Poručnika koji je strijeljao žene i djecu pomilovao je Nixon pa se bogato oženio
Skupinu je podijelio u tri voda i izdao naredbu po kojoj u selu nema civila, nego samo vijetkongovaca, te trebaju pobiti sve što hoda, puže i gmiže. No, vojnici se nisu međusobno vidjeli te su počeli pucati jedni po drugima, misleći da na njih puca neprijatelj iz sela
Vijetnamski rat koji je započeo najpopularniji američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy, a završio najomraženiji, Richard Nixon, i danas je crna točka u nacionalnoj povijesti Sjedinjenih Država. To je bio rat koji je podijelio naciju i potpuno potresao temelje cijelog društva te zauvijek izbrisao mit o američkom vojniku koji sa sobom donosi demokraciju i prosperitet. Amerikanci su za dugogodišnjeg divljanja u džunglama jugoistočne Azije iza sebe ostavili više milijuna mrtvih civila koji su stradali u neselektivnom bombardiranju i drugim ratnim djelovanjima, a najveći pojedinačni pokolj počinili su u selu My Lai, kad su ubili 504 nenaoružana seljaka, a pobili su sve, od beba u kolijevkama do nepokretnih staraca. Masakr su počinili pripadnici odreda Charlie iz 20. pješačke pukovnije koji su prije zlodjela u Vijetnamu ondje bili stacionirani nešto manje od četiri mjeseca. Isprva im se ratovanje činilo kao maturalno putovanje – opijali su se i drogirali, gotovo besplatne prostitutke bile su na svakom koraku, a neprijatelja nije bilo na vidiku. Djeci su dijelili čokolade, a vojni liječnici su pregledavali mještane koji su bili susretljivi prema njima. Među Vijetnamcima su kružile priče kako su Amerikanci zapravo dobri ljudi koji, iako su vojnici, nisu nikog došli ubijati.
Slika 1: Amerikanci su greškom pucali jedni na druge, misleći da su napadnuti
Kratka idila
No, idila nije dugo trajala. Iz džungle se začuo hitac, a jedan vojnik je raskoljene lubanje pao mrtav. Kada su se oporavili od prvotnog šoka, vojnici, mahom dvadesetogodišnjaci, suočili su se s novim smrtonosnim napadima nevidljivog neprijatelja. Zapovjednik odreda Charlie, Ernest Medina, htio se po svaku cijenu sukobiti s neprijateljem, ali ga nikako nije mogao pronaći. Za svoje neuspjehe krivio je svog zamjenika, poručnika Williama Calleya Jr-a. Mladi poručnik koji je u civilu radio kao noćni portir, dostavljač i perač posuđa dobrovoljno se prijavio u vojsku kako bi se dokazao svom ocu kojeg je obožavao. Poručnikov otac je u Drugome svjetskom ratu bio kapetan u vojsci, a mladiću se činio kao oličenje američkog junaka te ga je poistovjećivao s Johnom Wayneom i Kirkom Douglasom. Koliko god se Calley trudio, Medina je potkopavao svaki njegov napor, što je u njemu budilo rastuću frustraciju. Nije bio frustriran samo on nego i svi njegovi vojnici koji su osjetili rat s Vijetkongom na koji ih nisu pripremili na vojnoj obuci. Jednostavno nisu bili navikli na iznenadne napade, gerilsku taktiku ratovanja koju je Vijetkong vodio te na bezbrojne zamke koje su ih ubijale ili ostavljale osakaćenima. Kada je kapetan Ernest Medina dobio izvješće obavještajne službe kako se u selu My Lai nalazi cijeli bataljun Vijetkonga, mislio je da je došao čas konačnog obračuna s neprijateljem. Svoju borbenu skupinu nakrcao je na helikoptere te krenuo prema selu. Skupinu je podijelio u tri voda i izdao naredbu po kojoj u selu nema civila, nego samo vijetkongovaca te trebaju pobiti sve što hoda, puže i gmiže. No, akcija je počela krivo. Vojnici koji su iz helikoptera spušteni na razne lokacije nisu se međusobno vidjeli te su počeli pucati jedni po drugima, misleći da na njih puca neprijatelj iz sela. U selu nije bilo ni jednog jedinog neprijateljskog vojnika, a obavještajni podaci bili su potpuno pogrešni jer se bataljun Vijetkonga nalazio dvjesto kilometara dalje. Amerikanci su u usnulo selo upali poput vragova, a čim su ubili prvog civila, otvorio se pakao. Mitraljezima su pucali u sve što se kreće, a u kolibe su bacali ručne bombe.
Slika 2: Kapetan Ernest Medina koji je predvodio napad oslobođen je svih optužbi
Spas iz zraka
Majke su svojim tijelima bezuspješno pokušavale zaštititi djecu, a kada bio one pale pokošene hicima iz jurišnih pušaka, za njima bi pala i djeca. Nesretne seljane trpali su u podrume i potom ih raznijeli bombama. Kapetan Medina vrišteći je izdavao naredbe da svi neprijatelji moraju nestati, a poručnik Calley otišao je korak dalje pa je skupinu od dvjestotinjak žena i djece izveo iz sela te ih u stilu njemačkih Einsatzgruppen na Istočnom bojištu postrijeljao pored kanala za odvod. Pilot američkog helikoptera Hugh Thompson iz zraka je vidio pokolj neslućenih razmjera pa je sletio do poručnika Calleya i njegovih ljudi. Poručniku i ljudima je pokušao objasniti da upravo rade ratni zločin i da prestanu te da ranjene treba odmah zbrinuti. Na te pilotove riječi poručnik je uzeo pušku i ustrijelio više ranjenih rekavši: “Zbrinuti su”. Potom je prema njemu okrenuo pušku i rekao da se gubi. Na to je pilot izvukao svoj pištolj i sa sobom u helikopteru odveo dvanaest civila koji bi bez njegove intervencije sigurno završili mrtvi. Zbog tog čina pilot Thompson puno je godina poslije odlikovan, no odličje nije htio primiti.
Slika 3: Poručnik William Calley strijeljao je žene i djecu pa postao heroj
Dobili pohvale
Divljanje je počelo u sedam ujutro, a kapetan Medina zapovjedio je prekid paljbe u jedanaest sati. Nakon stanke za ručak Amerikanci su spalili selo i pobili svu stoku. Zbog akcije u My Laiju kapetana Ernesta Medinu i poručnika Williama Calleya pohvalio je general William Westmoreland, zapovjednik svih američkih snaga u Vijetnamu, a službeno vojno glasilo Star and Stripes izvijestilo je o četverosatnoj ogorčenoj bitki u kojoj je ubijeno 128 pripadnika Vijetkonga. Istina je bila potpuno drukčija. U selu ne samo da nije bilo pripadnika Vijetkonga nego nijedan žitelj nije bio ni prikladan za vojnu službu, niti je pretragom kuća pronađena ijedna cijev bilo kakvog oružja. No, sreća je za Medinu i Calleya bila kratkog vijeka. Vojnici koji su sudjelovali u masakru nisu mogli šutjeti te je cijela priča, popraćena fotografijama, završila u novinama. To je bio strašan udarac američkoj intervenciji u Vijetnamu, koja je ionako postajala sve nepopularnija. Antiratni prosvjedi postali su američka svakodnevica, a u jednom trenutku je prijetila opasnost od građanskog rata. U vojsci su na sve načine pokušali zataškati cijelu stvar, u čemu je sudjelovao i tadašnji bojnik Colin Powell, kasniji američki ministar obrane i glavnokomandujći u Pustinjskoj oluji. Ipak, pritisak javnosti bio je prevelik pa su Medina i Calley završili na sudu. Suđenje je bilo više nego pristrano. Umanjio se broj žrtava i na sve se moguće načine pokušala skinuti odgovornost s američke vojske te masakr eventualno prikazati kao samovoljni akt pojedinaca. Medina je zanijekao bilo kakvu umiješanost u ubojstvo civila, a za moguće zločine optužio je svog poručnika Calleya. Medina je na koncu oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu, dok je Calley osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva dvanaest civila. Iz sudnice je otišao u kućni pritvor, čekajući pravomoćnost presude. Na Calleyevu sreću, probudila se i druga Amerika, ona koja nije imala nikakve veze s “djecom cvijeća” i cijelim antiratnim pokretom. Održavale su se demonstracije njemu u čast, country-glazbenici skladali su pjesme kojima su ga veličali, a u kućni pritvor dnevno bi mu stizale stotine ljubavnih pisama.
Ljubav obožavateljice
Na koncu ga je pomilovao predsjednik Richard Nixon, tako da Calley praktički nije proveo ni jednog jedinog dana u zatvoru. Nakon izlaska iz kućnog pritvora odgovorio je na jedno ljubavno pismo obožavateljice te se vjenčao s Penny Vick, kćeri vlasnika lanca draguljarnica. Imao je veliku i raskošnu svadbu koju su popratile sve glavne američke novine. U novoj okolini nitko mu nije zamjerao umiješanost u masakr te je postao neka vrsta lokalnog heroja. Dugo je izbjegavao javnost, a tek je 2009. u lokalnom klubu u Georgiji izjavio kako mu je žao svih vijetnamskih i američkih žrtava, a za pokolj je krivio rat kao takav. Danas se u Vijetnamu svake godine obilježava godišnjica masakra i žali se na to što američko pravosuđe nije procesuiralo cijeli slučaj. No, neki američki vojnici koji su sudjelovali u masakru vratili su se na mjesto zločina i obilno darivali stradalo selo. Vijetnamci su im oprostili.
