Japance pojeli krokodili, Amerikance morski psi, a Hrvati zbog rakije upropastili rat

Bolesti su oduvijek bile pratioci svih vojski, tako da su od njih vojnici više stradavali nego u okršajima s neprijateljem. Kuga, kolera, tifus, dijareja, sifilis i ostale spolne bolesti često su odlučivale o bitkama, pa i cijelim ratovima

Nijemci su obavljali nuždu gdje god bi stigli pa je put pustinjske muhe od njihova izmeta do hrane bio veoma kratak, tako da je vrlo brzo cijeli Afrički korpus patio od kroničnog proljeva, a Generalfeldmarchall Erwin Rommel je tijekom presudne bitke kod El-Alameina bio na liječenju u Njemačkoj.

Otkako se pamti ljudska povijest, istodobno teče i povijest ratovanja u kojima su milijuni i milijuni vojnika izgubili živote. No, povijesne knjige u većini se slučajeva bave važnim i presudnim bitkama koje su odredile tijek pojedinih ratova i istaknutim pojedincima, dok se zaboravlja da je tijekom tisuća godina nebrojena masa vojnika poginula, ne u sukobu s neprijateljem, nego od raznih prirodnih katastrofa, bolesti, prijateljske vatre i iz potpuno bizarnih razloga poput napada morskih pasa i krokodila.

U pohodu na istok rimske legije poumirale su u od žeđi u Sirijskoj pustinji, Španjolsku armadu koja je planirala invaziju na Englesku uništilo je olujno nevrijeme, Napoleonova Velika armija smrznula se pri povlačenju iz Moskve, tornado popraćen neviđenom grmljavinom pomeo je Britance u napadu na Washington, čime je odlučen Britansko-američki rat, a njemački Wehrmacht je pod Moskvom doživio sudbinu Napoleonove Velike armije. Bolesti su oduvijek bile pratioci svih vojski, tako da su od njih vojnici više stradavali nego u okršajima s neprijateljem. Kuga, kolera, tifus, dijareja, sifilis i ostale spolne bolesti često su odlučivale o bitkama, pa i cijelim ratovima. Britanski vojnici u svojim su kolonijalnim ratovima imali 80 posto veći gubitak od tropskih bolesti i ujeda zmija, komaraca i ostalih insekata nego od primitivnih urođenika. Kako bi se donekle ublažila smrtnost, britanska je vojska dobivala tonik s kininom kao lijekom protiv malarije, no vojnici kojima je sam tonik bio dosadno piće u njega su dolijevali džin te je tako nastao danas iznimno popularni džin-tonik. Rommelovu Afričkom korpusu veću prijetnju predstavljala je dijareja nego Montgomeryjeva Osma armija.Britanci su na osnovi iskustva stečenog stoljetnim osvajanjem negostoljubivih teritorija pri svakom stajanju prvo obavili toalet, dok su neiskusni Nijemci obavljali nuždu gdje god bi stigli, pa je put pustinjske muhe od njihova izmeta do hrane bio veoma kratak, tako da je vrlo brzo cijeli Afrički korpus patio od kroničnog proljeva, a sam Generalfeldmarchall Erwin Rommel je tijekom presudne bitke kod El-Alameina bio na liječenju u Njemačkoj.

Dim baruta




Žrtve od tzv. prijateljske vatre povjesničari bilježe još od srednjeg vijeka, kada bi vojnici u žaru bitke zastave svojih saveznika zamijenili za neprijateljske, a u kasnijim vremenima zbunjivale su ih boje uniformi ili je do međusobnog masakriranja došlo zbog banalnijih razloga kao u Austro-turskom ratu 1788. Habsburška vojska bila je sastavljena od Austrijanca, Mađara, Čeha, Hrvata, Francuza, Srba, Talijana i Poljaka, što je uvelike otežavalo njihovu međusobnu komunikaciju. Zadatak armade bio je prije daljnjeg napada na Turke preuzeti kontrolu nad Dunavom i osigurati plovni put za opskrbu i napredovanje. Više od 100 tisuća vojnika ulogorilo se kod grada Caransbesa u Rumunjskoj i pripremalo za sutrašnju bitku. Jedna konjička izvidnica hrvatskih vojnika naletjela je na Rome od kojih je kupila rakiju. Na Hrvate su naišli mađarski husari te tražili da se priključe pijanci. Hrvati su odbili takvo druženje pa je počela svađa koja je prerasla u sveopću tučnjavu i puškaranje. To puškaranje u mrkloj noći bez zvijezda čuli su austrijski oficiri pa su zavađenima počeli vikati “Halt“, što su Hrvati i Mađari zamijenili za turski poklič “Alah” pa su svoje oružje uperili prema Austrijancima uz glasne poklike “Turci, Turci” te počeli pucati. Kako Austrijanci nisu razumjeli hrvatsku riječ “Turci”, i oni su mislili da su izloženi napadu Osmanlija pa su počeli uzvraćati vatru. Uskoro se cijela vojska počela boriti međusobno, a zapovjednik artiljerije otvorio je vatru po položajima svoje konjice, misleći da je izložen turskom jurišu. U općem rasulu austrijski car Josip II. pao je s konja u potok i jedva izvukao živu glavu, no terminalno se razbolio te zalegao u krevet iz kojeg više nije ustao. Kada je jutro svanulo i dim baruta se razišao oko Caransbesa, ostalo je ležati mrtvo oko 10 tisuća vojnika raznih nacionalnosti. Tako razbijena habsburška vojska se povukla, a Turci nisu ni sami mogli vjerovati kako su dobili bitku bez ispaljenog metka. Zbog te vojne katastrofe rat se oduljio do 1791., dovevši Habsburšku Monarhiju praktički do bankrota, da bi na koncu završio neodlučno mirom u Svištovu.

Besmislena klaonica

Daleko najveće žrtve od prijateljske vatre požnjeo je Prvi svjetski rat, koji se i danas smatra najbesmislenijom klaonicom. Dva dana nakon početka bitke za Verdun, njemačke trupe generala Von Flakenhayna brzo su napredovale kroz francuske položaje. Kako bi zaustavio Nijemce, francuski general Joseph Joffre naredio je 23. veljače 1916. snažno bombardiranje neprijateljevih isturenih položaja. Njemački napad je zaustavljen, no u tom granatiranju potpuno je uništena francuska 72. pješačka divizija koja se našla na liniji paljbe vlastitog topništva. Uništenje divizije koja je dulje vrijeme bila izbrisana iz vojnog registra nije bio izoliran slučaj žrtava. Kako se u tom ratu koristilo tada najmodernije oružje, poput mitraljeza, brzometnih topova, zrakoplova i bojnih otrova, a razmak između zaraćenih snaga nerijetko je bio manji od sto metara, žrtve od vlastitog oružja bile su neizbježne, tako da su časnici pri osmišljavanju planova napada računali i do 12 posto gubitaka od vlastite vatre, a zapovjednik britanskih ekspedicijskih snaga u Francuskoj i “genijalni strateg”, feldmarašal sir Douglas Haig, koji je bio zadovoljan izračunom da više vojnika gubi od vlastite baražne vatre nego od neprijateljske, u prvom danu bitke na Sommi izgubio je 57 tisuća vojnika, što je ujedno i najveći pojedinačni gubitak britanske vojske u cijeloj njezinoj povijesti. Razvojačeni Britanci zbog njega su rat uskoro počeli nazivati “vremenom kada su magarci vodili lavove”, a feldmarašal je postao predmetom sprdnje u brojnim romanima i filmovima, pa tako i u “Crnoj Guji” s Rowanom Atkinsonom u naslovnoj ulozi. Najveće žrtve od prijateljske vatre u Prvome svjetskom ratu pretrpjela je talijanska vojska na Alpskoj bojišnici. Pripremajući se za napad, talijanski general Luigi Cadrona, koji je uspio izgubiti svih jedanaest bitki za Soču i u svojim je pothvatima izgubio više stotina tisuća vojnika, zbog čega su pale dvije talijanske vlade, naredio je topništvu u prosincu 1916. da gađa austrijske položaje, što je pokrenulo lavinu koja je odnijela više od 10 tisuća talijanskih života i odgodila planiranu ofenzivu. U Drugome svjetskom ratu zbog modernijih sredstava komunikacije koordinacija među postrojbama bila je bolja pa je bilo manje žrtava od prijateljske vatre. Uglavnom su zrakoplovi bombardirali kriva područja, pa tako tijekom pohoda na Francusku 1940. njemački Luftwaffe zbog greške u navigaciji nije bombardirao francuski grad Dijon, nego je, na užas građana koji su mahali svojim avionima želeći im puno sreće, na njih izbacio tovar bombi i razorio njemački grad Freiburg. Podmornice su potapale vlastite brodove, protuzrakoplovci obarali svoje avione, a ponekad je bilo više žrtava među civilnim stanovništvom od njihovih granata nego od avionskih bombi. No, najveće žrtve ipak broje Amerikanci koji su avionskim bombama tijekom iskrcavanja u Normandiji 1944. ubili generala Lesleya McNaira i 601 vojnika.

Vibracija mosta

Unatoč svakodnevnoj izloženosti životnoj opasnosti, vojnici su često stradavali iz bizarnih razloga. Tako su se 1831. pripadnici britanske vojske vraćali s vježbe te su strojevim korakom krenuli na most u Broughtonu. Vojnicima je bila zabavna vibracija mosta te su uz pjesmu pojačali strojevi korak. Njihovo stupanje viseći most nije izdržao pa se, na opće čuđenje zapanjenih i pomalo supijanih vojnika, srušio u rijeku. Četrdesetak vojnika imalo je sreću jer je voda u rijeci bila duboka samo 60 centimetara pa nitko nije smrtno stradao, nego je njih dvadesetak prošlo s tjelesnim ozljedama. Takve sreće nisu bili francuski vojnici koji su za vrijeme nevremena 1850. prelazili preko mosta Angers. Unatoč olujnom vjetru, časnici su inzistirali da prijeđu most koji je na koncu popustio pod težinom 483 vojnika, od kojih se 226 utopilo u rijeci Maine. Zbog tih dviju nesreća ubuduće je vojnicima zabranjeno marširanje preko mosta kako ne bi izazvali vibracije koje bi ih mogle odvesti u smrt.

Bizarnim uzrocima smrti bile su izložene i američke posade bombardera u zračnim napadima na Njemačku. Kako su tromi bombarderi bili lak plijen lovcima Luftwaffea, zapovjedništvo je odlučilo da lete iznad deset tisuća metara kako bi izbjegli neprijateljske avione koji ih nisu mogli napadati na toj visini. Odluka se pokazala pogrešnom jer su s te visine pogađali samo sedam posto ciljeva, a članovi posade počeli su se neobjašnjivo rušiti mrtvi. Obdukcijom je utvrđeno da su im razoreni svi unutarnji organi, no nitko nije mogao otkriti razlog, sve dok jedan od zrakoplovaca nije, uz jake bolove i teške ozljede, preživio incident. Naime, kako bombarderi nisu bili pod tlakom, pilot koji bi pustio vjetar našao se u velikoj pogibelji. Ispušteni zrak bi se zbog razlike u tlaku vraćao u tijelo i uzrokovao smrtonosna oštećenja, a zrakoplovac bi se, na zaprepaštenje ostalih članova posade, srušio na pod i umirao u nesnosnim bolovima. Kada je uzrok otkriven, zrakoplovcima je propisana dijeta koja je isključivala grah, luk, kupus i slično povrće koje nadima te su morali letjeti s gumenim čepovima koje bi stavljali u anus kako bi zaustavili puštanje vjetrova. Spas za zrakoplovce pojavio se 1943., kada su na lovce P-51 Mustang Amerikanci počeli ugrađivati dodatne tankove za gorivo pa su lovci svoje bombardere mogli pratiti do Njemačke i natrag, čime su gubici svedeni na prihvatljivu mjeru. Svejedno, u napadima ne Europu saveznici su izgubili više od 160 tisuća zrakoplovaca.

Krvava gozba

Morske i slatkovodne nemani stoljećima su proždirale vojnike svih zaraćenih strana, a najveće žrtve tijekom jednog jedinog napada doživjeli su Amerikanci i Japanci. Američku tešku krstaricu USS Indianapolis pogodio je japanski torpedo nakon što je odvezla atomsku bombu koja je kasnije bačena na Hirošimu na pacifički otok Tinian.

Slika 1: Nakon što je odvezao atomsku bombu za Hirošimu, USS Indianapolis pogodio je japanski torpedo.

Slika 2: Posadu USS Independenta činilo je 1295 mornara i časnika, od kojih je 900 preživjelo brodolom i našlo se u moru, nakon čega su ih napali morski psi. Na životu ih je ostalo samo 316

Od 1295 mornara i časnika, njih 900 preživjelo je eksploziju broda i našlo se u moru. Kako je plovidba krstarice bila tajna, nitko nije ni znao da je potopljena pa nije pokrenuta nikakva spasilačka misija. Oko preživjelih nesretnika okupilo se tristotinjak morskih pasa, te je krvava “gozba” trajala četiri dana, dok preživjeli nisu spašeni. Na životu je ostalo njih samo 316. Dok su se o pojedenim Amerikancima pisale brojne knjige, a događaj se spominje i u filmu “Ralje” Stevena Spielberga, te je snimljen i film “USS Indianapolis” s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, japanske žrtve koje su bile veće rijetko se spominju.

Početkom 1945. britanske snage počele su s istjerivanjem Japanaca iz Burme. U sklopu ofenzive marinci kraljevske mornarice i vojnici 71. indijske brigade pod zapovjedništvom general-bojnika Cyrila Lomaxa iskrcali su se na burmanski otok Ramree u Bengalskom zaljevu. Stratešku luku Kyaukpyu branili su dijelovi 121. divizije pod zapovjedništvom pukovnika Kanichija Nagazawe. Nakon početnih žestokih borbi, japanskom garnizonu prijetilo je potpuno opkoljavanje pa je pukovnik Nagazawa donio sudbonosnu odluku. Plan je bio izvući vojnike iz grada i marševskim korakom otići na drugi kraj otoka, priključiti se tamošnjem japanskom garnizonu i zajedničkim snagama baciti Britance i Indijce u more. Kako bi se izbjegla neprijateljska vatra, Japanci su krenuli noću te ih je od cilja dijelilo 16 kilometara teško prohodne močvare. Britanci su primijetili japanski pokret i krenuli u progon, no zakasnili su. Nagazawa je s oko tisuću svojih vojnika već ušao u močvaru. Uskoro su užasnuti britanski vojnici iz močvare začuli stravične krikove i nekontroliranu pucnjavu iz vatrenog oružja. Pucnjevi i urlici su se nastavili cijelu noć, a zbunjenim Britancima nije bilo jasno što se događa. Tek ujutro, kada je iz močvare, ispuzalo dvadeset izranjenih i izbezumljenih Japanaca, doznali su stravičnu istinu. Prema kazivanju preživjelih, vojnike su usred mraka u močvari napali slatkovodni krokodili, nemani koji mogu narasti do sedam metara i dostići težinu od dvije tone.

Slika 3: Jedan od krokodila koji se nahranio japanskim vojnicima na burmanskom otoku u Bengalskom zaljevu

Iznenađeni vojnici nisu ni vidjeli što im se događa, jedan za drugim nestajali su u mutnim vodama močvare, a kosti su im lomile snažne krokodilske čeljusti. Pucali su nasumično oko sebe ne bi li se spasili, ali nisu imali nikakve šanse protiv moćnih reptila. U močvari je nestao i pukovnik Nakazawa te oko tisuću njegovih vojnika, dok se šačica preživjelih godinama oporavljala u raznim specijaliziranim ustanovama. Masakar na Rammreu, ili kako su ga posprdno nazvali američki vojnici, “gozba na Rammreu”, ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda kao napad krokodila s najviše ljudskih žrtava. Kako slatkovodni krokodili žive više od 70 godina, gotovo pola stoljeća nakon završetka Drugoga svjetskog rata lokalni stanovnici otoka u utrobi jednog ulovljenog krokodila našli su aluminijsku vojnu čuturicu, mesinganu kopču za vojnički opasač i ručni sat koje reptil mije mogao probaviti. Sat, za razliku od onoga koji je kucao u trbuhu krokodila iz Petra Pana i natjeravao kapetana Kuku, iako je bio japanske proizvodnje, nije radio.

 

Komentari

komentar

You may also like