(Video) Južnokorejske trupe u Vijetnamskom ratu

U trenucima eskalacije vijetnamskog rata tijekom 1964. godine, kada je postalo jasno kako Sjeverni Vijetnam, podržan od Kine i SSSR-a, ima dovoljno snage učinkovito neposredno i preko južnovijetnamskog gerilskog pokreta  Viet Cong-a (Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama – FLN) vojno djelovati na području Južnog Vijetnama koji je podržavao SAD i saveznici, južnovijetnamska vlada zatražila je vojnu pomoć od drugog važnog američkog azijskog saveznika -Južne Koreje. Južnokorejska vlada još je 1954. godine ponudila Južnom Vijetnamu vojnu pomoć ali je ona odbijena, uglavnom iz političkih razloga, kako se vijetnamska situacija podjele na sjever i jug ne bi direktno povezivala s problemima podjele Korejskoga poluotoka.

Ovoga puta, pritisnuta intenzivnim djelovanjima Viet Cong-a i službene vojske Sjevernog Vijetnama, južnovijetnamska vlada je uz američku potporu zatražila neposrednu vojnu pomoć i intervenciju vojnih snaga Južne Koreje. Opravdano se računalo da bi južnokorejske snage, prilagođene  djelovanju  u azijskim uvjetima, kulturološki prilagođene južnovijetnamskom terenu i obogaćene ogromnim iskustvom korejskoga rata, bile izuzetno korisne u ratu protiv komunističkog Viet Cong-a i snaga Sjevernog Vijetnama koje su se uporno infiltrirale preko zajedničke granice na jug.

U prvom valu u Južni Vijetnam poslane su manje južnokorejske postrojbe. U veljači 1965. godine u Vijetnam je pristigla brigadna grupa nazvana „Dove Force“, koju su činile manje inžinjerijske, logističke i sanitetske postrojbe, snage vojne policije i zapovjedno, kao i pomoćno osoblje. Dove Force razmješten je u regiji Bien Hoa  gdje su uglavnom utvrđivali položaje južnovijetnamskih snaga i poduzimali manje obrambene operacije.

Kako se,  unatoć američkoj podršci vojna situacija sve više pogoršavala na štetu vlade u Saigonu, administracija američkog  predsjednika  Lyndona Johnsona zatražila je od južnokorejske vlade slanje u Vijetnam  elitnih borbenih postrojbi razine divizija. Nakon sastanka predsjednika Johnsona i južnokorejskog predsjednika Park Chung Heea u lipnju 1965. godine, postignut je načelni dogovor. Južnokorejska strana zahtjevala je da njihovim trupama zapovjedaju isključivo južnokorejski časnici i da im u borbenom djelovanju nitko drugi ne može izdavati zapovjedi. Dvije strane su se konačno složile da će južnokorejski časnici imati taktičku kontrolu nad svojim postrojbama ali će biti podređeni američkom zapovjedniku u zoni borbenog djelovanja. Sve južnokorejske postrojbe bile su pod  zapovjedništvom američkog generala Williama Westmorelanda, vrhovnog zapovjednika američkih snaga u Vijetnamu.

Južnokorejska vlada iznudila  je još nekoliko koncesija, uključno i isplatu američkih plaća južnokorejskim vojnicima i  isporuku  nove vojne opreme za južnokorejske pričuvne postrojbe. Amerikanci su pristali na sve uvjete pa je 19. kolovoza 1965. godine parlament Južne Koreje odobrio razmještaj vojnih postrojbi u Vijetnamu. Prve borbene postrojbe upućene  u Vijetnam u rujnu 1965. godine bile su elitna Capital (Tigar)mehanizirana pješačka divizija i 2. brigada mornaričkog pješaštva Blue Dragons. Do kraja 1965. godine više od 18 tisuća južnokorejskih vojnika nalazilo se je u Vijetnamu.

Tijekom 1966. godine južnovijetnamska vlada ztražila je slanje dodatnih borbenih postrojbi. Nakon kratkih pregovora u Vijetnam je upućena i tijekom korejskog rata proslavljena 9. pješačka divizija White Horse, nakon čega je broj južnokorejskih vojnika u Vijetnamu dosegao 45 tisuća.

Južnokorejske divizije bile su ustrojene slično američkim.  Svaka je imala tri pukovnije, četiri  topničke bitnice, inžinjerijsku bojnu, zapovjednu satniju, satniju veze i izvidničku satniju. Sve južnokorejske postrojbe bile su A sastava južnokorejske vojske, vrhunski obučene, s tradicijom iskustva krvavih borbi korejskoga rata. Tako je divizija Capital, formirana 1948. godine,  preživjela razorni početni sjevernokorejski udar na samom početku korejskog rata, borila se na glasovitom Pusan mostobranu i kasnije sudjelovala u velikom protunapadu pod vodstvom američkog generala Douglasa  MacArthura, koji je američke i savezničke snage doveo na samu  kinesku granicu.  White Horse, 9. divizija, svoj nadimak je stekla 1952. godine nakon uspješne ofenzive protiv sjevernokorejskih snaga i pobjede u bitci na uzvisini Baengma Goji, ili, kako su je Amerikanci nazivali, White Horse, u blizini današnje demilitalizirane zone 70– tak kilometara sjeveroistočno od Seula.

Na inzistiranje korejskog predsjednika Park Chun Heea, svi vojnici upućeni u Vijetnam bili su dragovoljci. Vojnim angažmanom u Vijetnamu Južna Koreja na političkoj razini poslala je poruku da se vlastitim snagama može braniti i da pri tom nije u potpunosti ovisna o Amerikancima. Korejski vojnici bili su motivirani ne samo zbog visokih plaća i povoljnih  bankarskih kredita, koji su im omogućeni nakon trogodišnje službe  u Vijetnamu, nego i, stoga, što su u sjevernovijetnamskim snagama i protivničkom komunističkom Viet Congu vidjeli preslike svojih sjevernokorejskih protivnika. Stega unutar postrojbi bila je  izuzetna pa su, primjerice, u početnom razdoblju južnokorejskog angažmana u Vijetnamu dva vojnika bila streljana pred cijelom svojom postrojbom zbog silovanja.

Južnokorejski vojnici, za razliku od američkih, bili su potpuno prilagođeni klimatskim uvjetima Vijetnama, konfiguraciji terena i mentalitetu lokalnog stanovništva što je podizalo njihovu bojnu učinkovitost. Zbog pokazane izuzetne borbene učinkovitosti  južnokorejskih snaga Viet Cong je zapovjedio svojim postrojbama izbjegavanje borbenog  kontakta s južnokorejskim trupama osim u slučaju kada je ostvarena višestruka nadmoć i kada je pobjeda potpuno sigurna. Kako se rat produljivao i kako su južnokorejske trupe imale sve više gubitaka, s vremenom se promijenio i njihov odnos prema lokalnom stanovništvu. Dok su na samom početku njihove intervencije u Vijetnamu vojnici streljani zbog pojedinačnih napada na lokalno stanovništvo, u nastavku rata, kada su granice između civilnog stanovništva i pripadnika Viet Conga postale sve manje vidljive,  južnokorejski vojnici pokazali su veliku okrutnost prema civilnom stanovništvu. Tako su prilikom pretraživanja sela Tho Lam, nakon što su u  zasjedi  Viet Conga ubijena četvorica njihovih suboraca, korejski vojnici pobili 46 vijetnamskih civila. Južnokorejski dokumenti ukazuju da je njihova vojska u razdoblju od 1965. do 1973. godine ubila čak 8 tisuća vijetnamskih civila. To su podaci službenih dokumenata, a broj je zacijelo mnogo veći jer su se  južnokorejske postrojbe, kao, uostalom, i američke, služile u Vijetnamu uobičajnim postupkom proglašavanja ubijenih civila pripadnicima Viet Conga, kako bi statistički uvećali svoje borbene rezultate.

Južnokorejske trupe sudjelovale su u svim najvažnijim američkim operacijama tijekom rata, između ostalih i u poznatoj operaciji „Lincoln“ čiji je cilj bilo zatvaranje kambodžanske granice s ciljem sprječavanja dostave vojne pomoći Viet Congu sa sjevera, preko Kambodže, i infiltracije elemenata službene sjevernovijetnamske vojske u Južni Vijetnam.

Tijekom vijetnamskog rata, u kojem su, pored američkih i južnokorejskih  postrojbi sudjelovale i australske i novozelandske snage,  vojnici Južne Koreje pokazali su izuzetnu borbenu sposobnost, visoku razinu obučenosti i ustrajnosti ali i veliki stupanj okrutnosti prema neprijatelju, koja se je s vremenom prelila i na civilno vijetnamsko stanovništvo po čemu su južnokorejske trupe u Vijetnamu ostale zapamćene.

Već temeljem uvida u vojno djelovanje južnokorejske vojske u Vijetnamu,  borbene upornosti svih uključenih korejskih snaga – i sjevera i juga u borbe tijekom Korejskog rata, nije ni čudo što nitko u Aziji iskreno ne želi ujedinjenje dviju Koreja i stvaranje nove moćne azijske sile.

 

 

0 komentara

You may also like