Velika ideja pretvorena u katastrofu: kako su Grci nestali iz Turske

Zbog megalomanije Atene, Grci su nestali iz Turske u kojoj su živjeli od antičkoga doba

Kada je 11. studenoga u 11 sati 1918. završio Prvi svjetski rat, svijet je konačno odahnuo nakon četverogodišnjeg krvoprolića kakvo nije bilo zabilježeno u povijesti čovječanstva. No, iako je na zapadnom bojištu oružje utihnulo, još pet godina prolijevala se krv kao posljedica neriješenih odnosa proizišlih iz svjetskog sukoba. Građanski rat je razarao Rusiju, Finci i baltički narodi borili su se za neovisnost, Mađari i Rumunji ratovali su zbog granica, nova sovjetska država pokušala je okupirati tek stvorenu poljsku republiku, kraljevina SHS pokušala se proširiti na republiku Austriju, Italija na kraljevinu SHS, a revolucije su razarale Njemačku, Austriju i Mađarsku. Osim krvavog građanskog rata koji su u Rusiji vodili Bijeli i Crveni, po brojnim zločinima i stravičnom stradanju civilnog stanovništva ostao je upamćen Grčko-turski rat koji se vodio do listopada 1922. Grčka je za trajanja Prvoga svjetskog rata bila izuzetno podijeljena nacija. Kralj Konstantin, čija je supruga bila sestra njemačkoga Kaisera Wilhelma II., bio je orijentiran prema Centralnim silama, dok je premijer Eleftherios Venizelos bio izrazito probritanski orijentiran. Na koncu je uz britansku vojnu pomoć Venizelosova strana prevagnula pa se Grčka uključila u rat na strani sila Antante, za što su joj obećana znatna teritorijalna širenja na račun poražene Turske. Britanski premijer Lloyd Goeorge potpirivao je grčke nacionalističke težnje koje su pale na plodno tlo pa je premijer Venizelos predstavio ‘veliku ideju’ po kojoj će Grčka ponovno uspostaviti svojevrsno bizantsko carstvo, računajući pritom na više od milijun Grka koji su gotovo tri tisuće godina živjeli na području raspadajućeg Osmanskog Carstva.

Slika 1: Grčka vojska napredovala je četiristo kilometara u tursku unutrašnjost

Drakonski uvjeti




Sile Antante vojno su porazile Tursku kojoj su oteli cijeli Bliski istok te su joj nametnuli gore uvjete mira nego poraženoj Njemačkoj. Prema tom miru, Turska nije mogla sama raspolagati ni svojim ministarstvom financija, a kako bi Turke natjerali da poštuju drakonske uvjete, ispred Istanbula su usidrili moćnu flotu koja je svaki čas bila spremna bombardirati grad. No, ratni heroj i pobjednik bitke kod Galipolja Mustafa Kemal, koji će kasnije biti poznat pod nazivom Ataturk te postati doživotni predsjednik Turske, predvodio je Nacionalističku frontu koja nije slušala vladu oslabjelog sultana Mehmeda VI. te je parlament premjestio u Ankaru, dovoljno daleko od Antantinih topova, i počeo pružati otpor britanskim i francuskim teritorijalnim i financijskim prohtjevima.

Slika 2: Masakrirani zarobljeni turski vojnici





Iako je Turska hametice bila poražena u ratu, Mustafa Kemal počeo je organizirati vojsku i spremati je za predstojeći rat. Kako bi spriječili Mustafu Kemala koji se drznuo usprotiviti potpisanom miru, naoružali su i opremili Grke koji su se uz veliku pompu iskrcali u Smirnu, današnji Izmir, u Maloj Aziji, gdje ih je s oduševljenjem dočekalo dvjesto tisuća domicilnih Grka, dok je sto tisuća turskih žitelja grada s negodovanjem gledalo okupatore.

Slika 3: Kršćani su s oduševljenjem dočekali grčku vojsku u Smirni

Nije dugo trebalo da početna netrpeljivost između Grka i Turaka preraste u krvoproliće. Kada je turski izbjeglica iz Soluna Hasan Tashin ispalio metak prema grčkim vojnicima koji su marširali ulicama Smirne, uslijedila je neviđena odmazda. Grčki vojnici potpomognuti lokalnim bandama upali su u tursku četvrt, gdje su ubijali, osakaćivali, pljačkali i silovali, tako da je do zalaska sunca na najbrutalniji način ubijeno oko petsto turskih muškaraca, žena, staraca i djece. Ista divljanja odvijala su se i u turskim selima oko Smirne koja bi ostala zgarišta nakon što je kroz njih prošla grčka vojska. Kako bi se donekle uspostavio red, iz Atene je upućen Aristides Stergiadis koji je, unatoč protivljenju visokih predstavnika Grčke pravoslavne crkve koji su željeli istjerati sve Turke, barem nakratko zaustavio nasilje. No, kako su Grci pretendirali na cijelu Trakiju i dio Anatolije, krenuli su u osvajanja, a Britanci su im predložili da osvoje i Ankaru, čime bi uništili Kemalovu vlast. Grčki general Ioannis Metaxas, kasniji grčki diktator, upozoravao je premijera Venizelosa da bi zbog velikog teritorija i razvučenosti linija opskrbe taj pothvat mogao završiti poput Napoleonova pohoda na Rusiju.




Slika 4: Britanci strijeljaju Kemalova suradnika

Neviđeni zločini

No, grčki premijer, opijen osvajanjem Smirne i njezina zaleđa, sanjao je o ostvarenju svoje ‘velike ideje’ te je grčkim trupama naredio da krenu prema Ankari. Na putu prema Ankari grčki vojnici počinili su neviđene zločine nad turskim stanovništvom, a ni Turci nisu ostali dužni Grcima s kojima su stotinama godina živjeli u miru, pa je tako jedan grčki vojnik zapisao: “Opkolili smo grad i što smo se više približavali, to smo više čuli povike i praske pušaka i granata. Bio je to pravi pakao. Redovna turska vojska se povlačila, ali su bande ostajale za njima i ubijale, pljačkale i mučile Grke te zarobljavale žene za svoje hareme. U jednoj grčkoj četvrti cijele su obitelji poklane u svojim kućama, zajedno s djecom. Kidali su grčke zastave i na njima obavljali nuždu, a koplja od zastava zabijali su u stražnjice Grka. Bunari su bili puni trupala. Zatim su počele naše odmazde -palile su se džamije, hodžama su se smudile brade i svlačile su im se hlače te im se pucalo u zadnjicu. Jedan je svećenik izašao sa sabljom u ruci i klao kao ovce svakoga tko mu se našao na putu”. Zbog grčkih zločina osnovano je posebno međunarodno povjerenstvo Britanije, Francuske, Italije i Sjedinjenih Država koje je potvrdilo mnogobrojne grčke zločine koji su istovremeno mobilizirali Turke i motivirali ih na jak otpor. Suočen s mogućnošću poraza, Mustafa Kemal nije imao drugog izbora nego se, iako je bio žestoki antikomunist, okrenuti prema Moskvi tražeći pomoć. S komesarom za nacionalna pitanja Sovjetskog Saveza Josifom Visarionovićem Staljinom potpisao je sporazum o razgraničenju i osigurao veliku pomoć u oružju. Slutnje generala Metaxasa su se obistinile, tako razvučeni Grci potučeni su pred Ankarom te su se u neredu stali povlačiti. Britanski premijer Lloyd George htio je vojno intervenirati u korist Grčke, no Britancima je bilo dosta četverogodišnjeg klanja pa se nisu htjeli upuštati u vojni sukob zbog “divljih Balkanaca”, a vlade dominiona Kanade, Australije, Novog Zelanda koje su zdušno podupirale Veliku Britaniju u Prvome svjetskom ratu odbile su sudjelovati u novom krvoproliću, dok vlada Južnoafričke Republike nije ni odgovorila Londonu na poziv u rat. Zbog tog diplomatskog  i političkog poraza Lloyd George je podnio ostavku pa je Grčka ostala bez svog najvećeg saveznika. Nova britanska vlada uskratila je i svaku vojnu pomoć Grčkoj. Tako je pala vlada premijera Venezilosa, a zamijenio ga je Dimitrios Gounaris koji nije uspio ovladati krizom.

Dvostruka izdaja

Grci su se u neredu povlačili prema Smirni, ostavljajući pustoš iza sebe. Po selima kojima bi prolazili malu djecu bi bacali u bunare, dok bi starije žitelje zatvarali u džamije i žive zapalili. Uz vojsku, prema Smirni se povlačio i ogroman broj grčkih civila koji su se s razlogom bojali turske odmazde. Smirna se uskoro pretvorila u golemi izbjeglički centar u kojemu su deseci tisuća nevoljnika čekali ukrcaj na brodove Antante. No, grčki povjerenik Aristides Stergiadis po nalogu vlade zabranio je ukrcaj civilima te su na brodove puštani samo grčki vojnici.

“Bolje da te ljude pokolje Mustafa Kemal nego da dođu u Grčku i tamo naprave kaos”, komentirao je Stergiadis svoju odluku. No, grčko stanovništvo Smirne i brojni izbjeglice osjećali su se sigurno jer su pred gradom bila usidrena 22 ratna broda Antante za koja su mislili da će se umiješati u zaštiti kršćana od muslimana. Uskoro se pokazalo kako su te nade bile lažne. Kratko vrijeme nakon što su Turci osvojili Smirnu, vojnici su uhvatili snažnog podupiratelja grčke invazije, arhiepiskopa Hristozomosa.

Slika 5: Mustafa Kemal u inspekciji svojih trupa prije pohoda na Smirnu

“Pijana gomila bacila se na Hrizostoma uz grleno vrištanje i vukla ga niz ulicu dok nisu stigli do brijačnice, gdje je židovski vlasnik Išmael nervozno gledao s praga. Netko je odgurnuo brijača u stranu, zgrabio bijelu plahtu i svezao je oko arhiepiskopova vrata vičući – obrijte ga! Počupali su svećeniku bradu, iskopali mu britvama oči, odsjekli mu uši, nos i ruke te ga bacili u pokrajnju uličicu i pustili da umre”, zapisao je francuski mornar koji je svjedočio mrcvarenju grčkog crkvenog velikodostojnika.

Pakao na zemlji

Nasilna smrt pravoslavnog mitropolita bila je samo uvertira u petnaestodnevne orgije nasilja koje su podsjećale na uništavanje europskih gradova tijekom vjerskih ratova u sedamnaestom stoljeću. Tisuće muškaraca, žena i djece potražilo je spas u luci, no na brodove nisu mogli. Nastao je pravi kaos, iza njih je bio grad u plamenu, a ispred more te su se mnogi utopili u očajničkom pokušaju da doplivaju do Antantinih brodova, dok su druge Turci žive bacili u vatru. Sve su to mornari i strani izvjestitelji, među kojima je bio i Ernest Hemingway, u miru promatrali sa sigurne udaljenosti. Procjenjuje se da je u turskom divljanju ubijeno oko trideset tisuća Grka oba spola i svih dobnih skupina. Još više njih je silovano, osakaćeno i brutalno pretučeno. Zbog kaosa koji je nastao u Smirni, koji je kasnije nazvan “maloazijskom tragedijom”, pala je vlada Dimitriosa Gounarisa, a premijer je ponovno postao Venizelos koji je cijelu stvar zakuhao. Osudio je na smrt svog prethodnika i još šestoricu visokopozicioniranih političara te s Kemalom Pašom sklopio mir. Po uvjetima mira, više od milijun i dvjesto tisuća Grka koji su još od antičkog doba živjeli u Maloj Aziji zauvijek je napustilo svoju domovinu, a u suprotnom smjeru iz Grčke je otišlo oko pola milijuna Turaka. Takav priljev izbjeglica potpuno je promijenio etničku sliku Grčke koja je dotad imala oko četiri milijuna stanovnika, a novi stanovnici su se teško prilagođavali s obzirom na to da su, iako su bili grčkog podrijetla, uglavnom govorili turski te su po proročanstvu grčkog povjerenika Smirne godinama stvarali kaos i srušili bezbrojne vlade. Kemal Paša se na brutalan način riješio manjina te krenuo u stvaranje čvrste nacionalne države. Malo je političara zbivanja u Turskoj promatralo s većim zanimanjem od Adolfa Hitlera, koji će poslije priznati da je na Mustafu Kemala gledao kao na primjer kako prkos i snaga volje mogu trijumfirati nad zapadnjačkom agresijom. Hitler mu se nije samo divio nego je nastojao oponašati njegova sredstva za izgradnju radikalno sekularne, nacionalističke i etnički homogene nacionalne države stvorene nakon teškog vojnog poraza. To su bili izvori nadahnuća i model za Hitlerove planove koji su vodili prema invaziji na Poljsku i početku novoga svjetskog sukoba.

Komentari

komentar

You may also like