Foto: preuzeto s portala History Central
Analize ratova posljednjih desetljeća ukazuju na sve veći udio psihičkih trauma u ukupnim sanitetskim gubicima sučeljenih vojski. Rat je organizirano i regulirano ljudsko djelovanje ali istovremeno i kaos i najveće iskušenje za ljude koji u njemu sudjeluju.
On ne ubija samo fizički, nego stvara trajne psihološke posljedice čiji učinci mogu biti kratkotrajni i dugoročni. Čak i kratkoročni učnici su dovoljni da vojnika izbace iz ratnog stroja, a dugoročni učinci psiholoških trauma djeluju i nakon rata, ometajući normalan život i interakciju s društvenom zajednicom. Svi, koji najčešće iz uskogrudnih političkih pobuda pocjenjuju ljude oboljele od PTSP-a umanjujući njihovu patnju ili pak potpuno negirajući postojanje poremećaja, a čega smo svi proteklih godina bili svjedoci, ili nisu informirani o psihološkim posljedicama rata ili, ukoliko jesu, jednostavno lažu.
Na svakoga tko je u ratu sudjelovao rat je djelovao i trajno ga obilježio. Rat je u svakom sudioniku ostavio duboki, ponekad teško dokučiv trag. Ponekad u tolikoj mjeri da se neke manifestacije ponašanja i rasuđivanja teško mogu u prvi mah povezati s ratnom traumom iako su zapravo u direktnoj svezi s proživljenim ratnim zbivanjima.
Pregledom deklasificiranih i publiciranih raščlambi borbenih djelovanja i ratnih gubitaka u ratovima s kraja 20. i početka 21. stoljeća mogu se pronaći uistinu zapanjujući podaci koji svjedoče o psihološkim posljedicama intenzivnih borbenih djelovanja.
Tako uvidom u objavljene podatke o izraelskim gubicima tijekom 4. arapsko-izraelskog rata 1973. godine, znanog i kao Yom Kippurski rat, uočava se izuzetno visoki udio psihotraumatiziranih vojnika u ukupnim gubicima izraelske vojske. Riječ je o ratu iz niza arapsko-izraelskih ratova u kojem izraelska vojska u prvim danima nije imala stratešku inicijativu i u kojem se sukobila s klasično organiziranim i vođenim vojskama najmoćnijih arapskih država, predvođenih Egiptom i Sirijom. Izrael nije imao početnu inicijativu za razliku od predhodnog rata iz 1967. godine i u ovom ratu je bio strateški iznenađen. Protivničke arapske države imale su brojčanu prednost pred izraelskom vojskom.
Ne ulazeći dublje u osjetljivo i složeno područje ljudskog psihološkog stradavanja u ratu, koje mora biti prepušteno stručnjacima, moguće je ipak iznijeti neke indikativne činjenice o učincima psihičkih trauma koje se mogu pronaći u vojnoj literaturi. Objavljeni podaci o gubicima izraelske vojske tijekom rata 1973. godine uistinu su zapanjujući i svjedoče o veličini utjecaja ratnih djelovanja na psihičko zdravlje sudionika suvremenih ratova.
U 4. arapsko-izraelskom ratu, s izraelske strane u borbama je neposredno sudjelovalo 55 do 60 tisuća ljudi. Ukupni gubici su iznosili oko 10 tisuća ili 16,6 posto. Od toga je bilo oko 2500 poginulih (oko 140 vojnika dnevno) i preko 7000 ranjenih ( oko 400 vojnika dnevno) . Odnos poginulih prema broju ranjenih bio je 1:3. Dnevni gubici su bili oko 1 posto. No u pojedinim fazama rata dnevni gubici su se penjali i do 10 posto ukupnog brojčanog stanja pojedinih postrojbi.
Rat je trajao svega 18 dana s izuzetno intenzivnim borbenim djelovanjima kopnenih snaga i zrakoplovstva. Indikativan podatak je da je u tih 18 dana rata psihotraumatiziranih izraelskih vojnika bilo oko 1500. To je nevjerojatnih 20 posto ukupnih sanitetskih gubitaka ili čak 2,5 posto brojčanog stanja . Riječ je o vojnicima koji su zbog svog psihičkog stanja morali biti evakuirani s ratišta i povučeni u zdrastvene ustanove . Ne mogu se pronaći podaci koliko je od njih tijekom rata ponovo vraćeno u borbu ali je realno za pretpostaviti da su zbog kratkog trajanja rata svi psihotraumatizirani ostali u zdrastvenim ustanovama, nesposobni za daljnje ratovanje.
Dakle, rat od samo 18 dana u pustinji Sinaja i u bespućima Golana, gotovo bez civilnog stanovništva i bez neposredne ugroze stanovništva u samom Izraelu, na izraelskoj strani proizveo je 1500 psihotraumatiziranih i utemeljeno je pitanje što tek čini rat koji traje 4 ili 5 godina na matičnom državnim teritoriju među mnoštvom civila i uz ogromne gubitke tog civilnog stanovništva.
Izneseni brojevi imaju još veću težinu kada se uzme u obzir da je riječ o vojsci koja ratuje od 1948. godine i u kojoj obvezni višegodišnji vojni rok služe i muškarci i žene. Pored svega podaci se odnose samo na gubitke zbog psihičkih stradavanja tijekom borbenih djelovanja u 18 dana rata, dakle na one vojnike koji su zbog psihičkog stanja bili izbačeni iz borbe. Ako je toliki udio psihotraumatiziranih u sanitetskim gubicima tijekom borbenih djelovanja može se samo pretpostaviti koliki je tek broj naknadno evidentiranih psihičkih poremećaja među izraelskim vojnicima.
Psihičke traume rata stoljećima su bile podcjenjivane i prikrivane. Predrasude o njima još i danas kolaju među neupućenima ili zlonamjernima iako raščlambe gubitaka ratova posljednjih desetljeća jasno ukazuju na povećanje njihovog udjela u ljudskim gubicima.
0 komentara