Genijalna grčka ratna ekonomija: Hitler im je plaćao okupaciju!

Grčka vlada ne odustaje od svog zahtjeva u kojem traži da im Njemačka u ime ratnih reparacija i štete počinjene tijekom okupacije u Drugome svjetskom ratu isplati vrtoglavih tristo milijardi eura. Odgovor je to vlade u Ateni na nepopularne kredite koje je morala dići i restriktivne štednje tijekom teške ekonomske krize u kojoj se zemlja našla 2015., a kako Njemačku kao najmoćniju zemlju u Europskoj uniji smatraju glavnim krivcem za svoje financijske nedaće, odlučili su povući stare neriješene dugove.

Nije to prvi put u povijesti da se Njemačka suočava s financijskim teškoćama zbog Grčke. Uvriježeno je mišljenje kako je bavarski kralj Ludwig II. doveo svoju državu pred stečaj gradeći basnoslovno skupe dvorce na kojima bi mu pozavidjela i Trnoružica, pa ga je vlada, bojeći se potpunog financijskog kolapsa države, proglasila ludim, nakon čega je nesretnik pod čudnim okolnostima zaglavio u jezeru Starnberg kraj Muenchena. Ipak, istina je pomalo drukčija. Dvorci koje je gradio Ludwig nisu puno naštetili budžetu kraljevine, a danas donose izniman profit i među poznatijim su turističkim odredištima Bavarske. Ljubav prema umjetnosti, pogotovo antičkoj, bavarskog je kralja koštala duševnog života i najvjerojatnije života. Kako je bio opčinjen antičkom Grčkom, siromašnom grčkom kraljevstvu koje se tek oslobodilo stoljetne turske vladavine velikodušno je davao pozajmice, a kako Grci nisu vraćali novac, njegovo kraljevstvo i on sam našli su se u velikim problemima. On je izgubio život, a Bavarska se našla u ujedinjenoj Njemačkoj.

Mussolinijeva avantura

Poštapalice “Dužan kao Grčka” postao je svjestan i nacistički vođa Adolf Hitler kada je okupirao tu zemlju i suočio se s gotovo nerješivim financijskim problemima. Hitleru invazija na Grčku nikada nije bila na pameti, no u tu se akciju morao upustiti zbog svog osovinskog saveznika, talijanskog Ducea Benita Mussolinija. Fašistički vođa bio je ljubomoran na Njemačku pred čijom su snagom europske države padale kao kule od karata. Odlučio se napasti nestabilnu Grčku, zemlju razorenu konstantnom financijskom krizom, vrtoglavom inflacijom i čestim državnim udarima. Mussolini je bez znanja Adolfa Hitlera, koji je pobjesnio kada je čuo što mu je učinjeno iza leđa, iz Albanije napao Grčku te je očekivao pobjedu u samo par mjeseci.

Fuhrer und Duce in Munchen. Hitler and Mussolini in Munich, Germany, ca. June 1940. Eva Braun Collection. (Foreign Records Seized)
Exact Date Shot Unknown
NARA FILE #: 242-EB-7-38
WAR & CONFLICT BOOK #: 746

Slika 1: Hitler je napao Grčku da spasi saveznika Mussolinija



No, suprotno talijanskim očekivanjima, Grci su pružili žestok otpor i bacili napadače natrag u Albaniju te je prijetio kompletni kolaps bojišnice, a Talijani su se našli u opasnosti da budu bačeni u more. Takav talijanski fijasko omeo je Hitlerove planove za napad na Sovjetski Savez jer nije mogao ostaviti nezaštićeni južni bok, a i Britanci su počeli iskrcavati svoje snage u Grčkoj. Tako je Hitler u sklopu napada na Jugoslaviju istog dana odlučio napasti i Grčku. Na Grke, koji su bili zauzeti borbom s Talijanima, iz Bugarske je krenula njemačka sila od 680 tisuća vojnika, 1200 tenkova i 700 aviona. Unatoč hrabrom otporu i čestoj borbi do posljednjeg čovjeka, grčka vojska prikliještena između Nijemaca i Talijana nije imala nikakve šanse. Britancima je bilo jasno da je svaka borba uzaludna pa su i prije same grčke kapitulacije počeli s evakuacijom svojih trupa. Napušteni Grci nisu imali izbora te su 20. travnja 1941. potpisali kapitulaciju, tako da su Nijemci bez otpora ušli u Atenu i pohrlili na Akropolu postaviti zastavu 3. Reicha.

Slika 2: Njemački vojnici na Akropoli postavljaju njemačku zastavu

Na Akropoli je Nijemce u svojim živopisnim odorama dočekao počasni odred Evzona te je vojnik Konstantinos Koukidis uz zvuk trube skinuo grčku zastavu. Kada je njemački oficir od vojnika zatražio da mu preda zastavu, on ju je privio uz prsa i u stilu grčke tragedije bacio se u smrt s litice Akropole. Ne mogavši podnijeti poraz, samoubojstvo je počinio i grčki premijer Alexandros Koryzis. U govoru pred Reichstagom, Adolf Hitler je odao počast hrabrim grčkim vojnicima te je obećao da će ih odmah pustiti iz zarobljeništva, a da Grčkoj neće nametnuti teške uvjete predaje jer nisu počeli rat oni, nego Talijani. Također je napomenuo kako su Grci ponosni sinovi spartanskog kralja Leonide, koji je sa šačicom boraca zaustavio Perzijance kod Termopila, te da su se njihovi vojnici borili kao Teutonci i da Nijemci u njihovu zemlju ne dolaze kao okupatori, nego kao vojnici koji će je zaštititi od podlog britanskog imperija koji je odlučio ratovati s grčkom krvlju. Istog dana britanski premijer Winston Churchill povukao je 50 tisuća svojih vojnika iz Grčke i prebacio ih u Egipat te pomalo cinično izjavio: “Ne možemo reći da su se Grci borili poput heroja, nego da su se heroji borili poput Grka”.

Slika 3: Izgladnjelo dijete na ulicama Atene

Lagodna okupacija

Okupacija Grčke za Nijemce je počela prilično ugodno. Nikakav pokret otpora još nije uspostavljen, a lijepo vrijeme vojnike koji su u rekordnom roku pregazili Jugoslaviju i Grčku izmamilo je na plaže. Vino, hrana i usluge prostitutki bile su toliko jeftine, da si ih je i najobičniji vojnik, zahvaljujući svojoj plaći, mogao priuštiti u gotovo neograničenim količinama. Grčke uličice tresle su se od pjesama pijanih vojnika u zagrljaju domaćih prostitutki, dok su vlakovi puni grčkog duhana, maslinova ulja, suhog grožđa i svile za padobrane putovali u Njemačku.

No, idila nije bila dugog vijeka. Kako po Ženevskoj konvenciji sve troškove okupacije snosi okupirana zemlja, takve mjere Nijemci su, kao i u ostalim zemljama koje su pokorili, nametnuli i Grčkoj. Budući da je je Grčka prije rata većinu svojih prihoda dobivala iz prihoda svoje trgovačke mornarice, taj je novac nestao zbog oružanih sukoba na moru, a novac dobiven od izvoza u Njemačku uglavnom se trošio za plaće razgranatog državnog aparata pa se vlada generala Georgiosa Tsolakogloua našla u velikim problemima. Prema proračunu Ministarstva financija, 90 posto državnog proračuna odlazilo bi na izdržavanje njemačke i talijanske okupacijske vojske, što je za Grčku jednostavno bilo neizvedivo. Grci su Nijemcima, tko zna koji put u povijesti, jednostavno rekli da su bankrotirali, a vrijednost nacionalne valute drahme izgubila se u hiperinflaciji. Nijemci se zbog te objave bankrota u početku nisu pretjerano uzrujavali, no ubrzo su se suočili s gotovo nerješivim problemima. Kako drahma nije vrijedila ništa, kupovna moć građanstva je preko noći nestala pa su seljaci samo za zlato prodavali svoje proizvode, a njemački Wehrmacht je već pojeo sve zalihe raspoložive hrane i konfiscirao svu robu od vitalne važnosti, čime je paralizirao kompletnu privredu. Tako je u zimu 1941. na 1942. Grčku zahvatila glad kakvoj nema premca u modernoj europskoj povijesti.

Slika 4:  tijela Atenjana koji su umrli od gladi u masovne grobnice odvožena su kamionima

Dnevno je umiralo na tisuće ljudi, a gradske službe, kako nisu bile plaćene, odbile su odnositi leševe, tako da su se na koncu Nijemci morali baviti tijelima nesretnih Grka koja su zakapali u skupne rake, a samo u Ateni ih je na dan umiralo više od tri stotine.

Strah od vampira

Najpogođenija su bila djeca koja su od pothranjenosti umirala u masama, a ulični jarci postali su njihovi grobovi. Djeca su na hrpama otpada po ulicama tražila ostatke hrane, a roditelji su vlastima tajili njihovu smrt i bacali ih mrtve preko zidova groblja kako bi za one preživjele mogli dobivati markice za racionaliziranu hranu. U zemlji je, uz glad, zavladala i potpuna histerija zbog starog vjerovanja kako se ljudi pokopani bez kršćanskog pokopa u život vraćaju kao vampiri žedni krvi preživjelih pa je više slabih i iznurenih nesretnika nasmrt isprebijano pod optužbom da su krvoloci ustali iz groba.

Slika 5: antikomunistički plakat grčke pronjemačke vlade

Procjenjuje se da je samo u Ateni 40 tisuća ljudi umrlo od gladi, dok je u cijeloj zemlji život izgubilo oko 300 tisuća, što su dvije trećine svih grčkih gubitaka u ratu. Njemački predstavnici u Grčkoj o strašnim razmjerima gladi obavijestili su Reichsmarschalla Hermanna Goeringa, koji je u to doba bio u sklopu petogodišnjeg plana zadužen za gospodarstvo. No, Goeringa, koji je tada bio preokupiran skupljanjem slika u Francuskoj, nije se pretjerano dojmila vijest o gladi koja dnevno kosi na tisuće ljudi pa je samo lakonski odmahnuo rukom i zabezeknutim činovnicima okupacijske vlasti u Grčkoj rekao: “Ne možemo se pretjerano brinuti zbog Grka koji gladuju. To je nesreća koja će pogoditi još mnoge narode”. No, koliko god su njemačke okupacijske vlasti ignorirale smrt oko sebe, nisu se mogli oglušiti o bijedu u kojoj su se našli njihovi vojnici. Kako su ishranu okupacijskih vojnika trebale osigurati grčke vlasti, do nje nije došlo, a vojnici su plaću dobivali u grčkim drahmama za koje više ništa nisu mogli kupiti, tako da je Wehrmacht u Grčkoj počeo ozbiljno gladovati, a cijeloj okupacijskoj infrastrukturi zbog financijskog kolapsa grčke vlade prijetilo je rasulo. Inače disciplinirani njemački vojnici na crnoj su burzi prodavali oružje i vojni materijal za hranu i vino, a u više od šezdeset posto pisma poslanih svojim najmilijima u domovinu žalili su se na glad koja ih stalno mori. Ono za što su mislili da će im biti produljeno ljetovanje, pretvorilo se u noćnu moru. Zbog kolapsa vlasti uslijedili su brojni štrajkovi, tako da je između ostalog i cijeli promet bio paraliziran. Istovremeno su lošu klimu iskoristili komunistički i rojalistički gerilci koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.

Hitlerov povjerenik

Situacija je postala neizdrživa pa je glavni opunomoćenik Reicha za Grčku, karijerni diplomat dr. Gunther Altenburg, odlučio zaobići pijanog i drogiranog Reichsmarschalla Goeringa i izravno se uputiti Hitleru te mu iznijeti sve probleme. Hitler, koji je bio zaokupljen situacijom na Istočnom frontu, nevoljko je saslušao Altenburga te na kraju rekao da smjesta treba ukloniti sve uzroke novonastale situacije, a za provedbu i naredbe imenovao je bivšega gradonačelnika Beča Hermanna Neubachera koji je postao posebni povjerenik Reicha za okupiranu Grčku. Zbog Hitlerovih nepreciznih naredbi Neubacher je imao široku mogućnost djelovanja koju je odmah iskoristio. Promptno je smijenio predsjednika vlade Gorgiosa Tsolakaogluoa, optuživši ga za privredni kolaps zemlje, te je na njegovo mjesto imenovao liječnika Konstatinosa Logothetopulosa s kojim je počeo rješavati sanitarnu krizu. Kao mjeru za jačanje inflatorne drahme privremeno je dokinuo obveze plaćanja okupacije, a iz Reichsbanka u Berlinu je u Grčku državnu banku upucao zlatni depozit kako bi valutu držao stabilnom i otad je preko svoje podružnice u Beču kurirskim avionima redovito slala zlato u Atenu, tako da je do konca rata u grčkim trezorima bilo pohranjeno više od 12 tona njemačkog zlata. Posebni povjerenik uspio je iz okupirane Srbije isporučiti svinje i goveda, dok je Rumunjsku i Bugarsku prisilio na isporuku ratarskih proizvoda. Istovremeno je uspio pridobiti Crveni križ da, uz britansku suglasnost te švedsku i švicarsku podršku, pošalje humanitarnu pomoć u Grčku, tako da su uskoro švedski brodovi nakrcani kanadskom pšenicom počeli uplovljavati u grčke luke. Njemačkim vojnicima polovicu je plaća isplaćivao u drahmama, a polovicu u bonovima, tzv. Kantinengeld, koji su mogli trošiti samo u specijaliziranim dućanima. Njemački ministar financija, grof Schwerin von Krosigk, odobrio je više kredita Grčkoj, koji su uglavnom upotrijebljeni za gradnju prometnica i poboljšanje postojeće infrastrukture. Sve te mjere stabilizirale su Grčku te je glad prestala, iako je situacija s prehranom bila teška do kraja okupacije.

Udar na Židove

Povjerenik Neubacher svojim je postupcima stvorio presedan u okupiranoj Europi pa je Grčka postala jedina zemlja u koju okupator upumpava novac, umjesto da ga uzima. No, Nijemcima je dosadilo financirati Grke koji su tražili sve više i više novca, a željeznički vagoni koji su u Grčku donosili tone hrane vraćali su se prazni i taj je prazni hod nekako trebalo riješiti. Nijemcima je već pri okupaciji oko palo na bogatu židovsku zajednicu u Solunu. Židovska zajednica u Solunu bila je stara gotovo dvije tisuće godina, a Židovi su činili trećinu stanovništva. Kada su Grci od Turske ratom prisvojili Solun, počeo je udar na zajednicu. Već 1912. grčka vlada donijela je niz zakona kojima je Židovima otežano poslovanje te je pokušala eksproprirati staro židovsko groblje u centru grada. Po nacističkoj okupaciji Nijemci su na razne načine iznuđivali novac od Židova, da bi ih na koncu sve odlučili transportirati u logore smrti. Ta je akcija naišla na odobrenje grčke vlade koja je u tome vidjela svoj profit. Nijemci su udovoljili staroj grčkoj želji te su im prepustili židovsko groblje u centru grada. Grčke su vlasti u najkraćem roku groblje pretvorile u građevinsku zonu te su parcelizirali i prodali 357.796 četvornih metara najatraktivnijeg terena, a kamenje i granit s oko pola milijuna grobova prodani su kao građevinski materijal. Velik je profit ostvaren i prodajom nekretnina koje su vlasnici zauvijek napustili. Prije slanja u logore smrti, temeljito je opljačkano oko 50 tisuća Židova, tako da su se Nijemci domogli blaga koje su trgovci tada najvećega židovskog grada stoljećima skupljali.

Potraga za blagom

Bilo je tu zlatnih poluga, zlatnika, nakita, umjetničkih djela, skupocjenog porculana, dijamanata i drugog dragog kamenja te mnogo deviza, a ukupna je vrijednost opljačkanog procijenjena na 46 tona zlata. SS je po svom običaju opljačkana sredstva htio zadržati za sebe, ali tome nije bilo tako. Nijemci su odnijeli platinu koja je bila potrebna za vojnu industriju i srebro za proizvodnju filmskih vrpca, ostatak blaga završio je u Grčkoj državnoj banci, dok se nakitom trgovalo na atenskoj burzi, a profit je pretvaran u drahme kojima su isplaćivani njemački vojnici te se tako Grčka posredno oslobodila okupacijskog tereta. Po završetku rata Grci i Nijemci su šutjeli su o tim prljavim transakcijama pa se stvorio mit o nestalom blagu solunskih Židova. Kružile su teorije da je blago potopljeno pa je poznati lovac na naciste Simon Wiesenthal 1971. od bečkog suda tražio 100 tisuća njemačkih maraka kako bi organizirao ronilačku ekspediciju s ciljem pronalaženja nestalog blaga. Mit je trajao i dalje, pa su još 2000. godine organizirane opsežne ronilačke potrage koje su budno pratili BBC i CNN. U atenskim financijskim krugovima vrlo su dobro znali kamo je nestalo zlato grčkih Židova. Ono nije ni potopljeno niti je odvučeno u Njemačku, nego je najvećim dijelom ostalo u zemlji, gdje je za gotovinu promijenilo vlasnike. Arhivi grčkog Ministarstva financija iz 1942. i 1943. godine nisu dostupni javnosti, tako da još nisu poznati svi poslovi Grka s njemačkim okupacijskim vlastima. U povodu smrti Hermanna Neubachera koji je rukovodio operacijom saniranja grčke ekonomije 1960. Frankfurter Allgemeine Zeitung napisao je: “Svijet je postao siromašniji odlaskom čovjeka koji se upustio s nacistima, no ni time nije izgubio obraz koji je sačuvao i pod užasnim okolnostima, te je na koncu iznašao priliku dokazati se kao istinski profesionalac”. Iako je Grčka iz rata izašla s uništenom privredom i velikim razaranjima koja će se i nastaviti tijekom Građanskog rata, Grčka državna banka je nakon dugih godina financijskog kolapsa konačno bila stabilna. Zapadna Njemačka je 1960. platila oko 50 milijuna funti odštete za pojedinačne zločine, a Grčka do današnjih dana od nje nije imala nikakvih potraživanja. U sklopu grčkog traženja 300 milijardi eura, Nijemci otvaraju svoje arhive o isporučenom zlatu i odobrenim kreditima koji nikada nisu vraćeni te raznim drugim transakcijama.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like