HIMMLEROVE SS-BRIGADE NACISTIČKIH GOLUBOVA

Istovremeno su iz zraka padobranima dobivali američko i britansko oružje i duge potrepštine, tako da se nakon mnogo vremena u njemačkim oficirskim klubovima pušio Camel i pio VAT 69 i Johnnie Walker, a njihove ljubavnice su, na zavist drugih žena, nosile američke najlonke. Uz to, saveznici nisu bili obaviješteni da je došlo do potpunog rasula njemačke vojske kada su se njihove snage približile Nizozemskoj, tako da im je, zapravo, bila dovoljna jedna desetina da zauzmu cijelu zemlju. No, oni su ostali na zacrtanim položajima, a Nijemci su se nakon konsolidiranja vratili i čvrsto zauzeli položaje.

Golubovi su bili jedna od prvih životinjskih vrsta koje su ljudi pripitomili te su, naravno, kao i svi izumi i inovacije, ubrzo našli ratnu primjenu. Prema prvim zapisima, golubove je kao pismonoše u svojim ratnim pohodima koristio perzijski kralj Kir u šestom stoljeću prije Krista, a već u doba rimskog vojskovođe i cara Julija Cezara svaka je legija imala pridodanu postrojbu s golubovima pismonošama te je upravo zahvaljujući brzim i točnim podacima o stanju neprijatelja Cezar izvojevao brojne pobjede. Tijekom stoljeća sve su se vojske koristile golubovima pismonošama, a tako dobivene informacije nekad su bile i presudne za ishod bitaka, pa i cijelog rata. No, kako je golubinja pošta bila izrazito opasna za neprijateljsku stranu, s vremenom su stvorene i protumjere. Tako su tijekom Francusko-pruskog rata 1871. godine Francuzi iz opkoljenog Pariza golubovima pokušali dozvati pojačanja, no niti jedan golub nije stigao na odredište jer su Prusi, osim vojskom, grad opkolili i posebno obučenim jastrebovima koji su masakrirali neprijateljske golubove. Unatoč izumu telefona i radijskih veza, golubovi su u velikom broju korišteni u Prvome svjetskom ratu, a Nijemci su na jadne ptice čak pričvršćivali i prilično nezgrapne kamere kojima su golubovi snimali neprijateljske položaje.

Između dva svjetska rata golubarstvo se, kao sportska aktivnost, razvilo po cijelome svijetu, a izuzetno je bilo popularno u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovani su brojni klubovi te su održavane izuzetno popularne utrke golubova na tisuću kilometara. Ta sportska natjecanja pratili su svi tadašnji mediji, a golubovi i njihovi vlasnici bili su slavljeni poput današnjih nogometaša.





Himmler na farmi

Naravno da ni sve vojske svijeta, unatoč sve razvijenijim vezama, nisu zapostavile golubove kao sredstvo komunikacije. Tako je Reichfuhrer SS Heinrich Himmler, koji je svoju karijeru počeo kao neuspješni vlasnik peradarske farme, bio izuzetni ljubitelj golubova i  fanatični pratitelj svih ptičjih utrka. Kada su nacisti preuzeli vlast, Himmler se već nakon tjedan dana postarao da postane predsjednik Njemačkog nacionalnog golubarskog saveza, te je s te funkcije na svu silu pokušao ugurati golubove u sve rodove vojske, a imao je i pomalo suludih ideja da podmorničari u utrobi svojih skučenih, zagušljivih i ne pretjerano komfornih plovila sa sobom nose i ptice koje iza sebe ostavljaju izmet ne baš ugodna mirisa. Naravno, većina njegovih bizarnih ideja nije prošla, ali golubovi su ipak dobili važnu ulogu u komunikacijama njemačke vojske.





Tijekom svojih pobjedonosnih vojnih kampanja u Poljskoj, Danskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj, svi rodovi njemačke vojske koristili su se, uz ostala sredstva veze, i golubovima pismonošama. Iako su u Blitzkriegu lako osvojili Nizozemsku, Belgiju i Francusku, okupatori su se našli u novim problemima. Oružane snage Velike Britanije raspolagale su s oko dvjesto tisuća golubova pismonoša, a u okupiranim zemljama bio je izuzetno razvijen sport s golubovima, tako da je Nijemcima odmah bilo jasno kako će biti teško zaustaviti komunikaciju između Engleske i zemalja pod njihovom kontrolom. Ubrzo su se po zidovima počeli lijepiti plakati da će biti sudski gonjeni svi uzgajivači golubova koji svoje ptice budu puštali iz kaveza, a najbolji primjerci, bivši šampioni, rekvirirani su i predani Himmlerovu savezu radi daljnjeg rasploda. Takve mjere prijetnji nisu urodile plodom pa se događalo da bi samo nekoliko dana nakon što bi Nijemci negdje oformili skladište goriva, oružja i ostalog vojnog materijala ono bilo bombardirano od britanskih zračnih snaga. Francuski, belgijski i nizozemski pripadnici pokreta otpora golubovima su Britancima slali podatke o njemačkim obrambenim položajima na atlantskom bedemu, vojnim fortifikacijama, brojnosti vojnika i njihovu moralu, razmještaju pojedinih postrojbi, tvornicama koje proizvode ratni materijal, kao i šifre koje će koristiti u svojim radiovezama. Kako prijetnje plakatima nisu pretjerano urodile plodom, Nijemci su, primjera radi, strijeljali nekolicinu francuskih golubara koji su pustili svoje ptice iz kaveza te istodobno ponudili nagradu u iznosu od oko dvije tisuće eura u današnjem novcu svakomu tko uhvati goluba s porukom. Također su se poslužili metodom iz Francusko-pruskog rata te su duž Atlantske obale rasporedili jata jastrebova, a Reichmarchall Hermann Goring, koji je ujedno bio i Reichjagermeister – vođa njemačkog lovačkog saveza – svoje je najbolje lovce na ptice također uključio u akciju.

Ptičji logor

Uništavano je sve više ptica Britanaca i pokreta otpora, ali su informacije i dalje curile. Prvu opsežniju akciju protiv golubova pokrenuo je vojni guverner okupirane Belgije, general Alexander von Falkenhausen, te su po njegovu izričitom dekretu svim uzgajivačima golubova ptice oduzete, uz potvrdu da će biti vraćene po završetku rata. Više tisuća prvoklasnih golubova letača završilo je u tzv. ptičjem logoru Steenbergen Wehrmachtshok kojim je zapovijedao poručnik Willi Schumaker. Potkraj rata poručnik je najvrednije ptice vratio vlasnicima, dok je ostale odveo sa sobom i poslije rata postao jedan od vodećih uzgajivača golubova u Njemačkoj. Zatočivši ptice, general Von Falkenhausen riješio se problema, a curenje informacija i probleme s pokretom otpora prepustio je Gestapu.

Za razliku od pripadnika pokreta otpora u Francuskoj i Belgiji, čije su se aktivnosti svodile uglavnom na dojavljivanje špijunskih informacija saveznicima, raspačavanje letaka protunacističkog sadržaja, pisanje parola po zidovima, sabotaže u tvornicama i poneko presijecanje telefonske žice, Nijemci su imali ozbiljnih problema s nizozemskim pokretom otpora. Unatoč tome što je u Nizozemskoj bio jak nacistički pokret Antona Musserta, koji je imao više od sto tisuća članova i još više simpatizera, a čak se blizu trideset tisuća Nizozemaca dobrovoljno priključilo postrojbama Waffen SS-a, istodobno je rastao izuzetno dobro organiziran pokret otpora, koji je, osim odavanja važnih podataka saveznicima, likvidirao njemačke dužnosnike i nacističke kolaboracioniste, sabotirao vojne instalacije i imao snažnu mrežu kojom je skrivao i štitio pripadnike židovske zajednice. Nijemci i Mussertovi kolaboracionisti nisu se sigurno osjećali ni u svojim kućama, a oružani sukobi bili su sve češći pa su se ubrzo pojavile i manje oružane formacije pokreta otpora kojima su saveznici iz zraka padobranima dostavljali oružje, hranu, novac i ostali potreban materijal te robu traženu na crnom tržištu. Akcije Nizozemaca bile su tako nepredvidljive da ih Gestapo i Mussertovi policajci nikako ne bi mogli pohvatati. Tako bi se gotovo svaku večer u nekom šumarku našao leš njemačkog oficira ili vojnika a da nikomu nije bilo jasno kako je onamo dospio. Tek poslije rata otkrilo se da su mlade zgodne djevojke, izazovno našminkane i odjevene, zavodile Nijemce te ih odvodile u šumarke u kojima bi ih potom likvidirale. Tom problemu odlučio je stati na kraj novoimenovani šef Gestapa za Nizozemsku, SS-Obergruppenfuhrer Hans Albin Rauter, koji je bio direktno odgovoran Reichfureru SS-a Heinrichu Himmleru. Rauter je odmah osnovao SS-brigadu koja će se baviti isključivo golubovima. Najprije je izdao nalog da se poubijaju svi divlji golubovi, u čemu su zdušno sudjelovali i nizozemski građani kojima je zbog izuzetne nestašice hrane bio potreban svaki mogući protein, pa bio on i golubinjeg podrijetla. Istovremeno je izdana naredba svim uzgajivačima golubova da prijave svoje ptice, koje su potom uredno prstenovane. Svaki golub dobio je svoj karton, jedan se prsten nalazio na ptičjoj nozi, a drugi, identičan, bio je uredno pohranjen u kartoteci sa svim osobnim podacima ptice, poput otiska stopala, boje perja, očiju itd. Svi vlasnici tako četrdeset i četiri tisuće uknjiženih golubova dobili su strogu naredbu da svoje ptice drže zatvorene u kavezima te da će njihovi ljubimci ponovno moći letjeti u slavu njemačke pobjede.

Zastrašujuća naredba

Nakon dva mjeseca, kada su se pasionirani ptičari, čiji su golubovi osvajali svjetska prvenstva, ponadali da su spasili svoje ljubimce, stigla je zastrašujuća naredba. Po njoj, vlasnici su sami morali pobiti svoje golubove i kao dokaz u ured SS protugolubinje brigade donijeti otkinutu prstenovanu golubovu nogu i pripadajuće perce. Nekoliko uzgajivača golubova počinilo je samoubojstvo jer nisu mogli ubiti svoje ljubimce, dok su ostali s teškom mukom izvršili naredbu njemačkih okupacijskih vlasti. Uslijedila je detaljna usporedba predanih nogica s pripadajućim kartonima te je vrlo brzo otkriven broj golubova koji nisu predani, kao i predane noge koje nisu odgovarale otiscima na kartonu. Naravno, vlasnici tih golubova odmah su uhićeni te su nakon kratkotrajnog i učinkovitog ispitivanja pripadnika Gestapa otkrili svoje veze u pokretu otpora i tako se počeo širiti krug uhićenja. Za kratko vrijeme gotovo je cijeli nizozemski pokret otpora bio u njemačkim rukama pa je SS-Obergruppenfurer Rauter u zatvoru u Scheveningenu morao sagraditi dodatno krilo kako bi mogao smjestiti toliki broj zatvorenika. Među uhićenima je bio jedan od vođa pokreta otpora, katolički svećenik Jozef Raskin, vrsni kartograf koji je golubovima slao karte s njemačkim položajem. Raskin je u vrlo kratkom vremenu giljotiniran, kao i većina pripadnika pokreta otpora. Samom tom akcijom nizozemskom pokretu otpora zadan je takav udarac da se nisu oporavili do kraja rata. Ne samo što se pokret nije oporavio nego su Nijemci dobili i sve šifre, tako da su saveznicima davali lažne informacije pa su oni tisuće tona bombi bacali na prazna polja.

Čarape za ljubavnice

Istovremeno su iz zraka padobranima dobivali američko i britansko oružje i duge potrepštine, tako da se nakon mnogo vremena u njemačkim oficirskim klubovima pušio Camel i pio VAT 69 i Johnnie Walker, a njihove ljubavnice su, na zavist drugih žena, nosile američke najlonke. Uz to, saveznici nisu bili obaviješteni da je došlo do potpunog rasula njemačke vojske kada su se njihove snage približile Nizozemskoj, tako da im je, zapravo, bila dovoljna jedna desetina da zauzmu cijelu zemlju. No, oni su ostali na zacrtanim položajima, a Nijemci su se nakon konsolidiranja vratili i čvrsto zauzeli položaje. Također, tijekom zračno-desantnog napada na Arnhem odnosno operacije Market-garden, Britanci i Amerikanci nisu imali pojma da su ondje na odmoru njemačke oklopne divizije te su doživjeli potpuni poraz. Židovska populacija od oko sto i četrdeset tisuća ljudi, koju je pokret otpora donekle uspješno skrivao, također je gotovo potpuno uništena. Zahvaljujući Rauterovoj akciji, koji je nakon okončanja sukoba kao ratni zločinac obješen u Scheveningenu, Nijemci su do svoje kapitulacije u svibnju 1945. ostali u Nizozemskoj, a posljedica toga je da su tijekom zime s 1944. na 1945. godinu od gladi umrle dvadeset i dvije tisuće Nizozemaca. Danas se dan Rauterove odluke u Nizozemskoj obilježava kao dan “otkinutih golubinjih nogica”, dok su u njemačkoj Reichfuhrera SS-a Heinricha Himmlera izbacili iz svih registara nacionalnog saveza golubara iako je bio njihov dugogodišnji predsjednik. Za razliku od Nizozemske, veza golubovima i dalje je funkcionirala prema Francuskoj i Belgiji, što je znatno pridonijelo pobjedi saveznika.

Komentari

komentar

You may also like