Rumkowski je prije Drugoga svjetskog rata bio jedan od uglednijih ljudi u Lodzu i ravnao je sirotištem. Protiv njega su podignute optužnice zbog seksualnog zlostavljanja štićenika, no od sudskog procesa spasio ga je rat i propast Poljske. Kako po njemačkoj percepciji nije izgledao kao Židov, izabrali su ga da vodi geto.
U svim zemljama, koje su Nijemci okupirali tijekom Drugoga svjetskog rata, našlo se ljudi koji su bili spremni na kolaboraciju. Neki su surađivali s okupatorom iz čisto ideoloških razloga, drugi su se polakomili za novcem, mnogi su bili oportunisti, a velik broj je surađivao kako bi spasio svoj život. Nakon poraza 3. Reicha sudbina kolaboracionista nije bila ružičasta. Mnogi su u prvim danima mira postali žrtve linča svojih sunarodnjaka, na tisuće ih je, bez obzira na objektivnu krivnju, pogubljeno bez suđenja, a stotine su se još desetljećima nakon završetka rata nalazile na optuženičkim klupama.
Niti jedan narod nije mazio svoje izdajnike, no najgore od svih prošli su Židovi koji su surađivali s nacistima, a takvih je, unatoč svim strahotama holokausta koji se sručio na njihov narod, bilo podosta. Kako su Nijemci u jeku svjetskog rata bili potrebniji drugdje, administracija Reicha pobrinula se da se o Židovima, bilo u logorima ili u getima, brinu sami Židovi, tako da se te dužnosti oslobodi što više vojnika koji bi poslije mogli sijati svoje kosti od Sjeverne Afrike do pustopoljina Rusije. U logorima je formirana institucija kapoa koji se brinuo za određenu baraku, a čovjek bi na tu funkciju pristao zbog malo više hrane, mogućnosti posjeta logorskom bordelu i znatnijim izgledima za preživljavanje. Sami kapoi bili su brutalniji prema svojim sunarodnjacima od Nijemaca koji su njima ostavljali da obavljaju prljave poslove. Tako su namrtvo prebijali logoraše, svjesni da će biti vraćeni među njih ako zakažu na povjerenom im poslu, a vraćanje među njih bilo je jednako smrtnoj presudi. U logorima su postojale posebne postrojbe Židova, tzv. Sonderkommando koji su se brinuli da Židovi u miru iz željezničkih vagona odu u plinske komore. Uvjeravali su ih da idu na dezinfekciju, a kasnije su njihova tijela odvozili u krematorije, gdje su ih spaljivali. Za te poslove SS-ovi su ih nagrađivali velikom količinom alkohola i prostitutkama.
Mali diktator
No prije nego što je donšena odluka o konačnom rješenju židovskog pitanja, Židovi su u Istočnoj Europi, uglavnom na teritoriju Poljske, smještani u geta kojima je dana određena samouprava. Tako je svakim getom upravljalo Vijeće Židova – Judenrat koji je bio podčinjen lokalnoj civilnoj njemačkoj upravi i SS-u. U Judenrat su Nijemci birali viđenije Židove, koji su onda raspolagali sa stotinama tisuća života svojih sunarodnjaka. U početku su stanovnici geta na svoju upravu gledali kao na spasitelje, no kada su počele velike oskudice hrane i prvi transporti u koncentracijske logore, mišljenje se promijenilo te je iz naklonosti preraslo u mržnju. Većina predsjednika Judenrata u getima je vladala poput malih diktatora, a rijetke su iznimke, poput predsjednika Judenrata u Varšavi Adama Czerniakowa koji je radije počinio samoubojstvo nego da svoje ljude šalje u logore smrti. Ipak, notorni predsjednik Judenrata, koji ujedno slovi i kao najveći židovski kolaboracionist i izdajnik, bio je Chaim Mordechaj Rumkowski, koji je željeznom rukom vladao getom u Lodzu koji je u trenutku svoje najveće napučenosti imao četvrt milijuna ljudi. Rumkowski je prije Drugoga svjetskog rata bio jedan od uglednijih ljudi u Lodzu te je ravnao sirotištem.
Slika 1: Rumkowski je u Lodzu kočijom svakodnevno obilazio svoj posjed
Protiv njega su podignute optužnice zbog seksualnog zlostavljanja štićenika, no od sudskog procesa spasio ga je rat i propast Poljske. Kako po njemačkoj percepciji nije izgledao kao Židov, izabrali su ga da vodi geto. Njegov prvi ukaz bio je formiranje Židovske policije koja je uskoro imala više od tisuću ljudi, te je s njom uveo diktaturu u getu, a svoj ured je, po uzoru na Hitlerov, nazvao uredom kancelara. Kako bi osigurao hranu za geto, Chaim je njemačkom povjereniku Hansu Biebowu predložio da se stanovnici geta iskoriste kao radna snaga te da im se na ime rada izdaje hrana i novac. Uskoro su u getu niknule tvornice koje su za njemačku vojsku proizvodile uniforme, obuću, razni ratni materijal, čak i puščane metke i artiljerijske granate. Proizvodnja je cvjetala, radnici nisu bili gladni, a Chaim i Hans su se bogatili.
Alkohol i prostitutke
Na bilo kakvu neposlušnost “kralj”, kako je sam sebe titulirao, reagirao je promptno pa bi nesretnik koji je nešto krivo rekao netragom nestao. Svoju najbližu okolinu nagrađivao je zlatom i dijamantima te delikatesnom hranom s crne burze, dok su židovski policajci, koji su mu služili kao pretorijanska garda, praktički živjeli u bordelu u kojem je alkohol tekao u potocima.
Slika 2: Rumkowski u društvu prostitutki
No geto je, zahvaljujući njegovoj učinkovitosti i velikoj proizvodnji ratnog materijala, postao uzorom pa ga je posjetio i sam Reichsfuehrer SS-a Heinrich Himmler, koji se zadržao u ugodnom razgovoru s Rumkowskim. Chaim je Himmleru zahvalio na časti te je napomenuo da bi svi ovi Židovi koji sada vrijedno rade bez njemačke vlasti bili propalice.
Slika 3: ‘Kralj geta’ Rumkowski u razgovoru s Heinrichom Himmlerom
Kako je bio osokoljen Himmlervim posjetom, Chaim je raspustio vijeće i proglasio se diktatorom. Tiskao je novac rumkin koji je nazvao po svom imenu i poštanske marke sa svojim likom, a u novinama geta svakodnevno su se objavljivale pjesme u njegovu čast i brojni hvalospjevi njegovu uspješnom radu i borbi za boljitak zajednice, dok su umjetnici bili prisiljavani da ga slikaju kao Mesiju.
Slika 4: Umjetnici su bili prisiljavani da slikaju Rumkowskog u ulozi Mesije
Posebnim ukazom uveo je molitvu u svoju čast koja je bila obvezna svaku večer, te je od rabina preuzeo vođenje ceremonije vjenčanja. No, kako je njemački povjerenik Hans Biebow bio sklon osobnom bogaćenju, sve je manje novca i hrane počelo dolaziti u geto pa su ubrzo počeli i štrajkovi u Chaimovim uzornim tvornicama i manufakturama.
Slika 5: Povjerenik Hans Biebow s Rumkowskim
Seksualni apetiti
Te je štrajkove ugušio u krvi, a vinovnici su završavali u logorima smrti. Kako je vidio da mu se vlast pomalo klima, Chaim je svakodnevno pompozno u kočiji obilazio svoje malo “kraljevstvo” te držao duge motivacijske govore mnoštvu koje je prisilno skupljala njegova policija. Kako je Chaimu rasla volja za moći, tako su rasli i njegovi ionako nezajažljivi seksualni apetiti. Često je, na zgražanje bogobojaznih stanovnika geta, bio okružen poznatim prostitutkama, no toga se brzo zasitio, tako da bi iz svoje kočije promatrao ulice i čim bi spazio neku lijepu djevojku, koja je uglavnom bila još djevojčica, naredio bi policajcima da mu je privedu. Nesretna djevojčica našla bi se pred izborom ili seksualno zadovoljiti pohotnog starca ili skupa s roditeljima završiti u logoru. Volja za životom uvijek bi prevladala, tako da je Chaim bio potpuno zadovoljan svojim seksualnim životom. No nakon konferencije na jezeru Wannsee na kojem je politička vrhuška Reicha vođena Obergruppenfuehrerom Reinhardom Heydrichom odlučila da sve Židove u Europi treba likvidirati, Chaimovo kraljevstvo se počelo urušavati.
Slika 5: Poštanska marka s likom Chaima Rumkowskog
Kao vođa geta dobivao je zahtjeve za deportacijama u logore. U početku je takva politika Nijemaca odgovarala Chaimu koji se tako u velikom broju i na lagodan način riješio svojih oponenata, dok bi druge za zlato, dragulje ili seksualne usluge isključivao s liste. Budući da su zahtjevi za deportacijama postajali sve češći, i sam se Chaim našao u problemima. Morao je u svojim brojnim govorima uvjeriti nesretne stanovnike geta da oni koji odlaze idu na bolje mjesto te da u getu nema prostora za one koji ne mogu svojim radom pridonositi zajednici. Tako je likvidirao i bolnicu s dvije tisuće bolesnika, među kojima je bilo više od četiri stotine djece. Zbog tih njegovih poteza malobrojnim preživjelima je poslije rata bilo jasno da je Chaim znao za plinske komore i krematorije jer Nijemci za rad sigurno ne bi uzimali bolesnike i invalide.
‘Dajte mi svoju djecu’
Najveće iskušenje koje se nadvilo nad Chaimom zbilo se u rujnu 1942. godine, kada su njemačke vlasti tražile da iz geta transportira svu djecu mlađu od deset godina i osobe starije od 65 godina. Chaim je na glavnom trgu okupio Židove i zavapio: “Strašan udarac pogodio je geto. Nijemci su zatražili da im predamo ono najvrednije što imamo. Našu djecu i naše starce. Kako nisam imo sreće da imam svoju djecu, cijeli svoj život posvetio sam dobrobiti napuštene djece. Nisam mogao ni zamisliti da će se od mene tražiti takva ultimativna žrtva da žrtvujem djecu, zato moram raširiti ruke i moliti. Braćo i sestre! Dajte ih meni! Majke i očevi! Dajte mi svoju djecu!” Nakon tih Chaimovih riječi u getu je nastao kaos. Židovski policajci nisu imali sami snage odvojiti djecu od očajnih roditelja pa su im pomogli njemački vojnici. Mnogi roditelji radije su ubili sebe i djecu nego da ih pošalju u logore. Unatoč brojnim deportacijama i Chaimovu bestijalnom ponašanju, njegov geto je zbog visoke proizvodnje i dalje radio, dok su sva druga geta već odavno bila likvidirana. No, kako se 1944. Crvena armija približavala Lodzu, Nijemci su odlučili likvidirati i to posljednje židovsko utočište. Chaim je održao svoj posljednji govor i pozvao svoje ljude da se priključe transportu, a on sam je sa svojom najužom svitom ušao u putnički vagon, vjerujući obećanjima Hansa Biebowa kako zbog svojih zasluga odlazi u Njemačku. Prema pričanju preživjelih, Chaim je po dolasku u Auschwitz dobio živčani slom. Stalno je govorio da je riječ o nekoj pogrešci te da on tu ne pripada. Prišli su mu pripadnici Sonderkommandoa koje je on prethodno deportirao. “Osjećaš li ovaj smrad? To gore Židovi, tu si nas slao godinama”, bile su zadnje riječi koje je Chaim čuo dok su ga logoraši mlatili rukama i nogama. U Lodzu je ostalo oko osamsto Židova koji su bili zaduženi za otpremanje imovine deportiranih Židova u Njemačku. Povjerenik Hans Biebow, kako bi prikrio svoje zločine, naredio je njihovu likvidaciju, no Crvena armija bila je brža pa su svi preživjeli. Nakon rata razvile su se rasprave o ulozi Rumkowskog. Djevojke koje su preživjele oprostile su mu seksualno zlostavljanje jer su tako sačuvale svoj život, a neki povjesničari smatraju da bi Chaim bio slavljen kao heroj da Sovjeti nisu zaustavili svoju ofenzivu pred Lodzom kada su bili u mogućnosti spasiti sve žitelje geta. Hans Biebow je pobjegao, no nije dugo uživao u stečenom bogatstvu. U Bremenu ga je prepoznao jedan od preživjelih stanovnika geta te je vraćen u Lodz, gdje je obješen. Pisac Primo Levi, koji je i sam preživio strahote Auschwitza, zaključio je: “On je sam preživio osobnu tragediju, niti jedan sud ga ne bi mogao osloboditi, no ipak, on je isto primjer što nacizam može učiniti od pojedinca”.
