NARODNI HEROJ PAVLIK BIO JE OBIČNI POKVARENI LAŽOV

Jedna od najvećih laži SSSR-a tisuće je djece pretvorilo u informatore koji su očevi i majke slali u Sibir

Totalitarni režimi oduvijek su posebnu pozornost posvećivali odgoju mladeži kako bi od nje stvorili indoktriniranu masu koju se po potrebi moglo usmjeravati u željenom smjeru. Kod mladog čovjeka koji je trebao stasati u novo biće trebalo je razoriti sve vrijednosti bivših društvenih uređenja poput religije i obitelji te mu na prvo mjesto postaviti državu i njenu ideologiju. Za potrebu mobilizacije i indoktrinacije mladeži stvarani su idoli, uglavnom od mrtvih i izmišljenih pojedinaca čiji su život i herojska smrt trebali postati obrascem ponašanja budućim generacijama.

Po njima su nazivane ulice, trgovi i tvornice, podizani su im spomenici, pisane knjige, snimani filmovi, a njihove slike nerijetko su krasile školske učionice. Tako je u komunističkoj Jugoslaviji na mitski status uzdignut patuljasti bombaš Boško Buha kojeg su iz rodnog sela otjerali ustaše da bi ga na koncu ubili četnici, dok su u nacističkoj Njemačkoj snimili film o nepostojećem pripadniku Hitlerjugenda Heiniu Volkeru Quexu koji vodi političke rasprave sa svojim ocem ljevičarem i stradava u uličnom obračunu s komunističkom omladinom. No, nitko nije otišao tako daleko s indoktrinacijom mladeži i s tako tragičnim posljedicama kao sovjetski komunisti sa svojim junakom, pionirom Pavlikom Morozovim koji je u bivšem SSSR-u dobio kultni status. Kako su u Rusiji među pukom visoko kotirali sveci mučenici, a budući da su komunisti raskrstili s crkvom koja im je postala smrtni neprijatelj, pod hitno im je trebao dječak-mučenik, a inspiraciju su našli u tragičnoj sudbini trinaestogodišnjeg dječaka.

Nadahnuti govori

Pavel Trofimovič Morozov pozatiji po nadimku Pavlik rodio se 1918. godine u sibirskoj zabiti, malom seocetu Gerasimovka udaljenom tristotinjak kilometara od pokrajinskog središta Sverdlovska, današnjeg Yekatarinburga. Po službenoj sovjetskoj predaji Pavlik je s majčinim mlijekom upio i ideje marksizma i lenjinizma, a prva riječ koju je progovorio nije bila ni mama ni tata nego boljševizam. Tako je Pavlik, iako je bio najmlađi, postao vođa pionirske organizacije u svom mjestu, bio je strastveni borac za pravdu i novu sovjetsku državu i grčevito se borio protiv svih ostataka carskog režima.




Obilazio je nepismene seljake i strpljivo im objašnjavao kako nema Boga te da je on izmišljen samo iz razloga kako bi plemići, kapitalisti, buržoazija i kulaci mogli vladati nad neobrazovanim narodom. Nakon njegovih nadahnutih govorancija ganute i uplakane starice uvidjele su da su cijeli život bile u krivu te mu suznih očiju, svjesne nove vjere u Lenjina i Staljina, predavale svoje ikone kako bi ih on ceremonijalno uništio. Bio je veliki protivnik sebičnosti i gorljivo je propovijedao rad i žrtvu za opće dobro. Kada se nije borio protiv ideološke neosviještenosti suseljana, Pavlik je pomagao slabijima. Kudio je svoje pionire kada bi se okrutno ponašali prema životinjama te je liječio ranjene vrapce i pse lutalice.

Pavlik je došao u najveću kušnju kada je otkrio da mu otac, koji je bio na čelu lokalne samouprave, šuruje s kulacima i izdaje im potvrde po kojima državi ne moraju predavati svoje poljoprivredne proizvode. Kako je bio uzoran pionir svjestan da je boljitak šire zajednice važniji od obitelji, svog oca prijavio je NKVD-u i poslije svjedočio na sudu. Prema sudskom zapisniku Pavlik je pred sucem i ocem koji je od srama gledao u pod izjavio: ‘Poštovani suče, moj otac se pretvorio u čistog kontrarevolucionara te sam shvatio da on svojim ponašanjem, mislima i djelima ne slijedi tekovine Velikog oktobra. Ja se u ovoj situaciji ne mogu ponašati kao sin i braniti oca, nego kao pionir koji brani veliki Sovjetski Savez od štetočina poput mog oca. Nadam se da će moj postupak ohrabriti i druge pionire u obračunu sa svim starima i nazadnima pa makar to bili i njihovi roditelji. Jedina moja pogreška jest u tome što ranije nisam primijetio skretanje mog oca sa socijalističkog puta’, nadahnuto je govorio dvanaestogodišnjak.

Iskasapljeno tijelo

Otac Trofim je osuđen na deset godina zatvora i otpremljen u gulag gdje mu se gubi svaki trag. No, nisu svi odobravali Pavlikov postupak pa je nakon godine dana od suđenja pronađen iskasapljen u obližnjem šumarku. Za taj zločin optuženi su Trofimovi roditelji, Pavlikovi djed i baka, njegov ujak i nećak te su svi nakon kratkog suđenja osuđeni na smrt i pogubljeni. Njegova majka je proglašena zaslužnom građankom te se sa svoje dvoje preostale djece preselila na Krim. Činjenica je da je Pavlik postojao, denuncirao oca, te da je ubijen, no njegov slučaj bio bi vrlo brzo zaboravljen da Sovjetskom Savezu nije nedostajao junak upravo takvog profila.

Tadašnji vrhovni književni autoritet tragao je za herojem i nabasao na slučaj Pavlika Morozova i predočio ga Staljinu. Nakon što je Staljin odobrio plan krenulo se sa stvaranjem mita o neustrašivom pioniru. U svakoj učionici je pored Lenjinove i Staljinove osvanula i Pavlikova slika pred kojom su učenici polagali prisegu. Širom Sovjetskog Saveza počeli su nicati Pavlikovi kipovi, a imena i trgovi dobivali su njegovo ime, dok se s katedra iz dana u dan ponavljala Pavlikova ultimativna žrtva u kojoj je oca žrtvovao socijalizmu. Napisano je desetak knjiga, naslikano na stotine slika, skladana je i opera, najpoznatiji sovjetski režiser Sergej Eisenstein, autor kultnog filma ‘Krstarica Potemkin’ dobio je zadatak da snimi film o neustrašivom pioniru, a Staljin je pokrenuo izgradnju njegovog kipa od dvadeset metara na Crvenom trgu u Moskvi.

Kako se djeca vole poistovjetiti sa svojim idolima, a ovaj im je nasilno nametnut, počela su imitirati mit kojem su bili svakodnevno izlagani. Nisu se toliko posvetili njegovanju ozlijeđenih vrabaca i pasa lutalica i pričanju staricama o dobrobitima ateizma nego im je glavna ideja vodilja bila potkazivanje vlastitih roditelja. Nesretnom ocu ili majci bilo se dovoljno požaliti da u dućanu nije bilo kruha, a za to bi već saznao NKVD. Ubrzo su učenici koji su prijavili roditelje postali glavne ‘face’ u razredu i društvu, tako da je svatko želio slijediti njihov primjer. Roditeljima više nije bilo dovoljno da šute o politici pred djecom, nego bi im bilo dovoljno reći da pospreme krevet ili da uče, a ne da se igraju pa da nepovratno završe u Sibiru. Zavladao je opći strah, pa su neki roditelji iz preventivnih razloga potkazivali vlastitu djecu kao kontrarevolucionare.

Pragmatični Staljin

Predstavnici režima su u prvo vrijeme trljali ruke. Imali su besplatne uhode u svakoj kući te se nisu morali bojati nikakvih iznenadnih antidržavnih djelatnosti. No, stvari su ubrzo izmakle kontroli i zavladao je kaos. Uredi NKVD-a u cijelom Sovjetskom Savezu počeli su se puniti s tisućama prijava tako da uskoro gotovo i nije ni bilo roditelja, a da ga nisu prijavila njegova djeca i obratno. Policijski i pravosudni aparatčiki nikako nisu mogli iznaći način kako da zaustave prekomjerno prijavljivanje koje je prijetilo slomom cijeloga sovjetskog sistema, pa je, iako nevoljko, šef NKVD-a Genrikg Yagoda otišao Staljinu po savjet. Pragmatični Staljin je gotovo u jednoj sekundi iznašao rješenje gorućeg problema. Naložio je Yagodi da se iz mora pristiglih prijava odabere desetak djece i optuži ih se za kontrarevoluciju i lažno optuživanje svojih roditelja te da ih se uz veliku pratnju medija osudi i pošalje u Sibir. Istovremeno je zaustavio gradnju megalomanskog Pavlikovog spomenika na Crvenom trgu u Moskvi, a Eisensteinov film koji je upravo trebao doživjeti premijeru, zauvijek je zabranjen. Film nikada nije prikazan budući da su filmske vrpce izgorjele u bombardiranju njemačkog Luftwaffea 1941. godine. Nakon tih akcija štovanje Pavlika Morozova svelo se na razumnu mjeru i on je sve do raspada Sovjetskog saveza ostao središnji lik u obrazovanju pionira.

Po padu komunizma povjesničari su se bez ikakvog straha mogli posvetiti istraživanju pionirskog idola. Ubrzo su došli do zapanjujućih saznanja. Pavlik uopće nije izgledao poput odlučnih i jakih mladića prodornih očiju kakvim su ga prikazivali kipovi i slike, nego se radilo o slabom i neuhranjenom djetetu povelike glave. Tako je otkriveno da je Pavlik bio blago retardiran i gotovo nepismen, te da je u biti bio ruglo kojeg su seljani ismijavali i nerijetko ga gađali kamenjem, pa nikako nije mogao održati onakav strastven govor kakav stoji u sudskom zapisniku.

Uopće nije ni bio pionir, budući da u njegovoj zabiti još nije bila stvorena pionirska organizacija, nego je djecu učiteljica, entuzijastična osamnaestogodišnja Zoya Kabina, koja je prošla samo polugodišnji nastavnički tečaj, pokušavala zadojiti boljševizmom. Unatoč entuzijazmu to joj je teško polazilo za rukom budući da izba, koja je glumila školu, uopće nije imala ploču, a da se o udžbenicima i drugim nastavnim pomagalima i ne govori, tako da su učenici bili primorani loviti štakore i grančicama pisati njihovom krvlju.

Pijani otac

Nikada nije dokazano da je Pavlikov otac uistinu pomagao tzv. kulacima, no sigurno je da je bio teški alkoholičar koji je zlostavljao djecu i njihovu majku da bi ih na koncu napustio i otišao živjeti kod ljubavnice. Ostavio ih je u krajnjoj bijedi tako da je jedno od petero djece umrlo od gladi. Prema svemu sudeći, u tom očevu ponašanju leži motiv Pavlikove prijave vlastima. Kada je uvidio kako se elegantno riješio oca Pavlik se počeo svetiti suseljanima koji su ga godinama maltretirali. Seljani su nestajali, a sama Pavlikova pojava širila je strah po selu. Zajednica to više nije mogla trpjeti te je više seljaka u šumi dočekalo Pavlika i njegovoga četverogodišnjeg brata koji se u službenoj sovjetskoj naraciji uopće ne spominje i nasmrt ih izbola noževima. Pravi krivci nikada nisu pronađeni, nego su za taj zločin osuđeni i pogubljeni rođaci. Ni Pavlikova majka, koja se kao zaslužna građanka sa preostala dva sina preselila na Krim, nije bila bolje sreće. Jedan sin je poginuo u njemačkom napadu na poluotok, a drugi je završio u Sibiru budući da se za rata pridružio jedinicama njemačkog Wehrmachta.

Raspadom Sovjetskog Saveza iz nastavnih programa izbačen je lik Pavlika Morozova, rušeni su mu spomenici, a muzej u njegovom rodnom mjestu, u koji su godišnje hodočastili  deseci tisuća pionira, ostao je zjapiti prazan. Posljednjih godina lik i djelo Pavlika Morozova, i to u sovjetskoj interpretaciji, ponovno se na mala vrata počeo vraćati u školske klupe, dok je Soroseva fondacija financirala obnovu muzeja u Gerasimovki, a Vrhovni sud Rusije odbio je abolirati njegovu rodbinu vodeći se dogmom iz sovjetskog doba. S druge strane, izuzetno popularni ruski rock-band Crematorim, Pavlika Morozova prikazuje kao ultimativno zlo i utjelovljenje vraga tako da lik nesretnog dječaka i dalje uznemirava i dijeli Rusiju.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like