Foto: historynet.com
Prije nego su postali heroji, MacArthur, Eisenhower i Patton poveli su vojsku na siromašne veterane koji su prosvjedovali
Pred Capitol Hillom našle su se tisuće bivših vojnika koji su ostali bez posla za vrijeme krize
Sjedinjene američke države nikada nisu bile prosperitetnije nego u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. No, sve se rasplinulo kao mjehur od sapunice nakon pada burze na Wall Streetu. Dojučerašnji sretni i zadovoljni radnici preko noći su se našli u redovima za besplatni obrok, a nekad moćni tajkuni nisu mogli otrpjeti bankrot pa su se bacali u smrt s najviših katova Newyorških nebodera. Jedino je cvao kriminal, pa su gangsteri poput Al Caponea u svojim rukama imali potkupljene policajce, političare i suce tako da su bili praktički nedodirljivi. Povrh sve bijede i siromaštva zemlja se našla na rubu građanskog rata i to zahvaljujući veteranima iz Prvog svjetskog rata, koji su osnovali svoj pokret i ozbiljno uzdrmali vlast koja im se iz početka nikako nije mogla suprotstaviti.
Budućnost je za američke vojnike koji su sudjelovali u 1. svjetskom ratu izgledala dosta ružičasto. Pod oružjem se našlo oko četiri milijuna Amerikanca, a svoje sudjelovanje u ratu platili su relativno malim žrtvama. U rovovima Francuske svoje kosti je ostavilo oko sto tisuća Amerikanaca i to su uglavnom pomrli od španjolske gripe, a vrlo mali broj ih je stradao u borbenim aktivnostima, dok ih je oko dvjesto tisuća ranjeno. Ostatak te velike vojske 1919. godine se vraćao kući. Vojnici su bili puni dolara od nepotrošenih vojničkih plaća, a kod kuće ih je čekao siguran posao budući da se, upravo zahvaljujući ratu u kojemu je Amerika naoružavale sve zaraćene snage, industrija silno razvila.
Bonus za vojnike
Uza sve te pogodnosti veterani su dobili i dodatni prihod na koji uopće nisu ni računali. Kongres je izglasao zakon po kojemu će se svakome vojniku isplaćivati bonus. Tako bi svaki veteran po danu provedenom u vojsci, bio u borbi ili ne, u današnjem novcu dobio oko dvadeset dolara, a kako je većina vojnika u ratu provela dvije ili više godina radilo se ukupno o 43 milijarde dolara koje je Amerika trebala isplatiti svojim veteranima. Naravno, veterani sav taj iznos nisu mogli dobiti odmah, nego je odlučeno da će im se isplaćivati u ratama slijedećih dvadeset godina. Sve je bilo uredu i nitko se nije bunio, a zbog naglog rasta standarda dvadesetih godina prošlog stoljeća mnogi veterani zaboravili su i podignuti svoj bonus, te ih za takvu beznačajnu svotu nije ni bilo briga. Sreća ipak nije bila dugog vijeka.
Zbog nekontroliranog bogaćenja i izdavanja dionica bez pokrića 1929. godine burza na Wall Streetu naprosto se raspala, a Amerika je preko noći od raja za kojim su žudjeli ljudi iz cijelog svijeta postala pakao u kojemu su milijuni ostali bez posla i doslovno se našli na rubu gladi. U vojsci nezaposlenih našlo se i stotine tisuća veterana Prvog svjetskog rata, koji su se osjetili posebno zakinuti budući da su smatrali kako se njihova žrtva koju su podnijeli u ratu mora dostojno platiti.
Slika 1
Diljem Amerike kao gljive poslije kiše počele su nicati razne veteranske udruge koje su od vlasti tražile samo jednu stvar. Isplata bonusa – sada i odmah i to u cijelom iznosu. No, novca nije bilo i vlada je nastavila s isplaćivanjem bonusa već unaprijed zadanim ritmom. Redali su sporadični marševi ispred vladinih zgrada, okupljanja, javne govorancije, ali ništa se značajnije nije postiglo. U cijelom tom metežu priliku je uvidio razvojačeni narednik i radnik klaonice u Portlandu, Walter W. Waters. Iako mu je medicinski dokazan PTSP uspio je oko sebe okupiti nekolicinu istomišljenika koji su počeli s regrutiranjem veterana za planirani marš na Washington. Njih oko tri stotine su u ožujku 1932. godine krenuli u pohod na glavni grad. Tijekom marša kojeg su mediji tako dobro pratili da su čak imali i radijski prijenos uživo, Watersu se priključivalo sve više i više nezadovoljnih veterana, tako da je njihov vođa pred Capitol Hill došao sa impozantnih 17 tisuća nezadovoljnika.
Štrajkaši u šatorima
Veterani su pred zgradom kongresa razapeli šatore i odlučili se ne micati sve dok im njihovi ne pretjerano realni zahtjevi ne budu ispunjeni. Na početku svog pohoda veterani koji su se prozvali ‘Bonus Army’ uživali su velike simpatije javnosti, no ona je svakim danom bivala sve manja. Ljudi koji su i sami bili bez posla teško su mogli suosjećati s veteranima što su se pozivali na domoljublje i na temelju svog dragovoljnog prijavljivanja u vojsku i rat sada tražili novac, a sam predsjednik Sjedinjenih američkih država Herbert Hoover je izjavio kako su svi oni koji se sada bune pljunuli na ono časno što su napravili kada su se prijavili da idu preko Atlantika braniti svoju domovinu.
Među prosvjednike su se uvrstile razne političke grupacije sumnjivog karaktera koje su željele iskoristiti ogroman politički kapital veterana. No, Waters koji se ustoličio kao vođa pokreta nije podnosio nikakvu konkurenciju među populacijom kojom je zavladao čvrstom rukom. Najžešće se oborio na komuniste koje je javno izbičevao i izbacio iz šatora. Njemu samom isplata bonusa više nije bila ni toliko bitna. Kada je uvidio s koliko sljedbenika raspolaže porasle su mu političke ambicije. Oko sebe je okupio niz ljudi sumnjive prošlosti, uglavnom kriminalce, a u užem vodstvu pokreta mu je bilo čak i nekoliko njemačkih vojnika koji su se u 1. svjetskom ratu borili na suprotnoj strani. Sebe i svoju užu okolinu počeo je oblačiti u smeđe košulje, čizme i jahačke hlače, uniformu poput one koju su u Njemačkoj nosili pripadnici Hitlerove nacional-socijalističke stranke.
Slika 2
Od prvotnog osjećaja simpatije prema veteranima, ljudi su sve više osjećali strah od mogućnosti nekog ustanka i građanskog rata. Upravo takve osjećaje Amerikanaca u svom romanu ‘Ljubav posljednjeg tajkuna’ opisuje Francis Scott Fitzgerald. U njemu na desetak stranica dva glavna lika pričaju o strahu od veterana, opasnosti građanskog rata i razmatraju mogućnost svog bijega u Kanadu ili na Karibe. No, i vlastima je dojadilo kampiranje pred zgradom kongresa te su naredili prosvjednicima da se odmah i bezuvjetno raziđu. Na njih je poslan manji kordon policije, no policajci su dočekani kamenjem i palicama pa su okrvavljenih glava bezglavo pobjegli.
Vojna sila
Kada je vidio da politikom sile ne može postići ništa predsjednik Hoover odlučio je promijeniti taktiku. Počeo je pojedinim veteranima isplaćivati po pola traženog iznosa, a kada je shvatio da se ti isti ljudu kojima je plaćeno vraćaju u gomilu i ponovno pred mikrofonima blate vlast i tvrde kako su i zajamčeni iznosi bonusa zapravo premali i da vladajući veteranima zapravo duguju puno više novaca i udio u vladajućim strukturama, odlučio je stvar riješiti jednom zauvijek. U zoru 28. lipnja 1932. godine pred šatorskim naseljem osvanulo je tisuću vojnika pod punom ratnom spremom, eskadron od pet stotina konjanika, potpomognutih sa šest tenkova Renault FT i osamsto policajaca. Združenim vojno – policijskim snagama zapovijedao je general Douglas MacArthur, budući heroj Pacifičkog bojišta u Drugom svjetskom ratu, njegov zamjenik je bio major Dwight D. Eisenhower, budući general i američki predsjednik, dok je konjičkim eskadronom zapovijedao George S. Patton, kasnije jedan od najboljih američkih generala Drugog svjetskog rata. Nakon prvog plotuna ispaljenog u zrak okupljeni prosvjednici se nisu pomaknuli ni milimetra.
Slika 3
Petnaest minuta bitke
Nije prošlo ni minutu a general MacArthur naredio je svojim vojnicima da prosvjednicima pucaju u noge i istovremeno je pokrenuo konjički juriš. Nastala je pucnjava, a među zbunjene veterane je svojom konjicom s isukanim sabljama jurnuo major Patton. Sukob nije trajao ni petnaestak minuta. Kada se dim pušaka razišao na cesti su ostala ležati četiri mrtva i više od tisuću ranjenih prosvjednika. Vojnici i policajci su prošli sa šezdeset i devet ozlijeđenih. Ostatak prosvjednika je uvidio s kakvom se nemilosrdnom silom suočio, te se razbježao da se više nikada ne bi sakupio. Zdravstvene službe koje su čekale u pripremi vrlo brzo su zbrinule ranjene veterane, a vojnici su naselje šatora bacačima plamena spalili do temelja.
Prema kasnijim izjavama koje su prenijele sve novine vojnicima uopće nije bilo mrsko pucati po prosvjednicima iz razloga što ih nisu smatrali braćom po oružju nego izdajicama svoje borbe koje zanima samo njihov osobni interes. Tim ekstremnim načinom, problem veterana je riješen, a tek poneki mediji su zbog te odluke napali predsjednika Hoovera, dok je većina novina podržala njwgovu odlučnu akciju. Isplata bonusa veteranima tekla je po svom ustaljenom ritmu sve do 1945. godine. Sam vođa veterana Walter W. Waters je nakon prosvjeda unovačen u vojsku gdje je na minornoj dužnosti dočekao solidnu mirovinu i više mu nikada nije palo na pamet organizirati veterane i baviti se politikom, no ipak je napisao knjigu ‘ The whole story of the Bonus Army’ u kojoj je svoju ulogu u pokretu opisao potpuno minornom.
