Osokoljen njemačkim munjevitim uspjehom u ratu protiv Francuske, talijanski Duce Benito Mussolini u želji da proširi svoje “imperijalno carstvo”, mimo volje Adolfa Hitlera kojemu je draža bila talijanska neutralnost, objavio je rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Italija je po izbijanju ratnih sukoba bila u znatnoj prednosti pred Britancima. U Sredozemlju su imali moćnu i modernu ratnu mornaricu, kojoj je pariralo samo par zastarjelih britanskih bojnih brodova i krstarica. U svojoj koloniji Libiji imali su 330 tisuća vojnika, naprema samo 25 tisuća Britanaca u Egiptu. U Abesiniji su Talijani također imali više od 300 tisuća vojnika, nasuprot tridesetak tisuća Britanaca u Keniji, Sudanu i Britanskoj Somaliji.
Samouvjereni Mussolini odmah je naredio zauzimanje Egipta te je već naručio crnog konja i dao izraditi tzv. mač islama, čime je na simboličan način htio pokazati kako muslimane oslobađa od stranih kolonizatora i donosi im slobodu.
Slika 1: Benito Mussolini
Dok je Mussolini maštao o svojoj trijumfalnoj paradi u Kairu koju će predvoditi na crnom konju, situacija na terenu počela se odvijati mimo njegovih očekivanja. Prva talijanska žrtva u oružanom sukobu bio je upravo talijanski guverner Libije i zapovjednik cjelokupne sjevernoafričke vojske, maršal Italo Balbo, kojeg je oborila vlastita protuzračna obrana dok je svojim avionom nadgledao liniju bojišta. Ofenziva je odgođena, a novu je pokrenuo nasljednik nesretnog Balba, maršal Rodolfo Graziani.
Snažan protunapad
Nakon što su talijanske trupe ušle par kilometara u Egipat, slijedio je snažan britanski protunapad pa je dvadesetak tisuća napadača u par tjedana potpuno razbilo talijanske formacije i zarobilo 180 tisuća Talijana i gotovo 800 tenkova, tisuću topova, kao i ogroman ratni materijal. Talijanski guverner Abesinije, nećak kralja Italije Vittorija Emanuelea III., princ Amadeo, vojvoda od Aoste, bio je bolje sreće od svog kolege u Libiji. Osvojio je Britansku Somaliju, no zbog Grazianijeva debakla, nije se odlučio napredovati prema Egiptu iako pred sobom nije imao nikakve ozbiljnije postrojbe koje bi ga mogle zaustaviti u pohodu, nego se odlučio utvrditi i držati položaje. Nakon katastrofe u Sjevernoj Africi, pompozni Mussolini, kojemu se u vrlo kratkom vremenu raspršio san o sredozemnom carstvu, teške je volje za pomoć morao moliti Hitlera koji je s razlogom Italiju htio držati podalje od rata. Tako je u Libiju upućen njemački Afrikakorps pod vodstvom generala Erwina Rommela, čime počinje nova faza pustinjskog rata. Suočeni s novom njemačkom prijetnjom, Britanci su se prije odlučili riješiti opasnosti koja im je prijetila s juga te su sa svim raspoloživim snagama, kojih nije bilo više od 30 tisuća, napali deset puta jače Talijane u Abesiniji. Nakon par mjeseci borbi i dosta mlakog otpora Talijani su se predali, zbačeni etiopski kralj Haile Selassie vraćan je na prijestolje, a princ Amadeo naredio je svojim vojnicima da polože oružje. Dok su stotine tisuća talijanskih vojnika krcani na brodove Crvenog križa i otpremani u internaciju u Kanadu, nekolicina Talijana, među kojima je bio i konjički poručnik, barun Amadeo Guillet, oglušila se na prinčevu zapovijed te su odlučili nastaviti gerilsku borbu protiv Britanaca.
Slika 2: Amadeo Guillet najviše je vremena provodio pomno njegujući svoje brkove
Guillet se, poput svojih predaka koji su bili odani savojskoj dinastiji, upisao u prestižnu konjičku vojnu akademiju i odlučio svoj život podrediti vojnoj karijeri. Naočiti barun koji je, osim jahanja, najviše vremena provodio pomno njegujući svoje brkove, bio je i naširoko poznat plejboj i ženskar, tako da njegovu šarmu nije odoljela ni poznata američka glumica Mary Pickford. Kao vrsni konjanik, izabran je kao predvodnik talijanske konjičke reprezentacije za nastup na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., no kako je u to vrijeme Italija upravo napala Abesiniju, Guillet je odbacio tu čast i zov rata ga je odveo u Afriku, gdje mu je, usprkos niskom činu poručnika, dodijeljeno zapovjedništvo nad konjičkom grupom Amhara koju su činile dvije i pol tisuće eritrejskih dobrovoljaca i pet talijanskih podoficira.
Svojim iznenadnim napadima i dubokim prodorima iza neprijateljskih linija izazivao je strah i nemir među abesinskim vojnicima, tako da je ubrzo dobio nadimak “vražji zapovjednik”.
Smioni juriši
Glavno oružje njegovih trupa bili su sablja, pištolj i ručne bombe, a u jednom jurišu pod njim je život izgubilo pet konja. U jednome je čak eksplodirala granata malokalibarskog topa koja je nesretnu životinju rastrgala u komade, dok je barun prošao potpuno neozlijeđen. No, svi ti smioni juriši imali su i svoju cijenu pa je dobio metak u srce, a od sigurne smrti spasile su ga sandale koje je nosio oko vrata jer je, poput ostalih Eritrejaca, jahao bos. No, zbog ozljede se ipak, doduše s visokim odlikovanjima, morao vratiti na liječenje u Italiju, gdje je intenzivno učio arapski jezik znajući da će se jednog dana ponovno vratiti u zemlju koju je zavolio i ljudima koji su ga cijenili, a istovremeno se zaručio i sa svojom prelijepom nećakinjom Beatrice Gandolfo, kojoj je obećao brak čim se okončaju ratni sukobi. No, iako nije bio pristalica fašizma i prezirao je Mussolinija, Guillet se dobrovoljno priključuje talijanskim snagama koje su pohrlile u pomoć generalisimusu Franciscu Francu u njegovoj pobuni protiv republikanske vlade. Tu sa svojim konjičkim odredom sudjeluje u više bitaka, a jednom prilikom zarobljava pet sovjetskih oklopnih kola s cjelokupnom ruskom posadom, za što je dobio najveće talijansko vojno odlikovanje, ali ne i promaknuće jer je javno kritizirao fašizam i hvalio kralja. Ponovno je ranjen i vraćen u Italiju, no upravo kada se trebao vjenčati s Beatrice, Mussolini objavljuje rat Velikoj Britaniji i ratoborni se barun vraća svojim Eritrejcima. Dok su se druge talijanske trupe uglavnom povlačile, “vražji zapovjednik” konstantno je sa svojim konjanicima napadao britanske kolone, položaje i vojna skladišta. Tako je je kod Kerua u Eritreji sa 300 konjanika napao britansku tenkovsku kolonu.
Slika 3: Samo u jednom jurišu pod Guilletom je život izgubilo pet konja, a njemu nije bilo ništa
Britanci su ostali potpuno zatečeni, tako da je iza njegova napada, koji je trajao samo nekoliko minuta, ostalo u plamenu sedam neprijateljskih tenkova. “Crvene talijanske ručne bombe počele su padati oko nas kao stotine loptica od kriketa, uopće nismo bili svjesni što se događa. Kada smo se malo pribrali, sve je bilo gotovo, a neprijatelj je nestao kao da ga nikada nije ni bilo”, zapisao je napadnuti britanski zapovjednik. U njegovim smionim akcijama život je izgubilo 826 njegovih konjanika i trostruko više konja.
Ljubavnica Khadija
Preuranjena kapitulacija princa Amadea, koji je kasnije umro od malarije u britanskom zarobljeničkom logoru, duboko je razočarala “vražjeg zapovjednika” te je on nastavio voditi svoj privatni rat računajući na potporu svojih vjernih Eritrejaca, kao i brojnih Etiopljana koji su služili u talijanskoj vojsci. U njegovim gerilskim akcijama vjerno ga je pratila ljubavnica Khadija, kći eritrejskog kalifa, koja ga je njegovala tijekom brojnih ranjavanja. Napadao je britanske linije opskrbe, vojna skladišta, uništavao aerodrome, željezničke pruge, dizao vlakove u zrak te sjekao telegrafske žice, čime je znatno otežao komunikaciju britanskih trupa. Zbog njega i njegovih gerilaca, Britanci su u Etiopiji morali zadržati znatne vojne snage koje su bile prijeko potrebne za borbu protiv Rommelova Afričkog korpusa. Prema britanskim zarobljenicima uvijek se ponašao galantno, odmah ih je puštao na slobodu te im je, iako je i njemu nedostajala, davao dovoljnu količinu vode da sigurno stignu do svojih položaja. Zbog svih tih akcija Britanci su ga prozvali “talijanskim Lawrenceom od Arabije”. Kako je Rommel zauzeo Tobruk i počeo napredovati u Egipat, Guillet je počeo dobivati sve više pristaša pa su se Britanci počeli bojati općeg ustanka. Talijanski avioni su nad Abesinijom i Eritrejom počeli izbacivati letke s naslovom “Ritorneremo” (vratit ćemo se), a talijanska doktorica Rosa Danielli, inspirirana Guilletovom borbom, ušetala se u glavno britansko vojno skladište u Adis Abebi i digla ga u zrak, uništivši tone municije i 20 tisuća automata Sten. Rosa je čudom preživjela eksploziju koja je uništila trećinu grada i kasnije britansko mučenje te je kao teška bolesnica vraćena u Italiju, gdje ju je osobno odlikovao kralj Vittorio Emanuele III. Zbog sve učestalijih prijetnji i mogućeg ustanka, Britanci su sve talijanske civile zatvorili u logore, a za Guilletom raspisali nagradu u vrijednosti od 800 tisuća eura u današnjem novcu. Kako se ratna situacija nije odvijala u korist saveznika, a Rommel se činio nepobjedivim, car Haile Selassie pobojao se da ponovno ne izgubi svoje prijestolje pa je počeo pregovore s “vražjim zapovjednikom”, nudeći Abesiniju kao talijanski protektorat s njim kao nominalnim vladarom, a zauzvrat je tražio sudjelovanje Etiopljanina u lokalnoj samoupravi, kao i aboliciju svih svojih podanika koji su se borili protiv Talijana. Britanski vojnici više su puta opkoljavali Guilleta, koji je u međuvremenu svoje ime promijenio u Ahemed i oblačio se poput ostalih domorodaca, te im je uvijek uspijevao pobjeći. Jednom su ga pustili iz okruženja misleći da je arapski prosjak.
Nemoralna ponuda
Kako konvencionalne metode ratovanja protiv “vražjeg zapovjednika” nisu davale rezultate, Guilletu je pristupio britanski obavještajni major Max Harari i ponudio mu dva milijuna eura u današnjem novcu da odustane od daljnjih akcija. Uz kurtoazno popijenu bocu džina, Guillet je odbio ponudu i nastavio s borbom. No, nakon njemačkog poraza kod El Alameina, Guilletove su se snage počele rasipati. Njegovi Eritrejci, koje je nazivao najboljim vojnicima svijeta i afričkim Prusima, samo bez pruskih mana, uz suze i isprike odlazili su iz njegove postrojbe, tako da ju je on na koncu sam raspustio.
Slika 4: Guillet i njegov vjerni ratnik Eritrejac
No, ipak se nije odlučio predati. Napustio je vjernu Khadiju, koja ga je otpratila do ribarske brodice kojom je otplovio do Jemena, gdje se kao slijepi putnik ukrcao na brod Crvenog križa koji je talijanske ranjenike prevozio u domovinu. Tu ga je primio kralj, odlikovao ga i uslišio njegovu molbu da nastavi gerilsku borbu. Taman kada je Guillet nakrcao transportni avion zlatom i oružjem kojim je mislio nastaviti ustanak, Italija je kapitulirala. Kao lojalni kraljev podanik, odmah se dao na raspolaganje vojnim snagama koje su nastavili borbu protiv Mussolinijeve socijalne republike i nacista na sjeveru Italije. Tu se ponovno susreće s bivšim neprijateljem, majorom Maxom Hararijem, s kojim će ostati doživotni prijatelj. Na sjeveru zajedno poduzimaju brojne gerilske akcije protiv Nijemaca i fašista. Posljednja ratna akcija bila mu je upad u komunistički štab u Milanu, gdje je oteo carsku krunu Hailea Selassieja koju su partizani ukrali iz Mussolinijeve rezidencije u Salu, i potom je osobno predao etiopskom caru kako bi se zagladili međudržavni odnosi. Po završetku rata konačno se vjenčao s Beatrice koja mu nije zamjerila vezu s Khadijom, nego joj je čak poslala svoju najvredniju bisernu ogrlicu uz pismo zahvale što se za njezina dragog brinula u najtežim trenucima.
Kada je na referendumu 1946. zbačena kraljevina i uspostavljena Republika Italija, Guillet, sada već s činom pukovnika, s indignacijom napušta vojnu službu. No, poziva ga bivši kralj i moli ga da nastavi služiti Italiji, što ponosni ratnik bespogovorno prihvaća. Zbog svog poznavanja jezika i običaja, postaje talijanski veleposlanik u Jemenu, Jordanu, Maroku i Indiji. Često je navraćao u Etiopiju, gdje su ga uvijek dočekivale tisuće njegovih bivših boraca i obožavatelja. Tijekom službe u Maroku 1972., za vrijeme pokušaja državnog udara protiv kralja Hassana II., iz ladice vadi svoj stari vojni pištolj i suprotstavlja se pobunjenicima koji su napali diplomatsku četvrt, čime je spasio život njemačkom veleposlaniku i još nekolicini diplomata. Nakon odlaska u mirovinu 1975., kupuje imanje u Irskoj, gdje umirovljeničke dane provodi uzgajajući konje i loveći lisice. Iz mirovine se nakratko vraća u politiku i uspijeva se izboriti za neovisnost Eritreje od Etiopije 1993. godine. Kao najodlikovaniji talijanski vojnik, umire 2010. u sto i prvoj godini života, a na pogrebu mu je bio cijeli talijanski politički i vojni vrh, predsjednik Eritreje i brojni prijatelji iz arapskoga svijeta.
