Max Schmeling spašavao je Židove, a do smrti je uzdržavao svog najvećeg rivala Joea Louisa
Životi njemačkog boksača Maxa Schmelinga, koji je jedno vrijeme bio ikona nacističkog režima, i boksača Joea Louisa, kojeg je američka javnost unatoč brojnim pobjedama prezirala zbog crne boje kože, isprepleli su se u ringu, da bi kasnije ostali doživotni prijatelji
Borba njemačkog boksača Maxa Schmelinga i Crnog bombardera Joea Louisa desetljećima je prikazivana kao borba između dobra i zla, a prema tom uvriježenom narativu, Joe Louis je predstavljao slobodu i američku demokraciju, dok je Max bio živo utjelovljenje nacističkog arijevskog nadčovjeka, no niti je Joe bio slobodan, niti je Max bio nacist. Schmeling se rodio u seljačkoj obitelji blizu Berlina, a u školi se nije isticao ni u čemu osobito, osim u sportovima, a kada je 1919. godine u kinu pogledao snimku boksačkog meča koji je u Njemačkoj postao legalan samo godinu dana prije, otkrio je svoju ljubav te je navukao rukavice koje su mu ubrzo donijele svjetsku slavu. Pokazao je izuzetan prirodni talent pa su se treneri borili da ga uzmu pod svoje okrilje.
Protivnike u ringu rušio je kao od šale, a kako je boks dvadesetih godina u Njemačkoj bio jedan od najpopularnijih sportova, to mu je ubrzo donijelo naslovnice svih novina te je postao jedan od vodećih celebrityja tadašnjeg Berlina i bio je rado viđen gost u poznatim barovima, gdje se uglavnom družio s pripadnicima intelektualne elite koji su nerijetko bili židovskog podrijetla. Boksački uspjesi ubrzo su ga doveli do nacionalnog prvaka u teškoj kategoriji, da bi se u vrlo kratkom vremenu okrunio i europskom titulom, a ogroman novac koji je zarađivao uglavnom je trošio na pomoć ratnoj siročadi.
Rasizam i slava
Za razliku od njega, Joe Louis se rodio u Alabami, u krajnjoj bijedi crnačke obitelji koja je emigrirala u Detroit, a mladi Joe se počeo baviti boksom kako bi se izvukao iz crnačkog geta. Poput Maxa u Njemačkoj, i Joe se ubrzo proslavio boksom te je isto tako punio naslovnice, no s obzirom na to da je bio crnac u duboko segregiranoj Americi, ni unatoč novcu nije mogao jesti u restoranima u kojima je htio, a dok je bio na turnejama po saveznim državama, spavao je u sirotinjskim hostelima za crnce, dok su bijeli članovi njegova tima, poput masera i kondicijskih trenera, uživali u luksuzu koji on nije mogao ni zamisliti.
Slika 3: Joe Louis i Max Schmeling ostali su doživotni prijatelji
Dok se mladi Joe probijao u svijetu boksa, Max, koji je u Europi osvojio sve što se dalo osvojiti, odlučio se okušati u Americi koja je njegovala profesionalni sport. Godine 1928. došao je u New York, gdje mu je kao europskom prvaku priređen veličanstven doček te je, nakon što je tehničkim nokautom pobijedio ljubimca publike Johnnyja Riska, postao prava senzacija, a njegove su nastupe počele pratiti tisuće ljudi pa je nakon niza pobjeda odlučio preuzeti titulu svjetskog prvaka od Amerikanca litavskog podrijetla Jacka Sharkeya. Prije same borbe došao ga je bodriti tadašnji guverner države New York i budući američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Max je rundu za rundom dobivao prednost nad protivnikom, a onda je Sharkey napravio kobnu pogrešku udarivši Maxa u testise, nakon čega je diskvalificiran, a Nijemac je s vidljivom boli na licu preuzeo titulu svjetskog prvaka, koju je rušeći svoje protivnike držao do 1932. Nakon povratka u Njemačku u kojoj su u međuvremenu zavladali nacisti oženio se prelijepom češkom glumicom Anny Ondrom. Mladi i uspješni par nije se praktički mogao maknuti iz kuće a da ne bude meta brojnih domaćih i stranih novinara i fotografa, a i nova vlast se počela zanimati za svjetski popularnog boksača. Tako je Max sa suprugom pozvan na večeru kod ministra propagande Josepha Goebbelsa koji mu nije zamjerao što se oženio Čehinjom, a ne Njemicom, jer je i sam održavao ljubavnu vezu s češkom glumicom Lidom Baarovom zbog koje se čak htio i rastati, ali je boksaču u šali napomenuo da bi se mogao riješiti svog američkog trenera židovskog podrijetla, na što mu je Max otvoreno rekao da takvo što nije moguće.
Unatoč odbijanju da uđe u nacističku stranku, boksačeva popularnost nije padala, a postao je nacionalna ikona nakon legendarnog boksačkog meča s Joem Louisom koji se održao na stadionu Yankeeja u New Yorku 1936. Louis je tada bio na vrhuncu karijere pa je nacistička stranka taj meč odlučila iskoristiti u propagandne svrhe. Maxov dolazak u Ameriku na luksuznom brodu Bremen pratile su kamere filmskih novosti, a njemački radio je uživo prenosio svaki njegov korak i naglašavao kako će sada cijeli svijet vidjeti što znači kada se arijevac obori na “majmuna koji govori”. Američka javnost bila je podijeljena jer im je u toj fazi nacistički režim bio simpatičan, a i nisu htjeli vidjeti kako crnac tuče bijelog čovjeka. S druge strane, svi američki crnci s nadom su očekivali meč jer je jedino u ringu crnac mogao prebiti bijelca i ne završiti u zatvoru.
Otkrio slabu točku
No, Joe Louis nije znao da se Max posebno pripremao za tu bitku. Nabavio je sve snimke njegovih borbi i mjesecima ih proučavao te je otkrio njegovu slabu točku. Unatoč Louisovoj velikoj brzini pokreta ruku, postojao je trenutak kada bi ostavio nebranjen lijevi dio brade, što je Max iskoristio i nokautirao ga u dvanaestoj rundi. Ta pobjeda u Njemačkoj je postala prava senzacija jer Crni bombarder do tog trenutka nije izgubio ni jednu jedinu borbu. S druge strane, crnci su očajavali zbog tog poraza pa su u New Yorku izbili i rasni nemiri koji su trajali čak tjedan dana. Dok su se po američkim ulicama tukli bijelci i crnci, po Schmelinga je iz Njemačke poslan novi zračni brod Zeppelin Hindenburg kako bi heroj što prije stigao u domovinu, gdje mu je priređen veličanstven doček, nakon čega su mu sva vrata bila otvorena, pa je tako bio i čest gost Adolfa Hitlera, a to je poznanstvo uvelike iskorištavao. Kada su nacisti tražili od kipara Josefa Thoraka da se razvede od svoje židovske supruge, kipar se požalio Maxu kojemu je upravo bio napravio bistu. Boksač je jednim pozivom Goebbelsu riješio problem pa je kipar ostao u braku i uz to dobio brojne državne narudžbe. Ubrzo su brojni Židovi s kojima se prije dolaska nacista družio po berlinskim klubovima od njega tražili pomoć. Goebbelsu je to bilo previše pa je Max preko osobnog fotografa Adolfa Hitlera Heinricha Hoffmanna dobio direktan pristup vođi kojeg je mogao nazvati u bilo koje doba dana i noći. Tim se privilegijem uvelike služio pa su mnogi Židovi spašeni od progona, zbog čega ga je i Goebbels pozvao na odgovornost i zaprijetio mu kažnjavanjem. Boksač se jednostavno digao od stola i rekao ministru da se slobodno može obratiti Hitleru ako mu se ne sviđa ono što radi. U Kristalnoj noći 1938. u kojoj je tijekom masovnog pogroma u kojoj je uništeno i spaljeno više od sedam tisuća židovskih trgovina i blizu dvije tisuće sinagoga, dok je život izgubilo oko tri tisuće ljudi, Max je riskirao život kako bi spasio dva židovska dječaka iz Poljske koje je potom danima krio u svojoj kući, a poslije ih otpremio u Ameriku. Jedan od spašenih dječaka, Henri Lewin, koji je kasnije postao vlasnik kockarnica i hotela u Las Vegasu, ispričao je kako je Max spasio njega i brata. “Svi su znali Maxov auto jer je samo on imao takav u Berlinu. Vozili smo se kroz plamene ulice, nad hrpom stakla i među bijesnim ljudima koji su po ulici lovili Židove i premlaćivali ih do smrti. Nama koji smo došli iz Poljske u najmanju je ruku prijetila deportacija, i to u zemlju koja nas nije htjela primiti, tako da sa sigurnošću mogu reći da nam je Max spasio život”, nakon mnogo godina ispričao je Lewin.
Postao neprijatelj
Nakon javnog pogroma Židova i njemačkog upada u Austriju, odnos prema nacistima u Americi se promijenio, a upravo tada se trebao održati Maxov uzvratni meč s Louisom. Novine su odmah taj meč prozvale “borbom stoljeća”, a vlasnici stadiona Yenkee digli su cijene ulaznica pa su sve prodane, i to u današnjoj vrijednosti od oko dvadeset milijuna dolara. Za razliku od bodrenja Schmelinga otprije šest godina, američki predsjednik Roosevelt pozvao je Louisa u Bijelu kuću i održao mu govor u kojem mu je napomenuo da sada njegovi mišići predstavljaju mišiće demokracije i slobodnog svijeta te da svakako mora pobijediti nacističku zvijer koja predstavlja sve najgore što se svijetu može dogoditi. S druge strane Max je s fanfarama ispraćen iz Njemačke i cijela nacija je nestrpljivo uz radioaparate čekala prijenos meča. No, dogodilo se ono što u Njemačkoj nitko nije očekivao. Gomila ljudi koja je prije pljeskala Schmelingu sada ga je jednoglasno vrijeđala, dok je prema njemu letjelo svakovrsno smeće, a par boca i upaljača ga je i pogodilo. Tako smeten, ušao je u ring te ga je već u prvoj rundi Louis pogodio u bubreg, on se od boli okrenuo prema konopcima, kada je uslijedio konačni udarac u isto mjesto. Max je samo vrisnuo, srušio se i sve je bilo gotovo. No, to nitko u Njemačkoj nije znao jer je prijenos prekinut kada su Goebbelsovi cenzori shvatili da njihovu boksaču ne ide dobro. Zbog težine ozljede Max je na dva tjedna završio u bolnici, gdje ga je posjetio njemački veleposlanik koji ga je bezuspješno pokušao nagovoriti da kaže kako je nad njim počinjen prekršaj koji pristrani američki sudac nije sankcionirao. Cijela Amerika je slavila, a Max se u Njemačku vratio kao nepoznati čovjek, novine nisu napisale ni retka o njegovu neuspjehu. On je i dalje nastavio uspješno boksati, ali su mu sva vrata nacističke vlasti bila zauvijek zatvorena.
Poslan u smrt
Slika 4: Max (prvi u koloni), iako je bio prestar, previsok i pretežak, za kaznu je mobiliziran u padobrance
No, početkom rata njegovu slavu Goebbels i Hitler htjeli su ponovno iskoristiti pa je dobio poziv za vojsku. Mobiliziran je u padobrance iako je za taj rod vojske u kojoj je smrtnost bila ogromna bio prestar, previsok i pretežak. Plan nacističke vrhuške bio je jednostavan. Max je trebao poginuti pa bi bio slavljen kao heroj koji je pao za domovinu. Tako je u prvom valu bačen iz aviona u bitki za Kretu, a već pri doskoku mu je stradalo koljeno te je proglašen nesposobnim za vojnu službu. Kako su savezničke novine pisale da je poginuo, ponovno je reaktiviran te postavljen za vojnog instruktora. Tijekom rata pred ranjenim je vojnicima održavao brojne promotivne boksačke mečeve te obilazio zarobljeničke logore, gdje se brinuo da se poboljšaju uvjeti života za savezničke vojnike, a često je i svojim novcem kupovao hranu za njih. Joe Louis također je mobiliziran te je po naputku vojske obilazio crnačke kvartove i govorima promovirao rat i borbu protiv Njemačke uspoređujući svoj meč s današnjim ratom. Unatoč njegovoj slavi, i dalje mu nisu dali da kupi kuću u kvartu u kojem je htio, vojni policajci su ga izbacivali iz lokala za bijelce, a donacije za vojne potrebe u iznosu od oko današnjih deset milijuna dolara nisu mu odbili od poreza pa je završio u bankrotu te se odao piću, kokainu i jeftinim prostitutkama.
Slike 5 i 6: Njemačka boksačka zvijezda Max Schmelinga punio je naslovnice svih svjetskih novina
Kako bi zarađivao za život, unatoč poodmakloj dobi, vratio se boksu u kojem je doživljavao poraze, a proslavljeni boksač Rocky Marciano kasnije je rekao kako mu je najtragičniji trenutak u životu to što je nokautirao proslavljenog Louisa. Nakon tih poraza Louis se okušao i u hrvanju, da bi na koncu završio kao hotelski portir u Las Vegasu. S druge strane, Max je svoj novac bio uložio u dionice Coca-Cole, da bi poslije rata postao njezin zastupnik za Njemačku i vlasnik punionice, što mu je donijelo veliko bogatstvo. Nije zaboravio svog suparnika u ringu, više ga je puta posjetio te se među njima razvilo pravo prijateljstvo. Osim prijateljstva, Max je sanirao njegove dugove i plaćao mu dostojan život. Kada je Louis umro u 66. godini, Max je poslao bivšeg poljskog dječaka kojeg je spasio, a sadašnjeg vlasnika hotela u Las Vegasu Henrija Lewina da njegovoj četvrtoj supruzi odnese omotnicu s novcem za troškove pogreba. Udovica je uz plač rekla kako je Max čovjek s najvećim srcem na svijetu. Schmeling je nadživio svog prijatelja i suparnika u ringu, a u posljednjem intervjuu rekao je kako mu je drago što nije pobijedio Louisa u tom meču jer inače nikad sa sebe ne bi uspio skinuti stigmu nacizma, s obzirom na to da je bio slavljen kao najveći heroj 3. Reicha. Blizu svog stotog rođendana preminuo je u miru svoje vile u Wenzendorfu.
