjere povišenja cijena struje (za čak 55% u odnosu na lani), benzina, poreza i td., donešene kako bi se udovoljilo zahtjevima MMF-a koji je Jordanu dodijelio kredit nakon što mu je Saudijska Arabija obustavila svoju financijsku potporu prije dvije i pol godine učinile su svoje. Uslijedili su najveći prosvijedi od 1989.g., koji nisu zahvatli samo glavni grad već i sve važnije jordanske gradove, a u njihovoj početnoj fazi bilo je i sukoba s policijom, da bi na kraju sve rezultiralo kraljevom smjenom premijera Hania al-Malikija. Spomenute neoliberalne mjere preporučio je MMF radi dodjele kredita od 723 milijuna dolara, budući da Jordan ima veliki proračunski deficit i vanjski dug od 35 milijardi dolara, uz nezaposlenost od 18%, kao i 20% stanovništva koje živi ispod granice siromaštva.

Ova kriza potaknula je i preispitivanje odnosa Jordana s arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva. Nakon prosvjeda kralj Abdullah je zaigrao lukavu igru: imajući u vidu obustavu saudijske financijske pomoći, on se za financijsku pomoć sada obratio Kuvajtu i saudijskom „mrskom neprijatelju“ Kataru. Obje su mu monarhije (i Kuvajt je saudijski zaljevski konkurent neovisno o formalnom savezništvu, a ta je monarhija prošle godine neuspješno pokušala posredovati u pomirbi Rijada i Dohe u početnoj fazi njihovog dubokog političkog sukoba) odmah ponudile financijsku pomoć u visini od po 500 milijuna dolara, a Kuvajt i kredite s vrlo niskim kamatama. Rastuća važnost uloge Kuvajta (jordanski kralj je prije dva tjedna osobno stigao u posjet Kuvajtu) i Katara, kao nezavisnih igrača u zoni Perzijskog zaljeva, kralju Abdullahu II. daje šansu za provedbu političke reforme, bez koje, dugoročno gledano, neće uspjeti očuvati vlast. Međutim, Rijad se uplašio prelijevanja nemira iz Jordana na teritorij Saudijske Arabije, a još više rastućeg utjecaja svojih konkurenata na Amman. Zato su Saudijci Jordanu sada ponudili novu pomoć u okviru „zajedničkog arapskog paketa“ u iznosu od 2,5 milijardi dolara. Međutim, ukoliko raščlanimo tko iz tog iznosa i koliko pojedinačno daje Jordanu dolazimo do zanimljivog zaključka: po 500 milijuna dolara daju Saudijska Arabija i UAE, a Kuvajt ostalih 1,5 milijardi dolara (više nego prve dvije zajedno!).

Kako bismo pojasnili sadašnje stanje u svezi Jordana, jedinstvene bliskoistočne zemlje o kojoj se relativno malo govori, nužno je zaviriti dublje u prošlost.

Hašemitsko kraljevstvo umjetno je stvoreno na teritoriju s vrlo malo prirodnih resursa, kao svojevrsna tampon zona između Izraela, Sirije, Egipta i Saudijske Arabije. O stabilnosti Jordana postojano su se brinule Sjedinjene Države i Velika Britanija, za koje je ona bila važna zbog sprječavanja sudara regionalnih antagonista. Pokojni jordanski kralj Hussein je 1990.g. po prvi put odobrio višestranačke parlamentarne izbore na kojima je pobijedilo „Muslimansko bratstvo“. Utjecaj tog radikalnog panarapskog islamističkog pokreta, iza kojeg u biti stoji Katar, a onda i Turska na čelu s predsjednikom Erdoganom, i dalje je vrlo snažan.

Posljednjih 30-ak godina jordanski državni vrh bespogovorno je slijedio američke regionalne strategije i inicijative, poput one o sklapanju mirovnog sporazuma s Izraelom iz 1994.g. Međutim, manje je poznato kako je upravo Jordan bila prva arapska zemlja čiji je kralj Abdullah II. još 2004.g. zabrinuto ukazao na opasnost glede „osnivanja šijtskog polumjeseca, koji ugrožava arapske države“. Time se kralj prometnuo u predvodnika arapske protuiranske koalicije, a tu je ulogu od njega nakon dolaska na vlast preuzeo saudijski prijestolonasljedni princ Muhammed bin-Salman. Salman je u tu koaliciju uključio još i Izrael. Pojedini jordanski oporbenjaci zbog toga su otvoreno kritizirali kralja Abdullaha riječima: „Ranije je Jordan bio izraelski saveznik na razini brigadnog generala, a sada je S. Arabija postala general, a nas su snizili na razinu ročnoga vojnika“.

Jordansko-saudijski odnosi i ranije su bili vrlo složeni, ne samo zbog suparništva Hašemitske obitelji (plemena) i obitelji Al-Saud. Zbog nedostatka prirodnih bogatstava (prije svega nafte) Jordan je ovisan o stranoj financijskoj pomoći, a upravo je Rijad, koji se „kupa“ u nafti, bio predodređen za njegovog glavnog sponzora. A kada te netko izvana pomaže u pravilu se za uzvrat traži odanost pa i pokornost, toliko svojstvena istočnom, arapskom svijetu, ali već odavno i ne samo njemu. U saudijskoj Arabiji radi 450 tisuća Jordanaca, a njihov zarađeni novac, kojeg šalju u Jordan, čini čak oko 10% BDP-a te zemlje. Saudijci Jordanu isporučuju i električnu energiju, a 2011.g., na početku „arapskog proljeća“, Rijad je Ammanu dao pomoć od 1,7 milijardi dolara čime je u dobroj mjeri spriječeno prelijevanje revolucije i na jordanski teritorij. Također, arapske zaljevske monarhije prije 5 godina odlučile su Jordanu na godišnjoj razini davati oko 1,25 milijardi dolara. Međutim, ta je pomoć 2017..g. gotovo u cjelosti obustavljena, što je primoralo Amman na traženje pomoći od strane MMF-a. „Bratska“ arapska pomoć presušila je zbog relativno neutralnog odnosa Jordana prema sirijskom sukobu i njegovom protivljenju uvlačenja jordanske vojske u ograničene vojne operacije u toj zemlji na strani saudijskih interesa. Jordan je nedavno odbacio i sada već propalu američku inicijativu o slanju združenih arapskih vojnih snaga na istok Sirije, kao zamjene za kurdske postrojbe koje surađuju s Pentagonom (kurdske snage izišle su daleko izvan svog etničkog prostora na sirijskom sjeveru i sve više izazivaju otpor arapskog stanovništva istočno od Eufrata). Tu su američku inicijativu odmah podržali Saudijska Arabija i UAE, ali je zanimljivo da su oboje odbili slanje svojih postrojbi u Siriju, jer su eto, zauzati vojnom intervencijom u Jemenu (u stvarnosti su svjesni veličine rizika koje bi značilo slanje njihovih vojnika na sirijsko tlu na kojem već djeluje i ruska i turska i iranska vojska). Međutim, zato su na slanje u Siriju rado poticale jordansku vojsku i omraženi im Katar, koji bi se time, kao, morao „ekskulpirati“ od svojih grijeha za potporu islamskom terorizmu!

Spomenuti paket nove financijske pomoći arapskih država Jordanu, odobren 10. lipnja na inicijativu Rijada, pojedini bliskoistočni novinari povezuju sa strahom saudijske vlade da se prosvjedi u Jordanu neće zadržati samo u okviru socio-ekonomskih zahtjeva, već će se proširiti i na one političke, što može dovesti do detronizacije kralja i dolaska na vlast „Muslimanske braće“ (dakle, do strateške pobjede Katara i Turske, nakon koje bi utjecaj tih zemalja u sunitskom svijetu regije postao dominantan i nezadrživ). Strah Rijada ogleda se i u tome, da se prosvijedi takve vrste lako mogu preliti i na zaljevske monarhije koje upravo počinju liberalne reforme – mrske političkim tvrdolinijašima, a poglavito islamskim ulemama jer umanjuju njihov utjecaj u stanovništvu. Zato njima najavljene i već otpočete reforme „smrde na truli Zapad“. Osim toga Rijad se boji da se nastavkom ekonomske krize u Jordanu tom zemljom ne okoristi i Iran u vidu svog sponzorstva.

Ovakav razvoj događaja – pad kralja Abdullaha i katarsko protjerivanje saudijskog segmenta iz Jordana – iz temelja bi preoblikovao ukupnu geopolitičku konfiguraciju Bliskog istoka. Iz takve perspektive gledano, kralj Abdulalh, neovisno o brojnim problemima s kojima je suočen, u svojim rukama i dalje ima itekako čvrste poluge koje mu omogućuju manevriranje i pružaju odstupnicu.

Jordan – umjetno stvorena država, bez mogućnosti jačeg samostalnog gospodarskog razvoja, time (p)ostaje upravo ono što su mu njegovi kreatori prvotno i namijenili – nezaobilazan čimbenik u osiguranju bliskoistočne ravnoteže snaga. Ako bi ti isti kreatori sada to iz nekih svojih novih interesa željeli promijeniti, otvaraju druga „vrata pakla“ (uz ona već otvorena priznanjem Jeruzalema kao glavnog grada Izraela). Jer bilo kakav pokušaj disolucije Jordana može imati nesagledive posljedice s potpuno neizvjesnim krajnjim ishodom. Zato se čini kako i najnoviji američki plan (koji spominje i mogućnost da se od Jordana stvori zamjenska palestinska država), teško, poput mnogo toga što iz Washingtona posljednjih godina dolazi na Bliski istok tamo može naići na plodno tlo.

Zoran Meter: NOVI TRUMPOV PLAN ZA IZRAELSKO-PALESTINSKI SPORAZUM – KATASTROFA ZA ARAPE

0 komentara

You may also like