Zoran Vukman: Za „ptičje gripe“ svaka je ptica bila sumnjiva, a od sada je to svaki Kinez

Foto: dnevno.hr

Ali u negativnom smislu, strah od zaraze dovodi do fobija i do sveopće latentne psihoze, do paranoje, do straha od kontakta s drugim ljudima. Takav potencijal straha nisu mogli postići ni islamski teroristi, ni protuteroristička politika sigurnosno-vojnog angloameričkog pokušaja homogeniziranja Zapada prije Trumpove ere. Dakle, u tom smislu, coronavirus postaje moćno sigurnosno oružje, ovisno kako ga tko koristi i u kom ideološkom i geopolitičkom kontekstu, kao Amerika koju zahvaća strah od Kineza, ili kao kineska Kompartija koja borbu s virusom sada koristi kao prigodu demonstracije vlastite moći upravljanja velikom krizom.

In medias res, onkraj svih apokaliptičkih nagađanja i mogućih teorija zavjere, širenje vrlo infektivnog coronavirusa ima prije svega geopolitički i psihološki potencijal fenomena koji mijenja svijet, i tjera i Zapad i Istok na uvježbavanje i nadmetanje u upravljanju velikim krizama. Čini se kako nema opasnijeg i neizvjesnijeg nadmetanja za čovjeka nego s fenomenom našega doba, mutirajućim virusima, uza svu tehnologiju, preventivu, medicinu, lijekove i državne aparate. Globalizirani svijet uvijek ima jednu ključnu slabost: da mu se svaka velika prednost može pretvoriti u slabu točku, pa tako i golema frekvencija ljudi, stanovništva i radne snage, turista i avanturista. Naše poimanje slobode odjednom se preko noći pretvori u logiku karantene.

Čovjek je stvorenje oduvijek sklono migracijama, no u suvremeno doba, tehnologija mu je omogućila domete o kojima su raniji naraštaji mogli samo sanjati. I onda se odnekud pojavi taj sitni, nevidljivi mutant, zločest i politički nekorektan, ideološki nepodoban i za kinesku Kompartiju i za globalističke liberale i zapadne neokonse, noseći u sebi naboje straha, psihoze i dakako, veliki apokaliptički potencijal i materijal za nagađanja je li „pobjegao“ iz nekog laboratorija, je li produkt igara ljudskog scijentističkog uma. Nije nam namjera ovdje se baviti takvim pričama. Krenimo od teze da coronavirus ovakav kakav jest, kao epidemija i sve više pandemija svjetskih razmjera, predstavlja sam po sebi ne samo medicinsko-zdravstveni i životno opasni razlog za brigu, nego i kao svojevrsno spontano psihološko-biološko oružje koje se sada nalazi na barikadama između vidljivog i nevidljivog sučeljavanja zapadne i dalekoistočne svijesti. Mogli bismo reći da je coronavirus nasljedovao zasade trgovinskoga rata između Kine i SAD-a, i da će sada postati, kako su nekada govorili jugoslavenski komunistički ideolozi – „moneta za potkusurivanje“.

U nekom najcrnjem orwellijanskom scenariju, mogli bi reći, da ako želiš kontrolirati svijet onda više nisu na prvom mjestu kontrola energenata, hrane i vode, nego – kontrola straha! Coronavirus je proizveo paniku u čitavom svijetu, naravno, ne još tako eksplicitnu, ali u mnogim zemljama širi se puno veća tjeskoba (pogotovo putem tabloidnih medija) nego što bi se očekivalo od trenutne situacije. Panika ni za preventivu ni za liječenje nikada nije dobra. Ona paralizira i pripravlja ljude na bezuvjetnu poslušnost strukturama vlasti. Ako coronavirus i ne dovede do globalne zaraze, i nadajmo se da neće, do desetaka tisuća mrtvih (o milijunima mrtvih i asocijacijama na španjolsku gripu otprije stotinjak godina nećemo niti govoriti), ostavit će posljedice drukčijeg karaktera. Ništa ne može tako homogenizirati svijet kao strah od zaraze. No u kom smislu? Pozitivnom? U određenom smislu da, jer u takvim situacijama dolazi od izraza i čovječnost, i odvažnost pojedinaca, i sposobnost da se suprotstavi prijetnji, da se nadiđe globalna kušnja. Ali u negativnom smislu, strah od zaraze dovodi do fobija i do sveopće latentne psihoze, do paranoje, do straha od kontakta s drugim ljudima. Takav potencijal straha nisu mogli postići ni islamski teroristi, ni protuteroristička politika sigurnosno-vojnog angloameričkog pokušaja homogeniziranja Zapada prije Trumpove ere. Dakle, u tom smislu, coronavirus postaje moćno sigurnosno oružje, ovisno kako ga tko koristi i u kom ideološkom i geopolitičkom kontekstu, kao Amerika koju zahvaća strah od Kineza, ili kao kineska Kompartija koja borbu s virusom sada koristi kao prigodu demonstracije vlastite moći upravljanja velikom krizom. U tom smislu, nikla je u deset dana u Wuhanu nova bolnica, kao dokaz kineske gospodarske, državne, partijske snage, jedinstva i odlučnosti. Pojavljuju se socrealistički plakati poznatog dizajna iz naše prošlosti, kako kineska šaka udara u virus. Kineska nacija je u velikom lazaretu, karanteni, a u nekim američkim restoranima već se pojavljuju natpisi da ne poslužuju goste iz Kine zbog coronavirusa. „Show must go on.“



Širenje straha od Kineza je posebno neugodan kontekst cijele ove priče jer dovodi i do rasističkih konotacija. Uz tragikomične situacije zazora od svakog čovjeka s Dalekog Istoka kao potencijalno zaraznog, bilo bi ružno da se Kineze počne promatrati ili izbjegavati kao gubavce našega doba. Kineski virolozi tvrde da su izolirali virus kod pacijenata s tržnice u Wuhanu koji su dobili teške pneumonije i usporedili ga s istim tipom virusa u šišmišima koji su se tamo prodavali, i s 96 posto sigurnosti došli do spoznaje da se radi o istom coronavirusu. Mutirao je i prešao sa šišmiša na čovjeka. Popularno bi ga mogli nazvati virus „batman“. Ako se to pokaže točnim, onda je moguće doći i u dogledno vrijeme do prikladnog cjepiva. Možda se čitava ova priča ispuše kao sezone ptičje i svinjske gripe. U vrijeme ptičje gripe masovna psihoza stigla je i do naših krajeva, pa je Sanaderova Vlada znala tamaniti peradarnike kako bi se dokazali velikim gazdama. Svaka ptica u to vrijeme bila je sumnjiva. Sad smo došli do toga da će svaki Kinez biti sumnjiv ne samo kineskim vlastima nego i na Zapadu. Ako ova epidemija višestruko nadmaši smrtnost i opseg epidemije SARS-a otprije 18 godina, pitanje je hoće li se uopće moći više kontrolirati globalna psihoza. Dakle, u psihološkom i geopolitilčkom smislu, coronavirus može imati jednako tako zloćudne učinke kao i u zdravstvenom. Kina se pretvara u golemu karantenu. Ostatak svijeta reagira sličnim impulsima, samoobrambenim mehanizmima koji naš svijet mogu pretvoriti u svijet maski i straha koji nadmašuje strah od terorizma, klimatskih promjena i nuklearnoga rata. Dakle, islamske teroriste, coronavirus bi mogao izbaciti iz trenda. A i Gretu i agendu klimatskih promjena, iako virozna panika nekako ide ruku pod ruku s panikom od klimatskih promjena. Barem iz perspektive onih koji svijet vide politički, ideološki i ekonomski homogeniziran pod agendom hitnog zajedničkog djelovanja pod kapom i institucijama globalista. Coronavirus će mnogi pokušati iskoristiti za vlastite (geo)političke agende, ali virus nije baš kompaktibilan s ljudskim planovima, makar znanstvena svijest bila tako samouvjerena da pod sitnozorom ima sve pod nadzorom. Čovjek nikada neće i ne može imati sve pod nadzorom. No svijetom i nekim državama vladaju ljudi koji vjeruju upravo u takvu post-teističku sliku svijeta, bogoubojstvenog svijeta, da je čovjek apsolutni vladar vlastite sudbine i sudbine svijeta. U takvoj zabludi djeluju i globalisti ali i kineski vlastodršci koji žele demonstrirati svoju „svemoć“ u borbi protiv pošasti. Je li bolnica koja se podiže u roku od deset dana samo jedna malo bolja i veća poljska bolnica i Potemkinovo selo, ili je stvarno prava bolnica? Kinezi jesu vodeći građevinari u svijetu ali valja biti oprezan kad su u pitanju instant-montaže nebodera i zgrada u roku od par tjedana. Jedan je američki analitičar ironično ustvrdio da su Kinezi u zadnje tri godine potrošili više betona nego SAD u 20. stoljeću. No tu već dolazimo na teren geopolitičkih nadmetanja Amerike i Kine koje odražavaju „mainstream“ mediji.

Čak jedan lijevi „The New York Times“ objavio je seriju vrlo kritičkih tekstova u odnosu na Kinu i kineski komunistički režim, dok „The Wall Street Journal“ u samom naslovu jednog komentara govori o „komunističkom coronavirusu“ aludirajući zapravo i na ideološku opasnost od Kine i njezina upravljanja krizom, za koje većina zapadnih analitičara smatra da je ona više usredotočena na sprječavanje protoka informacija i potpuno zatvaranje nacije u informativnu karantenu negoli na samo suzbijanje virusa. Kritiziraju režim Xi Jinpinga kao diktatorski i opasan za zapadni svijet. Strah od „kineskog“ virusa postaje opipljiv. Istina je da mi ne znamo što se uistinu događa iza kulisa. Činjenica jest da je prva i neposredna žrtva sam kineski narod. Zapad se boji da će se iz Kine proširiti neuzaustavljiva pandemija a taj strah se miješa i s predrasudama prema Kini koje Kineze mogu samo još dodatno homogenzirati.

U tekstu „Coronavirus i epidemija panike“ („The New York Times“, 30. siječnja 2020.), autor Ian Johnson koji živi u Pekingu, benevolentno svjedoči o mentalnom, psihološkom opsadnom stanju kojeg provode lokalni partijski komiteti, ograničavajući kretanje ljudima, sumnjičavo ih ispitujući na ulici, i ulazeći u stanove s partijskim nalogom za pregled ne bi li pronašli nekoga tko je potencijalno zarazan ili je bio u Wuhanu ili u doticajima s ljudima iz toga grada i regije. Možda sve to još izgleda groteskno, no ako gripa ne jenja, ako je ne bude moguće zaustaviti, stvarnost će postati noćna mora, kao u futurističkim filmovima katastrofe. Nadzor u Kini nad građanima se pojačava, informacijska blokada je veća nego ikada, i virus je, kako rekoh, u tom pogledu učinkovitiji instrument za kontrolu ljudi negoli strah od bilo kakvog terorizma. Virus je sada postao personifikacija straha čovjeka od drugog čovjeka. Još kada se tu umiješaju rasne, kulturološke i ideološke razlike, dobivamo vrlo ubitačnu smjesu. Na tu dimenziju problema posebno ukazujem. Ne podlijegati panici niti masovnoj psihozi. Niti na Kinu i Kineze gledati kao na „pošast“. To je vrlo opasno mentalno i duhovno stanje.

O ekonomskim implikacijama coronavirusa koje proizlaze iz ideoloških i geopolitičkih, dovoljno svjedoči činjenica da „Financial Times“ poziva na ujedinjenje Europe i SAD-a u trgovinsko-sigurnosnom ratu protiv Kine jer opasnost vidi u kineskim kompanijama poput Huaweija na tržištu 5G tehnologije, čime predstavlja navodnu prijetnju obrambenim kapacitetima NATO-a.

Nicholas Kristof je u svom komentaru u „The New York Timesu“ (29. siječnja 2020.g.) otvoreno ustvrdio da će svijet platiti cijenu širenja coronavirusa, odnosno da će tako biti žrtva kineske diktature i „apsurda komunizma“ koji se, prema autoru, više bavi cenzurom i ideologijom negoli samom epidemijom. Partija je tako disciplinski kaznila u prosincu 2019.g. kineske liječnike „za širenje lažnih glasina“ jer su na vrijeme upozoravali na pojavu opasnog mutiranog virusa, što znači da je Xi Jinping pokušao zataškati cijelu stvar. Kad je pak partijski nepodobni virus buknuo, onda je Xi odlučio svijetu pokazati kineske mišiće, pamet i infrastrukturu. Ali kao i uvijek u povijesti, nevidljivo se pokaže jačim od svake vidljive sile.

U nadmudrivanjima Kine i Zapada, u igri živaca i straha, izvjesno je samo da se zaraza polako širi, do kojih i kolikih razmjera, samo Bog zna. Ljudi umiru od gripe, umirat će i dalje, a režimi se brinu kako opstati sa svojom agendom. Pitanje je što se treba dogoditi da bi se svijet opametio. Globalisti već plaču da coronavirus na globalizaciju djeluje retrogradno, iako da su malo promućurniji, shvatili bi da vladajući globalisti iz sjene i jedan virus mogu preokrenuti u svoju korist, a Svjetska zdravstvena organizacija i UN kao njihov instrument, uza farmakološke multinacionalne kompanije, scijentistički entuzijazam i financijski inžinjering mogu mase uvjeriti u nužnost zajedničke akcije, na potrebu za nadzorom čitavog svijeta, kao i kod klimatskih promjena – slamanje Vlada i država, kako bi žrtvovali veliki dio vlastite suverenosti u ime zdravlja i sigurnosti planeta i čovječanstva. Sekularna apokalipsa ide dalje, samo što ne znaju da bez Boga nema izlaza iz njihove povijesne crne rupe jer sa svojom pseudoeshatologijom mogu nas dovesti jedino u predvorje pakla. Siroti Xi Jinping ne zna da je njegov model zastario. Preuzeli su ga i sofisticirali globalisti. A „batman“ virus se možda smije poput zločestog Jokera. Šišmiši, pak, nisu ništa krivi.

Zoran Vukman, slobodni novinar i neovisni mislilac, publicist, profesor filozofije i dugogodišnji novinski analitičar politike, religije i društva u raznim medijima, između ostaloga, bivši kolumnist i urednik u „Slobodnoj Dalmaciji“, autor osam knjiga, prevoditelj s engleskog i ruskog jezika.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like