Jug nije izgubio rat, samo je preselio nešto južnije

Poraženi vojnici konfederacije otišli su u Brazil gdje su još dvadeset godina imali svoje robove

Dok se u Americi vodi velika bitka oko legitimnosti konfederacijske zastave, svaka kuća u dva gradića na jugu Brazila, Americana i Santa Barbara d’Oeste, svakoga proljeća ima izvješenu konfederacijsku zastavu na svom pročelju. Tisuće ljudi okupljaju se u tim dvama gradovima, odjeveni kao da su ispali iz 19. stoljeća, i slave konfederaciju na godišnjem festivalu ‘Konfederacijske Američke Države’

Ubojstvo Georgea Floyda u Americi pokrenulo je lavinu prosvjeda protiv policije direktno, ali i protiv onoga što se naziva “sistemični rasizam”. Riječ je o vrsti rasizma koji je ukorijenjen kao normalna praksa unutar društva ili organizacije. Takva vrsta rasizma može dovesti do diskriminacije u pravosudnom sustavu, zapošljavanju, pronalaženju stana ili u edukaciji. Upravo je takva ukorijenjena vrsta rasizma dovela i do nonšalantnog ubojstva Floyda, kada mu je, bez obzira na njegovo zapomaganje, policajac Derek Chauvin gotovo osam minuta klečao na vratu zato što je Floyd u trgovini pokušao iskoristiti krivotvorenu novčanicu od dvadeset dolara.

Slika 1: Svake godine potomci južnjaka održavaju proslavu u kojoj izgledaju kao da su ‘ispali’ iz 19. stoljeća

Aktivisti, vođe Black Lives Matter pokreta i veliki dio Amerikanaca prepoznali su ovo nehumano postupanje prema Floydu kao dio tog sistemičnog rasizma te tvrde da se tako nešto nikada ne bi moglo dogoditi bijelcu. S druge strane, postoji velik broj ljudi u Americi koji tvrde da sistemični rasizam ne postoji te da sve što ne-bijelci u Americi trebaju učiniti je malo se više potruditi i imat će sve što imaju i bijelci. Bez obzira na to koja je strana u pravu, ovaj je događaj ponovno pokrenuo rasne tenzije u zemlji i doveo do ogromnih društvenih promjena koje žele promijeniti stoljeća rasnih nepravdi. Tako su razni poznati brendovi donirali milijune dolara programima koji se bore za rasnu jednakost, promijenjena su imena sportskih timova za koje se mislilo da su rasistički, ruše se spomenici vojnicima konfederacije, a u tijeku je i velika bitka oko prava na izvještavanje konfederacijske zastave.




Slika 2: Žene konfederalosa izgledaju kao da su ‘ispale’ iz seta filma ‘Prohujalo s vihorom’





Ova je zastava u posljednjih nekoliko desetljeća postala jedna od najkontroverznijih pojava u Americi. Jedni tvrde da iza nje stoji “južnjački ponos” i prisjećanje na lijepe trenutke iz povijesti, dok drugi tvrde da je ona simbol bijele superiornosti. NASCAR je zabranio izvještavanje tih zastava na svojim utrkama i time izazvao burne reakcije fanova. Ljudi na ulici napadaju one koji nose majice s tim zastavama, a mediji su izvijestili kako ljudi zovu policiju da im hapsi susjede jer imaju izvješene konfederacijske zastave tvrdeći da se ne osjećaju sigurno. U jednom je takvom urnebesnom izlasku na teren policija utvrdila da se ne radi o konfederacijskoj zastavi, već zastavi države Norveške koja nije ni slična svojim izgledom.

Legalno robovlasništvo

Dok se u Americi vodi velika bitka oko legitimnosti konfederacijske zastave, svaka kuća u dva gradića na jugu Brazila, Americana i Santa Barbara d’Oeste, svakoga proljeća ima izvješenu konfederacijsku zastavu na svom pročelju. Tisuće ljudi okupljaju se u tim dvama gradovima, odjeveni kao da su ispali iz 19. stoljeća, i slave konfederaciju na godišnjem festivalu “Konfederacijske Američke Države”. Festival organiziraju nasljednici južnjaka koji su nakon Građanskog rata pobjegli iz Amerike u potrazi za mjestom gdje bi mogli nastaviti živjeti kao što su živjeli prije rata. To su mjesto pronašli u Brazilu gdje je robovlasništvo i dalje bilo potpuno legalno.




Slika 3: Konfederalosi su se toliko ukorijenili da svaka brazilska pokrajina u svojoj zastavi ima njihov simbol

U travnju 1864. Američki građanski rat je završio i savezne države koje su tvorile konfederaciju bile su u potpunom rasulu. Neviđene količine štete na infrastrukturi i ekonomiji dočekale su južnjačke vojnike nakon teških bitki. Predsjednik konfederacije Jefferson Davis čamio je u zatvoru, a članovi njegove vlade pobjegli su kućama pokušavajući pronaći neki novi život. No, konfederacijski lojalisti, poput Williama Hutchinsona Norrisa i Lansforda Hastingsa, nisu mogli izdržati pritisak života u uništenim domovima. Nisu mogli podnijeti ideju da žive pod onim što su smatrali okupacijom i odlučili su potražiti sreću negdje drugdje. Konkretno, odlučili su preseliti u Brazil i osnovati kolonije te su se vrlo brzo prozvali konfederalosima. Usprkos činjenici da su Davis i general Robert E. Lee uvjeravali južnjake da moraju ostati u državama konfederacije i pomoći da ih se nanovo izgradi, između 10 i 20 tisuća vojnika bilo je preponosno da prihvati poraz ili su im federalne vlasti zaplijenile imovinu i odlučili su sreću potražiti negdje drugdje.

Popularne destinacije za vojnike koji su bježali iz Amerike bile su Honduras, Meksiko, pa čak i Egipat, mjesta gdje su ovi iskusni borci vrlo lako dobivali visoke činove u lokalnim vojskama. Ipak, među ovim se vojnicima nalazio i veliki broj ljudi koji su vjerovali u superiornost bijele rase. A za takve je postojalo samo jedno mjesto – Brazil. Godine 1865. Brazilom je vladao Dom Pedro II., potomak portugalske kraljevske obitelji koji je pokušavao u Brazil dovesti što veći broj stranaca. Pružao je utočište za konfederacijske brodove za vrijeme rate i, iako se sam protivio robovlasništvu, nije imao apsolutno ništa protiv da američki južnjaci u Brazilu porobe lokalne crnce koji bi uzgajali pamuk i unaprijedili brazilsku poljoprivredu.

Brazilski car

Dom Pedro II. bio je marketinški genije kada je u pitanju bilo dovođenje njemu interesantnih konfederacijskih vojnika. Počeo je zakupljivati oglase u svim bitnim novinama bivše konfederacije. U njima je naglašavao zašto Davis i Lee nisu u pravu i potencijalnim doseljenicima Brazil opisivao kao divlju i bogatu zemlju koja je ne samo spremna za naseljavanje, već je i vrlo prijateljski nastrojena prema robovlasništvu. Bivšim konfederacijskim vojnicima Dom Pedro je nudio subvencionirani prijevoz do Brazila i zemlju koju su mogli kupiti za samo 22 centa po hektaru. Tisuće južnjaka „zapalilo se” za ovu ideju, rasprodali su svu svoju imovinu i zaputili se u Brazil.  Pukovnik William H. Norris bio je jedan od istaknutijih vođa koji su organizirali pokret preseljenja bivših vojnika van dosega sjevernjaka. Norris je bio senator iz Alabame, glavni meštar masonske Velike lože Alabame i veteran Meksičko-američkog rata. Odmah nakon rata znao je da za njega više nema mjesta u Americi i zaputio se kući kako bi organizirao odlazak u Brazil. Iz duboke rupe u dvorištu iskopao je omanje bogatstvo u zlatu koje je tamo zakopao prije nego se zaputio na front (prema legendi, Norrisova je žena spriječila krađu tog zlata tako da je sjevernjačkim vojnicima otkrivala tajna masonska rukovanja), te je sa sinom Robertom stigao u Sao Paulo pred kraj 1865. godine.

Slika 4: Južnjački pukovnik William Hutchinson Norris poveo je prve zemljake u Brazil

Norris je odmah kupio tri roba i 50 hektara zemlje u blizini Santa Barbare d’Oeste. Četiri mjeseca kasnije, u Brazilu im se pridružila njihova obitelj, a William i Rober počeli su pisati pisma prijateljima i bivšim susjedima, opisujući im divote Brazila. U samo nekoliko godina Norris je uspio nagovoriti desetke svojih prijatelja, pogotovo masona koji su protjerani iz bivših konfederacijskih država – da mu se pridruže u Brazilu i gotovo desetak konfederacijskih sela je osnovano u Brazilskim saveznim državama Para, Parana i Sao Paulo.

Među tim prvim doseljenicima nakon Norrisa bio je Lansford Hastings, koji je vrlo brzo preuzeo ulogu jednog od najvećih promotora života u Brazilu. Hastings je bio istraživač koji je poznatiji kao vođa Donner ekspedicije na zapad, katastrofalne ekspedicije u kojoj je grupa američkih pionira zapela u snijegom zametenim Sierra Nevada planinama, te su se na kraju morali okrenuti kanibalizmu da bi preživjeli. Od 87 članova ekspedicije samo ih je 48 preživjelo. Dvadeset godina nakon što se osramotio s ekspedicijom, Hastings je objavio “Vodič kroz Brazil za emigrante”. Knjiga je na senzacionalan način obećavala neograničena bogatstva onim južnjacima koji bi bili toliko hrabri otisnuti se u novi život u Brazilu.

Nisu se mijenjali

Dok se Amerika polako već oporavljala od užasa rata, nereformirani konfederalosi odbijali su se promijeniti i zaboraviti svoje stare običaje. Svaki dan vrtio se oko očuvanja života kakav je bio prije rata. U tada vrlo katoličkom Brazilu,  konfederalosi su vrlo jasno dali do znanja da su oni protestanti, kuhali su svoja tradicionalna južnjačka jela, odbijali naučiti portugalski i nikako se nisu željeli integrirati s lokalnim stanovništvom. Vjerovali su da će njihov uspjeh u Brazilu ovisiti samo o jednoj stvari – mogućnosti da kupuju i kontroliraju robove. Brazil je sredinom 19. stoljeća bio jedno od središta globalne trgovine ljudima. Procjenjuje se da je više od 40% svih robova koji su iz Afrike prešli Atlantik završili u Brazilu gdje su radili na ogromnim poljima šećerne trske.

Iako su južnjaci u Brazil stigli pod pokroviteljstvom Dom Pedra, nisu bili pretjerano uspješni u svojim prvim naumima da si osiguraju vojske robova. Kako su odbijali naučiti portugalski i nisu imali veze u Brazilu, teško su se sporazumijevali s trgovcima ljudima i nisu uspjeli dogovoriti cijenu. No, cijene su se itekako morale dogovarati jer su vojnici, koji su jedva preživjeli rat, u Brazil stigli s vrlo malo novca i uglavnom su ga potrošili na kupovinu zemljišta. Zemljište je bilo bezvrijedno kada na njima nije imao tko raditi te je ideja o velikom procvatu plantažne poljoprivrede neslavno propala.

Vođe kolonija vrlo su brzo počeli financijski propadati. U Brazilu su ovi uglavnom stariji muškarci naišli i na bolesti koje nisu bile česte na američkom jugu pa je i veliki dio onih koji su imali novac za velike plantaže naprosto umro, često bez nekih nasljednika. Njihovi bi se sljedbenici nakon propasti plantaže ili smrti financijera zaputili prema drugim kolonijama, pogotovo prema Norrisovoj Villi Americana u Sao Paolu. No, malo po malo, snaga konfederacije u Brazilu je opadala, a još joj je jači udarac zadala i rekonstrukcija koja se odvijala na američkom Jugu.

Slika 5: Južnjačka zastava nalazi se svuda, pa čak i na haljinama

Godine 1877. federalni vojnici povukli su se sa svojih položaja iz južnjačkih saveznih država i sa sobom poveli jedinu zaštitu koju su crni stanovnici američkog Juga imali. Bez te zaštite, južnjački političari bili su slobodni uvesti niz zakona koji je ograničavao slobode crnaca, zakone koje danas nazivamo Jim Crow zakoni, i tako osigurati barem malo osvete nad svojim bivšim robovima. Upravo je ova velika promjena na američkom Jugu, ponovno uspostavljanje rasističkih politika, bila najveći udarac za budućnost konfederalaca. Mnogi su, naprosto, shvatili da im je bolje vratiti se kući gdje su imali sustav koji ih je podržavao, obitelji koje su im nedostajale, te praktički uspostavu novog sustava ropstva.

Ne zna se koliko se južnjaka vratilo kući iz Brazila u tih nekoliko godina. Ono što se sigurno zna je da su deseci plantaža napušteni preko noći te ostavljene da istrunu. Ovakav brzi egzodus prijatelja i obitelji je zbližila konfederalosi koji su odlučili ostati u Brazilu. Oni koji su ostali bili su sve odlučniji u svojoj namjeri da očuvaju južnjačke tradicije te su se još više izolirali od brazilskog društva uspješno upravljajući plantažama robova sve do 1888., kada je Brazil zakonski zabranio robovlasništvo.

Uspješan posao

Iako deseci tisuća konfederalosa nisu uspjeli obnoviti konfederaciju u sasvim novoj zemlji, uspjeli su ostaviti trajni trag na jug Brazila. Mnogi potomci  konfederalosa tvrde da bi bez njihovih predaka Brazil bio puno slabije razvijena zemlja. Iako to zvuči mrvicu prepotentno, ima i dosta istine. Konfederalosi su Brazilu osigurali velike napretke u poljoprivredi i tehnologiji. Ubrzali su prisvajanje novih tehnologija i inovacija, pa su tako bili prvi koji su koristili metalne plugove za oranje, a i sagradili su dobar dio željeznice. Mnogi se danas slažu da bi Villa Americana propala kao i ostale plantaže konfederalosa da mason Norris nije sagradio jednu od najbitnijih željezničkih pruga u tom dijelu Brazila, koja je omogućila trgovinu pamukom i Brazil pretvorila u jednog od lidera trgovine tekstilom.

U samo nekoliko godina nestao je veliki pokret uspostave nove konfederacije. Američki useljenici vrlo su brzo postali nevažni s obzirom na to da su useljenici iz Njemačke, Italije i Japana bili voljni asimilirati se u društvo i doprinijeti sveopćem boljitku Brazila. S vremenom, potomci konfederalosa odustali su od svoje stroge politike segregacije od lokalnog stanovništva. Danas se nazivaju Brazilcima i govore portugalski. Ali, i dalje ne odustaju od svih običaja. Zato se jednom godišnje oblače u tradicionalnu odjeću, kuhaju tradicionalnu hranu i, naravno, stavljaju zastavu konfederalosa na svakom koraku.

Komentari

komentar

You may also like