NESLAVNI REKORDER: Staljinov ubojica osobno je pobio 50 000 ljudi

Vasilij je pokazao organizatorske sposobnosti kada je sa svojom ‘trojkom’ krstario okolicom i obavljao egzekucije. S jednog pohoda, na zaprepaštenje nadređenih, vratio se u stožer potpuno krvav. Umirio ih je riječima da se ne brinu jer to nije njegova, već krv narodnih neprijatelja.

Tijekom velikih čistki u Sovjetskom Savezu tridesetih godina prošlog stoljeća svi su strepili samo na spomen generala NKVD-a Vasilija Mihajlovića Blohina. Njega, koji je bio glavni egzekutor te se računa da je tijekom svoje tridesetogodišnje službe osobno ustrijelio oko pedeset tisuća ljudi, te je po tom neslavnom rekordu ušao u Guinnessovu knjigu, nije se bojao samo Josif Visarionovič Staljin koji je ujedno bio i organizator čistki i progona u kojima je život izgubilo gotovo tri milijuna ljudi.

Slika 1: Blohin je osobno pobio najviše ljudi na svijetu

Paranoični Staljin, u stalnom strahu da ga ne skinu s vlasti, u gotovo svima je vidio neprijatelja i potencijalnog urotnika te je 1936. krenuo s još intenzivnijim progonima. Većinom nevini ljudi optuživani  su da su trockisti, što je bila jedna od najstrašnijih optužbi, a  u gotovo sto posto slučajeva završavala bi smrtnom kaznom. Slijedile bi optužbe za podrivanje Sovjetskog Saveza, blaćenje komunističke ideje, nepostojeće diverzije, špijuniranje za strane sile, buržoasko zastranjivanje, individualizam, neprijavljivanje neprijatelja države te razne druge prijestupe.



Na udaru

Stradavali su gotovo svi, od običnog radnika, seljaka i rudara do glavnog zapovjednika oružane sile i šefa tajne službe. Staljinu su posebna meta bili predrevolucionarni komunisti koji su itekako dobro znali da je u ta doba igrao minornu ulogu, što mu je smetalo u izgrađivanju kulta ličnosti. Tako je od 139 članova Centralnog komiteta pogubljeno njih 98, dok je od 1966 delegata Sedamnaestog kongresa Komunističke partije metak u glavu dobilo 1108, a osamdeset posto ubijenih bili su članovi Komunističke partije prije Oktobarske revolucije. Kada se riješio starih boljševika koji su mu predstavljali konkurenciju i prijetnju, Staljin je oštro krenuo na Crvenu armiju, vjerujući da je još jedino ona sposobna srušiti ga s kremaljskog trona. Tako je likvidiran izuzetno popularni maršal Mihail Tuhačevski koji je uspješno reorganizirao vojsku, što se Staljinu nije svidjelo pa ga je stalno nazivao Malim Napoleonom. Ujedno je ubijeno trinaest od petnaest armijskih generala, osam od devet admirala, pedeset od pedeset i sedam generala korpusa, sto pedeset i četiri od sto osamdeset i šest generala divizija, svih šesnaest armijskih komesara i dvadeset i pet od dvadeset i osam komesara korpusa. Istovremeno je pohapšeno pedeset posto viših oficira i deset posto nižih, što je devastiralo vojsku, a to se kasnije vidjelo u neuspjesima u ratu s malom Finskom i potpunom rasulu koje je zavladalo 1941. nakon njemačkoga napada na Sovjetski Savez.

Slika 2: tijekom Staljinovih čistki stradalo je oko tri milijuna ljudi

Istovremeno je pobijeno oko dvije tisuće kulturnih djelatnika, oko tisuću američkih građana koji su optuženi za špijunažu, a u “komunistički raj” su došli trbuhom za kruhom nakon Velike ekonomske krize. Teror nije zaobišao niti predstavnike inozemnih komunističkih partija koji su utočište pronašli u Moskvi pa je, među ostalima, ubijeno cijelo vodstvo Jugoslavenske komunističke partije, uključujući i generalnog sekretara Centralnog komiteta KPJ Milana Gorkića, kojeg je naslijedio Josip Broz Tito, kao i pet sekretara CK KPJ i oko sedamsto članova Partije. Staljin je svoj teror širio i izvan granica SSSR-a, pa su čistke provedene u dijelovima Kine pod komunističkom vlašću, Mongoliji i republikanskoj Španjolskoj. Za sva ta silna ubojstva kojih je dnevno bilo ponekad i više tisuća Staljinu je trebala čvrsta osoba i dobar organizator, a njega je pronašao u liku Vasilija Mihajloviča Blohina. Ništa nije ukazivalo da će Vasilij postati najmasovniji ubojica na svijetu kada se rodio 1895. na maloj farmi svog oca u zabitom ruskom selu Gavrilosko u blizini Suzdalja. Siromaštvo ga je natjeralo da često markira iz škole zbog svojih pastirskih obveza. Poslije je istovremeno obavljao zidarske poslove u okolnim selima, nakon čega je do dugo u noć rintao na očevoj farmi.

Jedva dočekao rat

Za razliku od većine mobiliziranih vojnika, Vasilij je jedva dočekao Prvi svjetski rat te su mu rovovi i konstantne smrti i ranjavanja kojima je svakodnevno bio izložen bili draži od tavorenja u rodnom selu. Iako bez formalne naobrazbe zbog zasluga na frontu postao je viši podoficir. U daljem napredovanju u vojnoj karijeri spriječilo ga je ranjavanje te se poslije bolničkog liječenja ponovno našao na očevoj farmi, gdje je, iako mu rane nisu potpuno zarasle, ponovno bio upregnut u teške radove. U udaljenom selu bio je potpuno izoliran od političkih događaja, a za revoluciju i svrgavanje cara saznao je tek kada je Crvena armija došla u njegov kraj. Tada je konačno raskrstio s ocem i njegovom farmom te se dobrovoljno prijavio u regrutnu komisiju Crvene armije i upisao u Komunističku partiju. Na novom mjestu odmah je pokazao svoje grubo lice jer se nemilosrdno obračunavao s vojnim obveznicima koji su se pokušali izvući od služenja u komunističkoj vojsci. Ti obračuni često su završavali smrću nesretnih mladića. Te njegove sposobnosti primijetio je lokalni zapovjednik Čeke, tadašnje komunističke tajne policije, te je unovačio Blohina, kojemu je povjerio likvidaciju “narodnih neprijatelja”.  Vasilij je odmah pokazao organizatorske sposobnosti pa je sa svojom “trojkom” u službenom automobilu krstario okolicom i obavljao egzekucije, često i na kućnom pragu “kulaka” ili nekih drugih “narodnih neprijatelja”. Tako se s jednog pohoda, na zaprepaštenje svojih nadređenih, vratio u stožer potpuno krvav. Kada  je vidio izbezumljena lica, umirio ih je riječima da se ne brinu jer to nije njegova, već krv protivnika komunizma.

Slika 3: General Vasilij Mihajlovič Blohin ubijao je hicem u vrat

Njegova učinkovitost i hladnokrvnost ubrzo je došla do Staljinovih ušiju pa je poduzetni Vasilij premješten u sjedište nove tajne službe NKVD u Moskvu. Tu je preuzeo ulogu jednog od egzekutora, no za razliku od svojih kolega koji su se bjesomučno opijali pa bi često pali u nesvijest pokraj svojih žrtava koje još nisu ustrijelili, ili bi ispalili desetak metaka u nesretnika koji je na koncu još bio živ, Vasilij je svoj posao obavljao predano i trijezne glave, a alkoholu se odavao samo za rijetkih slobodnih dana.

Slika 4: Ubojice iz njegova ureda većinom su bili nesposobni alkoholičari pa bi većinu ubojstva morao obaviti sam

Tako je, nakon što je likvidiran prethodni šef njegova odjela, Vasilij preuzeo novu dužnost. Njegov ured koji se bavio egzekucijama imao je potpuno nevino ime, a ljudi su znali da im nema spasa ako ih pod svoje preuzme Administrativno-gospodarski odjel NKVD-a. Vasilijevi potpisi na listama ubijenih počeli su se gomilati, a on sam je, s obzirom na to da su njegovi ubojice sve češće pokazivali znakove mentalnih bolesti, shizofrenije i teškog alkoholizma, na sebe preuzeo većinu likvidacija. Dnevno bi ubio i više od tristo ljudi, što mu je počelo stvarati probleme tehničke prirode. Ruski revolver Nagant i pištolj Tokarev TT brzo su se zagrijavali i zaglavljivali, prostorija u kojoj bi ubijao ljude brzo se punila krvlju te se zbog čišćenja proces likvidacija usporavao, a on sam bio bi poprskan krvlju od glave do pete.

Nepoderiv pištolj

Probleme je rješavao jedan po jedan. Sovjetske pištolje zamijenio je njemačkim policijskim pištoljem Waltherom PP koji je pokazao izvanredna tehnička svojstva te se ni nakon cjelodnevnog ubijanja nije zagrijao. Proučavajući putanju metka, Vasilij je shvatio da žrtva jako krvari ako je pogodi u tjeme, a da se puno bolji rezultati postižu pucanjem u vrat tako da metak izleti kroz usta ili oko, što rezultira s par kapljica krvi. Osim promjene kuta pucanja, Vasilij je preuredio sobu za likvidacije u podrumu Lubjanke, zatvora NKVD-a u Moskvi. Nakosio je pod da krv može lakše otjecati, te je uveo odvod i vatrogasni šmrk za ispiranje nečistoća. Za sebe je dizajnirao opremu koja će ga štititi od neželjene krvi. Tako je na posao odlazio s dugom kožnom smeđom pregačom, kožnim rukavicama preko lakata, zaštitnim naočalama s kožnim čizmama na nogama i kapom na glavi. Smeđu boju je izabrao jer se na njoj najmanje vide tragovi krvi. No, probleme kod njegovih hladnokrvnih likvidacija stvarali su mu visokopozicionirani sovjetski dužnosnici koji su uživali u krvavim orgijama. Tako su u nesretnike pucali i šef NKVD-a Genrih Jagoda koji bi, prije nego što bi pucao, žrtvu nogom udario u testise, dok bi državni tužitelj Andrej Višinski prije likvidacija prebijao žrtve. Sve je to stvaralo pomutnju u preciznom radu pa je Vasilij jedva dočekao kada je Jagoda pao u nemilost i osobno ga ustrijelio. Nekada nedodirljivi šef NKVD-a uzaludno je preklinjao Vasilija da ga poštedi, a egzekutor mu je rekao da se ne sramoti.

Dolaskom Nikolaja Ježova na čelo NKVD-a počelo je doba Staljinovih čistki pa je Vasilijev opseg posla porastao do neslućenih razmjera. Kako nije sam mogao počiniti sva ubojstva, u Lubjanku je instalirao priručnu plinsku komoru u kojoj su osuđenici na smrt davljeni ispušnim parama iz kamionskog motora. Više nije bilo moguće ni odvoziti tijela u šume u okolici Moskve i tamo ih pokapati pa je Vasilij u Njemačkoj od tvrtke Topf & Sohne nabavio krematorij kakav se kasnije koristio u nacističkom logoru smrti Auschwitz te ga instalirao na groblju Donsko, gdje su leševi iz zatvora dovoženi kamionom za kruh.

Slika 5: Krematorij u kojemu su spaljivane Staljinove žrtve nabavljen je u nacističkoj Njemačkoj

Masovna ubojstva uopće nisu utjecala na Vasilija Blohina kojeg ljudi nisu pretjerano zanimali, ali zato je veliki interes imao za konje. U svom je uredu složio biblioteku s više od sedamsto knjiga o uzgoju konja, a kada bi išao na poslovni put, uvijek bi sa sobom ponio par knjiga koje bi čitao u pauzama između egzekucija dok bi se njegovi kolege utapali u alkoholu i završavali suicidom ili u psihijatrijskim ustanovama. On nije bio opterećen ubojstvima kao kolege pa je mirne savjesti upisao građevinski fakultet, no zbog povećanog opsega posla morao ga je napustiti na trećoj godini. Trijezan pogled i procjena seljaka pomogli su mu da se nosi s ubojstvima poznatih osoba iz kulturnog, političkog i vojnog života. Kolege su govorile kako je s osobitim zadovoljstvom likvidirao važne osobe te je često govorio kako su se ti moćnici, komesari i generali prije smrti uglavnom ponašali kukavnije od običnih radnika i seljaka. Maršal Tuhačevski ga je zbunio jer je nesretni vojnik bio potpuno bezbrižan i cijelo je vrijeme govorio da se radi o ružnom snu te da će se ubrzo probuditi. Ubio je i brojne intelektualce poput pisca Isaka Bebelja, a najzadovoljniji je bio ubojstvom kazališnog redatelja Vsevoloda Majerholda, što je malo čudno s obzirom na to da je u duši ostao običan seljak koji nikada nije nogom kročio u kazalište.

Škola prije smrti

Kako su mnogi koji su bili zadrti komunisti, te su vjerovali da se radi o nekoj pogrešci, prije smrti izvikivali parole poput “Živio Staljin”, “Živio boljševizam” i slično, Vasilij se našao u novim problemima. Budući da nije bilo primjereno u tim trenucima izvikivati Staljinovo ime, Vasilij je osnovao informativno-političku školu koju su osuđenici na smrt morali pohađati prije egzekucije. Tu bi im se lijepo objasnilo kako će biti bolji komunisti ako šutke odu u smrt. Kako su čistke uzele previše maha, a Staljin se uglavnom riješio protivnika, za masakr i teror optužio je šefa NKVD-a Nikolaja Ježova. Optuženi Ježov, koji je i sam sudjelovao u likvidacijama, bezuspješno je tvrdio da nikada nije radio na svoju ruku, no to ga nije izbavilo od preciznog Vasilijeva hica. Teror je malo popustio i strah među ljudima, posebno među visokim dužnosnicima Partije i države malo je splasnuo, a Staljin je krvavo razdoblje od 1936. do 1938. nazvao ježovštinom, čime je i simbolično oprao ruke od pokolja. Novi šef NKVD-a Lavrentij Berija protrnuo bi kada bi Vasilija sreo na hodniku i htio ga se po svaku cijenu riješiti. No, tu odluku nije mogao donijeti sam pa se odlučio požaliti samom Staljinu. Vrhovnom vođi je rekao kako je Vasilij pobio mnogo nedužnih ljudi te da bi ga kao takvog trebalo odstraniti. Staljin za takvo što nije htio ni čuti. Uz viku je rekao prestravljenom Beriji kako Vasilij nije sudac, nego samo čovjek koji izvršava svoju dužnost te da je njegov posao izuzetno težak i naporan i da ima njegovu bezrezervnu podršku. Kako bi Beriji dokazao što misli o svom omiljenom egzekutoru, Staljin je Vasilija promovirao u generalski čin te ga odlikovao Redom crvene zastave i udarničkom medaljom za predan rad. Blohinu se intenzitet posla malo smanjio pa je više vremena mogao posvetiti supruzi Nataliji i sinu Nikolaju, koje je godinama zanemarivao. Njegovi najbliži nisu imali pojma čime se Vasilij bavi, no obiteljska idila nije bila dugog vijeka. Po izbijanju Drugoga svjetskog rata ponovno je bila potrebna Vasilijeva specifična stručnost. Budući da je Staljin s Hitlerom podijelio Poljsku, u njegovim se rukama našao veliki broj poljskih oficira. Kako su svi visokoobrazovani ljudi u Poljskoj dobivali oficirski čin, njihovim ubojstvom Staljin bi se ujedno riješio kreme poljskog društva i nacionalne inteligencije.

Gramofon kao nagrada

Organizirao je svoj odred, napunio aktovku njemačkim pištoljima Walther i uputio se prema logoru u blizini Kalinjingrada u kojem su bili smješteni poljski oficiri. Kako ništa nije htio prepustiti slučaju, odlučio je cijeli posao obaviti sam. Njegovi pomoćnici doveli bi mu vezanog Poljaka, nakon čega bi mu on pucao u vrat. Kako su se ubojstva odigravala u zvučno izoliranoj podrumskoj prostoriji, nitko vani nije bio svjestan što se događa, nego su kandidati za smrt mislili da idu na još jedno u nizu informativnih ispitivanja. Tijela su bacana na kamion te odvožena u Katinsku šumu, gdje su bageri već iskopali rupe. Tu je Vasilij oborio još jedan neslavni rekord jer je za dvadeset i osam dana pogubio sedam tisuća Poljaka.

Slika 6: Vasilij Blohin (drugi slijeva) sa svojim suradnicima u Katinskoj šumi

Kada su Nijemci u svom napredovanju kroz Sovjetski Savez pronašli tijela ubijenih Poljaka, obznanili su cijelom svijetu razmjere Staljinovih zločina. No, Nijemcima koji su i sami imali krvave ruke malo tko je vjerovao. Sovjetske vlasti za taj su zločin optuživale Nijemce i kao argument su izvodile njemačke metke pronađene u tijelima ubijenih. Tek je Mihail Gorbačov tijekom Perestrojke priznao sovjetsku odgovornost za taj zločin. Za zasluge u masakru Poljaka, Staljin je Vasiliju Blohinu povećao plaću i poklonio mu gramofon. Tijekom rata Vasilij je obavio brojne likvidacije malodušnih sovjetskih građana i ratnih zarobljenika, a po okončanju ratnih sukoba pozabavio se čišćenjem Rusa koji su služili u neprijateljskim formacijama. Iz rata je izašao kao visokoodlikovani general tajne službe pred kojim su svi strepili, a kada bi ušao u  bilo koju gostionicu, zavladao bi muk. Uživao je u svojoj slavi, a sve se promijenilo nakon Staljinove smrti. U procesu destaljinizacije koju je provodio Nikita Hruščov, Vasilij Blohin je umirovljen uz obrazloženje da njegove usluge više nisu potrebne, a kasnije mu je i skinut čin uz cinično obrazloženje da je njegov administrativno-gospodarski odjel bio leglo nerada iza kojeg nije ostao ni jedan dokument o njegovim aktivnostima.

Postao nitko i ništa

Blohinu se cijeli svijet okrenuo naopačke. Donedavni gospodar života i smrti postao je nitko i ništa, a obični ljudi u gostionici počeli su ga izvrgavati ruglu. Strah od njega jednostavno više nije postojao, što je postojanog Vasilija skršilo i odvelo u teški alkoholizam. Prema službenim podacima, umro je u šezdesetoj godini od srčanog udara, samo dvije godine nakon Staljinove smrti. Prema novijim saznanjima, izgleda da je Vasilij, ne mogavši izdržati gubitak pozicije i poniženja, počinio samoubojstvo iz svog vjernog Walthera PP.  Da ironija bude veća, pokopan je upravo na groblju Donsko na kojemu je rasut pepeo na tisuće njegovih žrtava. Nedugo potom postavljen mu je novi nadgrobni spomenik, a ima i svoje obožavatelje jer mu je grob stalno okićen svježim cvijećem.

Slika 7: Masovni ubojica i dalje ima svoje obožavatelje, a na grobu mu je stalno svježe cvijeće

Ruski povjesničari ogolili su sve Blohinove zločine koji su potpuno istraženi, no službena Rusija Staljinove zločine voli trpati pod tepih, tako da na ruskoj Wikipediji piše da je Vasilij bio uzoran i visokoodlikovan službenik NKVD-a, dok se u tekstu o njemu ne spominje ni jedno jedino ubojstvo.

Komentari

komentar

loading...

You may also like