Samozatajni Simo Hayha, kojeg su Rusi prozvali Bijela Smrt, sijao je smrt tijekom sovjetsko-finskoga rata
Zbog visine od 149 centimetara isprva ga nisu htjeli primiti u vojsku, što ga je jako pogodilo jer se još kao dječak prijavio u Nacionalnu gardu u finskome građanskom ratu. No, Simin otac uz čašicu, dvije nagovorio je okružnoga vojnog načelninka da potpiše potrebne papire
Na spomen snajperista u prvi mah na pamet nam padne sovjetski strijelac Vasilij Zajcev, kojega je u megapopularnom ratnom filmu o opsadi Staljingrada “Neprijatelj pred vratima” utjelovio britanski glumac s holivudskom karijerom Jude Law. No, i prije filma Zajcev je bio općepoznat. Kako su vojnici Crvene armije u bitci za Staljingrad svakodnevno ginuli u desecima tisuća, borbeni moral trupa sve je više padao i postojala je ozbiljna opasnost da se cijela bojišnica sruši kao kula od karata, što bi značilo pobjedu nacističke Njemačke. Komunističke vlasti činile su sve što je u njihovoj moći da pokrenu svoje ljude u borbu. Pripadnici sovjetske tajne službe NKVD pucali su u vojnike na bojištu koji su pokušali uzmaknuti ili se skriti u žaru bitke, dok su s druge strane propagandisti Crvene armije tražili heroje čijim bi primjerom mobilizirali narod. Tako je jednom političkom komesaru za oko zapeo mladi snajperist Zajcev, koji je izgledao kao prototip sovjetskoga junaka, pa se lik jakog, zgodnog i plavog Zajceva s listom njegovih pobjeda svakodnevno počeo pojavljivati u novinama i na plakatima, a radijske emisije su se prekidale kako bi se objavio njegov novi pogodak, što je istovremeno značilo i još jednu smrt njemačkoga vojnika. Prema službenim podacima koji nikada nisu stopostotno potvrđeni s obzirom na to da ih je izdavo sovjetski propagandni aparat, Vasilij Zajcev je tijekom bitke za Staljingrad iz svog snajpera ustrijelio 225 njemačkih vojnika i oficira. No, ono što sigurno nije ni blizu istini, a o čemu su pisale sovjetske novine i Zajcev u svojoj autobiografiji i bilo je osnova u filmu “Neprijatelj pred vratima”, njegov je legendarni duel s njemačkim snajperistom, šefom snajperske škole u Zossenu, majorom Erwinom Koenigom kojeg je u filmu glumio Ed Harris. Iako se sovjetski tisak raspisao o mitskoj bitki između seljaka iz Sibira i njemačkoga plemića, ona se uopće nije dogodila jer prema njemačkim dokumentima u Staljingradu nije bilo nikakvog šefa snajperske škole, a ime Erwin Koenig ne samo da nije imao ni jedan snajperist nego ga čak nije nosio ni jedan od tri stotine tisuća Nijemaca koji su sudjelovali u bitki za Staljingrad.
Dama smrti
Iako je neprijeporno da je Vasilij Zajcev bio uspješan snajperist, nepravedno su zaboravljeni strijelci koji su čak i za 200 pogodaka premašili Vasilijev rekord. Među njih 14 je i Ljudmila Pavličenko kojoj je potvrđeno 309 pogodaka, zbog čega su je Nijemci zvali Dama Smrti. No, kako je ona svoja streljačka dostignuća postigla u izgubljenoj bitki za Sevastopolj, nije bila osobito popularna za domaću propagandu, nego su je koristili u inozemstvu kako bi popularizirali sovjetsku borbu, a o njoj je nedavno snimljen ruski film “Bitka za Sevastopolj”.
No, daleko najbolji snajperist svih vremena s najvećim brojem potvrđenih i nepotvrđenih pogodaka junak je zaboravljenoga Zimskog rata, koji je trajao nešto dulje od tri mjeseca između Sovjetskog Saveza i Finske, Simo Hayha. Ubojiti Finac, kojega su Rusi zvali Bijela Smrt, u samo stotinu dana imao je 542 potvrđena pogotka i više od osmasto nepotvrđenih, po čemu ispada da je ubijao više od sedam neprijatelja po danu. Simo je, vođen velikim patriotizmom, u rat ušao 1939., kada je njegovu zemlju napao Sovjetski Savez. Cijeli svijet je mislio kako će Finci pristati na Staljinove prijedloge da im ustupi dijelove Karelije kako bi se osigurao od napada na tadašnji Lenjingrad sa sjevera. Nakon dugih i mučnih pregovora predstavnici zemlje koja je imala samo tri i pol milijuna stanovnika odbili su sve prijedloge, pa čak i promjene granica na drugim mjestima koje bi Finskoj išle u korist. Staljin i njegov ministar obrane, samodopadni i priglupi Klement Voršilov, bili su sigurni da će biti dovoljno ispaliti par granata pa da svi Finci dignu ruke u zrak. No, nisu računali na to da je Staljin u svojim čistkama u prošlim godinama potpuno obezglavio Crvenu armiju, a Voršilov poništio svu modernizaciju vojske koje je proveo maršal Tuhačevski koji je strijeljan u čistkama, te je umjesto tenkova ponovno uvodio konjicu kao glavni udarni rod vojske. Kako nisu uvidjeli slabost kod sebe, tako im nije išlo u glavu da bi se mali narod s tristo tisuća vojnika, 34 tenka i 114 zastarjelih zrakoplova mogao iole uspješno braniti. Kako su Finci uvidjeli da je rat neizbježan, evakuirali su civilno stanovništvo iz Karelije te u nepreglednim šumama napravili obrambenu liniju u četiri pojasa.
Snaga patriotizma
Da su svi Finci bili spremni za borbu protiv nadmoćnih Rusa, govore i podaci prikupljeni prilikom evakuacije civila. Tako je policija jednoj starici naredila da do sutra napusti kuću jer će biti spaljena, a kada su se ujutro vratili, staričine saonice bile su prepune namještaja, posuđa i garderobe, dok je sama kuća bila potpuno oribana i očišćena. Kada su zbunjeni policajci pitali staricu zašto se trudila čistiti kuću kada će ionako biti spaljena, ona je odgovorila: “Kada u Finskoj dajete dar, on mora izgledati kao nov”. Bilo je i slučajeva kada bi se seljaci vraćali na zgarišta svojih kuća te bi vojnici mislili da traže nešto ili im je žao imanja, no oni bi samo ustvrdili da su se vratili kako bi provjerili je li im kuća propisno izgorjela i kako bi uništili ako je ostalo išta što bi koristilo Rusima.
Nakon isprovociranog incidenta u kojem su Sovjeti ispalili granate na svoje polžaje, na stotine tisuća Sovjeta grunulo je u Finsku. Naravno, Finci se nisu mogli brojčano i tehnički nadmoćnim Sovjetima suprotstaviti na konvencionalan način, nego su pribjegli gerilskoj taktici i improvizaciji na svim poljima. Brdovitu Kareliju obraslu šumama i ispresijecanu s tisuću rječica i jezera posijali su improviziranim minama, na jezera su već prije postavili plutajuće mine koje su kasnije postale dijelom ledene kore te su tako onemogućavale prijelaz tenkova koji su se morali vući uskim cesticama, gdje bi postali lak plijen finskih udarnih grupa. Tako bi se glomazna sovjetska divizija znala razvući i na dvadeset kilometara, a finske gerilske grupe bi je kidale komad po komad dok na krjau ne bi nestala.
Slika 1: Bijela Smrt na svojem borbenom položaju
Sovjeti također nisu bili opremljeni za zimsko ratovanje. Nosili su smeđezelene uniforme, a oružje bi im se bez potrebnog maziva smrzavalo i postalo neupotrebljivo. S druge strane, svi su Finci preko uniforme nosili bijelu kamuflažu, a lijekove, poput morfija u ampulama, nosili bi pod pazuhom ili u ustima kako bi spriječili smrzavanje i odmah ga mogli koristiti, što Sovjetima, naravno, nije ni palo na pamet.
Smrznuti Rusi
Te 1939 na 1940. zima je bila izuzetno oštra, a temperature su se spuštale do minus 40, što nije zabilježeno od 1828. Takva hladnoća kosila je na tisuće Rusa koji su se jednostavno smrznuli, a njihove glomazne poljske kuhinje koje su pružale život promrzlim vojnicima bile su stalne mete napada finskih gerilaca koji su ih tukli minobacačima, eksplozivom izbačenim s velikih praćki ili snajperskom vatrom. Svaka sovjetska ofenziva završavala bi neuspjehom, a moskovska Pravda pisala je kako se Finci bore podmuklo poput kriminalaca te de je njihova obrambena linija bolje naoružana od Maginotove linije, što nije bilo ni blizu istine. Herojski otpor Finaca naišao je na simpatije u cijelome svijetu, koji je s velikim zanimanjem svakodnevno pratio borbu “Davida i Golijata”, pa su se počeli skupljati dobrovoljci za pomoć Finskoj, a tadašnji britanski Prvi lord admiraliteta Winston Churchill počeo je pripremati ekspedicijski korpus koji bi trebao pomoći napadnutoj zemlji. Taj je korpus poslije neslavno završio u Norveškoj, gdje ga je uništio njemački Wehrmacht. U takvu borbu u kojoj je glavno oružje protiv tenkova bila boca napunjena mješavinom benzina i špirita – nazvana po sovjetskom komesaru za vanjsku politiku Vječeslavu Molotovu Molotovljev koktel – a protiv oklopnih vozila teški mitraljezi Maxim iz Prvoga svjetkog rata, Simo Hayha se sa svojom zastarjelom ruskom puškom Mosin-Nagant iz 1891. savršeno uklopio.
Čašica, dvije
Simo je rođen kao jedno od osmero djece u finskoj provinciji Vilpuri. Djetinjstvo je proveo na farmi, a u slobodno vrijeme bavio se skijanjem i lovom u kojemu je izvještio svoje streljačke sposobnosti. Ni po čemu se nije isticao u svojoj okolini osim po tome što nije bio pretjerano pričljiv, a najviše je vremena provodio sam u lovu. Zbog svoje visine od jedva 149 centimetara isprva ga nisu htjeli primiti u vojsku, što ga je jako pogodilo jer se još kao dječak bio prijavio u Nacionalnu gardu tijekom finskoga građanskog rata. No, Simin otac uz časicu, dvije nagovorio je okružnoga vojnog načelnika da potpiše potrebne papire pa je Hayha ipak odslužio vojsku. Tijekom odsluženja vojnog roka sudjelovao je u više natjecanja u streljaštvu na kojima je listom osvajo prve nagrade. Čim je Sovjetski Savez napao njegovu zemlju, Simo se prijavio u vojsku te je zbog svojih streljačkih sposobnosti raspoređen u gerilsku postrojbu koju je vodio bivši pripadnik legije stranaca Aarne Edward Juutilainen, poznatiji pod nadimkom Teror iz Maroka.
Slika 2: Teror iz Maroka i Simo Hayha prije nego što se odlučio na samostalne akcije
Iako su Teror iz Maroka i njegovi ljudi širili stravu među crvenoarmejcima svojim iznenadnim skijaškim prepadima i noćnim napadima u kojima su koristili samo noževe, samozatajnom Simi išlo je na živce pijančevanje nakon svakog vojnog uspjeha pa je od svoga nadređenog tražio dopuštenje za samostalne akcije. Iako nevoljko, jer je zbog toga gubio jednog od svojih najboljih vojnika koji se istaknuo u brojnim akcijama, a jednom je sam, onako malen, s teškim mitraljezom zaustavio juriš stotinjak Rusa, Teror iz Maroka Simi je dao slobodu djelovanja. Simo se počeo ponašati onako kako je naučio još kao dječak u lovu na sobove. U ranac bi spremio hranu za par dana te se sam uputio u šumu. Za razliku od proslavljenog Zajceva, Simo nije imao promatrača niti je koristio optički durbin za koji je tvrdio da se magli pri velikoj hladnoći te da bi ga po njegovu odbljesku mogli otkriti neprijatelji. Nikad se nije penjao na drvo, a kasnije je govorio da je za snajperista najgluplji položaj uprvo na drvetu jer na tom mjestu može lako biti otkriven, što mu daje vrlo male izglede za bijeg.
Strah od Sime
Potpuno odjeven u bijelo, zakopao bi se u snijeg i nakon svakog likvidiranog Rusa mijenjao bi svoj položaj. Ponekad bi iz svoje puške poskidao i cijelu neprijateljsku patrolu u samo nekoliko sekundi, a vozače tenkova znao bi pogoditi kroz uski prorez na oklopu. Uskoro se fama o njemu kao o “bijeloj smrti” počela širiti među ruskim vojnicima koji su ionako strepili od snajpera.
“Bijela smrt je dolazila tiho, kad bi čovjek otupio od hladnoće i umora i samo htio leći u snijeg i zaspati, došla bi u vidu ispaljenog metka sa stotinu metara udaljenosti. Finske šume nisu kao naše u Ukrajini, visoki borovi stoje zajedno u snijegu poput slika, iznad su grane, a dolje su gole, kao da ne stojite u šumi nego u špilji sa stupovima, zvijezde samo svjetlucaju, hladne i daleke, snijeg pada tiho ravno u oči, pucnjava zvuči kao otegnuta jeka koja dolazi izdaleka”, zapisao je u svoj dnevnik kapetan Crvene armije Ševnuk.
Koliko je strah od Sime bio jak vidljivo je iz toga što su Sovjeti za njim mimo svojih propisanih komunističkih pravila raspisali potjernicu i novčanu nagradu. Organizirali su specijalne lovačke postrojbe, njegove položaje gađali su topovima, a u zraku su stalno bili avioni koji su nakon dojava bacali bombe na Simin položaj. Sve su akcije bile bezuspješne, Simo je vješto izbjegao svaku zasjedu, da bi ga desetak dana prije kraja rata napustila sreća. Jedan ruski snajperist pogodio ga je rasprskavajućim metkom u donju čeljust. Dotrčali su do njegova tijela svi sretni i vidjeli razneseno lice. Na svoj užas uvidjeli su da je “čudoviše” kojeg su se tako jako bojali visok kao neki bolje razvijeni dječak te nisu sa sobom ponjeli tijelo kao trofej.
Slika 3: Simo Hayha do kraja života teško je govorio zbog rane iz rata
Lov s predsjednikom
No, Simo nije bio mrtav. Teško ozlijeđenog pronašli su ga suborci, a iz kome se probudio točno na dan kada je potpisano primirje sa Sovjetskim Savezom. Iako teško ozlijeđen, bez pola donje vilice, Simo se potpuno oporavio. Ozljeda mu je cijeli život smetala u govoru, no kako ionako nije bio previše pričljiv, to mu nije smetalo. Finski maršal, barun Carl Gustav Mannerheim, promaknuo ga je iz kaplara u čin potporučnika te odlikovao najvišim finskim vojnim odlikovanjima.
Slika 4: Finski maršal Carl Gustav Mannerheim i Adolf Hitler
Za Simine uspjehe u samostalnom ratovanju saznalo se iz njegova dnevnika u kojem je bilježio svoje pogotke, a koje je pročitao vojni kapelan dok je on ležao u komi. Samozatajni Simo nikada nije pričao o svojim podvizima, a ostatak svog života proveo je uzgajajući pse i baveći se lovom na sobove, u kojemu mu se često znao pridružiti i finski predsjednik Urho Kekkonen. Tijekom života dobivao je brojne prijetnje u kojima je nazivan masovnim ubojicom, no potpuno ih je ignorirao. Umro je 2002. u svojoj 96. godini, a samo nekoliko mjeseci prije smrti na novinarsko pitanje o tome žali li zbog silnih smrti koje je prouzročio odgovorio je: “Samo sam radio svoj posao, i to sam ga radio najbolje što sam mogao”.
Iako je Finska izgubila rat te prepustila Staljinu tražena područja, iz njega je izašla kao moralna pobjednica te je zadržala svoju neovisnost čak i nakon Drugoga svjetskog rata u kojemu se borila na strani nacističke Njemačke. Sovjeti su skupo platili avanturu u Finskoj jer su u tom ratu izgubili 380 tisuća vojnika, 3543 tenka i 515 aviona. Katastrofa koju je Crvena armija pretrpjela u Finskoj uvjerila je Adolfa Hitlera u slabost Sovjetskoga Saveza te je računao da će se ta zemlja raspasti kao kula od karata čim njegove vojske umarširaju u nju, što se zamalo i dogodilo.