Ubojstvo milijun Filipinaca najmračnija je tajna SAD-a

Istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, za koje se vjerovalo da će SAD-u donijeti prevlast na Pacifiku, no taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima postoji samo natuknica da je postojao.

Španjolsko-američki rat iz 1898. godine, koji je trajao samo tri mjeseca, zauzima važno mjesto u povijesti, popularnoj kulturi i obrazovnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država. Napisano je na stotine knjiga i snimljeno na desetak filmova o požrtvovnoj borbi američkih vojnika koji su se borili za oslobođenje Kubanaca od španjolske kolonijalne vlasti. Na gotovo mitski status uzdignuti su Rough ridersi (Grubi jahači) koje je predvodio budući američki predsjednik Theodore Roosevelt, a bitka kod San Juana u kojoj su oni izvojevali pobjedu, postala je središnjom točkom tog rata. Kako to s mitovima obično ide, većina događaja, za potrebe dnevne politike i kasnijeg mobiliziranja i educiranja nacije, u potpunosti je izmišljena.

Amerikancima kao ideja vodilja za rat sa Španjolskom nije služilo nikakvo oslobađanje potlačenih Kubanaca, nego su ih vodili čisto ekonomski i geopolitički razlozi. Sjedinjene Države u potpunosti su zagospodarile svojim teritorijem, tako da više nije moglo biti velike ekspanzije na Zapad, ni naseljavanja doseljenika uz popratno protjerivanje domicilnog indijanskog stanovništva. 1893. godine dogodio se i slom burze te je bila potrebna hitna akcija kako bi se konsolidiralo stanje i oči se nacije uprle u drugom smjeru. Španjolski imperij na izdisaju koji je u svojim rukama još uvijek držao Kubu bogatu šećernom trskom, bio je očigledna meta.

Na Kubi je u to vrijeme plamsao ustanak protiv Španjolaca što je bila još jedna olakotna okolnost. Kao povod za rat iskorištena je još do dana današnjeg  nerazjašnjena eksplozija na američkom bojnom brodu USS Maine koji je potonuo u havanskoj luci. Za to su optuženi Španjolci i američke trupe su se uz nezapamćenu pratnju tadašnjih medija, iskrcale na Kubu. Slabi Španjolci, bez mogućnosti da im iz udaljene domovine stigne ikakva pomoć, unaprijed su bili osuđeni na propast pa su pružili dosta mlak otpor. U samoj bitci za brdo San Juan, Rooseveltovi jahači, koji zapravo nisu ni bili jahači, budući da su im konji ostali na Floridi, jedva da su i sudjelovali te su imali samo jednog poginulog, violinista Theodora Millera, zeta Thomasa Edisona, a on je stradao od prijateljske vatre. Brdo koje se izvorno zvalo Cattle Hill (Kravlje brdo) zapravo su zauzeli Buffalo soldiersi, crni vojnici američke vojske. No, domaćoj publici željnoj, avanturističko-romantičarskih priča nisu mogli biti servirani crnci kao junaci nego je stvoren mit o Rooseveltu i njegovim neustrašivim junacima, a neglamurozno ime Kravljeg brda promijenjeno je u San Juan, što je zvučalo mnogo prikladnije. U tom kratkom ratu koji se zapravo može nazvati malo snažnijim puškaranjem, Amerikanci su izgubili tristotinjak vojnika, a Španjolci oko sedamsto. Kuba je postala prekomorski teritorij Sjedinjenih Američkih Država, a državni tajnik John Hay je po okončanju sukoba slavodobitno izjavio: ‘Bio je to divan mali rat’. 

Tajni rat

No, istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, a taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima samo postoji natuknica da je postojao. Na Filipinima je već 1896. godine domaće stanovništvo diglo ustanak protiv kolonizatora, no kako su sve snage uložili u borbu s revolucionarima na mnogo bogatijoj Kubi, Španjolci su uspjeli postići dogovor s filipinskim vođom Emiliom Aguinaldom kojem su isplatili četiri milijuna dolara u današnjem novcu, dali amnestiju njegovim vojnicima i obećali ograničenu autonomiju Filipina. Bogati Aguinaldo koji je bio kineskog podrijetla, udobno se smjestio u Hong-Kongu gdje ga je zadesila neočekivana sudbina.





Po izbijanju španjolsko-američkog rata, oči američkog predsjednika Williama McKinleya i cijele njegove vlade bile su uperene na Kubu te nitko na Filipine nije ni pomišljao. Taj propust uvidio je pomoćnik ministra mornarice Theodore Roosevelt pa je, prije nego što je otišao na Kubu sa svojim jahačima u odsustvu svog pretpostavljenog koji je bio u bolovanju i bez ičijeg znanja, naredio pacifičkoj floti da krene na Filipine. Ratna eskadra je iz Hong-Konga pokupila bivšeg ustaničkog vođu, sadašnjeg bogataša Emilia Aguinalda, a američki komodor George Dewey mu je obećao da će biti novi predsjednik samostalne filipinske republike. Nepovjerljivi Filipinac tražio je pismenu potvrdu te izjave, na što mu je Dewey odgovorio da riječ američkog časnika vrijedi više nego stotinu potpisanih papira. Na putu prema Filipinima američka eskadra se zaustavila pokraj pacifičkog otoka Guam koji je bio u španjolskom posjedu. Iz krstarice USS Olympia ispalili su hitac kojim su Španjolce pozvali na predaju. Na iznenađenje Amerikanaca do njihovih brodova je u kanuu doveslao španjolski guverner Guama koji uopće nije bio svjestan da je u ratnom stanju te se zbunjenom Deweyu ispričao što nema granata da uzvrati počasni hitac.

Interes za Filipine

Po zauzimanju Guama Amerikanci su nastavili prema zaljevu Manile gdje je bila usidrena španjolska flota. Kada je vidio dolazak Amerikanaca, španjolski admiral Patricio Montojo, svoju je zastarjelu flotu od pet krstarica i pomoćnih brodova koji su odavno bili zreli za rezalište, nasukao uz obalu kako bi spasio čim više života svojih mornara. Neravnopravna bitka ubrzo je okončana, a od Montojeve flote su ostale samo plamteće olupine dok su Amerikanci imali jednu žrtvu, glavnog strojara s patrolnog broda USS McCulloch koji je uslijed pretjeranog uzbuđenja dobio srčani udar i preminuo.





Tek kada je komodor Dewey poslao brzojav o svojoj pobjedi, u Washingtonu su se zainteresirali za Filipine. Uvidjeli su da će im u ruke bez puno muke pasti strateški teritorij s kojega mogu kontrolirati Pacifički ocean i otvoriti trgovinske putove prema Kini i samim time postati globalna sila. Stoga su odlučili na Filipine poslati i kopnene snage.

Slika 1: Emilio Aguinaldo vodio je ustanak protiv Španjolaca na Filipinima

Prije napada filipinski vođa Aguinaldo se iskrcao na obalu te ponovno podigao ustanak. Ispričao je svojim vojnicima da iza njih stoji Amerika koja će ih podržati u borbi za slobodu te je u kratkom vremenu oslobodio cijele Filipine osim Manile u koju su se sklonili svi Španjolci. Kolonizatori se nikako nisu htjeli predati ustanicima bojeći se odmazde, pa su počeli tajne pregovore s Amerikancima. Aguinaldo je od Dewyea, koji je zbog uništenja španjolske flote promoviran u admirala, uzaludno tražio da sa svojih brodova bombardira španjolske položaje u Manili te da prizna novoproglašenu filipinsku republiku. Admiral je nesretnom Filipincu stalno ponavljao da čeka kopnene trupe kada će se riješiti svi vojni i politički problemi, no istina je bila potpuno suprotna. U Washingtonu su Filipince smatrali rasno inferiornima, te im ni na kraj pameti nije bilo omogućiti im nezavisnu republiku. Kada su stigle američke kopnene snage, prema prvotnom dogovoru sa Španjolcima inscenirana je lažna bitka nakon čega su se ‘branitelji’ Manile predali. Tada je admiral od filipinskog vođe zatražio da njegove snage predaju oružje te da će američki vojnici osiguravati red u zemlji dok se ne održe slobodni izbori.

Brutalna mučenja

Auginaldo je nanjušio prevaru i odbio predati oružje, na što su Amerikanci žestoko reagirali. Ponovno su naoružali zarobljene Španjolce i s njima krenuli u bespoštednu borbu s Filipincima i pokazali se mnogostruko surovijima nego što su kolonizatori ikada bili. Palili su selo za selom, a stanovništvo nemilice trpali u koncentracijske logore u kojima je zbog loših higijenskih uvjeta smrtnost ponekad bila i stopostotna. Kako američki vojnici Filipince uopće nisu smatrali ljudima, učestali su bili krvavi masakri, pa je tako vojnik Freddie Sweet pisao svojoj djevojci: ’Ovo je kao lov na zečeve u Utahu, samo zečevi nekad pobjegnu, ali Filipinci nikada’. Jedan od najčešćih načina likvidacije civilnog stanovništva bio je utjerivanje seljana u klance koje bi potom razorili topničkom paljbom.

Slika 2: Neke su Filipince pogubili strašnim spravama za gušenje

Kao način mučenja Amerikanci su razvili metodu lijevanja vode preko krpe zatočeniku u usta, a ta metoda je i danas u širokoj upotrebi. Unatoč silnim represalijama, Filipinci su pružali žestok otpor Amerikancima, tako da se i u Sjedinjenim Državama počeo javljati pokret protiv rata. Tako je književnik Mark Twain pisao da je rat u Filipinima ubio američke ideale o demokraciji, dok je vojnike nazivao ubojicama u uniformama koji se ponašaju kao da su na produženom lovačkom pikniku. Twain je zahtijevao da se američke snage odmah povuku s Filipina i da se zemlji dopusti nezavisnost. Bilo je i drugih protivnika kolonizacije Filipina, no ti nisu bili motivirani humanitarnim razlozima nego strahom da će se u Ameriku doseliti mnoštvo ‘niže vrijednih majmunolikih divljaka’. Većina Amerikanca uopće nije znala kao Filipinci zapravo izgledaju pa ih je domaći tisak opisivao kao neodgovorne crnce koji se bore protiv napretka i civilizacije koju su im donijele Sjedinjene Države.

Slika 3: masovna grobnica Filipinaca

Milijuni žrtava

Tek kada su zarobili vođu ustanka Aguinalda, otpor ustanika je oslabio, a predstavnici filipinske Prve republike, koju nitko nije priznao, potpisali su kapitulaciju nakon tri godine žestokih borbi i stradanja. Iako je Prva filipinska republika potpisala kapitulaciju, borbe pojedinih gerilaca nastavile su se do 1913. godine. Povjesničari računaju da je u tom trogodišnjem ratu život izgubio svaki deveti stanovnik Filipina, a ukupan broj se procjenjuje na više od milijun žrtava dok Amerikanci službeno tvrde da je smrtno stradalo ‘samo’ dvjesto pedeset tisuća ljudi. Amerikanaca je poginulo oko sedam tisuća, a kako su se obračunavali uglavnom s nenaoružanim civilnim stanovništvom tri četvrtine od tog broja su podlegle posljedicama zaraznih bolesti.

Filipini su poput Kube postali američki prekomorski posjed, a budući da je postao ikona borbe za neovisnost te ga Amerikanci nisu htjeli pretvoriti u mučenika, vođa pobunjenika i prvi predsjednik nepriznate filipinske republike Emilio Auginialdo neko je vrijeme ostao u kućnom pritvoru. Ponovno se novčano nagodio s novim gospodarima kako ne bi narod opet dizao na pobunu, a umro je 1964. godine u svojstvu doživotnog člana Državnog savjeta Filipina. Tijekom svoje vladavine koja je trajala do 1946. godine, Amerikanci su na kršćanstvo preobratili gotovo sve stanovništvo, a povijest i kultura domicilnih plemena na filipinskim otocima potpuno je marginalizirana. Poslije Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su se nominalno odrekli statusa kolonijalne sile te su priznali neovisnost Filipina koji su ostali čvrsto vojno, politički i gospodarski vezani uz Sjedinjene Američke Države koje i dan-danas na njihvom tlu drže više vojnih baza s nekoliko tisuća vojnika i pomoćnog osoblja. Iako su i danas na neki način ovisni o Amerikancima, Filipinci kao dan državnosti slave datum osnivanja Auginaldove republike.

 

Komentari

komentar

You may also like