Himmlerova neuspješna igra dobrog humanitarca

Reichsfuehrer SS-a na kraju rata pokušao se spasiti, što je rezultiralo tisućama pobijenih logoraša

Himmler je imao veliku šansu pobjeći, no dao si je izraditi dokumente na ime narednika tajne vojne policije te su ga Britanci uhitili. Rekli su mu da bi ga bez dokumenata, tako jadna izgleda, propustila svaka kontrola

Slika 1: Reichsfuehrer SS-a Heinrich Himmler s kćeri Gudrun na kraju rata pokušao je prikazati humano lice

Reichsfuehrer SS-a Heinrich Himmler, čije se moćno carstvo SS-a nekoć prostiralo od Volge do španjolske granice te od Arktika do pustinja Sjeverne Afrike, u prvim mjesecima 1945. našao se u velikim problemima. Amerikanci i Britanci sa zapada i Sovjeti s istoka ušli su na teritorij Njemačke i potpuno rasulo “tisućugodišnjeg Reicha” bilo je pitanje tjedana. Himmler, koji je pod kontrolom držao kompletnu policiju, sigurnosne službe, razgranatu mrežu koncentracijskih logora s pripadajućim tvornicama, klinike za rađanje arijevske djece u sklopu projekta Lebensborn, brojne škole i veleučilišta za buduće vođe u “novom svjetskom poretku”, Rezervnu armiju u jačini od dva i pol milijuna vojnika nad kojom je dobio zapovjedništvo nakon neuspješnog atentata na Hitlera te oružanu silu Waffen SS u koju je bilo uključeno devetsto tisuća vojnika raznih nacionalnosti, nije se mirio sa sudbinom. Načas bi pao u potpuni defetizam, a potom bi, osokoljen Hitlerovim riječima i tlapnjama o tajnom oružju koje će promijeniti rat, iako je i sam znao da to oružje postoji samo u nacrtima inženjera, a da je i spremno za proizvodnju, ne bi ga se moglo proizvesti jer u Njemačkoj zbog savezničkog bombardiranja gotovo da više i nije bilo cijele tvornice, počeo držati vatrene govore s vjerom u konačnu pobjedu.



Slika 2: Britanski lovci bombarderi Hawker Typhoon koji su napali brodove bili su naoružani novim raketama

Dok je tako levitirao od potpune letargije do euforije, posebno ga je pogodila primjedba Reichsmarchalla Hermanna Goeringa koji je, uz kolekcioniranje umjetnina i dvoraca posebnu pažnju posvetio uniformama i ordenju, o tome da će rat završiti, a “SS-Heini” neće na prsa okačiti čak ni Željezni križ drugog reda. Taštog Himmlera jako je pogodila ta opaska kojoj su se svi iz njegove okoline smijali. No, kako se Željezni križ, za razliku od stranačkih odlikovanja kakve je nosio Himmler, dobivao isključivo na bojnom polju, nije imao izbora nego od Hitlera tražiti pomoć.

Dugi monolog

Za oko mu je zapela novooformljena armijska grupa Visla kojoj je zadatak bio zaustaviti napredovanje Crvene armije u Pomeraniji. Pred Hitlerom je održao dug monolog o nesposobnim i malodušnim generalima Wehrmachta koji su izgubili vjeru u konačnu pobjedu te je nudio sebe kao novog zapovjednika Grupe armija, ističući da će njegova nepokolebljiva vjera i predanost nacionalsocijalizmu trgnuti vojnike i potjerati Sovjete iz Njemačke.

Ionako paranoidni Hitler, kojemu se paranoja progresivno pojačala nakon neuspješnog atentata koji su organizirali visoki časnici Wehrmachta, povjerio je tu odgovornost “vjernom Heinrichu”, kako ga je od milja zvao. Novi zapovjednik Armijske grupe Visla smjestio je svoj stožer u specijalni oklopni vlak Sonderzug Steiemark, no kako nije imao nikakva vojna iskustva, njegovo zapovjedno središte nije imalo nikakav radijski komunikacijski centar te je raspolagalo samo jednim telefonom koji se morao prikapčati na civilnu mrežu uz prugu, tako da je u principu bio odsječen od vojske kojoj je zapovijedao. Kada je poželio da mu na kartama pokažu raspored trupa, na svoj užas shvatio je da mu je vlak nakrcan topografskim kartama Rumunjske, Bugarske i Ukrajine iz kojih su Nijemci već bili protjerani. Tijekom njemačke ofenzive “Solsticij”, kojoj je cilj bio presjeći napad trupa generala Žukova, Himmler je pokazao svoju nesposobnost. Preko jednog telefona izdavao je proturječne zapovijedi svojim postrojbama, a Hitleru, koji ga je neprestano zvao na jedan telefon, nije mogao suvislo objasniti situaciju na terenu pa je bio izložen ispadima bijesa. Operacija “Solsticij” je propala, a Himmler ne samo da nije zaslužio Željezni križ nego je postao još veći objekt sprdnje jer mu je Hitler zbog nesposobnosti i neizvršavanja naredbi oduzeo zapovjedništvo nad Armijskom grupom Visla. Nakon tog debakla Himmler je konačno uvidio da od pobjede Reicha neće biti ništa pa se odlučio pobrinuti za vlastitu kožu. Pateći od kompleksa veličine, sebe je smatrao Hitlerovim nasljednikom. Kako se Reichsleiter Rudolf Hess koji je bio nominalni Hitlerov nasljednik sam isključio letom u Englesku, a Reichsmarchall Hermann Goering kojeg je 1941. Hitler imenovao svojim nasljednikom odavno se utopio u morfiju i alkoholu, računao je na sebe kao najvažniju osobu u ostacima Njemačke. Smatrao je da će zapadnim saveznicima trebati netko da zavede red i mir u poraženoj Njemačkoj i napravi branu prema komunizmu, a u toj ulozi, zaboravljajući sve zločine koje je počinio, vidio je upravo sebe.

Prvi je odmaglio

Hitleru se još ulizivao na njegovu posljednjem rođendanu u uredu Reicha 20. travnja 1945., no odmaglio je iz Berlina u Luebeck na sjeveru Njemačke dok ni prva čaša šampanjca nije bila popijena. Uz to što što je planirao preuzeti vlast, istovremeno se pokušavao zapadnim saveznicima predstaviti kao humanitarac koji spašava Židove od pakla u koji ih je Hitler odveo. Kako su i prije postojale veze između Svjetskog židovskog kongresa i SS-a, te su utanačene brojne poslovne transakcije u kojima bi pojedini Židovi bili puštani iz logora uz novčane naknade, a u planu je bila i zamjena milijun Židova za deset tisuća kamiona, osamsto tona kave, dvjesto tona čaja i dva milijuna komada sapuna, Himmler ih je iskoristio i na sebe preuzeo komunikaciju sa židovskim vodstvom. Važan adut u rukama bila mu je činjenica da je i dalje raspolagao životima oko dva milijuna Židova koji su bili smješteni u logorima u Njemačkoj i koje je uz goleme žrtve evakuirao u “marševima smrti” iz logora koje je oslobodila Crvena armija. Tako se Reichsfuehrer SS-a susreo sa švedskim predsjednikom Svjetskog židovskog kongresa Norbertom Masurom i dogovorio puštanje 20 tisuća zatočenika skandinavskog podrijetla, koji su u sklopu operacije “Bijeli autobusi” odvezeni u neutralnu Švedsku. Nakon te uspješno izvedene akcije Himmler je predložio još niz sličnih operacija pa je Masur, koji je želio izvući što više ljudi iz ralja smrti, satima slušao Himmlerovo brbljanje kako nikakvog ubijanja Židova nije ni bilo te da su krematoriji u koncentracijskim logorima izgrađeni samo zato da bi se zbrinuli leševi osoba koje je pokosio tifus i ostale zarazne bolesti. Reichsfuehrer SS-a krenuo je i korak dalje u svom planu te je preko svog dugogodišnjeg švedskog masera Felixa Kerstena stupio u kontakt s predsjednikom Crvenog križa Švedske, grofom Folkeom Bernadotteom. Na sastanku s njime predstavio se kao jedini vođa Njemačke, s obzirom na to da Hitler u svom berlinskom bunkeru više nema nikakvu mogućnost djelovanja. Iznenađenom i začuđenom grofu iznio je ponudu kako je spreman kapitulirati pred zapadnim saveznicima uz to da nastavi borbu protiv Sovjetskog Saveza te je izrazio nadu da će mu se u toj pravednoj borbi protiv komunističke opasnosti pridružiti Velika Britanija i Amerika. Također je tražio sastanak sa zapovjednikom združenih savezničkih snaga, američkim generalom Dwightom Eisenhowerom.

Glavna preokupacija

Himmler je već maštao o sastanku s američkim generalom, a glavna preokupacija bila mu je kako da ga pozdravi. Dok je dvojio o tome treba li pred Eisenhowerom dignuti desnicu u zrak ili ga pozdraviti vojničkim pozdravom, šokirala ga je vijest s radija u kojoj je BBC objavio njegovu mirovnu ponudu. No, i Hitler je u bunkeru čuo vijest. Doživio je jedan od većih živčanih slomova jer ga je samo dan ranije izdao i Reichmarchall Goering, koji je objavio da preuzima vlast. Takvo nešto od “vjernog Heinricha” nije očekivao te je uz galamu i razbijanje posuđa naredio njegovo uhićenje, a istovremeno ga je razriješio svih dužnosti, oduzevši mu pritom sve činove i odlikovanje. Kako je Himmler bio izvan Hitlerova dosega, tu izdaju glavom je platio njegov oficir za vezu u Hitlerovu bunkeru Hermann Fegelein. Nesretnog Fegeleina, koji se već dao u bijeg, pronašli su potpuno pijanog i drogiranog u naručju prostitutke i iste ga sekunde osudili na smrt. Od streljačkog stroja nije ga spasila činjenica da je bio u braku s Gretl Braun, sestrom Hitlerove ljubavnice Eve. Kako se i sam bojao da ne bude strijeljan, Himmler se okružio s do zuba naoružanim odanim SS-ovcima, a kamen sa srca mu je pao tek kada je čuo da je Hitler mrtav. Kako je Hitler imenovao Grossadmirala Karla Doenitza njemačkim predsjednikom, Himmler mu je odmah ponudio svoje usluge, nadajući se da će uskoro smijeniti Grossadmirala s čelne pozicije, te je nastavio sa svojom “humanitarnom” aktivnošću. Tako je kao zalog dobre volje odlučio poslati zatočenike koncentracijskog logora Neungamme u blizini Hamburga u Švedsku. Tu ideju srdačno je podržao Gauleiter Hamburga Karl Kaufmann koji se cijelo vrijeme rata bogatio iznajmljujući radnu snagu iz logora lokalnim poduzećima. Svoj grad je već pripremio za predaju saveznicima, spalio je stranačku uniformu i naredio da se izvjese bijele zastave te mu je vrlo zgodno došla prilika da se riješi svih logoraša zbog kojih bi mu Britanci mogli postavljati neugodna pitanja. Tako je logor očišćen, a izmučeni logoraši su potrpani u potpalublje prekooceanskog putničkog broda Cap Arcona, te su im pridruženi logoraši iz logora Sttuthof i Mittelbau-Dora koji su bili smješteni na brodovima Deutchaland i Thielbek. Tako su tri broda s oko deset tisuća logoraša pod paskom više stotina SS-ovaca plutala u zaljevu Luebeck, čekajući konačnu Himmlerovu zapovijed.

No, kako se Himmler otimao za vlast s Grossadmiralom Doenitzom, koji ga je kočio u bilo kakvom pokušaju da preuzme i najmanji djelić izvršne vlasti, potpuno je zaboravio na brodove i njihove zatočenike. U međuvremenu se britanski premijer Winston Churchill bojao da Rusi ne zauzmu sjever Njemačke i tako uđu u Dansku, čime bi komunizam duboko prodro na zapad i samim time ugrozio njegovu zemlju, pa je naredio svojim trupama da što prije zauzmu to područje.

Slika 3: Masovna grobnica logoraša poginulih pri potapanju broda Cap Arcona

Kako je u završnim operacijama na njemačkoj strani zbog potpunog rasula zavladao kaos u zapovijedanju i izvršavanju vojnih operacija, nešto se slično dogodilo i zapadnim saveznicima. Nisu se mogli nositi s enormnim brojem zarobljenika, kao ni s nenadanim napadima njemačke vojske koje uopće nisu očekivali.

Kaos na moru

Britanska obavještajna služba dobila je podatke da su na brodovima u zaljevu logoraši, no ti podaci nisu bili proslijeđeni zapovjednicima na terenu. Tako je jedan britanski izviđački zrakoplov snimio brodove u zaljevu, a na povećanim su se fotografijama vidjeli naoružani SS-ovci na palubama, što ih je odmah okarakteriziralo kao legitiman vojni cilj. Unatoč tome što je i Crveni križ obavijestio britanskog generala Dereka Millsa-Robertsa koji je zapovijedao postrojbama na terenu, lovci-bombarderi Hawker Typhoons, naoružani novim zrak-zemlja raketama RP-3, krenuli su u napad 3. svibnja 1945., samo četiri dana prije njemačke kapitulacije.

Slika 4: Putnički brod Cap Arcona u plamenu nakon što su ga raketirali britanski zrakoplovi

Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka, tako da su britanski piloti imali vrlo lak posao. Za samo nekoliko minuta sva tri broda bila su u plamenu i ubrzo su počela tonuti. Logoraši su bili zaključani u potpalublju, tako da nije bilo prevelike nade za njihov spas, a ono malo ljudi što se spasilo s Cap Arcone i Thielbecka postrijeljali su SS-ovci koji su motornim čamcima krenuli spašavati svoje suborce. U moru je zavladao kaos, nije se znalo tko na koga puca, a propeleri motornih čamaca ubijali su jednako logoraše i SS-ovce koji su zajedno plutali. Logoraši s Deutschlanda bili su bolje sreće. Budući da je taj brod sporije tonuo, svi su na vrijeme evakuirani i spašeni. Poslije rata Britanci su se pravdali da na brodovima nisu bile izvješene zastave Crvenog križa te da su se bojali da njima u Norvešku, koja je još bila pod njemačkom okupacijom, ne bježe nacističke glavešine. U toj britanskoj akciji ukupno je poginulo oko osam tisuća logoraša, što je nakon potonuća izbjegličkog broda Wilhelm Gustloff koji je potopila sovjetska podmornica, pri čemu je smrtno stradalo oko deset tisuća ljudi, najveća pojedinačna smrt na moru. No, ni glavni krivac tragedije Himmler nije bio bolje sreće. Grossadmiral Doenitz ga je udaljio iz svoje okoline te je, lišen svih iluzija i bez ikakva pravog plana, pokušao pobjeći. S nekoliko suradnika koji su mu još bili odani, uvukao se u bezbrojnu kolonu izbjeglica. Britanci su uglavnom propuštali izbjeglice, a više nisu ni zarobljavali vojnike jer su im logori bili prepuni pa je Himmler imao veliku šansu da pobjegne. No, dao si je izraditi dokumente na ime narednika Geheime Feldpolizeija (tajne vojne policije) te su ga Britanci, čim su vidjeli papire, uhitili. Rekli su mu da su od bivšeg šefa svih obavještajnih službi očekivali neku bolju krinku te da bi ga bez dokumenata, tako jadna izgleda, propustila svaka kontrola. Očajni Himmler, koji je konačno uvidio da je njegovoj igri koja je milijune ljudi stajala života došao kraj, progutao je tabletu cijanida koju je skrivao u ustima i ubrzo, na čuđenje Britanca, umro. Nakon niza neuspjeha posljednja prevara ipak mu je uspjela.

Komentari

komentar

loading...

You may also like