Kult tijela u Trećem Reichu

Zbog istospolne ljubavi i nemorala išlo se u logor, a sve je bilo puno pohote, homoseksualnosti i slobodne ljubavi

Kako je nacistička ideologija njegovala kult tijela, Suren nije jedini izdavao magazine i knjige s golišavim sadržajima. Na kioscima su se našle na desetke tiskovina koje su propagirale nudizam, vraćanje prirodi, te publikacije s uputama za vježbanje i slikama golih muškaraca i žena u raznim pozama

Što se čitalo u Trećem Reichu? Njemački povjesničari konstantno istražuju sve segmente svoje neslavne prošlosti koja je obilježila 20. stoljeće, tako da su se uhvatili i rang liste najprodavanijih knjiga za vrijeme vladavine nacional-socijalizma u Njemačkoj. Rezultati koje su dobili bili su umalo poražavajući. Uz službene nacističke klasike koji je svaki uzorni njemački dom morao imati u kućnoj knjižnici, a stranački i državni dužnosnici u skupo ukoričenim kožnim izdanjima u svojim uredima, najviše se prodavala literatura gotovo pornografskog sadržaja. Moglo bi se nabrojiti oko tristo i pedeset bestselera iz tog vremena. Dakle, ne samo “Mein Kampf” Adolfa Hitlera ili “Mit dvadesetog stoljeća” rasnog ideologa i državnog filozofa Alfreda Rosenberga, koji je postao ministar za okupirana područja na istoku – Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete, zbog čega je kasnije i zaglavio na suđenju u Nurembergu.

Čitalo se sve, od jeftinih ljubavnih romančića, do saga, pustolovina, knjiga šala i pošalica, detektivske fikcije, i tako dalje. I premda su cenzori uvijek imali posljednju riječ, neke nadasve neobične, blago rečeno provokativne knjige, objavljene su i prodane u velikoj nakladi: tako i „Mensch und sonne – Ljudi i Sunce”, Hansa Surena, kolekcija golišavih slika mladića i poneke djevojke, popraćena lirskim opisima muškog spolovila, kao i naputcima za gimnastiku, te brojnim prizorima tjelovježbe. Knjiga je to koja slavi mlade muškarce nauljenih tijela, napetih mišića što se bave lakim sportovima na suncu: nedvojbeno homoerotična. Na prvoj slici pod imenom „Pozdrav svjetlu” osam gotovo golih mladića izvodi vježbe istezanja. Samo, kako se takav almanah mogao uklopiti u režim koji je službeno proganjao homoseksualce? Jednostavno, slavljenje muškoga tijela, ali i ženskoga, bilo je dobrodošlo u Hitlerovoj Njemačkoj.

Nauljena tijela





Time su se veličali ljepota i savršenstvo arijevske rase na kojoj je počivala budućnost svijeta. Pogotovo se to vidi u filmovima Leni Riffenstahl, gdje su neizbježni prizori uredno ošišanih dječaka koji u strogim nizovima zajedno vježbaju. Gole žene koje vježbaju na otvorenom preteče su strogih, nabildanih ljepotica sa slika Helmuta Newtona. Tijelo oslobođeno odjeće, koje se slobodno izlaže vjetru i suncu česta je i omiljena tema tadašnjih fotografa: naravno da su lavine voajera uživale u takvim prizorima koji su, razmišljali o tome cenzori ili ne, bili seksualno stimulativni. I sam autor monografije „Ljudi i Sunce” pojavljuje se gol i dobro nauljen na jednoj od fotografija. Nakon nekoliko godina bit će uhićen zbog masturbacije na javnom mjestu. Slabo prikriveni homoerotizam duboko je prisutan u samoj biti nacističkog pokreta. Koliko god bilo službenog gnušanja nad homoseksualcima i njihovih progona, većina pripadnika jurišnih odreda SA najradije su se družili međusobno po gostionicama, grlili se, tapšali se po ramenima, dijelili drugarske poljupce, slikali se zagrljeni, a obilasci bordela bili su tek uzgredni. I ne čudi što je Marlene Dietrich anđeoskog izgleda, ali muškog glasa, bila heroina toga vremena. I dok su neki od Hitlerovih najužih suradnika bili na glasu kao ženskari, poput svemoćnog ministra propagande dr. Josepha Goebbelsa ili Obergruppenführera SS-a, šefa svih policija i tajnih službi te Reichsprotektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha, ipak je više onih koji bi za kriglu piva s kamaradima odbacili bilo kakvo žensko društvo, te pijani navlačili na sebe mrežaste čarape, štikle i ostale parafernalije zavodnica.

Mrežaste čarape

Koliko je među mladićima koji pjevaju himnu nacističke stranke „Horst Wessel”, kojom se slavi nacistički mučenik koji je zapravo pijan izgubio život u svađi oko maloljetne prostitutke, bilo čistog, platonskog drugarstva, a koliko skrivenog štipkanja i hvatanja za stražnjicu, ne možemo baš lako dokazati. Na tragu te i takve filozofije nastao je i almanah „Ljudi i Sunce” Hansa Surena. Autor djela koje se prodalo u više od tristo tisuća primjeraka, Hans Suren, i sam je bio osebujna ličnost. Rođen u obitelji generalštabskog oficira koji mu je već pri rođenju namijenio sličnu karijeru. Shodno tome mladi Hans upisan je u prestižnu oficirsku školu te 1902. postaje poručnik. U međuvremenu završava i pilotsku školu te je kao natporučnik raspoređen kao jedan od zapovjednika zaštitnih odreda u ondašnjoj njemačkoj koloniji u Kamerunu. Po izbijanju Prvog svjetskog rata Englezi brzo razbijaju njemačke snage pa Suren završava u zarobljeništvu. U logoru se zarazio sportom, što je obilježilo njegov život. Britanci koji su ga čuvali bili su savršeno dokoni te su dosadu ubijali čestim opijanjem ili bavljenjem sportom. Kako mu kao zarobljeniku alkohol nije bio dostupan, počeo se zanimati za sport i tjelesnu kulturu. Po onome što je pisao iz zarobljeničkih dana razvidno je kako je bio zadivljen atletskim izgledom britanskih časnika koji su ga podsjećali na antičke kipove. Pun dojmova o ljepoti tijela vratio se u Njemačku i postao prvi zagovornik nudizma. Kako je rat završio u činu majora, u Versaillesom okrljaštenoj njemačkoj vojsci postao je nastavnik tjelesnog odgoja. Izdao je niz priručnika o gimnastici koji su svi bili bogato ilustrirani slikama mladih, atletski građenih kadeta kako potpuno goli izvode razne vježbe. Naravno, njegovi uradci odmah su planuli budući da se na legalnom tržištu nije moglo naći sličnih slika pomoću kojih bi se mogla zadovoljiti požuda. Kako je kult tijela bio dosta jak u Njemačkoj i prije dolaska nacista na vlast Suren je dobio mnoštvo sljedbenika. Organizirao je ljetne nudističke kampove i propagirao tjelesnu kulturu i fizičku aktivnost kao jedini put do zdravog tijela i duha. Njegova aktivnost došla je pod mač kritike konzervativnih krugova i crkve, pa je dolaskom Hitlera na vlast konačno došao na svoje.





Na pogrešnom mjestu

Nacistička ideologija u svojim je rasnim postavkama kao ideal postavila arijevca isklesanog prema antičkim kanonima, a u tu se politiku Suren brzo uklopio. Dobiva čin Oberstarbeitsfuhrera u radnoj službi Reicha gdje je postavljen na čelo odjela za tjelesnu kulturu. Nastavlja s izdavanjem svojih publikacija, a 1936. uoči Olimpijskih igara u Berlinu izdaje knjigu „Mensch und sonne”. Knjiga je prepuna golih tijela muškaraca i žena u raznim, često i eksplicitnim seksualnim pozama. Autor je između nizova erotskih fotografija ubacio citate iz Hitlerovog Mein Kampfa, te je uspjeh bio zajamčen. Sam Adolf Hitler bio je oduševljen knjigom pa je Suren dobio besplatno čitavu stranicu reklame u službenom glasilu SS-a „Das Schwarze Korps”. U samo tri dana planulo je svih 80 tisuća tiskanih primjeraka, tako da se dodatno otisnulo još 100 tisuća pa 120 tisuća. Sve je prodano, a Suren je konačno i unovčio svoju pohotu, te je postao jedan od važnijih pripadnika nacističke elite. U novcu i slavi našla je i zadovoljstvo njegova supruga s kojom nije imao djecu. Berlinom su kružile priče da se Hans previše istrošio na svoje sličice da bi išta ostalo za jadnu Annu. Hansa su njegove masturbatorske sklonosti na kraju koštale slobode. Naime, 1942. godine izabrao je pogrešno mjesto za zadovoljavanje požude. Masturbirao je u parku ispred zgrade nacističke stranke. Ćudoredna policija ga je uhitila te je do kraja rata ostao zatvoren u Brandemburškom zatvoru. Nakon sloma nacizma njegova djela su zbog jasne političke poruke bila zabranjena, a on sam povukao se u osamu polako trošeći novac što ga je zaradio svojim bestselerom. Ipak, pri kraju života dobio je moralnu zadovoljštinu – njemačko društvo slobodne tjelesne kulture imenovalo ga je za počasnog člana. Kako je nacistička ideologija njegovala kult tijela, Suren nije bio jedini koji je izdavao magazine i knjige s golišavim sadržajima. Na kioscima su se našle na desetke tiskovina koje su propagirale nudizam, vraćanje prirodi, te mnoštvo publikacija s uputama za vježbanje koje su sadržavale slike golih muškaraca i žena u raznim pozama, sa i bez gimnastičkih rekvizita.

Jedna od omiljenih poza bio je ženski skok preko konjića ili vježbanje na ručama. Među popularnim časopisima bio je i nudistički glasnik „Sonnenzauber” koji je izlazio jednom mjesečno na 64 strane u boji, a u stopu ga je pratio i mjesečnik za tjelesnu kulturu „Geist und Schönheit”. Vojnici na fronti trgali su se za također kolorirani nudistički tjednik „Schönheit des Leibes” čija je naklada prelazila i službena stranačka glasila. Poplava legalnih magazina s golim fotografijama bila je jedinstvena pojava u svijetu. Izvan nacističke Njemačke u mnogim zemljama samo bi za posjedovanje takvih tiskovina završili u zatvoru. Naravno, takvi magazini imali su mnogo neprijatelja među kojima je najglasnija bila katolička crkva, a Papa Pio XI. kao uvjet potpisivanja konkordata između Trećeg Reicha i Svete stolice između ostalih je zatražio i zabranu tih „bogohulih i nastranih novina koje kvare moral svakog pristojnog čovjeka”.

Poticanje na blud

Časopisi su privremeno zabranjeni, konkordat je potpisan, a nakon nekoliko mjeseci sve je krenulo po starom. Osim njegovanja kulta tijela i stvaranja rasnog ideala arijskog čovjeka, nacisti su imali i praktičnije razloge za podržavanje takvih stremljenja, u tisku, kulturi i filmu. Propagirali su se neformalni muško-ženski odnosi, tako da je daleko prije razigranih šezdesetih u nacističkoj Njemačkoj cvala slobodna ljubav. Osnova je bila populacijska politika Reicha. Kako je po mišljenju Adolfa Hitlera i drugih nacističkih čelnika natalitet u Njemačkoj bio slab, to je trebalo svakako promijeniti. Organizirani su tromjesečni ljetni kampovi njemačke mladeži, a kampovi za dječake Hitlerjugenda i djevojčica, Bund Deutscher Madel, bili su locirani jedni pored drugih. Kako su udruženja mladeži brojila četiri milijuna pripadnika, svake bi se jeseni oko dvadesetak tisuća djevojčica kući vratilo u blagoslovljenom stanju. Za razliku od konzervativne carske Njemačke gdje bi vanbračno dijete u startu bilo društveno i obiteljski odbačeno, te imalo malo uspjeha za neku iole uspješniju karijeru, u novoj nacističkoj Njemačkoj društvo je o njemu preuzelo potpunu brigu. Razbile su se predrasude, a nezakonito dijete dobilo je sva prava kao ona rođena u braku. Mnogi roditelji čupali su kose kada bi im njihova djevojčica obznanila da će Hitleru roditi dijete. No, nisu imali nikakav izbor jer je abortus bio ilegalan i kažnjavao se smrću. Populacijski pokret išao je čak tako daleko da je Reichsführer-SS Heinrich Himmler osnovao posebnu organizaciju Lebensborn koja je Reichu trebala proizvoditi čiste arijevce. Pripadnicima SS-a bila je dužnost neudanim ženama kvalitetnog genetskog materijala napraviti dijete koje će biti podareno Reichu.

Leglo za rasplod

Osnovani su mnogi takvi kampovi u Njemačkoj, a tijekom rata i nacističke ekspanzije kampovi se postojali u Norveškoj, Danskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Poljskoj, znači svugdje gdje su nacistički ideolozi smatrali da se nalaze rasno vrijedne žene koje su spremne za oplodnju. Nakon rođenja djeteta žena bi bila materijalno osigurana, SS-ovac bi se bezbrižno vratio kući ili na frontu, dok bi dijete završilo na državnoj skrbi i u posebnim školama SS-a. Krajnji cilj bio je od te djece bez roditelja napraviti buduću pretorijansku gardu SS-a koja bi bdjela nad novim svjetskim poretkom. Računa se da je za vrijeme trajanja organizacije Lebensborn od 1935. do 1945. rođeno ukupno oko trideset tisuća takve djece. Kad se tu pridoda oko dvjesto tisuća vanbračno rođene djece, nacistička populacijska politika bila je itekako uspješna. No, osim veličanja kulta kako muškog, tako i ženskog tijela u svrhu pronatalitetne politike, bilo je tu i drugih smjernica koje su se uglavnom odnosile na homoerotizam koji je ionako cvao u redovima njemačka vojske, studenskih bratovština, a ponajviše u redovima jurišnih odreda SA-a, čiji je šef Ernst Julius Rohm sam bio deklarirani homoseksualac. Homoerotizam je bio vidljiv i u svakom segmentu nacističke umjetnosti u kojoj se podržavao antički ideal muškarca, a državni kipar Arno Breker, kojemu se Hitler divio, postavio je dva gola muška kolosa i na sam ulaz vođine rezidencije.

Jaka gay scena

Gola muška torza kočila su se sa svakog političkog plakata, u čistoj opreci s često prenaglašeno nakaradno izraženim semitskim likovima kojima su bila očita suprotnost. Golo muško tijelo bio je čest motiv i u filmovima, posebno sa sportskom tematikom. Kao od gore odvaljeni plavušani do pasa goli bi se na skijama spuštali s njemačkih Alpa, dok bi drugi nauljeni gimnasticirali na zadovoljstvo kako ženske, tako i muške publike. Iako je homoseksualnost u Reichu bila krivično djelo zbog kojeg se završavalo u logoru s rozim trokutom na prugastom odijelu, bilo je rasprostranjenije nego prije. U Berlinu je prije dolaska nacista na vlast bila izuzetno jaka homoseksualna scena, a otvoreno je bilo preko stotinjak lokala s jasno spolno određenom klijentelom. Nacisti su lokale zatvorili, istaknute homoseksualce spremili u logore, a sve drugo ostalo je po starom. Mnogi povjesničari danas tvrde da su samo probrani homoseksualci završili u logorima, i to oni koji su bili politički nepodobni te ih se na taj način izopćilo iz društva. Primjerice, Adolf Hitler je znao što u krevetu radi njegov šef SA odreda i to mu nije nimalo smetalo dok god su mu on i njegovi nasilnici bili potrebni. Na to se gledalo kao na jedan viši čin muškog i ratničkog prijateljstva koje se stvaralo u tučnjavama s komunistima i drugim protivnicima po njemačkim ulicama. Sam Rohm u svom je najužem krugu okupio zgodne mladiće koji su svi odreda bili homoseksualci, a ako to i nisu bili, ubrzo bi u takvom okruženju postali. Prezirali su homoseksualce ženskastih pokreta i manira, a težili su grčkom idealu muške ljubavi i neposredne povezanosti. Htjeli su poput Spartanaca stvoriti vojsku gdje ljubavnici skupa stupaju u stroju protiv neprijatelja, što ih čini nepobjedivim i neranjivim. Sam Rohm nije se smirio dolaskom Hitlera na vlast, nego je zahtijevao i drugu revoluciju, onu u kojoj bi došlo do korjenitih društveno-političkih i ekonomskih promjena, a oružanu silu Njemačke Wehrmacht trebao je zamijeniti njegov SA koji je u to doba brojio tri milijuna ljudi. Hitler to nije mogao dopustiti, te je svojim SS-ovcima naložio da to riješe. Himmler je izmislio kako Rohm i njegovi spremaju puč, te je u „Noći dugih noževa” likvidiran Rohm i najuže vodstvo SA-a. Samog Rohma SS-ovci su zatekli u krevetu sa svojim vozačem u ljetovalištu Bad Wiessee. Nakon što je uhićen u sobu je ušao Hitler koji ga je uz vrijeđanje izudarao konjičkim bičem. Vozač je na mjestu ustrijeljen dok je nekad najbliži Hitlerov suradnik i pouzdanik Röhm likvidiran nekoliko dana poslije. Kult tijela nacisti su često koristili i u propagandnom ratu protiv Židova. Brojni antisemitski časopisi naznačavali su jasnu razliku između nordijske „ljepote” i semitske „ružnoće”. Židovi su često prikazivani kao nakaradni polubogalji ogromnih nosova i kokošjih prsa. U filmovima bi se uspoređivali s glodavcima koji razdiru zdravo njemačko tijelo, a istovremeno ih se optuživalo da zavode i iskorištavaju naivne njemačke djevojke. Čest motiv propagandnih plakata bio je debeli Židov, omanjeg rasta, kako dlakavim rukama požudnih očiju grli zaprepaštenu i iznenađenu vitku plavušu bujnih grudi.

Pohotni ministar

Sama ideja da bi netko takav mogao općiti s arijevkom u narodu je trebala stvoriti osjećaj gađenja i mržnje prema razvratnom pojedincu koji ne pripada arijskoj zajednici naroda. Rezultat je bio često suprotan, tako da je na mnogim plakatima ispod pohotnika bilo ispisano Goebbelsove ime čime se aludiralo na njegov semitski izgled i neutažive seksualne aspiracije prema svemu što je ženskog roda i hoda na dvije noge. Sam ministar propagande, Joseph Goebbels, u svom je intimnom dnevniku priznao da je seksualno nezajažljiv. „Čim vidim ženu, poludim i maštam kako da završim u krevetu s njom, moram se užasno koncentrirati kako bih mogao obavljati najosnovnije stvari. Moram naučiti ignorirati svoje najniže strasti. S mojom seksualnošću nešto nije u redu”, pisao je Joseph Goebbels kroz čiji su krevet prošle na stotine glumica, pjevačica i starleta. Kako se seksualni čin u Trećem Reichu smatrao gotovo činom mentalne higijene, javne kuće bile su dopuštene, a posebne je kuće za vrijeme rata financirala i njemačka vojska kako bi omogućila svojim pripadnicima da se malo relaksiraju dok su bili na odsustvu s bojišta. Bilo je slučajeva da su prostitutke koje su opsluživale vojnike bile i bez njihovog pristanka nasilno mobilizirane. Na okupiranim područjima mnoge su žene završile u takvim bordelima. Prije nego što bi bile nasilno regrutirane za najstariji zanat na svijetu provjerilo bi se njihovo rasno podrijetlo, te ako bi genetski zadovoljile, postale bi pripadnicama Joy Divisiona. Vojnicima je bilo strogo zabranjeno općiti sa ženama koje imaju židovsko ili neko drugo nearijsko podrijetlo.

Fetiš do danas

Nakon rata nacistički je odnos prema kultu tijela, seksu i spolnosti ostavio traga u nudističkom pokretu koji se postupno proširio po cijelom svijetu. Nacistička seksualnost ostavila je i dosta veliki pečat u filmskoj industriji gdje su mnogi filmovi eksploatirali tu temu pa je nastao i podžanr filma Nazisploitation. Najznačajniji filmovi te teme su Visconitijev „Götterdämmerung” u kojemu Helmut Berger u filmu glumi pedofila homoseksualnih sklonosti koji na vrhuncu filma spava sa svojom majkom, a omiljena mu je zabava da odjeven u izazovno žensko donje rublje pjeva Lolu Marlene Dietrich. U istom filmu realistično su prikazane i orgije pripadnika Rohmovih SA-odreda. Film Liliane Cavani „Noćni portir” o zabranjenoj ljubavi bivše logorašice i njenog SS-ovskog stražara, Pasolinijev „Salo” s monstruoznim sadističkim orgijama i „Salon Kitty” Tinto Brassa o javnoj kući koju vodi nacistička tajna služba također su značajni predstavnici tog žanra. Početkom sedamdesetih krenuo je serijal trash filmova „llsa, She Wolf of the SS” o zapovjednici logora koja seksualno iskorištava svoje žrtve. Jako je puno napravljeno i pornografskih uradaka na tu temu, a što je najbizarnije upravo se hardcore pornografija s temom silovanja u konclogorima najbolje prodavala u Izraelu 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Istovremeno su nacističke uniforme postale svojevrsni fetiš, te su glumci u njima zračili nekom vrstom zabranjene seksualnosti, pa su u mainstrem filmovima s ratnom tematikom često zapaženiji ostali nacistički sadisti poput Ralpha Fiennesa u Schindlerovoj listi nego pripadnici pokreta otpora ili saveznički oficiri. I sam Marlon Brando bio je svjestan erotskog zračenja nacističke uniforme te je na njegov zahtjev promijenjen scenarij u filmu „Mladi lavovi” – tako je iz narednika postao poručnik samo zato da bi na sebe mogao navući lakirane jahačke čizme i hlače i oficirsku kapu. Finski umjetnik i deklarirani homoseksualac Touoko Valio Laaksonen, poznatiji pod umjetničkim imenom Tom of Finland, tijekom rata sa žudnjom je gledao u besprijekorno odjevene njemačke oficire. Kasnije je prema uzoru na njihove uniforme stvorio lik stasitog muškarca uglavnom s brkovima od glave do pete odjevenog u kožu koji je postao ikonom homoseksualne supkulture, pa su tako ideolozi „tisućugodišnjeg” Reicha ostavili traga ondje gdje su se najmanje nadali.

Komentari

komentar

You may also like