Normandija – američko bombardiranje vlastitih trupa

Foto: preuzeto s portala Awesomestories

Nakon proglašenja uspjehom strateškog bombardiranja na taktičkoj razini talijanskoga otoka Pantelleria američke i savezničke snage sve češće su strateške zračne snage koristile za podršku trupama na tlu. Iako su američki strateški bombarderi imali nove uređaje za ciljanje koji su povećavali preciznost bombardiranja ipak nisu osiguravali toliku preciznost  da bi bez ikakvih rizika mogli bombardirati neprijateljske snage koje su u neposrednom borbenom kontaktu s američkim i savezničkim trupama.

Najviše američko zapovjedništvo ipak je u situacijama koje su procijenili kao kritične i koje bi mogle odnjeti previše žrtava,  pribjegavale korištenju strateških zračnih snaga za masivne udare po neprijateljskim trupama koje su bile u bliskom dodiru s njihovim i savezničkim snagama. Kako bi se smanjio rizik dogovoreno je da će se prilazak bombarderskih snaga zoni djelovanja obavljati paralelno s kretanjem vlastitih snaga na tlu, a ne okomito na njih. Tako bi se izbjegla situacija da u slučaju preranog ispuštanja bombi budu ugrožene vlastite snage. No zapovjednici zračnih snaga nisu bili zadovoljni takvim rješenjem jer su se njihovi zrakoplovi time duže vremena izlagali neprijateljskoj protuzračnoj vatri.

Kako bilo, tijekom nastavka rata u Europi djelovanje strateškog zrakoplovstva u neposrednoj podršci snagama na tlu u više slučajeva dovelo je do tragičnih posljedica stradavanja vojnika od vlastitih bombardera.

Jedan od najtežih stradavanja od vlastite bombarderske avijacije zabilježen je za vrijeme borbi u Francuskoj, nakon iskrcavanja u Normandiji,  tijekom operacije Cobra (25.- 31. srpnja 1944. godine) pod zapovjedništvom američkog generala Omara Bradleya.

Savezničke snage, nakon šest tjedana  borbi  s  njemačkim Wehrmachtom, po iskrcavanju praktički su zaglavile na pašnjacima Normandije, koji su bili isprepletni gustim živicama, koje su kao ograde na svojim posjedima uzgojili francuski poljporivrednici. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, labirinti zidova od živice kroz koju se ništa ne vidi i koja je mjestimično  bila visine tenka, onemogućavali su saveznički manevar, razvoj snaga i učinkovito borbeno djelovanje, a njemačkim sngama osiguravale pogodne pozicije za postavljanje zasjeda, posebice na mjestima gdje su živice kanalizirale kretanje oklopnih i mehaniziranih snaga.

Kako bi se prevladao zastoj na ratištu američki general Omar Bradley pripremio je plan probijanja njemačke obrane uz pomoć strateških bombardera 8. zračne armije, koja je, inače, bila zadužena za streteško bombardiranje njemačkih infrastrukturnih ciljeva. Ta odluka rezultirala je jednim od najstravičnijih incidenata stradanja od prijateljske vatre u povijesti američke vojske. S druge strane strateški udar po njemačkim položajima potpuno je razorio do tada čvrstu njemačku obranu na uskom dijelu fronte, kroz koju su prošle najprije postrojbe VII i VIII  korpusa američke vojske, a potom udarna američka sila  – 3. armija pod zapovjedništvom proslavljenog  generala  Georga Pattona.

General  Omar Bradley odlučio je udariti na glavnu njemačku obrambenu liniju koja se protezala u zahvatu ceste između gradova St. Lo i Perrier  u smjeru istok-zapad. Uz pomoć strateškog zrakoplovstva  8. zračne armije isplanirao je udar u uskoj zoni dužine svega pet kilometara,  na udaljenosti  dva kilometra od grada St. Lo.  Udarnu snagu napada vodio je VII korpus američke vojske pod zapovjedništvom generala Josepha Collinsa koji je sačinjavalo 6 divizija. Na lijevom i desnom boku bile su 9. i 30. pješačka divizija. Obje su divizije predhodno vodile teške borbe s njmačkim snagama i pretrpjele su gotovo 100-postotne gubitke te su praktički bile svedene na iskusnu jezgru preživjelih i iscrpljenih veterana okruženih mnoštvom novih i neiskusnih vojnika. U središtu je bila svježa 4. pješačka divizija. U pričuvi je čekala 1. motorizirana pješačka divizija i ojačane snage 2.i 3. oklopne divizije, od kojih je svaka raspolagala s više od 300 tenkova tipa Sherman i Stuart.

Na njemačkoj strani nalazile su se snage ukupne jačine dvije pješačke divizije, jedne padobranske divizije, četiri nepopunjene oklopne divizije i jedne mehanizirane pješačke divzije sa jedva 190 tenkova i samohodnih topova. Velik dio njemačkih sanga bio je angažiran na zaustavljanju prodora britanskog  feldmaršala Bernarda Montgomerya u okviru operacije Goodwood, koja je pokrenuta 18. srpnja  prema gradu Caenu. Nakon štu su Britanci u kratkom vremenu od elitnih njemačkih snaga izgubili najmanje 300 tenkova operacija je zaustavljena, ali je  zbog nje 6  njemačkih oklopnih divizija iz operativne  pričuve bilo upućeno  na britanski sektor na istoku, dok su se samo dvije njemačke oklopne divizije zbog toga mogle suprotstaviti američkom napadu poduzetim u okviru operacije „Cobra“.

Na pravcu glavnog udara američkih snaga našla se „Panzer Lehr“ divizija pod zapovjedništvom generala Fritza Bayerleina. „Panzer Lehr“ divizija bila je svedena na samo 2200 vojnika i 47 operativno sposobnih tenkova Panzer IV i Panther, što je činilo četvrtinu njene nominalne snage. Pridružen joj je bio slabo obučen padobranski puk od 500 ljudi i mala pričuvna borbena grupa od 450 vojnika.

Međutim plan generala Bradleya imao je veliki problem. Strateški bombarderi B-17 nisu bili dovoljno precizni da u neposrednom kontaktu trupa na tlu pogode samo neprijateljske snage. Povlačenje snaga s crte bojišnica radi bombardiranja otvaralo je rizik neprijateljskog prodora u tako ispražnjeni prostor,  a s druge strane cijela operacija je predviđala da kopnene trupe odmah iskoriste razorne zračne udare i krenu u napad, dok je naprijatelj još uvijek u šoku. Stoga je bilo presudno važno  da američke snage za vrijeme bombardiranja  budu na smoj crti borbenog dodira  ili što bliže njoj kako bi mogle odmah krenuti u napad. General Bradley je sa zapovjedništvom zrakoplovstva dogovarao koliko će povući svoje trupe i nudio je povlačenje od 800 metara. Generali zračnih snaga s pravom su inzistirali na minimalnoj udaljenosti od 3000 metara. Nakon cjenkanja dogovorili su se da se neposredno prije zračnog udara američke snage povuku 1200 metara od crte borbenog dodira.

Nakon nekoliko dana kašnjenja zbog lošeg vremena, napokon, 25. srpnja 1944. godine bombarderi 8. zrakoplovne armije su krenuli u akciju. No, dok su se približavali Normandiji vremenski uvjeti su se pogoršali, pa je napad otkazan. Međutim više od 100 zrakoplova ispustilo je bombe prije zapovjedi o povlačenju, a od toga je 16 strateških bombardera B-17 greškom ispustilo bombe 2 kilometra sjeverno od cilja, udarajući tako po američkoj 30. pješačkoj diviziji. Ubijeno je 25 američkih vojnika a 130 ranjeno. Pobješnjeli vojnici 120. pješačke pukovnije otvorili su vatru na američke zrakoplove iz svih raspoloživih oružja.

General Bradley je bijesnio jer su zrakoplovi ciljevima prišli okomito, a ne paralelno kako je dogovoreno, ali je zapovjedništvo zrakoplovnih snaga tvrdilo da ni prilaz njemačkim snagama paralelno sa američkim snagama na tlu ne bi spriječilo kolateralne štete nego bi bombardere samo izlagalo duže vremena neprijateljskoj protuzračnoj vatri. Najgore od svega je bilo što su njemačke snage odmah nakon bombardiranja zauzele pozicije s kojih su se povukle američke snage pa su Amerikanci uz gubitak 174 ubijena i ranjena vojnika od “Panzer Lehr„ divizije morali ponovo preoteti položaje. “Panzer Lehr“ divizija izgubila je 350 vojnika i 10 tenkova.

Dobri  vremenski uvjeti dana 26. srpnja omogućili su puni angažman i učinkovito djelovanje  američke 8. zračne armije. Napad je počeo bombardiranjem i raketiranjem njemačkih položaja od strane 550 lovaca bombardera. Nakon toga doletjela je cijela 8. armija s preko 1800 bombardera. Oni su tepihom bombi ukupne težine 5 milijuna kilograma prekrili uski sektor fronte i na tlu stvorili pakao. Unatoč enormnom udaru njemačka protuzračna obrana uporno je pucala po zrakoplovima iz 88 milimetarskih topova. Položaji njihovih bitnica su locirani pa su američke snage iz 1000 artiljerijskih oružja po njima ispalile 50 tisuća granata. No unatoč tome nisu uspjele zaustaviti njihovo djelovanje po američkim bombarderima. Stoga su zračne snage  u napad na protuzračnu obranu poslale još 350 lovaca bombardera P-47 Thunderbolt i 396 srednjih bombardera B-26 Marauder. Bombarderi su koristili i napalm bombe. Mnogi od zrakoplova koristili su dim iz ranijih bombardiranja kao marker njemačkih položaja te su na ta mjesta izbacivali bombe. No vjetar je promijenio smjer i dim gurnuo prema sjeveru, prema američkim snagama.

Američki zrakoplovi ponovo su ispustili bombe  na svoje vlastite trupe, uglavnom opet po nesretnoj 30. pješačkoj diviziji. U kratkom napadu ubijeno je 111 američkih vojnika i ranjeno 490. Američki general-pukovnik Leslie McNair od bliske eksplozije bombe odletio je u zrak gotovo 20 metara nakon čega je njegovo tijelo potpuno neprepoznatljivo, u raspadajućem  stanju  palo na tlo.

Amerikance je moglo utješiti samo to što su njemačke snage bile potpuno razbijene od zračnog udara. Preživjeli njemački vojnici uglavnom su poludjeli i besciljno hodali bojištem bez oružja. Mnogi od njih sa višestrukim ranama od fragmenata bombi i sekundarnih projektila, kao što su komadi betona i uništene opreme.

Mrtvi se gotovo nisu ni mogli vidjeti jer su bili zatrpani tonama zemlje. Tenkovi i topovi su bili potpuno uništeni, nikakve telefonske veze nisu bile u funkciji, jer su sve razvučene žice bile pokidane, a nije funkcionirala ni radio veza jer su sva zapovjedna mijesta bila uništena. Oko 1000 Nijemaca ubijeno je bombadiranjem. Padobranska pukovnija jednostavno je nestala, a u cijeloj “Panzer Lehr“ diviziji ostalo je operativno samo desetak tenkova, no posade su bile psihički rastrojene i nisu bile u stanju funkcionirati.

Zapovjednik „Panzer Lehr“ divizije, general  Fritz Bayerlein od nadređenog  zapovjednika generala Gunther von Klugea primio je zapovjed putem teklića da zadrži položaje i da se ne smije povući. Odgovorio mu je: “Nitko se ne povlači, svi moji grenadiri, inžinjerci i tenkovske posade čvrsto drže svoje položaje. Niti jedan čovjek ne napušta svoje mjesto. Oni su tihi u svojim rovovima jer su mrtvi“.

Nakon devastirajućeg zračnog udara snage VII i VIII američkog korpusa probile se njemačku obrambenu crtu, proširile mostobran, nakon čega je 1. kolovoza kroz otvorenu crtu fronte prema istoku projurila Pattonova 3. armija koja je nastavila napredovanje sve do Pariza, u koji je ušla zajedno s francuskom oklopnom divizijom 25. kolovoza 1944. godine.

Bradleyiev napad uspio je zbog sinergijskog djelovanja snaga pješaštva, oklopa, topništva i zračnih snaga. Razorno zračno bombardiranje odigralo je ključnu ulogu u probijanju fronte, a stradanja od prijateljske vatre rezultat su nemogćnosti strateških bombardera toga vremena da djeluju kao precizno oružje. Dakako da je vojno vodstvo to znalo i na mogućnost kolateralnih gubitaka pristajalo, jer je procjenjivalo da će tako izgubiti manje vojnika nego u borbi s njemačkim snagama.

Procjenjuje se da su saveznički zračni napadi u Normandiji, kao kolateralnu posljedicu usmrtili 50 tisuća francuskih civila i uništili oko 75 posto zgrada u svim većim gradovima Normandije.

0 komentara

You may also like