A. Paravić: Antisemitizam na talijanski način

Mussolini je dvadeset godina imao židovsku ljubavnicu, a brojni Židovi bili su visokopozicionirani fašisti

U ožujku 1919. osnovana je fašistička stranka: od 54 osnivača čak su desetorica, uz Margheritu Sarfatti, bili Židovi, da bi 1938. od 30 tisuća punoljetnih Židova čak 10 tisuća bili članovi fašističke stranke. Mussolini je prezirao antisemitizam i smatrao ga je primitivizmom

Mussolini nije bio antisemit, on je bio budala – rekla je Duceova dugogodišnja ljubavnica i autorica njegove prve biografije “Dux“, prevedene na dvadeset jezika i tiskane u sedamnaest izdanja, Margherita Sarfatti. Ona je bila Židovka odrasla u palači na Canalu Grande u jednoj od najbogatijih venecijanskih obitelji, dok joj je otac Amadeo, odvjetnik i biznismen, vodio sve pravne poslove regije Veneto. Živjela je u luksuzu, a zarana se počela zanimati za umjetnost i alternativne političke pokrete pa se tako iz uvjerenja udala za trinaest godina starijeg socijalističkog zastupnika u milanskoj skupštini. Margheriti suprug nije bio dovoljan nego je ljubavnike skupljala kao trofeje, a 1911. godine za oko joj je zapeo buntovni urednik socijalističkih novina Il Popolo Benito Mussolini. Bila je to ljubav na prvi pogled. Mussolini, koji je unatoč svojoj ne pretjerano atraktivnoj vanjštini također vodio promiskuitetni život u kojemu su se ljubavnice redale kao na traci, u tri godine starijoj meceni umjetnosti i kulturnoj kritičarki vidio je nešto posebno. Za razliku od njegove supruge Rachele koja je cijeli život ostala priprosta seljanka te je i u doba njegove najveće moći iza rezidencije uzgajala kokoši i svinje, Sarfatti je bila intelektualka s kojom je mogao razmjenjivati misli i dijeliti ideološke stavove, što je vidljivo iz jednog njezina pisma u kojemu piše kako će pola noći strastveno voditi ljubav, a drugu polovicu usporedno čitati Nietzschea i muslimansku svetu knjigu Kur’an te ih uspoređivati. Upravo je ona utjecala na Mussolinija koji je od socijalista na koncu postao fašist, a sama se zalagala da Italija uđe u Prvi svjetski rat, zbog čega je i izbačena iz socijalističke stranke. U tom je ratu Mussolini i ranjen, a Sarfatti se s njegovom suprugom, na radost i veselje drugih ranjenika, potukla i počupala u bolničkoj sobi. Za Rachele, koja je znala da njezin Duce ima na tisuće ljubavnica, jedino je Sarfatti bila ozbiljna prijetnja. Ona ne samo da mu je bila ljubavnica nego ga je izdašno financijski pomagala pa ga je tako i upoznala sa židovskim tvorničarima koji su njegov pokret financirali kako bi ih branio od komunista.

Financijska pomoć

Sama Sarfatti mu je poslije rata platila satove letenja jer se Mussolini počeo jako zanimati za zrakoplovstvo, a za potrebe marša na Rim u kojemu je osvojio vlast posudila mu je milijun lira, što je u današnjem novcu nešto više od dvjesto tisuća eura. Nakon osvajanja vlasti odužio joj se postavivši je za glavnu urednicu fašističkih novina Gerarchia te ju je zadužio za potpunu obnovu Rima pa je u New York Timesu osvanuo naslov “Žena ponovno gradi antički Rim”. Mussolini je viđao svoju ljubavnicu više nego suprugu, posjećivao ju je u stanu koji je iznajmila preko puta njegova premijerskog ureda, a često su odlazili i u hotel Danieli u Veneciji te su gotovo uvijek zajedno sjedili u počasnim ložama na premijerama opera. No, Sarfatti nije bila samo jedan izolirani slučaj njegova dodira sa Židovima. Na skupu održanom u ožujku 1919. godine na kojem je osnovana fašistička stranka od 54 osnivača čak su desetorica, uz Sarfatti, bili Židovi, da bi kasnije, 1938. godine, od trideset tisuća punoljetnih Židova čak deset tisuća bili članovi fašističke stranke. Mussolini je prezirao antisemitizam i zapravo ga je smatrao primitivizmom, a često je govorio da rasa nije pitanje genetike nego stanje duha te da Židov može biti isto tako dobar Talijan. Smijao se Hitlerovoj mržnji prema Židovima te je pod pseudonimom u novinama Corriere della Sera napisao da je tvrdnja kako su Nijemci superiorna rasa ista glupost kao i kada bi Laponci to tvrdili za sebe. Potaknut provalama mržnje protiv Židova nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, javno je primio glavnoga rimskog rabina kojemu je zajamčio da se nešto slično u Italiji nikada neće dogoditi te se susreo s vođom cionističkog pokreta Chaimom Weizmannom kojemu je uz riječi “pazite na sebe, mi vas trebamo” poklonio svoju srebrno uokvirenu potpisanu fotografiju. Chaim je kasnije reko kako takav doček ne bi mogao očekivati ni od jednog britanskog, američkog ili francuskog državnika.

Blagajnu čuva Židov




Mnogi istaknuti Židovi bili su u Mussolinijevoj blizini te su mu pomagali pri dolasku na vlast. Bogati bankar Ettore Ovazza financirao mu je stranku u samim njezinim počecima te je bio jedan od glavnih sudionika marša na Rim, gdje je i dočekao Mussolinija na željezničkoj stanici, a kasnije je osnovao fašističke novine La nostra bandiera. Aldo Finzi bio je zamjenik ministra unutarnjih poslova i predsjednik Talijanskog olimpijskog odbora, dok je Ivo Levi vodio studentsku fašističku mladež, a Guido Jung mu je bio ministar financija i član Velikog fašističkog vijeća. Kada su Mussoliniju fašisti koji su počeli dijeliti isto rasno mišljenje s Hitlerom prigovorili zbog Junga, on im je odbrusio: “Pa tko će nam bolje čuvati državnu blagajnu nego Židov”, te je Junga iz inata poslao da na željezničkoj stanici Termini u Rimu dočeka tadašnjeg šefa Gestapa, njemačkog Reichsmarschala Hermanna Goeringa koji je stigao u državnički posjet. Takav potez prokomentirale su sve svjetske novine uz napomenu da je Mussolini Hitleru održao lekciju o toleranciji. No, stvari su se polako počele mijenjati. Prije svega, nakon dvadeset godina burne veze Mussolini više nije mogao podnijeti svoju židovsku ljubavnicu Margheritu Sarfatti. Ostarjela je i poružnjela, a stalno mu je i dosađivala sa svojim kulturnim pravcem novocentom koji je po njoj trebao biti jedini dopušteni umjetnički izričaj fašizma. Zabranio joj je pristup, na što je ona doživjela slom živaca. No, to što je napustio židovsku ljubavnicu koja ga je savjetovala u mnogim političkim pitanjima nije toliko utjecalo na sudbinu talijanskih Židova, nego je to učinila Mussolinijeva ratna avantura u Abesiniji. Kako je bio podvrgnut svjetskim sankcijama, morao se jače osloniti na nacističku Njemačku, o kojoj je ubrzo postao potpuno ovisan pa je morao pristati na brojne političke ustupke, među kojima je bilo i židovsko pitanje. U fašističkom tisku počeo je niz napada na talijansku židovsku zajednicu, a optuživalo ih se po nacističkoj recepturi za svjetski boljševizam i buržoasku dekadenciju. Mussolini je govorio da to u stvari nije napad na Židove, nego da su oni samo jedan segment cijeloga problema, a problem je u njemu bio individualni dekadentni buržoaski način života kojemu teže Židovi, a koji je odudarao od fašističkog principa kolektivizma i žrtvovanja za zajednicu.

Rasni zakoni





Nakon Anschlussa Austrije u Italiju su pohrlile na tisuće izbjeglica pa su ubrzo počeli nicati prvi antisemitski zakoni. Tako je 1938. donesen zakon po kojemu ni jedan Židov ne smije biti učitelj ili student, no fašistička definicija Židova oslanjala se, za razliku od nacističke, na religiju, a ne na rasu kao mjerilo. Rasna povelja ubrzo se proširila pa tako Židovi više nisu smjeli biti vladini zaposlenici, raditi ugovorni posao s vladom, biti članovi fašističke stranke, oružanih snaga, vlasnici poduzeća koji imaju više od sto zaposlenih te posjedovati više od 50 hektara zemlje. Od primjena takvih zakona izuzeti su Židovi koji su se borili u svim talijanskim ratovima te stari članovi stranke. Osnovano je i posebno rasno povjerenstvo koje je odlučivalo tko je Židov, no to je bilo tipično talijansko povjerenstvo u kojemu se za par lira mogla dobiti potvrda o arijevskom podrijetlu. No, nakon uvođenja rasnih zakona oko sedam tisuća Židova izbačeno je iz vojske, a bez posla je ostao 181 školski i sveučilišni profesor te oko 400 vladinih službenika. Mussolini se pokušao opravdati pred vlastitim narodom te je stalno ponavljao kako Hitler nema nikakve veze s njegovim zakonima te da je antisemitizam u fašizmu blizak antisemitizmu Katoličke crkve – za crkvu Židov prestaje biti Židov kada promijeni vjeru, tako i za njega Židov prestaje biti Židov kada postane pravi fašist. Židovi u Italiji bili su strašno diskriminirani, ali nikakvih nasilnih progona nije bilo, kao ni nošenja žute zvijezde i zabrane posjećivanja ugostiteljskih objekata, sportskih terena, kulturnih ustanova i javnih parkova. Nakon te promjene političkog smjera očajna Margherita Sarfatti napustila je Italiju te je u pismu Mussoliniju za kojeg je mislila da je njezina kreacija rekla kako je jednim potezom uništio sve ono što su zajedno stvarali.

Stari fašist i junak Prvoga svjetskog rata Ettore Ovazza napisao je kako ostaje tih u svojoj boli, ali da neće mijenjati svoju vjeru jer bi to značilo izdaju, a on je fašist, a ne izdajnik. Bilo je i dramatičnijih reakcija na nove rasne zakone. Mussolinijev obožavatelj i poznati izdavač Angelo Fortunato Formiggini ostavio je poruku u kojoj je pisalo: “Dragi Duce, poludjeli ste”, te se u smrt bacio s tornja Ghiraldina u Modeni. Potpukovnik talijanske vojske Giorgio Morpurgo koji se u Španjolskoj borio protiv republikanske vlade na vijest da će biti izbačen iz vojske doživio je šok. Napio se, otišao u javnu kuću i sljedećeg jutra, pjevajući fašističku himnu Giovinezzu, odšetao prema republikanskim redovima. Pao je pokošen mecima. Kralj ga je nakon smrti odlikovao najvišim talijanskim vojnim odlikovanjem. Okolnosti njegove smrti nisu napisane u službenoj zabilješci. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata Mussolini je postao svjestan razmjera zločina svog osovinskog partnera Hitlera te je posredno pokušavao zaštititi Židove. Odbijao je izručenje Reichu stranih Židova koji su se našli na teritoriju Italije, dok je talijanska vojska u svojoj okupacijskoj zoni Francuske tamošnjoj žandarmeriji zabranila da hapsi Židove te oni, za razliku od ostalih dijelova Francuske, nisu nosili žutu zvijezdu. U Grčkoj su od pronacističkih studenata talijanski vojnici oružjem čuvali sinagogu u Ateni, dok je većina preživjelih Židova iz NDH spas pronašla u talijanskoj okupacijskoj zoni.

Himmlerovi pritisci

Ministar vanjskih poslova Njemačke Joachim von Ribbentrop i Reichsfuehrer SS-a Heinrich Himmler konstantno su na njega vršili pritisak da im preda Židove iz NDH, na što je on na koncu i pristao, ali je potajno poslao zapovijedi na teren da se s tim poslom odugovlači do unedogled, tako da ti ljudi na koncu nisu bili izručeni. Zbog Mussolinijevih megalomanskih aspiracija talijanska je vojska bila poražena na svim bojištima, što je dovelo do kapitulacije zemlje i njegova uhićenja. Nakon što su ga Nijemci komandoskom akcijom SS Obersturmbannfuehrera Otta Skorzenya oslobodili iz zarobljeništva, Hitler ga je postavio na čelo marionetske Talijanske Socijalne Republike u kojoj je imao manje vlasti nego Pavelić u NDH. Mogao je samo s tugom s balkona predsjedničke palače smještene u turističkom gradiću Salo na Lago di Gardi promatrati kako njegovi vojnici kojima je namijenio da stvaraju novo rimsko carstvo peru parkirane njemačke automobile. Sada kada su Nijemci potpuno preuzeli vlast u dijelu Italije, počeli su s nemilosrdnim progonom Židova, pri čemu su im asistirali i brojni domaći fašisti. Tako su Nijemci i fašisti od oko 40 tisuća Židova uspjeli uhvatiti njih devet tisuća, od kojih je kraj rata dočekalo par stotina. Među smrtno stradalima bio je i stari fašist Ettore Ovazza kojeg su Nijemci s cijelom obitelji ubili kada je neuspješno pokušao prijeći talijansko-švicarsku granicu.




Komentari

komentar

You may also like