Umjetnik koji je stvorio lik arijevskog supermana

Arno Breker bio je omiljeni Hitlerov kipar, a poslije rata je odbio Staljinovu ponudu

Pragmatični kipar nije pobjegao glavom bez obzira, nego je promijenio svoj modernistički umjetnički stil u neku vrstu neoklasicizma inspiriranog starogrčkim uzorima koji su trebali predstavljati snagu i moć novog nacističkog čovjeka, kao i superiornost arijevske rase

To je umjetnik koji nema nikakvih odnosa s kubizmom, nadrealizmom, impresionizmom i ekspresionizmom, a u njegovim radovima nema ni tragova dadaizma i modernizma te je čvrsta brana protiv utjecaja degenerirane umjetnosti na zdravo biće njemačke arijevske kulture – rekao je za omiljenog kipara Adolfa Hitlera, Arna Brekera, nacistički ideolog i rasni teoretičar Alfred Rosenberg. Arno je rođen u Elberfeldu na zapadu Njemačke u obitelji kamenoresca Arnolda Brekera koji se obogatio gradnjom monumentalnih nadgrobnih spomenika, tako da se budući umjetnik zarana upoznao sa svim tajnama klesarskog zanata te je mogao preuzeti očevu radionicu kada je on mobiliziran u Prvi svjetski rat. Po okončanju ratnih sukoba Arnold se neozlijeđen vratio s bojišta te je, zahvaljujući bogatstvu, mogao svom talentiranom sinu priuštiti prestižne studije kiparstva i omogućiti dugogodišnji boravak u Parizu, tadašnjem umjetničkom središtu svijeta. Mladi Arno dobro se snašao u boemskom društvu “srodnih duša”, te je uz svoj rad noći i dane provodio bančeći po pariškim barovima i bordelima. Intenzivno se družio i prijateljevao s Picassom, Dalijem, Renoirom i Cocteauom te je prihvatio njihov umjetnički izričaj pa ga u nacističkim novinama Alfred Rosenberg, koji mu je kasnije pisao panegirike, naziva degeneriranim umjetnikom.

Unosna ponuda

Budući omiljeni Hitlerov kipar nije imao nikakve veze s politikom, a sa svojim je radovima koji su bili u skladu s tadašnjim umjetničkim smjerovima osvojio brojne nagrade te je 1934., godinu dana nakon Hitlerova dolaska na vlast, izradio bistu poznatog židovskog slikara Maxa Liebermanna. Dok je bio na studijskom usavršavanju u Rimu, prišao mu je nacistički ministar propagande Joseph Goebbels koji je bio u posjetu njemačkoj koloniji u Italiji. Goebbels je kiparu predložio da se vrati u domovinu kojoj su potrebni daroviti umjetnici koji će stvoriti novi kulturni pravac prilagođen nacionalsocijalističkom duhu, te mu je obećao izdašne honorare. Kipar se, impresioniran novčanim ponudama, vratio u Njemačku koju uopće nije mogao prepoznati nakon gotovo deset godina odsutnosti. Na svakom uglu kočili su se barjaci s kukastim križem, a među prolaznicima je bilo više uniformiranih ljudi nego za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je više od dvije trećine njemačkih muškaraca bilo unovačeno u vojsku. No, pragmatični kipar nije pobjegao glavom bez obzira, nego je promijenio svoj modernistički umjetnički stil u neku vrstu neoklasicizma inspiriranog starogrčkim uzorima koji su sada trebali predstavljati snagu i moć novog nacističkog čovjeka, kao i superiornost arijevske rase na kojoj je Hitler inzistirao. Strani kritičari obrušili su se na njegova nova djela tvrdeći da je svojim predimenzioniranjem muskulature antičke uzore pretvorio u neku vrstu stripovskih junaka poput Supermana te da mu biste više sliče na posmrtne maske nego na skulpture. Te kritike Arnu uopće nisu smetale, nego je i dalje za potrebe stranke i države danonoćno štancao brončane i kamene kipove nordijskih junaka s čvrsto stisnutom vilicom i odlučnim pogledom u daljinu. Za potrebe novog stadiona za Olimpijske igre u Berlinu 1936.




Slika 1: Hitler je u obilazak Pariza poveo svoje omiljene umjetnike, arhitekta Alberta Speera i kipara Arna Brekera

Divljenje vođi

Arno Breker napravio je dva kipa sportaša koji su se izuzetno svidjeli Adolfu Hitleru koji je poželio upoznati umjetnika. “Bio je to najsretniji dan u mom životu, dan koji mi je samo Bog mogao omogućiti, dan kada sam mogao razgovarati s vođom koji je preporodio Njemačku i vratio joj staru slavu”, kasnije je oduševljeno pričao Arno Breker. Nakon tog susreta za njega je samo nebo bila granica. Proglašen je prvim arhitektom Reicha, učlanio se u nacionalsocijalističku partiju te dobio čin Oberdienstleitera, što mu je omogućilo da se može službeno prošetavati u smeđoj uniformi. Hitler se osobno pobrinuo da mu se u partijsku knjižicu upiše mali broj kako bi ispalo da je prastari član, a Reichfuehrer SS-a Heinrich Himmler nagradio ga je počasnim članstvom u svojoj organizaciji. Nacistička elita stajala je u redovima pred njegovim ateljeom kako bi dobili svoju bistu poput one koju je izradio za Adolfa Hitlera. Usko je počeo surađivati i s prvim arhitektom Reicha Alberotm Speerom na njegovim monumentalnim projektima, tako da su na ulazu u novu kancelariju Reicha koju je izgradio Speer stajala dva njegova obnažena kipa koja su se zvala “Wehrmacht” i “Partija”.

Slika 2: Kipar izrađuje bistu svog prijatelja i suradnika,ministra naoružanja Alberta Speera

Njegovoj megalomanskoj plastici nije bilo kraja pa je počeo graditi kipove visine od trideset metara, a kada je sovjetski vođa Josif Staljin vidio fotografije njegovih radova sa svjetske izložbe u Parizu 1937., oduševio se umjetnikom te je svojim kiparima naredio da oponašaju njegov stil. Osim što je primao izdašan novac za svoje kipove koje je radio za državne ili privatne naručitelje, Hitler mu je kao zaslužnom umjetniku odredio godišnju plaću od milijun Reichmaraka, što bi u današnjem novcu iznosilo oko sedam milijuna eura, što je Arna učinilo jednim od najbogatijih Nijemaca.

Šetnja Parizom

Uz to mu je poklonio i dvorac pored Koelna i veliki studio u kojem je zaposlio 43 pomoćnika. Istovremeno se oženio mladim grčkim modelom Demetrom Messalom koja mu je bila muza za ženske kipove. “Bilo je to najljepše razdoblje mog života, a Hitler koji je od mene naručivao puno, jer je i sam bio umjetnik, nikada me ne bi požurivao u radu, nego bi često navraćao u moj atelje i strpljivo pitao kako napreduju radovi te se divio mojoj plastici, a posebno se divio mojoj skulpturi koja prikazuje dva gola muškarca koja se drže za ruke”, govorio je Arno Breker.

Slika 3: Arno Breker u svom ateljeu u kojem je zarađivao milijune

Nacistički tisak hvalio je njegov rad nazivajući ga izdankom talijanskih manirista iz 16. stoljeća i novim Michelangelom, dok je istovremeno organizirana izložba “Degenerirana umjetnost” na kojoj su bili izloženi radovi njegovih bivših prijatelja. Arno na to nije reagirao. Početkom rata dobivao je sve više narudžbi jer se ispred svake vojarne Wehrmachta morala kočiti njegova mišićava grdosija. Kada je Njemačka porazila Francusku, Hitler, koji je sebe smatrao nekom vrstom umjetnika, okupirani Pariz nije želio obilaziti u društvu generala, nego je sa sobom poveo svog omiljenog arhitekta Alberta Speera i omiljenog kipara Arna Brekera. Arno se za tu prigodu nije želio obući u smeđu stranačku uniformu na koju je imao pravo, nego je htio izgledati militantnije pa je na brzinu naručio krojača da mu sašije uniformu SS-a, čiji je bio počasni član. Breker je Hitlera vodio po gradu, pokazivao mu umjetničke znamenitosti i uveseljavao ga pričama iz svog pariškog razdoblja.

Slika 4: Tipični rad Arna Brekera koji prikazuje arijevskog nadčovjeka

Nakon katastrofalnog poraza kod Staljingrada lica njegovih skulptura promijenila su izgled pa to više nisu bili snagatori s vizijom, nego ogorčeni borci sa željom za osvetom. Do potkraj rata, kada su Britanci u bombardiranju uništili njegov studio, Arno je predano radio i zarađivao milijunske iznose. Po okončanju sukoba saveznici su uništili devedeset posto njegovih skulptura, a on se povukao u dvorac strahujući za svoju sudbinu. Na njegovo iznenađenje, u dvorac mu je došao američki general s ponudom od Staljina da ode u Sovjetski Savez i nastavi svoju umjetničku karijeru, s obzirom na to da između nacističkog viđenja umjetnosti i sovjetskog socrealizma zapravo nije bilo nikakve razlike. Uljudno je odbio Staljinovu ponudu te mu je u pismu napisao da mu je jedna diktatura za života bila sasvim dovoljna. Na isti je način odbio i ponude španjolskog diktatora Francisca Franca i argentinskog Juana Perona. Ipak je zbog članstva u nacističkoj stranci i bliskosti s Hitlerom izveden pred sud i optužen za propagiranje ideologije koja je donijela smrt milijunima ljudi, no iako su na kopanju tona mramora za njegove monumentalne izvedbe poginule stotine logoraša, Arno je prošao proces denacifikacije na kojemu je odlučeno da je bio samo sljedbenik, a ne inspirator i propagator režima i zločina. Za sudjelovanje u nacističkom režimu kažnjen je sa sto njemačkih maraka koje, unatoč silnom bogatstvu što ga je nagomilao, nikada nije platio te je do smrti tvrdio da nije znao ni za kakve zločine.

Slika 5: Nakon što je Hitler naručio Arnovu bistu, sva su mu vrata bila otvorena

U Zapadnoj Njemačkoj njegovi radovi nisu bili popularni, a on, zahvaljujući nagomilanom bogatstvu, više nikada nije morao raditi. Ipak su mu stizale narudžbe od brojnih bivših nacista koji su postali bogati industrijalci pa je za njihove upravne zgrade napravio brojne skulpture te se počeo baviti i arhitekturom koju je davno završio. Ponovno je odlio svoje mišićave grdosije koje su saveznici uništili te ih je postavio u ogromni vrt svojeg dvorca, gdje stoje i dandanas. No, iako službena Njemačka nije voljela njegove radove, prštale su narudžbe iz inozemstva. Tako je Arno sagradio zgradu Ujedinjenih naroda u Casablanci po narudžbi marokanskog kralja Muhameda V., kojemu je napravio i bistu, a biste je izradio i za etiopskog cara Haileja Selassieja i egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata.

Raskoš i bogatstvo

Napravio je i bistu bivšeg prijatelja Salvadora Dalija koji mu je oprostio davno distanciranje od njegove umjetnosti. Osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovno su se po Njemačkoj i Europi počele otvarati njegove izložbe, što je izazvalo velike prosvjede lijevo orijentiranih umjetničkih krugova, a posebno je napadnuta njegova izložba u pariškom centru “Georges Pompidou”.

Slika 6: Breker je dao izliti kip koji je stajo pred Hitlerovom kancelarijom

Na iznenađenje svih, u njegovu je obranu stao nobelovac i ikona ljevice Guenter Grass, koji je tvrdio da je riječ o izuzetnom umjetniku čiji rad treba odvojiti od politike. Arno je u svom dvorcu u bogatstvu i ponovnoj slavi umro u dubokoj starosti 1991., a njegov rad i danas izaziva kontroverzije u Njemačkoj i svijetu. Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 2006. njegova dva kipa na Olimpijskom stadionu u Berlinu prekrivena su platnom da ne bi isprovocirala neke sudionike sportskog natjecanja. Svjetskoj židovskoj zajednici to nije bilo dovoljno, nego su tražili da se oba kipa uklone i unište, no nije im udovoljeno.

Slika 7: Nakon poraza kod Staljingrada kipovi su mu izgledali osvetnički

Današnje izložbe Arna Brekera redovito su popraćene sukobima ljevice i desnice i njihovim prepucavanjem u tisku. Današnji povjesničari umjetnosti uglavnom se slažu u stavu da Breker nije bio nikakav njemački Michelangelo kako ga se nazivalo u 3. Reichu, nego samo talentirani zanatlija koji je pogodovao ukusu vremena u kojem je živio.

Komentari

komentar

loading...

You may also like