Neželjeni rat „Patriota“ protiv vlastitih zrakoplova

Tijekom invazije  SAD-a i savezničkih snaga na Irak  u proljeće 2003. godine bitnice protuzrakoplovnih raketa „Patriot“ koje su činile obrambeni  kišobran iznad snaga američke kopnene vojske svojim neselektivnim djelovanjem po zračnim ciljevima predstavljale su veću opasnost za američke i savezničke zrakoplove nego za malobrojne iračke zrakoplove.

Zapravo su „prijateljskom vatrom“ protiv vlastitih zrakoplova pokrenule pravi rat iscrpljivanja između američkih i savezničkih zrakoplovnih snaga i bitnica raketa „Patriot“ koje su štitile snage na tlu. Elektronski sustavi bitnica  „Patriota“  savezničke zrakoplove identificirali su kao iračke zrakoplove ili rakete,  pratile ih svojim akvizicijskim radarima i radarima za usmjeravanje raketa, izazivale povlačenje savezničkih zrakoplova sa započetih misija radi izbjegavanja opasnosti u kojoj  su se našli i na kraju izazvale otvaranje vatre od strane jednog američkog F-16 na položaj „Patriota“ i uništenje zapovjednog mjesta bitnice.

Kasnijim raščlambama utvrđeno je da su te prve verzije raketnog sustava „Patriot“ bile nedovoljno pouzdane iz jednostavnog razloga što je na njima  primjenjena  danas  aktualna tehnologija autonomnog oružja, koja je u trenutku kreiranja sustava  i prvih serija „Patriota“  bila u svojim začecima. „Patrioti“ su imali sposobnost autonomnog djelovanja bez utjecaja posade. Kada su bili postavljeni u automatski mod rada raketni sustavi su sami pretraživali zračni prostor, pronalazili ciljeve, identificirali ih i po njima djelovali. Čak i kada su s bitnicama upravljale posade sustav je imao visoku razinu autonomije, posebice u razlučivanju neprijateljskih od prijateljskih ciljeva. I pri tom su zbog pretjeranog oslanjanja na tehnologiju nastajale kobne pogreške.

„Patrioti“ su se za američke i savezničke zrakoplove pokazali opasno nepouzdanima i sklonima otvaranju vatre na prijateljske zrakoplove.

„Mnogi saveznički piloti vjerovali su da im Patrioti predstavljaju veću prijetnju od bilo koje rakete zemlja-zrak u naoružanju Iraka“ – napisao je Benjamin Lambeth u svojoj monografiji o ratu u Iraku.

Kada su u ožujku 2003. godine američke i koalicijske kopnene snage ušle u Irak, pridruženo im je ukupno 62 četverostruka  lansera raketnog sustava „Patriot“ koji su ih pratile u napredovanju i pružali im stalnu protuzračnu zaštitu. Svaka bitnica „Patriota“ imala je osim lansera i promatrački radar  te radar za upravljanje vatrom, kontrolirane sofisticiranim računalnim sustavom. On je koristio složene računalne algoritme kako bi procjenio brzinu i visinu cilja i dekodirao radio signale uređaja za identifikaciju zrakoplova. U slučajevima kada računalo procjeni  da se cilj poklapa s profilom neprijateljskog zrakoplova ili projektila, na zaslonima operatera cilj prikazuje kao neprijateljski,  a u slučajevima  kada je sustav bio postavljen na automatski način rada samostalno je i otvarao vatru po ciljevima koje je identificirao  kao neprijateljske.

U sinergiji nove, još u borbenim uvjetima neispitane  tehnologije autonomnih  oružnih  sustava i neiskustva posada, bitnice „Patriota“ već nakon nekoliko dana rata praktički su pucale po svemu što leti iznad i oko njih. Kako je iračko zrakoplovstvo bilo potpuno neutralizirano i uopće nije djelovalo po savezničkim kopnenim snagama bitnice „Patriota“ zapravo su se nadmetale sa zrakoplovima vlastitih snaga, dovodile ih u opasnost i u dva ih slučaja srušile. Američki vojni stručnjaci nakon završetka borbenih operacija zabrinuto su proučavali što bi se dogodilo da se nad savezničkim trupama uistinu vodio zračni rat kada su se sustavi „Patriot“ pokazali toliko nepouzdanima u situaciji gotovo potpune odsutnosti neprijateljskih zračnih snaga.

Prva žrtva „Patriota“ bio je borbeni zrakoplov „Tornado“ iz sastava britanskog ratnog zrakoplovstva. Njega je 23. ožujka 2003. godine srušila bitnica protuzrakoplovnih raketa „Patriot“ kada se nakon borbene misije iz Iraka vraćao u Kuvajt. Poginula su oba člana posade. Pogreška je pripisana neispravnom identifikacijskom uređaju  IFF (Identification Friend or Foe) koji emitira kodirani ili nekodirani  radio signal uz pomoć kojeg se zrakoplov identificira kao svoj ili kao neprijateljski. Britanci su za tragediju okrivili neispravni IFF „Tornada“ iako su svi iz eskadrile u čijem sastavu je bio zrakoplov bili duboko uvjereni da je pogreška na strani sustava „Patriot“ i da je on pogrešno dekodirao IFF signal. Nakon tog rušenja „Patrioti“ su postali izvor stresa pilotima savezničkih zrakoplova. Mnogi koji su se našli u snopu radara sustava „Patriot“ bili su prisiljeni izbacivati mamce, ulaziti u asgresivne manevre izbjegavanja ili pak panično tražiti od zrakoplova za zračnu kontrolu, AWACS –a,  da „Patrioti“ s njih otklone svoje radarske snopove. U više slučajeva kako bi mogli izvoditi anti -raketne manevre piloti ugroženih zrakoplova su odbacivali dodatne spremnike za gorivo, bombe i rakete te potom odustajali od borbenih misija u koje su krenuli. Piloti američkih zrakoplova imali su sve manje strpljenja sa svojim suborcima na tlu i njihovim raketnim sustavima „Patriot“.

Već slijedeći dan nakon rušenja britanskoga zrakoplova „Tornado“ u radarskom snopu „Patriota“ iznad An Najafa u Iraku našao se jedan američki borbeni zrakoplov F-16. Njegov pilot, ne želeći se izlagati opasnosti i završiti kao britanski piloti jednostavno je na bitnicu „Patriota“ ispalio proturadarski projektil HARM koji je uništio zapovjedno mijesto bitnice, na sreću bez ljudskih gubitaka. Američko zrakoplovstvo je inizistiralo na tvrdnji da je pilot procijenio da se nalazi u snopu radara iračkog protuzračnog sustava i da je pravilno postupio jer nije mogao znati da ga uporno ugrožava vlastiti protuzračni sustav. Američki piloti događaj su komentirali kako je dobro što nitko nije nastradao, ali s druge strane su neskriveno izražavali zadovoljstvo što je eliminiran barem jedan radar sustava „Patriot“.

No sustavi Patriot“ su nastavili ratovanje protiv vlastitih zrakoplova. Dana 2. travnja 2003. godine raketa sustava „Patriot“ srušila je mornarički borbeni zrakoplov F/A-18 na jugu Iraka. Pilot je primijetio dolazeću raketu i pokušao je izbjeći ali nije uspio i u rušenju zrakoplova je poginuo. Njegov kopilot je preživio. „Patrioti“ su tako zabilježili ubojstvo  trećeg savezničkog pilota.

Nakon ovog događaja zapovjedništvo američkih snaga zabranilo je posadama sustava „Patriot“ postavljanje na automatski mod rada i zapovjedilo američkim zrakoplovima korištenje nekodiranih IFF signala kako bi „Patriotima“ olakšali identifikaciju vlastitih zrakoplova.

Slučaj autonomnog ratovanja „Patriota“ protiv vlastitih zrakoplova nakon rata proučavao je Odbor za  znanost  pri  američkom  Ministarstvu  obrane (U.S.Defense Science Board) i u zaključku upozorio da će se u budućim ratovima problem autonomnog upravljanja oružnim sustavima sve više isticati. Jer postavlja se pitanje, ako  se bitnice „Patriota“ nisu mogle nositi s borbenim djelovanjima u kojima neprijateljske zračne snage gotovo nisu niti sudjelovale  i pri tome ubile tri vlastita pilota, kako bi  djelovale u ratu protiv sofisticiranog i odlučnog neprijatelja?

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like